Humanitarni post

Čitam kako se jedan naš poznati novinar i književnik u svojoj kolumni u Jutarnjem listu zgraža nad baš svakim oblikom medijske dobrote, koji se posebno često zaredaju u ovo predbožićno vrijeme. Radi se o kojekakvim humanitarnim akcijama, koncertima, TV emisijama, sportskim utakmicama, odvajanjima dijela zarade od prodaje koječega i sličnih stvari. Za njega je to „humanitarni egzibicionizam“ koji pravu ljudskost čini nesigurnijom, a dobrotu bezvrjednijom. Hoće reći, pretpostavljam, da ljudi ili tvrtke, pod krinkom humanosti, zapravo sami sebi rade reklamu i profit i time na neki način poništavaju bit dobrog djela.

Da i? Što je u tome sporno?

Moram priznati da su i mene mučila slična pitanja i dvojbe. Pitao sam se, trebam li ikome govoriti o tome kada i ja napravim kakvu humanu gestu npr. kada uplatim koju kunicu za neku dobrotvornu akciju ili nekome tko je u stisci? Zbog čega bih to nekome govorio? Zbog toga kako bih ispao bolji u njihovim očima? Zar ne bi trebao biti skromniji i šutiti? Ali ako im kažem, možda će i njih to potaknuti? Zašto uopće uplaćujem za kojekakve humanitarne akcije? Želim li nekome uistinu pomoći zato što sam nevjerojatno human ili to sve radim kako bih smirio vlastitu savjest?

Za razliku od tog komentatora, nisam se uopće dugo mučio s takvim pitanjima jer su odgovori na njih potpuno nevažni. Nevažni za sve, osim možda za samoga mene i to s ciljem samopropitivanja tko sam i što sam.

U fokusu dobrog djela nije dobročinitelj, nego je bit sama pomoć kao takva. One, kojima je potrebna pomoć, ne zanimaju moji ili bilo čiji motivi. Možda bi im čak i bilo drago da je netko sebi pomogao tako što je njima pomogao. Pa čak ako se netko svjesno uključi u određenu humanitarnu akciju kako bi time dobio olakšice, bolje prodao proizvod ili CD, promovirao se u javnosti, zaista je potpuno nevažno. Jedino važno je da pomoć dođe u prave ruke.

Osim toga, javno eksponiranje firmi i pojedinaca koji se uključuju u humanitarne akcije, vrlo vjerojatno će i druge potaknuti da se i sami uključe, da li zbog neke svoje točno određene koristi, smirivanja vlastite savjesti ili da ne ispadnu nehumani u očima drugih, sasvim je svejedno.

Zbog toga stavove tog kolumnista smatram potpuno promašenim, zapravo se čudim kako uopće netko može razmišljati na taj način. Čini mi se da se tu radi o nekim osobnim kompleksima, a možda i samo o traženju opravdanja za vlastitu inertnost (ili čak i škrtost).

Ne znam zašto ali toliko me iživcirao njegov komentar, da sam morao nešto napisati. Pogotovo što dolazi od strane jednog književnika i novinara, a valjda bi oni trebali malo više promišljati o svijetu što nas okružuje.