Povratak nakon 20 godina

25 listopada 2008



Pa dobro, zašto mi nitko nije rekao da novi album Grace Jones samo što nije izašao? Zar ja to moram zadnji saznati? Pa znate da se palim na Grace! Zar sam to morao slučajno saznati surfajući po You Tubeu? Zar ne znate da mi malo stariji više baš i ne pratimo najnovija zbivanja, top liste, najave, ne čitamo glazbene časopise, ne gledamo MTV, više baš i nismo u tijeku?



Kada sam neki dan na You Tube-u uz ime Grace Jones ugledao neke čudne nazive pjesama i još čudnije slike, srce mi je počelo brže kucati. Zar je moguće da ima novi album? Sa zebnjom sam kliknuo, prvo na jedan, pa zatim na drugi klip. Sa zebnjom, jer sam se bojao da ću ostati razočaran. Nije mala stvar vratiti se nakon 20 godina. Ali na sreću, moji strahovi se nisu obistinili, dapače, mislim da sam u ekstazi. Do sada sam poslušao, valjda 50 puta svaki klip. I svaki puta su mi sve bolji i bolji. Ovo je genijalan “This is Life” sa novog albuma “Hurricane” koji izlazi 3. studenog 2008. Volim ovaj neki klap-klap beat...



Nove pjesme čine mi se kao logičan nastavak njezinih najboljih albuma “Nightclubbing” i “Warm Leatherette» s početka 80-tih godina. Kao stvorene su za Grace, što je zapravo blesavo za reći, jer one to zaista i jesu :-). Nešto su poput, kako 80-te zvuče skoro 30 godina kasnije. A Grace je opet ona stara, sjajna, originalna i jebe joj se za sve živo.



Čudan je moj odnos s Grace, ako to mogu tako nazvati. Lud sam za njenim pjesmama, pogotovo sa ta dva već spomenuta albuma, ali ima tu i nečega puno više. Njezina glazba baca me u tinejdžersko doba, na prve taktove njezinih starih pjesama kroz glavu mi u nekoliko sekundi proleti bezbroj slika, sjećanja, asocijacija, misli, odrastanje jednog mladog pedera… A tu je i ona sama kao osoba. Mislim da je ona sve ono što bih ja želio biti, ali se nikada nisam usudio. I ne mislim tu na spol, rod, broj, padež, zanimanje, ekscentričnost, frizuru ili odijelo. Mislim na hrabrost što je neki ljudi imaju da budu svoji, da se ne obaziru na mišljenje drugih, da žive svoj život punim plućima. I ne mora to biti neki raskalašeni život, dovoljno je da to zaista bude nečiji pravi i iskreni život.

Kao da je bilo jučer, sjećam se kada sam u Jugotonovom dućanu ugledao Nightclubbing na polici. Nikad do tada nisam čuo za Grace Jones, ali omot mi se toliko svidio da sam na slijepo kupio ploču. Došao sam doma i u početku sam bio malo zbunjen. Nakon toga, nisam ju skidao s gramofona mjesecima. Bukvalno sam svaku noć zaspao uz zvukove Grace Jones koji su tiho dopirali iz zvučnika. To mi je i danas najdraži album. Od prve do zadnje sekunde, savršenstvo. Tada, naravno, nisam imao pojma kako ju upravo homoseksualci najviše vole. Kada sam to jednom pročitao u nekim novinama, to mi je bio završni dokaz da mi nema spasa. I od tada nikome ne pričam da sam lud za Grace, da me fascinira, kako njezina glazba, tako i ona sama.

To ne znači da imam sve njezine albume, da znam sve o njoj, da nosim njezinu sliku u novčaniku. Zapravo imam samo jedan njezin album, «Nightclubbing», ali ovaj najnoviji «Hurricane» sam već naručio. Jednostavno me je uvijek intrigirala, uvijek sam sa zanimanjem pročitao nešto o njoj kada bih naletio na kakav članak u novinama ili vijest na internetu. Ali da sam visio na You Tube-u i pregledavao njezine spotove, live nastupe, pa čak i intervjue, kriv sam, jesam. Stariji spotovi su joj čudan spoj jednostavnosti i minimalizma u, s tehničke strane, gotovo amaterskim i nedovršenim uracima, ali koji vjerojatno takvi i moraju biti kako bi došla do izražaja sva savršenost pojave Grace Jones. Za mene je ona hodajuće umjetničko djelo. Stavite ju pred kameru, neka samo otvara usta i koji put mrko pogleda u kameru ili se izbelji, i ništa više nije potrebno. Žena živi u nekom svom svijetu i ne obazire se što drugi o tome mislili. Sretni su oni koji mogu tako.

Na svojoj stranici kaže:

Ako postojiš, ranjiv si. Ljudi u životu radije nestanu, radije potiskuju svoju osobnost. To nije življenje, to je umiranje. Viđam ih po svuda, hodajući mrtvaci.
«Corporate Cannibal» s novog albuma «Hurricane»

Grace Jones - Corporate Cannibal


Nekako se slaže s tjeskobom koja nas sve vjerojatno ovih dana muči. Savršenstvo na monstruozan način. Zamislite samo da su ovo prikazali ljudima prije 100 godina? A tek prije 200? Da ne idem dalje u prošlost... Što bi si oni mislili? Bi li mislili da je došla kataklizma ili da je došao sam nečastivi? Bi li pobjegli glavom bez obzira vrišteći od užasa? Nešto poput projekcije filma braće Lumiere u kojem vlak ulazi u stanicu pri čemu su neki neki gledatelji pobjegli misleći da će ih vlak pregaziti. Znam, znam, ima sigurno i danas ljudi koji bi isto napravili, barem kada je Coorporate Canibal u pitanju... Sigurno ih ima i među vama...
Možda je Baba Vanga bila u pravu. Treći svjetski rat se bliži i izvanzemaljci su itekako već odavno s nama. A pjesma Corporate Cannibal je idealna podloga za to.



Još puno Grace nakon klika.



Grace Jones, američka pjevačica, glumica, manekenka i jedna od najvećih gay ikona. Rođena je na Jamajci 1948. g., odrasla u Americi. Ako malo računate, vidjeti ćete danas ima 60 godina! Nevjerojatno. Ako pogledate njene fotografije, izgleda skoro potpuno jednako zadnjih 30-tak godina, koliko joj traje glazbena karijera.




La Vie En Rose iz 1977. godine

U sedamdesetim godinama snimala je, a što drugo nego disko pjesmuljke od kojih je većina, barem za mene, gotovo neslušljiva, iako i među njima ima odličnih poput „Do or Die“ ili obrade „La Vie En Rose“. U to vrijeme postaje i muza Andya Warhola s kojim postaje inventar Studija 54, legendarnog kluba i ozloglašenog mjesta razvrata u New Yorku-u 70-tih godina.


Fenomenalan spot za fenomenalnu Pull Up To The Bumper, za mene jednu od najseksipilnijih pjesama svih vremena. Čisti seks! Poslušajte samo tekst.


Walking in the Rain, također s NightClubbinga

Početkom 80-tih izdaje dva fenomenalna albuma Warm Leatherette (1980) and Nightclubbing (1981) na kojima se nalaze sve sama remek djela, klasici za sva vremena poput Walking In The Rain, Pull Up To The Bumper, Use Me, Nightclubbing, Art Groupie, I've Seen That Face Before (Libertango), Feel Up, Demolition Man, I've Done It Again, Warm Leatherette, Private Life… Ne mogu izabrati koja mi je najdraža.


I've Seen That Face Before (Libertango), s Nightclubbinga


Private Life s albuma Warm Leatherette i odličan My Jamaican Guy s albuma Living My Life iz 1982.



U isto vrijeme, gradila je i svoj visokostilizirani jedinstveni imidž, kockaste frizure, androgeni izgled, gruba prevelika odijela, po čemu je, uz stalno podgrijavanje javnosti skandalima, možda čak i bila poznatija nego po svojoj glazbi. Nikada nije uspjela ugurati se u glazbeni mainstream, iako joj to nikada nije niti bio cilj. U Europi je još nekako prolazila po mainstream radio stanicama i top listama, ali u konzervativnoj Americi nikako. Ali je zato još od 70-tih pa sve do danas žarila i palila po gay klubovima.



U osamdesetim snimila je još nekoliko albuma s osrednjim uspjehom, ali s nekoliko velikih hitova kao što su Slave to the Rythm, I'm Not Perfect (But I'm Perfect for You), Love on Top of Love itd. Prije ovog najnovijeg Hurricane, zadnji objavljeni album bio joj je Booleth Proof iz 1989.


Slave To The Rhythm iz 1985.

Od 1989. godine do 2008. objavila je veliki broj kompilacija, njezine pjesme su remiksirane i remastezirane u bezbroj varijanti, tu i tamo bi se negdje pojavila, napravila kakvu suradnju, gostovala u mnogim filmovima, serijama, TV showovima, modnim revijama, održavala bezbroj koncerata, najčešće po gay klubovima, ali i po mnogim drugim mjestima i velikim skupnim koncertima, te redovito za svoje live nastupe dobivala ovacije kako kritike, tako i publike. Ipak, najviše od svega, gdje god bi se pojavila, provocirala je svojom ekstravagantnom pojavom.

Za Grace se svi slažu da ima jedinstveni i visokostilizirani glas. Ima raspon od dvije i pol oktave, a najčešće ide u dvije krajnosti, od dubokog i monotonog govora kao u npr. "Walking in the Rain" ili novoj pjesmi «This is Life» do gotovo soprana u "La Vie en Rose".


Nightclubbing, nemam riječi koliko je ovo meni dobra stvar.


Izvrstan Feel Up (Danny Tenaglia Remix) s Nightclubbing albuma

I za kraj:


Još jednom Pull Up To The Bumper, ovaj puta uživo s koncerta u Londonu 2008. Pogledajte samo tetke kako skaču na pozornicu.

I ja bih to tako rado. Zapravo mi je jedna od maštarija otići na koncert Grace Jones u društvu s, neću pretjerivati, ali jedno četvoricom polugolih mišićavih frajera i trljati se uz njih uz Pull Up To The Bumper! Ili možda još bolje, onako u slow motionu, uz Nightclubbing lagano ih dodirivati, vrhom jezika oblizivati njihova savršena i od plesa oznojena tijela, povući usnama rinčicu na bradavici, zavući jezik u uho.... I sve to u uzavreloj atmosferi kakvog prepunog gay kluba. A kućni ljubimac, pitate se? Pa rekao sam da je to samo maštarija...

3 komentara:

količar kaže...

ko klinac nisam nikad znao jeli musko ili zensko to se sjecam. ali odlicne su stvari....

tdw kaže...

I ja ju obožavam i ovo mi je prvi glas da opet nešto izdaje. Tako ti je to, ima previše informacija i nikako ne saznamo baš ono što želimo. Nedavno sam progooglao neke od bendova koje slušam, kao slučajno, da vidim ima li što novo, kad stvarno - izdali neke nove albume još na početku godine! Prolupao sam, što od sreće, što zbog neznanja. I ja ću si nabaviti ovaj album, pa makar ga skinuo s neta.

Anonimno kaže...

Dakle,
rješavao sam u nekom tvojem postu upitnik koliko sam gay... imao sam sve simptome (tipa duljina prstiju, kojom rukom pišem itd itd), a sad sam "pao" i na Grace Jones testu :)

Njezinu ploču sam totalno sastrugao na gramofonu, a sad imam par CD-a... jedinstvena žena (?), zar ne. Šteta kaj su joj neke pjesme totalno neslušljive. Ima uglavnom vrhunske aranžmane i produkciju. Ah... moram nabaviti taj novi CD.

Baš sam derpe :)