Uzbuđen sam

Još malo pa počinje Big Brother 5. Znam, sve znam, ali ne mogu si pomoći. I dok su mi ostali realityji (?) nezanimljivi, recimo ona Farma mi je bila skoro pa negledljiva, ne mogu dočekati da počne BB. Jeste li čuli da su BB producenti kontaktirali Društvo naturista Hrvatske jer su bili zainteresirani da se netko od njihovih članova (nudista, naturista, što god) prijavi za sudjelovanje? Kakve sam ja sreće, umjesto nekog njihovog člana, sigurno će biti neka njihova članica. Kako bilo, valjda će vruća tajlandska klima potaknuti i ostale da pokažu malo više kože. Joj, jedva čekam, strašno sam uzbuđen.

U redu, malo pretjerujem, ali zaista samo mrvicu. Možda je «uzbuđen» preteška riječ. Više se, onako, veselim novoj sezoni. Nemam pojma zašto volim BB. Radi li se o mom skromnom intelektu? Je li to znak mojeg laganog ali sigurnog podjetinjavanja koje dolazi s godinama? Ili nikada nisam niti odrastao? Pokušavam si objasniti, ali ne ide. Kako sam svjestan da se ne treba time hvaliti (barem nešto), i ove ću godine u javnosti odmahivati rukom – «Pa tko uopće može gledati tu glupost!». Eto, takav sam ja.

Primijetio sam da mi se s godinama mijenja ukus, barem što se televizije tiče. Evo recimo, klizanje na ledu. Kako sam ja to volio gledati. Kao dijete sam znao ostaviti na cjedilu frendove i usred «kauboja i indijanaca» ili «partizana i nijemaca», ovisno kakvog smo bili raspoloženja, odbaciti oružje i otrčati kući na reviju zadnjeg dana prvenstva. Naravno da sam i o tome svima lagao. Smislio bih neki opravdani razlog zašto ne mogu ostati dok ne završi ofenziva. Eto vidite, i onda sam takav bio. I tada sam podsvjesno znao da nije u redu voliti umjetničko klizanje. A danas? Ne mogu to gledati niti tri minute, odn. taman toliko da skužim da klizačevo dupe i nije baš nešto i da prokomentiram da si je barem mogao staviti čarape u gaće kako bi to ipak ličilo na nešto, a pogotovo da su mu noge neke tanane i jadnjikave. Ako već mora biti klizač, onda neka je barem hokejaš.

Klizanje je tako postala napokon jedna stvar o kojoj više ne moram lagati. Zapravo ima još jedna. Ne gledam i ne zanima me više niti Pjesma Eurovizije. A i nju sam tako rado gledao.

Kako ništa nije bez vraga, pojavile su se neke druge stvari o kojima sada moram lagati. Na primjer «normalni» sportovi. Nekada sam ih tako rado gledao. Recimo, bio sam strastveni navijač Cibone, nisam propuštao gotovo niti jednu tekmu (barem na televiziji), ali pratio sam i ostale sportove. Olimpijada mi je bila vrhunac četveroljetke. Za vrijeme Olimpijade gledao sam sve živo, od košarke, rukometa, atletike, preko badmintona i ping ponga, pa sve do skokova u vodu. Posebno skokova u vodu. Radi se o za oku, vjerojatno, najugodnijem sportu, ali o tome bi se dalo diskutirati na dugačko i na široko. Evo samo kao primjer gimnastika. Ili još bolje atletika i to posebno sprinterske discipline i slow motion nakon finiša. Trebam li možda nacrtati?

Inače, čuli ste da je na Olimpijadi samo 10 deklariranih homoseksualaca, od toga devet žena i jedan muškarac. I to skakač u vodu, australac Matthew Mitcham. To je ovaj dolje. Izgleda da je Kožulj bio u pravu kada je rekao da među skakačima u vodu ima popriličan broj, jel, ovaj, pedera.



Danas više sport skoro uopće ne pratim osim kada sam prisiljen pretvarati se da me baš zanima i da mi ludo zadovoljstvo predstavlja gledati tekmu s društvom. A znate li što još radim? Ako znam da je neka važna tekma, informiram se o rezultatu na teletekstu ili na internetu kako sutradan ne bih ispao pravi papak. I ne samo o rezultatu, nego pročitam i tko je kako igrao, kakve su bile šanse, a sve kako bih mogao izvaliti «Onaj kreten promašio prije kraja poluvremena…»… Ili nešto tome slično. Eto, i takav sam ja.

Ovu kinesku Olimpijadu sam gledao, pa možda sve zajedno, ne bih htio pretjerivati, hmmmm… pa negdje oko deset minuta. Možda čak i devet. Dijelom je razlog bio i to što sam stalno nekud išao, par dana tu, par dana tamo, malo na more, pa opet malo na more, sve nešto ispresijecano, pa dva dana radi, pa opet skokni malo na more. Jednostavno se nisam uspio skoncentrirati na olimpijska tijela Olimpijadu. No pravi je ipak razlog da me jednostavno više ama baš uopće ne zanima. Dosta mi je i teletekst. Uopće se ne živciram zbog košarkaša, vaterpolista, rukometaša, Blanke… Uostalom, tko će skočiti više? Nije li to, onak, malo djetinjasto? Po toj logici mene bi to onda strašno zanimalo, dakle odgovor je – nije djetinjasto.

A za sve vas koje sport još uvijek barem malo zanima (a posebno za vas koji me često pronalazite putem ključnih riječi "goli sportaši"), slijedi prikaz kako bi to danas izgledalo da se stare Grke pita. Pretpostavljam da znate da su stari Grci trenirali i natjecali se na olimpijadi kao od majke rođeni. I ne samo to, nego su i gledatelji morali biti goli. E da mi je stroj za putovanje vremenenom. Što mislite gdje bih prvo otišao?

Da krenemo s hrvanjem (grčko-rimski stil, stiliziran prikaz, ako se pitate što ovdje nije u redu)...


...pa dalje redom, nisu više potrebna objašnjenja.





Gdje samo nađe ovog žgolju, pa još za veslača?






E, u ovakvom izdanju bih volio vidjeti damn hot Primorca:












E moj Udo, da si i ti ovako, možda bi i zlato dobio!




Ako se pitate koji je ovo sport na slici ispod, odgovor je: nunčake! Mislim da ne spada u olimpijske sportove (više ulične), ali kompozicija i osvjetljenje na fotografiji su toliko dobri da sam i ovu fotografiju morao uvrstiti:


Ni ragbi nije olimpijski sport. Ponovno je u pitanju kompozicija...


Fotografije su djelo švicarskog fotografa Richarda Ackermanna. Posjetite njegov site (www.richardackermann.ch) za još puno lipih stvari.

Iako na starogrčkim olimpijadama žene nisu mogle sudjelovati, a u publici su smjele biti samo ako nisu udane, iza klika slijede nekoliko golih sportašica. Upozoravam: samo za najhrabrije među vama!