Samoanaliza ili samozavaravanje

Čini mi se da sam ovaj kviz već ispunjavao, strašno mi je poznat, ali nisam siguran jesam li ga i ovdje objavio. Ne nalazim ga među mojim starim postovima. Ako i jesam, barem će se moći vidjeti koliko sam bio iskren.

Radi se o testu osobnosti, gdje konačno možete vidjeti tko ste i što ste. Znam da je to još samo jedan on-line test i da je upitan njegov kredibilitet, ali zabave radi vrijedi pokušati. Link na test. Uz sva ova ograđivanja, priznajem da sam se itekako pronašao u mojim rezultatima:

Rezultati stabilnosti su vrlo visoki što ukazuje da ste ekstremno relaksirana, mirna, sigurna i optimistična osoba.

Nije da mi ne godi.

Rezultati organiziranosti su umjereno visoki što ukazuje da ste ponekad previše organizirani, pouzdani, uredni i marljivi, na uštrb fleksibilnosti, učinkovitosti, spontanosti i zabave.

Hmmm... Ne doživljavam sebe kao marljivu i organiziranu osobu iako sam primjetio da me drugi tako doživljavaju. Ponekad se sam sebi čudim kako sam ih tako uspio zavarati. S druge strane itekako sam svjestan da nisam posebno spontan i fleksibilan, iako ne doživljavam to kao neki svoj preveliki nedostatak. Jednostavno mi odgovara tri puta promisliti prije nego nešto učinim. Zapravo, kada malo bolje promislim, cijeli svoj život, otkada pamtim za sebe, sam itekako dobro proračunat.

Tonique je nedavno pisao o tome kako postoje određeni ljudi koji su cijeli svoj život znali da su gay, te kako mu ih je u neku ruku teško shvatiti, i oni ljudi koji zapravo nikada nisu sasvim sigurni ili im se pak u određenom trenutku života dogodio određeni “klik” kada su shvatili da su gay. Ja spadam u one prve. Oduvijek sam znao da sam gay i baš otuda mislim da dolazi ta moja “proračunatost”, iako ta riječ ima pomalo negativan prizvuk. Možda bi bolje odgovarala riječ “promišljenost” ili "opreznost".

Radi se o tome da sam od najranijeg djetinjstva bio svjestan tko sam i da to možda i nije najpoželjnije u društvu u kojem živimo. Oduvijek sam bio svjestan toga kako se trebaju ponašati dečki, a kako cure, što se priliči jednom dečku, a što ne, i uvijek sam bio na oprezu da se u skladu s time i ponašam kako nitko ništa ne bi posumnjao. Tako sam igrao nogomet s dečkima, iako me srce vuklo da radije zaigram gumi-gumi sa curama. Nešto kasnije bih itekako pripazio da mi društvo uvijek čine i dečki i cure, jer zna se tko se stalno druži samo s djevojkama. S druge strane sumnjivo je i kada te rijetko viđaju s djevojkama. Kaže jedna pjesma, “glasine se brzo šire...”. Nekoliko godina kasnije bih na otvorenoj cesti raspalio Donnu Summer do daske, a čim bi se pojavili ljudi stišavao bih zvučnike na minimum. Još nekoliko godina kasnije bih u privatnosti doma gledao Big Brother, dok na drugom programu igraju Dinamo i Sparta, te to naravno ne bih sutradan priznao ni pod najtežim mukama. Dobro, to bi ovisilo i o mučiteljima... Pred određenim tipom muškaraca noge mi same od sebe počnu klecati i gubim tlo pod nogama, o razumu da i ne pričam. Naravno da pretjerujem, naravno da se to nikada ne dogodi jer je uvijek prisutan glasić koji mi govori što se smije, a što ne, što mi smije izmaknuti tlo pod nogama, a što ne.

I zaista, od kada pamtim za sebe uvijek sam svaki potez, riječ ili pogled debelo preispitao prije nego li bih nešto napravio, rekao ili nekuda pogledao, naravno sve to s ciljem ne bih li bio kao i svi ostali normalni dečki. Ne mogu to točno opisati, jer se radi o djeliću sekunde u kojem mi kroz misli proleti tisuću slika i riječi i u kojem mi taj mali glasić pokaže «pravi» put. Zapravo je sve to skupa možda i pomalo tužno, cijeli život biti na oprezu, činiti stvari za koje smatraš da su ispravne i što drugi od tebe očekuju, a ne stvari koji bi sam želio. No ne mogu reći da sam zbog toga bio nesretan. Jednostavno sam to prihvatio kao neizbježno, kao što se izmjenjuju dan i noć, i s time sam živio. Zaista sam to prihvatio. Prihvatio sam sebe kao takvog i bio sam u miru s time. I još sam uvijek.

Nisu svi ljudi jednaki. Što nekome odgovara i što je nekome logično, ne mora biti nekome drugome. Ako je netko sretan dok potiskuje ili obuzdava svoje prave osjećaje, što je u tome loše? Zapravo ne radi so toliko o potiskivanju i obuzdavanju pravih osjećaja, koliko sakrivanju istih. U životu treba biti sretan, to je najvažnija stvar jer sam duboko uvjeren da ako sam nisi sretan nemaš puno toga ponuditi niti ljudima oko sebe. Možda će netko reći da je to samo privid sreće, samozavaravanje, ali ako se netko osjeća dobro dok se samozavarava, treba li taj pogledati istini u oči i postati nesretan? Je li bolje biti iskren prema sebi i cijeli život patiti ili je bolje samozavaravati se i cijeli život provesti u nekoj laganoj ušuškanosti, udobnosti, osjećaju sreće? Opet to vjerojatno ovisi od osobe do osobe.

Mislim da ima neke istine u onome kada ljudi kažu da je za neke lakše biti bolestan nego zdrav. Ono što želim reći da je ponekad (ili za neke ljude) jednostavnije biti nesretan, patiti, žaliti se, tražiti utjehu i suosjećanje, nego ponekad nešto i progutati ili čak možda i pogledati istini u oči ili pomiriti se sa sudbinom. A nekima je, s druge strane, lakše samozavaravati se, stvarati privid sreće i zadovoljstva, a duboko u sebi, možda i nesvjesno, žaliti za propuštenim prilikama. Možda sam i ja sa ove druge strane. Eh, da je to barem tako jednostavno, da su barem iskrenost i laž, sreća i tuga, mir i nemir, jednoznačni pojmovi. A možda je i bolje što nisu pa ih svatko može tumačiti na svoj način?

Unatoč svemu, unatoč svim sumnjama koje mi se javljaju ali ih u djeliću sekunde tjeram od sebe, mislim da sam barem donekle prihvatio sebe. Možda čak imam i sreću što sam to bio u stanju od malena. Nitko nije savršen i barem donekle sam uspio prihvatiti sebe sa svim svojim vrlinama i manama, prednostima i ograničenjima, ne samo mojima nego i onima koje mi nameće društvo. Da, peder sam, takav sam se rodio, živim tu gdje živim, stav društva je takav kakav je, kako da iskoristim barem djelić onoga što mi život pruža, da pri tome budem sretan, da pri tome povrijedim što manji broj ljudi i da možda čak nešto i doprinesem društvu oko sebe?

To mi pomaže da sačuvam svoj mir (kuc, kuc, kuc), a sada barem imam i rezultate ovog testa kao dokaz. Ili se opet samozavaravam? Moj problem je što na svaku tvrdnju, svaku moju misao mogu odmah uzvratiti protupitanjem i sumnjom. S druge strane smatram prednošću što sam sve te sumnje u stanju odmah olako odbaciti te ne opterećivati se njima. Koliko sam puta na blogu ponovio moj moto da ne treba previše razmišljati?

Ali ljudi smo misaona bića i mnogi će sigurno reći da ne razmišljati nije u ljudskoj prirodi. Kada kažem da ne treba previše razmišljati, mislim da se zapravo ne treba previše samoanalizirati i tražiti silom probleme tamo gdje ih nema ili stvarati velike probleme od stvari koje to zapravo i nisu. Ali ljudi smo različiti, nekome je to lakše, a nekome teže, a nekima opet potpuno nespojivo s ljudskom prirodom i onda takvi često smirenost nazivaju proračunatost, neiskrenost, smatraju da takvi ljudi imaju skrivene motive i da igraju kojekakve igre, a ja kažem da ti koji tako kažu zapravo druge procjenjuju po sebi. Zašto bi netko morao imati ili iznositi svoje mišljenje o baš svemu? Zašto bi si netko narušavao svoj mir ulazeći u rasprave oko nekih stvari o kojima možda i ima mišljenje ali koje osobno ne drži važnima? Možda je Martine iz Big Brothera zaista imala neki plan i neke svoje skrivene motive, a možda je jednostavno toliko smirena i zadovoljna sama sa sobom da jednostavno nije imala potrebe zamarati se za nju nevažnim stvarima i bila je u stanju normalno komunicirati sa svima? I to onda nekima ide na živce. Možda zato što sami nisu takvi? Možda se radi o ljubomori? Možda sve oko sebe procjenjuju po sebi i smatraju da se iza svega mora kriti neki plan? A možda koga je uopće briga ili who the fuck cares?!

Neki će ljudi radije krenuti džonom, tražiti skrivene motive, nego općenito prihvatiti ljude kao dobra stvorenja. Osobno odbijam prihvatiti ljudsku zloću a priori. Odbijam prihvatiti da je netko u stanju kroz 50 epizoda neke meksičke sapunice* plesti nevjerojatnu mrežu zloće samo da bi u 51. epizodi ostvario svoj cilj da se netko zaljubi u nju ili njega. Više vjerujem da je zloća stvar trenutka i prilike, a manje proračunatosti. A možda sam samo do sada imao sreće ne sretati se s takvim ljudima ili ne biti svjestan njihove prisutnosti ili djelovanja? Možda takve ljude nisam primjećivao zbog toga što previše ne razmišljam i ne analiziram? A možda previše ne razmišljam i ne analiziram jer mi moj ograničeni intelekt to ne dopušta? Možda sam ja zapravo na nižem stupnju razvoja? Neki kažu da su mentalno retardirane osobe same sa sobom zadovoljne kao i sa svojim životom u tamo nekoj la-la zemlji jer zapravo nisu niti svjesni svoje retardiranosti. Možda sam i ja takav? Možda ja uživam u svojoj sreći ne shvaćajući da se samo samozavaravam? A možda koga je uopće briga ili who the fuck cares sve dok sam ja sretan ili barem imam osjećaj približan sreći?! A jebi ga… Volim postavljati pitanja i ne zamarati se odgovorima. Možda je to uzrok mojoj sreći? Možda ja uopće nisam sretan? Možda sam samo jednostavno presmiren, gotovo letargičan? Možda letargičnost zamjenjujem sa srećom? Je li to onda nesreća?

Rezultati ekstrovertiranosti su niski što sugerira da ste povučena, tiha, neagresivna i šutljiva osoba.

Opet bih se morao složiti i opet bih uzrok tome morao potražiti u kombinaciji toga što sam gay i moje ljudske osobnosti. Truditi se, iako bez posebnog naprezanja ili opterećivanja time, cijeli život biti neprimjećen, samozatajan, ne zbližavati se previše s velikim brojem ljudi jer se time izbjegavaju neugodna pitanja, da, to sam radio i to još i uvijek radim. Mogao bih na tu temu napisati bezbroj priča ili zgoda iz mog života, ali možda nekom drugom prilikom. Ovaj post se ionako previše otegao.

Nemam puno pravih prijatelja, to je zaista istina. I ne radi se o tome da mi je većina ljudi odbojna ili da imam visoke kriterije, jednostavno družim se s onim ljudima koji mi odgovaraju. Ne uplićem nos u tuđe poslove, niti dozvoljavam da to meni drugi rade. Mnogo ljudi voli uplitati nos, i ne mora to biti iz zlobe, nego iz neke čiste ljudske radoznalosti, ali to meni jednostavno ne odgovara te s takvima ne njegujem prijateljstvo. Netko će možda reći, kakvo je to prijateljstvo ako s prijateljem ne možeš razgovarati o intimnim stvarima? Vjerojatno su i u pravu, ali intima, seks, odnosi s partnerom nisu jedine stvari na kojima se može graditi povjerenje. Moji prijatelji to znaju. Oni znaju da ja o nekim stvarima ne pričam i imamo prešutni dogovor da sa mnom niti ne potežu takve teme. Osim toga, utvrdili smo već da sam introvertirana osoba, pa se ne želim opravdavati.

Ponekad svjesno izgradim zid oko sebe, navučem neku hladnu fasadu i jednostavno ne dozvolim ljudima da mi priđu i naruše moj mali mir. Često mi je to znalo pomoći jer bi me neki ljudi, koji mi se ne bi svidjeli, zaobilazili u širokom luku. Vjerojatno su osjetili tu vibru oko mene, ne bih rekao negativnu, duboko vjerujem da ne nosim negativnu vibru u sebi, prije bih to nazvao odbojnu vibru koju svjesno ponekad odašiljem jer se na neki način osjećam ugroženim. To mi odgovara. Zašto se s nekim prepirati ili upuštati u zamorne diskusije kada jednostavno mogu pristisnuti na gumb i bzzzzzz, zaštitna odbojna vibra je oko mene.

Sada tu ispada da sam i neki čudak. Možda i jesam, tko će ga znati, mada nikada nisam čuo da je netko za mene to rekao. U krugu ljudi u kojem se krećem, mislim da imam dobar rejting. Ovo će ispasti neskromno, ali mislim i da znam što oni misle o meni, pogotovo što su mi to i sami rekli. Misle da sam miran, staložen, dobrica, duhovit, pošten, ponekad cinik, nisam škrtica, samozatajan, individualac, ponekad čudan, jer im na primjer nije jasno zbog čega nešto ne želim napraviti. A ja onda ispadnem čudak jer ne želim ostati vani do 3 ujutro kako se moj dragi (u prošlim tekstovima znan i kao kućni ljubimac) ne bi brinuo gdje sam. Ili zašto ne želim doći na ručak, iako su me pozvali samo sat vremena prije ručka, kada ionako nemam ništa kuhano za jesti i osim toga je vikend. Naravno, oni ne znaju da je moj dragi (u prošlim tekstovima znan i kao kućni ljubimac) već skoro gotov s našim nedjeljnim ručkom i da samo što nismo sjeli za stol. Ili zašto ne želim izaći s tim nekim novim društvom van, a oni ne znaju da se tamo nalazi neka ženska osoba koja mi se nabacuje i zbog čega se ne želim dovoditi u neugodnu situaciju. I onda vjerojatno netko za mene pomisli da sam čudak.

Zapravo, iskreno ću reći, uopće za sebe ne mislim da sam introvertirana osoba, niti čudak, nego sam jednostavno prisiljen biti takav. Naučio sam se cijeli život biti na oprezu i to mi je jednostavno postalo prirodno. Utuvio sam sebi u glavu da mi introvertiranost predstavlja određenu zaštitu pred ovim groznim svijetom koji samo čeka da zgazi pokojeg pedera.

Sada se postavlja pitanje, ne bi li mi bilo lakše u životu da konačno izađem iz ormara i svima, ili barem onima do kojih mi je stalo, kažem tko sam i što sam, pa kud puklo da puklo, tko me prihvati-prihvati, a tko ne ionako nije važno? Dobro mi gore u rezultatima piše da sam ponekad previše pažljiv (čitaj strašljiv) na uštrb vlastite zabave. E da, ima još jedna stvar koja se ne pojavljuje u rezultatima ovog testa. Uz sve ostalo, još sam i kukavica. Zapravo sam jedna prilično nesigurna osoba koja je sretna u toj svojoj nesigurnosti. Kako je to krasno, prihvatiti svoje mane kao vrline.

A ovo sam ja, suma sumarum, također na osnovu testa:

šutljiv, organiziran, čist, rijetko zabrinut, individualac, velike samokontrole, ne voli velike zabave, preferira organizirano nasuprot nepredvidljivo, razuman, promatrač, stabilan, oslanja se na vlastite snage, nerasipan, introvertiran, perfekcionist, um stavlja ispred srca, ne teži za kontrolom drugih, marljiv, pouzdan, nepokolebljiv, ne stvara lako prijateljstva, završava stvari, ne voli se isticati, praktičar, intelektualan, povremeno neosjećajan, iskren, poštuje autoritet, slijedi pravila, pažljiv.

Ovako kada to pogledam, i nije tako loše? Istina, nije niti nešto posebno uzbudljivo pa pretpostavljam da i nije baš za staviti u profil na Iskricu ili Gaydar. Nije da mi treba profil, ali ako je vama potreban i ako nikada niste znali što u njega staviti (znate onu rubriku, nešto više o vama), sada imate priliku, ako se već sami ne znate opisati, da za vas to učini on-line test. Linka je ovdje, a na glavnoj stranici imate još hrpu drugih psiholoških testova, pa ako ništa drugo, dobro se zabavite.




* Ne gledam meksičke sapunice, samo pretpostavljam da je to u njima tako.