Neke stvari treba izgovoriti

14 prosinca 2008


Slika ukradena posuđena ovdje.

Jučer je bila sveta Lucija i mi smo posijali našu božićnu pšenicu. Zapravo, kućni ljubimac je to napravio. Njemu to puno znači, isto kao i adventski vijenac. Dok je to kod mene na neki način nostalgija za davno prošlim sretnim djetinjstvom, mirisom maminih kolača i općenito jednim bezbrižnim dijelom mog života koje se više nikada neće ponoviti, kod njega sve to skupa ima dublje značenje. Ne pričamo puno o tome, ali se razumijemo. Neke stvari jednostavno nije potrebno izgovoriti. Ali neke druge ipak je…

Prošli tjedan nam je bio malo drugačiji i to ne baš u pozitivnom smislu. Posvađali smo se, zapravo on se na mene naljutio. Iako mislim da je pretjerao u svom durenju, preuzimam krivnju potpuno na sebe. Kao i uvijek do sada, radilo se o banalnoj stvari. Gledajući TV u ponedjeljak navečer, ušutkao sam ga jer sam nešto želio čuti. Valjda je kombinacija mog tona, izraza lica, i tko zna čega, učinila svoje i on se osjetio povrijeđenim, iako mi nikako nije bila namjera povrijediti ga. Uz hladno «laku noć», ubrzo je otišao spavati. Sutradan na poslu me to cijelo vrijeme mučilo, a kada sam ga na putu doma nazvao, njegov hladan ton i izbjegavanje našeg uobičajenog gugutanja i tepanja preko telefona, dovoljno mi je govorilo što me čeka kada stignem.

Hladnoća se nastavila i doma. Nije htio priznati da je ljut i povrijeđen, iako je to bilo tako očito. Razgovarao je s «da», «ne», «ne znam», «sve je u redu», «ne ljutim se», uglavnom vrlo mučna situacija koju ne podnosim do te mjere da me počne boliti želudac. Čak ni upotreba nadimka kojim si tepamo samo kad je jedan od nas dvojice ljut, nije pomogla da se, ako ne odljuti, onda barem otvori. Nakon što sam ga pokušao zagrliti, uslijedio je još jedan njegov raniji odlazak na spavanje, dok je meni kuhalo u želucu. Razmišljao sam, ma pustit ću ga nek se duri dokle god bude htio, ako je u stanju zbog nečega takvog napraviti toliku dramu.

Ipak nisam izdržao. Nakon još jednog dana provedenog na poslu razmišljajući o našoj maloj situaciji doma i nakon još jednog ledeno hladnog telefonskog razgovora na putu doma, odlučio sam se ispričati. Na kraju krajeva, znao sam da sam ga povrijedio. Da je vrag odnio šalu, vidio sam kada sam došao doma. Hladno mi je rekao da mi je tu ručak, da je on umoran i da ide spavati, što inače nikada ne čini popodne. Otišavši za njim, stajao sam kraj kreveta i mojim najpokornijim glasom se ispričao. Nekoliko puta i na nekoliko raznih načina. On je samo rekao «Legni tu kraj mene, šuti i ne diraj me». Jupi, pomislio sam u sebi. Mic po mic, možete zamisliti kako je to završilo i koliko je bilo dosljednosti u onom njegovom «Ne diraj me».

Pao nam je kamen sa srca, i meni i njemu. Nakon svega bio je neobično dobro raspoložen, očito da je i njemu sve to skupa išlo na živce, ali čekao je neku moju iskrenu gestu. Ne znam samo zašto mi je toliko dugo trebalo i dati mu je.

Treba voljeti svoje najbliže, biti obziran, čuvati ih kao malo vode na dlanu. Ponekad treba progutati ponos, ponekad je zaista potrebno izgovoriti «Žao mi je» i «Oprosti» pa čak i ako to ne mislite iskreno ili mislite da niste vi ti koji bi se trebali ispričati. Ovog puta sam zaista bio iskren i bilo mi je zaista iskreno žao. Povrijedio sam ga nenamjerno, ali sam ga ipak povrijedio.

Moram ići. Ručak je na stolu, kako me je upravo obavijestio. Domaća juhica, pohana piletina, izmuljano povrće iz juhe, pire krumpir i kesten pire (kupovni). Ugodna vam nedjelja.

11 komentara:

Anonimno kaže...

ma to je sve normalno, samo nemojte dopustiti da takav glupi odnos traje dugo. i tebi ugodna nedjelja! post sam pročitao u jednom dahu. lijepo si to napisao.

zbrčkani kaže...

...ajme, bas si me raznjezio ovom ispovjescu...da samo znas kako su mi se usne razvukle u lagani smjesak :) na ono "mic po mic"...mora da je bilo lijepo...samo ti cuvaj svoga kucnoga ljubimca...da je i meni jedan...

slave kaže...

nema do sv luce :*

NShappy kaže...

hm.. da... najteze je reci ''izvini''...

Rezzy kaže...

Ovo me neodoljivo podsjeća na mene i mog mačka. :) E skoro pa identične situacije. Tak se isto znamo pokefat oko idiotarija al onda je sve nakon sat-dva u redu :)
ma samo ti njega drži i tepaj mu i reci da ti oprosti. :)

Anonimno kaže...

uvijek me raznježi vaš odnos. kad bi barem ja imao takvog medenog i umiljatog frajera kao što je svaki od vas di bi meni kraj bio. moram priznati da najviše volim čitati postove o tvojem odnosu s kućnim ljubimcem. iskoristit ću ovu priliku da te ponovno zaaamooooliiiim da posjetiš moj blog i udjeliš dobar savjet. boki-zeleniblog.blogspot.com

tdw kaže...

...

A.d. kaže...

hehehe,odlican post i nevjerovatno je koliko podsjeca na mog macka i mene. ista se stvar desila, s tim da sam ja bio dignutog nosa,a on je to trpio.medjutim kad smo krenuli na spavanje bez uobicajenog zagrljaja, nisam mogao izdrzati i zagrlio sam ga svom snagom..i on je mene.mi to zovemo "ne damo se". nije stvar u tome sto sam se naljutio, vec sto sam zbog gluposti digao nos.
uglavnom slazem se sa poukom tvoje price.
citam to sto pises, inevjerovatno je koliko imamo slicnosti. i vec mi nedostaje.

varaždinec(26) ;) kaže...

jaj kak je to lepo.
super mi je ono bilo:
legni, šuti i ne diraj me.
mmm..da hehe
pozz

Anonimno kaže...

odličan post!

sve pohvale autoru, ja bi tebe za prijatelja!
:)

Jonasy kaže...

Hvala :-)