Jedno od onih jutara

Prošlo jutro bilo mi je jedno od onih najdražih jutara, iako je bio ponedjeljak, prvi i, svim normalnim ljudima, najomraženiji dan u tjednu. Prvo me probudio alarm mobitela kućnog ljubimca, što se inače rijetko događa jer je nekim čudom moj san u potpunosti otporan na zvuk njegova alarma. On ide ranije od mene na posao i bio sam presretan što se još ne moram ustati iz kreveta. Nakon toga sam usnuo prekrasan san. Znam da sam ga usnuo jer me usred sna probudio alarm mog mobitela. Kako si imam običaj ranije namjestiti alarm ne bih li imao vremena još malo vrtiti se u krevetu, znao sam da imam vremena i za nastavak sna. Znate ono, kada sanjate nešto lijepo pa vam bude žao što ste se probudili, pa u tom bunilu između sna i jave, kada zapravo niste niti sigurni je li to san ili java, silom želite nastaviti sanjati isti san, pa se to zaista i dogodi, pa se ponovno probudite, ponovno vam bude žao i ponovno se snagom vlastitih misli i želja natjerate na nastavak sna…Volim taj osjećaj između sna i jave, ugodnih snova u nastavcima koji vjerojatno traju svega nekoliko sekundi, ali za koje vam se čini da traju cijelu vječnost. Prošlo jutro je bilo idelano za tako nešto, maglovito i tamno, najradije biste ostali u krevetu, ali znate da ne smijete, pa je time još dragocjenija svaka sekunda koju ukradete.

Vrlo malo sanjam, što ne znam je li dobra ili loša stvar, ali znam da mi je ponekad zbog toga žao jer su mi snovi obično ugodni (kuc, kuc, kuc). Ponekad mi se dogodi da imam neki neugodniji san koji je obično povezan s nekim događajem koji me čeka ili pak s nečim što je davno prošlo, ali što je očito ostavilo duboki trag na mene. Iako prilično rijetko, još mi se ponekad zna dogoditi da sanjam kako me čeka neki ispit za koji se nisam dovoljno pripremio.

Pravu noćnu moru sam valjda imao zadnji put u predškolskoj dobi, ili je to možda već bilo u nižim razredima osnovne škole, ne sjećam se više. Ali se zato i dan danas dobro sjećam ta dva sna i to u detalje. Jedan je u potpunosti bio u crvenoj boji, svi predmeti, sve osobe u snu bili su u nekim nijansama crvene, kao kroz kakav filter. Možda i zbog toga što je u snu bilo prisutno i vatrogasno vozilo, premda nije bilo vatre, barem ne one prave. U snu je glavnu ulogu imala moja prijateljica, vršnjakinja i susjeda. Vjerojatno sam osjetio da mi se nabacuje pa sam se usrao ko grlica. Zapravo, mislim da je bilo baš suprotno. Iako toga nisam tada bio svjestan, sada kada razmišljam o tim danima mislim da je među nama uvijek bilo kakve skrivene neobjašnjive netrpeljivosti.

Imam i najdraži san kojeg sam samo jednom usnuo, možda prije kojih desetak godina. I danas kada ga se sjetim obuzme me milina. Cijeli san je bio u slow motionu i naravno da je, potpuno neoriginalno, uključivao slobodan pad. To mi je bio zapravo jedan od najljepših i najugodnijih osjećaja u životu. Možda i nije baš neki život ako mi se jedan od najljepših doživljaja zbio u snu? Kako kod bilo, tako bih ga rado ovdje opisao u detalje, ali kada sam se morao o njemu izlajati svima koje poznajem, pa mi je sada malo nezgodno.

Čudni su ti snovi i poruke koje nam govore. Kako sebe držim prilično jednostavnim, u skladu s time obično lako i protumačim moje snove koji se obično tiču najobičnijih stvari iz mog svakodnevnog života. Jedino za što nemam neko razumno objašnjenje su moji erotski snovi. Oni najčešće uključuju potpuno nepoznate lokacije i redovito potpune strance, iako moram priznati da su ti stranci onako, što se kaže, kao iz mojih najluđih snova. Stvarno sam sretan po tom pitanju, ako znate na što mislim. Mislim da nikada u životu nisam u erotskom snu ugostio nekoga koga poznajem, pa čak niti kućnog ljubimca. On, pak, veliku pažnju pridaje svojim snovima i priznajem da me je ponekad strah njegovih zlogukih proročanstava za koje on misli da njegovi snovi ponekad imaju. Istina, on je više kao Nostradamus, njegove proročanske snove možeš protumačiti tek kada se nešto dogodi.

Da budem iskren, mislim da bi me bilo strah nekom psihologu ili psihijatru otvoreno pričati u detalje o mojim snovima. Bojim se da bi prozreo u moje pravo ja, kojeg možda niti sam nisam svjestan. S jedne strane se bojim, a s druge strane me to baš intrigira i možda bih i volio nekome leći na kauč, i to, ovaj put, bez ikakvih dvosmislenih konotacija. Iako priznajem da bih se puno ugodnije osjećao ako bi kauč bio, onako, baš ugodan, a psiholog, onako, baš mrnjao… Eto, ne mogu ja bez toga.