Jedna od onih stvari

03 prosinca 2008

Opet mi je jedno od onih razdoblja kada ne znam gdje mi je dupe, a gdje glava. Valjda to spada pod mus u predbožićno vrijeme. Na poslu kao neka polu frka, jedan dan čeprkam nos, drugi dan sam zatrpan, pa moram, zamislite tog užasa, nositi posao i doma.

Tako je bilo i jučer, a baš sam imao inspiraciju za jedan mega kul post, ali jednostavno nisam stigao jer sam ponio doma sa sobom hrpu posla kojeg je trebalo napraviti za danas. Svejedno sam htio nešto natipkati, ali me omela još jedna stvar. Već dvije godine imam namjeru ovdje obilježiti 1. prosinac, Dan borbe protiv AIDS-a, nekim strašno pametnim i produhovljenim postom, ali uvijek mi to nekako promakne. Možda zato što nisam pametan i produhovljen? Štogod bio razlog, ove godine sam pod svaku cijenu htio nešto objaviti, pa je tako nastao ovaj jučerašnji na-brzinu-zbrda-zdola uglavnom copy/paste post. Ali nema veze, bolje išta nego ništa. I tako, dok sam zgotovio post, napravio što sam trebao napraviti, otuširao se, ispeglao košulju za ujutro, već je bilo skoro 2h iza ponoći, a morao sam se ustati u 6:15h. Negdje između svega toga me i inspiracija za onaj spomenuti mega kul post prošla. A jebigaje, bude se ona valjda vratila.

Danas sam zapravo htio napisati nešto o onome što sam doživio jučer. Možda se i vama to dogodilo, barem onima među vama koji su u Zagrebu. Dok sam se vraćao doma s posla, bilo je to oko 17h, vidio sam nešto što mi je oduzelo dah. Jedna od onih stvari koje vam se iz tko zna kojih razloga urežu duboko u sjećanje i tamo ostanu do kraja života. Znam da sada mislite kako mora da je u pitanju bio kakav primjerak muškog roda, ali zar baš toliko malo imam kredita kod vas? Zar sam vas mojim postovima tako uspio navesti na krivi trag? Ili je trag ipak ispravan? Morati ću malo razmisliti. Ali ipak, ne mogu li i ja na trenutke biti malo romantičan? Zar ja nemam osjećaje ili, kako bi to rekao Franjo Šafranek iz filma „Tko pjeva zlo ne misli“: A kaj sam ja? Krava?!

Vozeći se tako doma, valjda zbog popodnevnog pljuska koji je očistio zagrebački smog, nebo je tik pred nastankom potpune tame poprimilo nestvarno tamno plavu boju. Do sada sam mislio da su takve boje moguće jedino u Photoshopu. I onda tamo negdje na jugo-zapadnom nebu, zasjao je Mjesec mlađak i to takvim bistrinom i snagom da nisam mogao od njega odvojiti pogled. Kao da to nije bilo dosta, nego su se tik do njega pojavile i dvije blještave zvijezde, jedna ispred, a druga iznad njega. Možda je jedna od njih bila Danica, nisam siguran. Nisam neka poetska duša i ne idu mi baš najbolje takve teme, ali dajte, pokušajte se malo uživiti. Zamislite veliko tamno plavetnilo, gotovo crno, zamislite da je toliko bistro da možete vidjeti na kraj svijeta, zamislite zadnje trzaje Sunca koji su još jedva toliko dovoljni da zapadni horizont bude samo za nijansu svjetliji, i zamislite onda usred svega toga blještavi tanki Mjesec s rubovima tako oštrim da biste se na njima mogli porezati, a u njegovoj pratnji dvije osamljene titrajuće zvijezde.

Eto, tako sam to ja doživio, preplavili su me osjećaji nevjerojatne ljepote. Prizor mi se učinio potpuno nadrealan, kao iz kakvog crtanog filma ili čestitke na temu Božića.

Vozeći se nisam mogao odvojiti pogled, dobro da sam došao doma u jednom komadu. Na semaforu sam pokušao scenu uslikati s mobitelom, ali bojim se da slika ni približno ne dočarava ono što sam vidio i osjetio. I kada sam izašao iz automobila, nisam odvajao pogled. Ušavši u stan, pitao sam kućnog ljubimca je li vidio mjesec, on je odmah kao iz topa rekao da je i da ga je podsjetio na islamski simbol – mjesec i zvijezdu. I zaista, konstelacija je bila točno takva. Ako se ne varam, veliki islamski praznik Kurban-bajram je ovih dana, pa bih iskoristio ovaj zgodan trenutak i čestitao ga svima vama koji ga slavite.

Pokušao sam cijeli taj prizor još jednom uslikati s prozora, ali ponovno bezuspješno. Ubrzo je neka maglica prekrila mjesec, a onda je i potonuo iza zgrade preko puta. Nema veze, jer to što sam jučer vidio je sigurno jedna od onih stvari koje nikada neću zaboraviti. Nema ih puno, možda ih mogu nabrojati na prste obje ruke. Ima među njima ljudi, događaja, mirisa, boja, snova, scena koje su trajale koju sekundu...


(Ovo je slika sa weba, u stvarnosti je bilo puno ljepše)

4 komentara:

NShappy kaže...

to nije momenat koji se belezi nekim uredjajem ili napravom. samo srce to moze zapamtiti na pravi nacin ;)

tdw kaže...

Meni se to dogodilo jučer s dugom (znam, konotacije & stuff, ali stvarno...). Pratila me kroz cijelo naselje, a kad sam došao kući i htio ju fotografirati - nestala je.

Anonimno kaže...

ja sam muslimna i bas ti hvala na toj cestitci...drago mi je cuti da nisu svi nacionalisti...

ian774 kaže...

ne mogu vjerovati još netko tko je uživao u pogledu na taj prizor i po meni najljepšoj boji neba, boji purpura. kolegica i ja smo dva dana pričali samo o tome trenutku i gle sada čitam o tome kod tebe. Sada znam da putujemo u istom smjeru kada idemo doma. Iako je bila gužva uživao sam u pogledu i u divnom osiječaju i sječanjima koja su navirala.... pozdrav i uživaj te mi u takvim trenucima