Pinups

28 listopada 2008

Sjećate li se onog benettonovog angažiranog časopisa Colors, koji je objavljivao velike fotografije s vrlo malo teksta, a svaki broj je bio tematski? Ne znam izlazi lli još, ali ne sjećam se da sam ga vidio na kioscima.

Sjetio sam se Colorsa jer sam naletio na web site (valjda gay art) časopisa Pinups. Na prvi pogled i nemaju puno zajedničkog osim velikih fotografija i manjka teksta. Pinups ide još i dalje, te uopće nema nikakvog teksta, samo fotografije pinup modela. Izlazi tromjesečno, a cijeli broj posvećuju jednom, rijetko dvama, neklasičnim pinup modelima. Nešto kao ona Dove reklama s debeljucama, samo što se iza Pinupa vjerojatno ne krije nikakava zakukuljena namjera o većoj prodaji. Možda samo poruka ili podsjetnik svima nama, ukoliko smo zaboravili, da ovako zapravo izgledaju obični muškarci? I to prilično seksi obični muškarci koji vuku malo na medvjeđu stranu. Na njihovom site-u možete dijelom prelistati sve do sada objavljene brojeve, a imaju i popis mjesta gdje ga možete naručiti/kupiti.



Svaki broj možete rastaviti i složiti poster pinupa u stvarnoj veličini. Nekako si mislim, meni to ne treba. Imam već jednog takvog doma.

Klikni za ostatak posta...

Ugodan radni tjedan

26 listopada 2008

Nažalost nije petak. Svaki petak bezbroj puta prođem kroz ono poznato:

  • Ugodan vikend! - Hvala i tebi!
Ponedjeljkom nema želja za ugodom. Nitko mi nikada nije poželio ugodan radni tjedan. Ipak, svima vama koji radite, ali i svima ostalima, poželjet ću ugodan radni tjedan, ne uz pjesmu, već uz web stranicu na kojoj možete provesti više ugodnih sati u besposličarenju do mile volje. Pazite da vas šef ne vidi.

Smiješne mačke



Smiješni psi



I meni najdraži: Popularna kultura u grafikonima. Ako baš imate jako puno slobodnog vremena na poslu, možete izraditi i poslati i vlastiti dijagram. Čak su priložili i uputstva kako ga napraviti.

Klikni za ostatak posta...

Povratak nakon 20 godina

25 listopada 2008



Pa dobro, zašto mi nitko nije rekao da novi album Grace Jones samo što nije izašao? Zar ja to moram zadnji saznati? Pa znate da se palim na Grace! Zar sam to morao slučajno saznati surfajući po You Tubeu? Zar ne znate da mi malo stariji više baš i ne pratimo najnovija zbivanja, top liste, najave, ne čitamo glazbene časopise, ne gledamo MTV, više baš i nismo u tijeku?



Kada sam neki dan na You Tube-u uz ime Grace Jones ugledao neke čudne nazive pjesama i još čudnije slike, srce mi je počelo brže kucati. Zar je moguće da ima novi album? Sa zebnjom sam kliknuo, prvo na jedan, pa zatim na drugi klip. Sa zebnjom, jer sam se bojao da ću ostati razočaran. Nije mala stvar vratiti se nakon 20 godina. Ali na sreću, moji strahovi se nisu obistinili, dapače, mislim da sam u ekstazi. Do sada sam poslušao, valjda 50 puta svaki klip. I svaki puta su mi sve bolji i bolji. Ovo je genijalan “This is Life” sa novog albuma “Hurricane” koji izlazi 3. studenog 2008. Volim ovaj neki klap-klap beat...



Nove pjesme čine mi se kao logičan nastavak njezinih najboljih albuma “Nightclubbing” i “Warm Leatherette» s početka 80-tih godina. Kao stvorene su za Grace, što je zapravo blesavo za reći, jer one to zaista i jesu :-). Nešto su poput, kako 80-te zvuče skoro 30 godina kasnije. A Grace je opet ona stara, sjajna, originalna i jebe joj se za sve živo.



Čudan je moj odnos s Grace, ako to mogu tako nazvati. Lud sam za njenim pjesmama, pogotovo sa ta dva već spomenuta albuma, ali ima tu i nečega puno više. Njezina glazba baca me u tinejdžersko doba, na prve taktove njezinih starih pjesama kroz glavu mi u nekoliko sekundi proleti bezbroj slika, sjećanja, asocijacija, misli, odrastanje jednog mladog pedera… A tu je i ona sama kao osoba. Mislim da je ona sve ono što bih ja želio biti, ali se nikada nisam usudio. I ne mislim tu na spol, rod, broj, padež, zanimanje, ekscentričnost, frizuru ili odijelo. Mislim na hrabrost što je neki ljudi imaju da budu svoji, da se ne obaziru na mišljenje drugih, da žive svoj život punim plućima. I ne mora to biti neki raskalašeni život, dovoljno je da to zaista bude nečiji pravi i iskreni život.

Kao da je bilo jučer, sjećam se kada sam u Jugotonovom dućanu ugledao Nightclubbing na polici. Nikad do tada nisam čuo za Grace Jones, ali omot mi se toliko svidio da sam na slijepo kupio ploču. Došao sam doma i u početku sam bio malo zbunjen. Nakon toga, nisam ju skidao s gramofona mjesecima. Bukvalno sam svaku noć zaspao uz zvukove Grace Jones koji su tiho dopirali iz zvučnika. To mi je i danas najdraži album. Od prve do zadnje sekunde, savršenstvo. Tada, naravno, nisam imao pojma kako ju upravo homoseksualci najviše vole. Kada sam to jednom pročitao u nekim novinama, to mi je bio završni dokaz da mi nema spasa. I od tada nikome ne pričam da sam lud za Grace, da me fascinira, kako njezina glazba, tako i ona sama.

To ne znači da imam sve njezine albume, da znam sve o njoj, da nosim njezinu sliku u novčaniku. Zapravo imam samo jedan njezin album, «Nightclubbing», ali ovaj najnoviji «Hurricane» sam već naručio. Jednostavno me je uvijek intrigirala, uvijek sam sa zanimanjem pročitao nešto o njoj kada bih naletio na kakav članak u novinama ili vijest na internetu. Ali da sam visio na You Tube-u i pregledavao njezine spotove, live nastupe, pa čak i intervjue, kriv sam, jesam. Stariji spotovi su joj čudan spoj jednostavnosti i minimalizma u, s tehničke strane, gotovo amaterskim i nedovršenim uracima, ali koji vjerojatno takvi i moraju biti kako bi došla do izražaja sva savršenost pojave Grace Jones. Za mene je ona hodajuće umjetničko djelo. Stavite ju pred kameru, neka samo otvara usta i koji put mrko pogleda u kameru ili se izbelji, i ništa više nije potrebno. Žena živi u nekom svom svijetu i ne obazire se što drugi o tome mislili. Sretni su oni koji mogu tako.

Na svojoj stranici kaže:

Ako postojiš, ranjiv si. Ljudi u životu radije nestanu, radije potiskuju svoju osobnost. To nije življenje, to je umiranje. Viđam ih po svuda, hodajući mrtvaci.
«Corporate Cannibal» s novog albuma «Hurricane»

Grace Jones - Corporate Cannibal


Nekako se slaže s tjeskobom koja nas sve vjerojatno ovih dana muči. Savršenstvo na monstruozan način. Zamislite samo da su ovo prikazali ljudima prije 100 godina? A tek prije 200? Da ne idem dalje u prošlost... Što bi si oni mislili? Bi li mislili da je došla kataklizma ili da je došao sam nečastivi? Bi li pobjegli glavom bez obzira vrišteći od užasa? Nešto poput projekcije filma braće Lumiere u kojem vlak ulazi u stanicu pri čemu su neki neki gledatelji pobjegli misleći da će ih vlak pregaziti. Znam, znam, ima sigurno i danas ljudi koji bi isto napravili, barem kada je Coorporate Canibal u pitanju... Sigurno ih ima i među vama...
Možda je Baba Vanga bila u pravu. Treći svjetski rat se bliži i izvanzemaljci su itekako već odavno s nama. A pjesma Corporate Cannibal je idealna podloga za to.



Još puno Grace nakon klika.



Grace Jones, američka pjevačica, glumica, manekenka i jedna od najvećih gay ikona. Rođena je na Jamajci 1948. g., odrasla u Americi. Ako malo računate, vidjeti ćete danas ima 60 godina! Nevjerojatno. Ako pogledate njene fotografije, izgleda skoro potpuno jednako zadnjih 30-tak godina, koliko joj traje glazbena karijera.




La Vie En Rose iz 1977. godine

U sedamdesetim godinama snimala je, a što drugo nego disko pjesmuljke od kojih je većina, barem za mene, gotovo neslušljiva, iako i među njima ima odličnih poput „Do or Die“ ili obrade „La Vie En Rose“. U to vrijeme postaje i muza Andya Warhola s kojim postaje inventar Studija 54, legendarnog kluba i ozloglašenog mjesta razvrata u New Yorku-u 70-tih godina.


Fenomenalan spot za fenomenalnu Pull Up To The Bumper, za mene jednu od najseksipilnijih pjesama svih vremena. Čisti seks! Poslušajte samo tekst.


Walking in the Rain, također s NightClubbinga

Početkom 80-tih izdaje dva fenomenalna albuma Warm Leatherette (1980) and Nightclubbing (1981) na kojima se nalaze sve sama remek djela, klasici za sva vremena poput Walking In The Rain, Pull Up To The Bumper, Use Me, Nightclubbing, Art Groupie, I've Seen That Face Before (Libertango), Feel Up, Demolition Man, I've Done It Again, Warm Leatherette, Private Life… Ne mogu izabrati koja mi je najdraža.


I've Seen That Face Before (Libertango), s Nightclubbinga


Private Life s albuma Warm Leatherette i odličan My Jamaican Guy s albuma Living My Life iz 1982.



U isto vrijeme, gradila je i svoj visokostilizirani jedinstveni imidž, kockaste frizure, androgeni izgled, gruba prevelika odijela, po čemu je, uz stalno podgrijavanje javnosti skandalima, možda čak i bila poznatija nego po svojoj glazbi. Nikada nije uspjela ugurati se u glazbeni mainstream, iako joj to nikada nije niti bio cilj. U Europi je još nekako prolazila po mainstream radio stanicama i top listama, ali u konzervativnoj Americi nikako. Ali je zato još od 70-tih pa sve do danas žarila i palila po gay klubovima.



U osamdesetim snimila je još nekoliko albuma s osrednjim uspjehom, ali s nekoliko velikih hitova kao što su Slave to the Rythm, I'm Not Perfect (But I'm Perfect for You), Love on Top of Love itd. Prije ovog najnovijeg Hurricane, zadnji objavljeni album bio joj je Booleth Proof iz 1989.


Slave To The Rhythm iz 1985.

Od 1989. godine do 2008. objavila je veliki broj kompilacija, njezine pjesme su remiksirane i remastezirane u bezbroj varijanti, tu i tamo bi se negdje pojavila, napravila kakvu suradnju, gostovala u mnogim filmovima, serijama, TV showovima, modnim revijama, održavala bezbroj koncerata, najčešće po gay klubovima, ali i po mnogim drugim mjestima i velikim skupnim koncertima, te redovito za svoje live nastupe dobivala ovacije kako kritike, tako i publike. Ipak, najviše od svega, gdje god bi se pojavila, provocirala je svojom ekstravagantnom pojavom.

Za Grace se svi slažu da ima jedinstveni i visokostilizirani glas. Ima raspon od dvije i pol oktave, a najčešće ide u dvije krajnosti, od dubokog i monotonog govora kao u npr. "Walking in the Rain" ili novoj pjesmi «This is Life» do gotovo soprana u "La Vie en Rose".


Nightclubbing, nemam riječi koliko je ovo meni dobra stvar.


Izvrstan Feel Up (Danny Tenaglia Remix) s Nightclubbing albuma

I za kraj:


Još jednom Pull Up To The Bumper, ovaj puta uživo s koncerta u Londonu 2008. Pogledajte samo tetke kako skaču na pozornicu.

I ja bih to tako rado. Zapravo mi je jedna od maštarija otići na koncert Grace Jones u društvu s, neću pretjerivati, ali jedno četvoricom polugolih mišićavih frajera i trljati se uz njih uz Pull Up To The Bumper! Ili možda još bolje, onako u slow motionu, uz Nightclubbing lagano ih dodirivati, vrhom jezika oblizivati njihova savršena i od plesa oznojena tijela, povući usnama rinčicu na bradavici, zavući jezik u uho.... I sve to u uzavreloj atmosferi kakvog prepunog gay kluba. A kućni ljubimac, pitate se? Pa rekao sam da je to samo maštarija...

Klikni za ostatak posta...

Cajke

20 listopada 2008



Neću se preseravati i praviti fin. Gade mi se cajke, cajkani i sve što ide uz tu sub-kulturu, ako se to uopće tako može nazvati. Oduvijek je tako bilo i uvijek će tako i biti. Stvarno moraš imati poseban sklop u glavi da bi se u to smeće mogao uživiti.

Ali ponekad, stvarno samo ponekad, požalim što i sam nisam cajka.

Klikni za ostatak posta...

Još jedna wunderschöne nedjelja

19 listopada 2008

Jesam li već možda koji put spomenuo da najviše na svijetu volim ne-djelju? Jesam li već možda koji put spomenuo da mi obavezno imamo pravi nedjeljni ručak? Domaća juha, picek, krumpir iz pećnice, zelena salata sa češnjakom i desert? Ili neku sličnu nedjelji tipičnu varijaciju? Jesam li već spomenuo da nedjeljom obavezno slušamo Radio Sljeme? Radio Sljeme je vjerojatno najbolji radio. Njihov program je idalan za nedjeljni ručak, a danas popodne su nadmašili i sami sebe. Gdje igdje drugdje možete čuti ovako nešto?

Austrijski folk band Global Kryner i polka verziju Sex Bomb!



Svakako poslušajte i nakon prvih minutu i 30 sekundi.



Ili fantastične nijemce Die Wildecker Herzbuben?



Ako posjetite njihov web site, među puno zanimljivih stvari, tamo možete saznati i da je:

Wilfried Gliem rođen 1946. u Obersuhlu u znaku djevice, žena mu se zove Elke, imaju četvero djece i osmero unučadi. Najviše uživa u miru, sigurnosti i harmoniji svoje obitelji. Skuplja poštanske markice i igra stolni tenis.



Wolfgang Schwalm rođen 1954. u Görzhain u znaku lava. Ženu ne spominje (ne čudim se), ali ima troje djece i dvoje unučadi. Najviše od svega voli jesti (ideš), igrati stolni nogomet i biti u društvu svoje obitelji.



Moj kućni ljubimac kaže da ga podsjećaju na nas dvojicu!



Ajmo sad' svi zajedno:

In meiner kleinen Kneipe
fhl' ich mich wie zu Haus.
Pack' die Sorgen ein und das Akkordeon aus.
Singe und lache mein allerschönstes Kind
dann bleiben die Sorgen da wo sie sind.

Klikni za ostatak posta...

Malo drugačija web stranica za upoznavanje

18 listopada 2008

Znam da je teško naći onog nekog posebnog, nekoga u koga ćete se zaljubiti i po mogućnosti s kime ćete provesti cijeli život. Pogotovo nama, istospolno usmjerenima, je to teško. Kud nam je izbor 90% manji nego heteroseksualcima, k tome se i velika većina preostalih 10% skriva po mišjim rupama, a neki čak i po tamnim parkovima i iza lažnih on-line profila. Osim toga, mnogi među nama su i izuzetno izbirljivi. Ponekad tražimo puno više nego što sami imamo ponuditi.

Svi smo mi prošli kroz razne web stranice za pronalaženje partnera, svi smo mi chatali, svi smo mi barem jednom kreirali negdje svoj profil nadajući se da ćemo uspjeti pronaći onog savršenog u koga ćemo se zaljubiti i s kojim ćemo sretno proživjeti ostatak života. Ili barem pronaći onog nekog koji je, ako zažmirimo na jedno oko, sasvim podnošljiv za jednonoćnu avanturu nakon koje će se vratiti u svoju mišju rupu, svom dečku ili možda čak svojoj ženi i djeci.

Na žalost, iz jednog internetskog profila ili kratkog on-line chata teško zaista možemo saznati kakav je tko. Svi se mi uvijek nastojimo prikazati u najboljem svjetlu, a osim toga i često kalkuliramo, skrivamo, igramo igrice, tajanstveni smo… To je i razumljivo jer većinu nas je zapravo strah.

Ipak nije sve tako crno. Postoje site-ovi za upoznavanje gdje i prije prvog kontakta, u samom profilu, možete saznati pravo ime i prezime, adresu, datum rođenja, visinu, težinu, boju očiju, rasu, mjesto rođenja, horoskopski znak, HIV status, što ta osoba traži od potencijalnih kandidata, da li samo prijateljstvo, seks ili nešto više, možete pročitati koji su mu hobiji, interesi, a kao da sve to nije dosta, možete pogledati i njegovu pravu fotografiju. Kako bi profil bio savršen, nedostaje samo jedna stvar: veličina 8===D.

Možda vam zvuči predobro da bi bilo istina? I u pravu ste. Uz sve nabrojano, u profilu se nalazi još jedan bitan podatak: zbog čega je osoba u zatvoru. I sama adresa u profilu nije baš prava kućna adresa, nego adresa zatvora u kojem se osoba nalazi i na koju mu možete pisati.

Netko se dosjetio, iz tko zna kojeg razloga, i napravio site Gay Prisoners USA gdje dotični, dakle gay zatvorenici, mogu poslati svoj profil i nadati se da će pronaći kakvu srodnu dušu za dopisivanje ne bi li im vrijeme zatočeništva brže prošlo.



Ako ste po prirodi sumnjičavi i paranoični, ako sumnjate da se iza svakog on-line gay profila krije kakva laž ili klopka, na ovom site-u ste prilično sigurni. Ovdje možete biti sigurni da se iza svakog profila krije, ako ne manijak, onda barem teški kriminalac ili ubojica, pa se barem o tome više ne morate brinuti. A izbor je zaista veliki. Ako vas pale zločesti dečki, ovdje možete upoznati ubojice, pljačkaše, silovatelje, otmičare, zlostavljače, pedofile, lopove, dilere, prevarante, a sve to u svim mogućim oblicima i bojama, od mišićavih nasilnika, ubojica dječjih lica, intelektualno-filozofskih faca, pa sve do travestita. Za svakog ima ponešto.

Ako vas netko od tih slatkiša privuče, nemojte previše vjerovati onome što mnogi od njih napišu, a to je obično nešto u stilu «Nemojte da vas moje optužbe spriječe bolje me upoznati jer ja sam vrlo topla i suosjećajna osoba, imam odličan smisao za humor i uživam nasmijavati ljude». Vlasnici site-a preporučuju oprez prije nego li pošaljete namirisano pismo ispisano na ružičastom papiru. Na Read First stranici se nalazi čitav niz korisnih savjeta kako postupati s ovim opasnim frajerčinama, jer, zamislite, netko od tih finih momaka mogao bi vas htjeti iskoristiti.

Sve je to divno i krasno, ali ipak ste i dalje sumnjičavi jer platonske veze nisu za vas, a većina njih će biti u zatvoru još jako dugo, ako ne i do kraja života. I za to postoji rješenje. Preporučam da se koncentrirate na zatvorenike koji služe kaznu u nekom od kalifornijskih zatvora. Naime, kalifornijski vrhovni sud odlučio je izjednačiti prava homoseksualnih i heteroseksualnih zatvorenika, pa tako sada i homoseksualci imaju pravo na posjete svojih partnera, pa čak i na mogućnost cjelonoćnog vrućeg provoda u posebnoj prostoriji. Idealno bi bilo pronaći kakvog pljačkaša banke u Kaliforniji. Možda je sakrio nešto novaca, pa vam i plati avionsku kartu. Kako su u Kaliforniji ozakonjeni i homoseksualni brakovi, tko zna, možda vam se posreći pa i stanete pred matičara.



Eto, uživali ste u seriji Oz, palio vas je Chris Meleni, aka Chris Keller, i tko je uopće mogao pomisliti da ćete ikada imati priliku pronaći svog Chrisa?

Klikni za ostatak posta...

Guy with an attitude...

16 listopada 2008

...što bi BB Rina rekla. A ja dodajem, ni prijatelji mu nisu ništa manje loši.



Gledam danas BB i cijelo vrijeme me bolio želudac. Da li ta situacija u kući spada u psihičko zlostavljanje stanara? Ali ne samo njih. Pitam se, zašto gledajući BB samog sebe mučim? Što to meni treba? Dokle ide granica trpljenja i ovih u kući i nas pred malim ekranima? Istina, uvijek mogu prebaciti na neki drugi program, ali često ne uspijevam... Uostalom, što mi je alternativa? Trenutak istine?

Počinjem polako vjerovati teoriji zavjere koja kaže da je BB zapravo društveni eksperiment na svjetskoj razini kojeg provode mračne sile, koje ionako drmaju svijetom, ne bi li otkrili kako se ljudi ponašaju u naizgled dobrovoljnom i ugodnom zatvoru gdje im tamo neki čudan glas nevidljivog lika izdaje naredbe koje ovi bespogovorno slušaju jer inače sutra neće imati što jesti, a sve to s ciljem da svima nama jednog dana počnu izdavati naredbe i to možda baš iz te đavolje kutije zvane televizor. Uostalom, to već ionako rade. Možda se trenutno radi o malo suptilnijim načinima zapovijedanja i manipulacije koje provode kroz sve vrste televizijskih programa. Kupi ovo, kupi ono, ponašaj se ovako, ponašaj se onako, vjeruj ovom, ne vjeruj onom, pljuj po ovome, nemoj pljuvati po onome, slušaj ovo, ne slušaj ono, obuci ovo, nemoj obući ono, puši, ne puši, pij, ne pij, seksaj se, ne seksaj se, glasuj za ove, nemoj za one, digni kredit, nemoj dići kredit, kupuj na kartice, ne kupuj na kartice, ubij, ne ubij, vjeruj u Boga, ne vjeruj u Boga...

I tako će oni i dalje ispitivati naše strpljenje i našu glupost dok se jednog dana konačno ne pretvorimo u vojsku ljudi ispranih mozgova obučenih u jednaka siva odijela koja će bespogovorno slušati što nam tamo neki sintetizirani glas naređuje, a tko zna s kojim ciljem... (zeigesit)

Svejedno ću i dalje svjesno dozvoljavati da manipuliraju sa mnom. Kad je to tako ugodno... Za nagradu dobiješ uživanje u javnom sramoćenju na koje neki ljudi "dobrovoljno" pristaju.

Klikni za ostatak posta...

Nečije drugo jutro

14 listopada 2008

Govoreći o jutrima, čitam da je Nobelovu nagradu za ekonomiju dobio američki ekonomist Paul Krugman za svoj rad na analizi utjecaja trgovinskih uzoraka na rast gospodarskih aktivnosti u različitim dijelovima svijeta, bla, bla, bla. Najbolje od svega je njegov blog, gdje je tu vijest popratio samo sa:

A funny thing happened to me this morning …
Super.

Klikni za ostatak posta...

Jedno od onih jutara



Prošlo jutro bilo mi je jedno od onih najdražih jutara, iako je bio ponedjeljak, prvi i, svim normalnim ljudima, najomraženiji dan u tjednu. Prvo me probudio alarm mobitela kućnog ljubimca, što se inače rijetko događa jer je nekim čudom moj san u potpunosti otporan na zvuk njegova alarma. On ide ranije od mene na posao i bio sam presretan što se još ne moram ustati iz kreveta. Nakon toga sam usnuo prekrasan san. Znam da sam ga usnuo jer me usred sna probudio alarm mog mobitela. Kako si imam običaj ranije namjestiti alarm ne bih li imao vremena još malo vrtiti se u krevetu, znao sam da imam vremena i za nastavak sna. Znate ono, kada sanjate nešto lijepo pa vam bude žao što ste se probudili, pa u tom bunilu između sna i jave, kada zapravo niste niti sigurni je li to san ili java, silom želite nastaviti sanjati isti san, pa se to zaista i dogodi, pa se ponovno probudite, ponovno vam bude žao i ponovno se snagom vlastitih misli i želja natjerate na nastavak sna…Volim taj osjećaj između sna i jave, ugodnih snova u nastavcima koji vjerojatno traju svega nekoliko sekundi, ali za koje vam se čini da traju cijelu vječnost. Prošlo jutro je bilo idelano za tako nešto, maglovito i tamno, najradije biste ostali u krevetu, ali znate da ne smijete, pa je time još dragocjenija svaka sekunda koju ukradete.

Vrlo malo sanjam, što ne znam je li dobra ili loša stvar, ali znam da mi je ponekad zbog toga žao jer su mi snovi obično ugodni (kuc, kuc, kuc). Ponekad mi se dogodi da imam neki neugodniji san koji je obično povezan s nekim događajem koji me čeka ili pak s nečim što je davno prošlo, ali što je očito ostavilo duboki trag na mene. Iako prilično rijetko, još mi se ponekad zna dogoditi da sanjam kako me čeka neki ispit za koji se nisam dovoljno pripremio.

Pravu noćnu moru sam valjda imao zadnji put u predškolskoj dobi, ili je to možda već bilo u nižim razredima osnovne škole, ne sjećam se više. Ali se zato i dan danas dobro sjećam ta dva sna i to u detalje. Jedan je u potpunosti bio u crvenoj boji, svi predmeti, sve osobe u snu bili su u nekim nijansama crvene, kao kroz kakav filter. Možda i zbog toga što je u snu bilo prisutno i vatrogasno vozilo, premda nije bilo vatre, barem ne one prave. U snu je glavnu ulogu imala moja prijateljica, vršnjakinja i susjeda. Vjerojatno sam osjetio da mi se nabacuje pa sam se usrao ko grlica. Zapravo, mislim da je bilo baš suprotno. Iako toga nisam tada bio svjestan, sada kada razmišljam o tim danima mislim da je među nama uvijek bilo kakve skrivene neobjašnjive netrpeljivosti.

Imam i najdraži san kojeg sam samo jednom usnuo, možda prije kojih desetak godina. I danas kada ga se sjetim obuzme me milina. Cijeli san je bio u slow motionu i naravno da je, potpuno neoriginalno, uključivao slobodan pad. To mi je bio zapravo jedan od najljepših i najugodnijih osjećaja u životu. Možda i nije baš neki život ako mi se jedan od najljepših doživljaja zbio u snu? Kako kod bilo, tako bih ga rado ovdje opisao u detalje, ali kada sam se morao o njemu izlajati svima koje poznajem, pa mi je sada malo nezgodno.

Čudni su ti snovi i poruke koje nam govore. Kako sebe držim prilično jednostavnim, u skladu s time obično lako i protumačim moje snove koji se obično tiču najobičnijih stvari iz mog svakodnevnog života. Jedino za što nemam neko razumno objašnjenje su moji erotski snovi. Oni najčešće uključuju potpuno nepoznate lokacije i redovito potpune strance, iako moram priznati da su ti stranci onako, što se kaže, kao iz mojih najluđih snova. Stvarno sam sretan po tom pitanju, ako znate na što mislim. Mislim da nikada u životu nisam u erotskom snu ugostio nekoga koga poznajem, pa čak niti kućnog ljubimca. On, pak, veliku pažnju pridaje svojim snovima i priznajem da me je ponekad strah njegovih zlogukih proročanstava za koje on misli da njegovi snovi ponekad imaju. Istina, on je više kao Nostradamus, njegove proročanske snove možeš protumačiti tek kada se nešto dogodi.

Da budem iskren, mislim da bi me bilo strah nekom psihologu ili psihijatru otvoreno pričati u detalje o mojim snovima. Bojim se da bi prozreo u moje pravo ja, kojeg možda niti sam nisam svjestan. S jedne strane se bojim, a s druge strane me to baš intrigira i možda bih i volio nekome leći na kauč, i to, ovaj put, bez ikakvih dvosmislenih konotacija. Iako priznajem da bih se puno ugodnije osjećao ako bi kauč bio, onako, baš ugodan, a psiholog, onako, baš mrnjao… Eto, ne mogu ja bez toga.

Klikni za ostatak posta...

Holidays on Ice: David Sedaris

08 listopada 2008

Upravo danas završih s čitanjem još jedne knjige. Stvarno je zabavno čitati, morate probati. I onda mi je sinulo da ta knjiga predstavlja idealnu podlogu za moju dugogodišnju tradiciju koju sam uveo prošle godine, a to je da upravo ja budem osoba koja će vam prva poželjeti sretan Božić. Možda sam malo uranio, ali kada tako silno želim biti prvi. No nemojte se čuditi, ionako nas vjerojatno tek nekoliko dana dijeli od trenutka kada će se trgovine početi kititi božićnim ruhom. Obično to krene punim zamahom nakon Svisveta, ali tko zna, možda će ove godine i uraniti obzirom na opću svjetsku krizu i s time povezanog straha da ćemo ove godine manje trošiti na božićne poklone.

Knjiga se zove «Holidays on Ice» i radi se o zbirci šest kratkih božićnih priča, ali ne onakvih na kakve smo navikli. Autor je David Sedaris, za kojeg vjerojatno nikada niste čuli, nisam ni ja do nedavno. David je američki humorist, esejist, pripovjedač na američkom javnom radiju i pisac čije knjige redovito završavaju na bestselling listama New York Times-a. Trenutno živi u Parizu sa svojim dugogodišnjim partnerom, slikarom i scenografom, Hugh Hamrickom. Zar nisu preslatki na slici? David je ovaj mali.



A što da kažem o samoj knjizi, nego da sam opet zaista uživao i smijao se. Sedaris piše baš onako kako ja volim, crnohumorno, lagano, šarmantno, satirično, pomalo cinično, unoseći puno autobiografskih elemenata i primjećujući svakojake stvari te ostavljajući vama da skužite svu apsurdnost i komičnost pojedine situacije. Neki kažu za njega da je zapravo mizantrop. To možda i jest točno, osjeti se određena gorčina u njegovom stilu, ali ja bih ipak tome dodao da je on dobrodušni mizantrop koji potpuno mirno proučava svijet oko sebe i na sve iracionalnosti i nebuloze ljudskog roda i društva samo cinično i hladnokrvno odmahuje rukom, ah, što se može, idemo se malo zafrkavat na taj račun. Možda to i je odlika pravog mizantropa? Možda sam i ja mizantrop?

Priče međusobno osciliraju, od apsurdnih do realnih, možda čak i po kvaliteti, ali to svakako ovisi o osobnom ukusu, i svaka je zapravo u potpunosti različita od druge. Meni najdraža je ona o tipičnoj američkoj, ali zapravo univerzalnoj, matrijarhalnoj malagrađanki koja piše svoje božićno pismo opisujući situaciju u kojoj se život njezine obitelji okrenuo naglavačke kada se niotkud pojavljuje davno izgubljena kćer njenog muža, začeta za vrijeme njegova ratovanja u Vijetnamu. Ništa manje nije urnebesna niti istinita priča u kojoj je Sedaris kao odrastao muškarac bio prisiljen prijaviti se za posao vilenjaka Djeda Mraza u velikoj robnoj kući u New Yorku. Kako sam kaže, najveća kvalifikacija za posao bila mu je njegova visina.

Sedarisove knjige prodane su u preko 7 milijuna primjeraka i prevedene na 25 jezika, ali mislim da među njima nije hrvatski. Pa eto, ako se odlučite pročitati nešto od Sedarisa, snađi se druže. Karticu u ruke i pravac internet. Odličnu knjigu «Holidays on Ice» vam svakako preporučam. Apsolutno i bez ikakve ograde je vrijedna tih nekoliko eura, dolara ili čega već, pogotovo ako volite američke pisce i američki humor. Kažu da su mu druge knjige još i bolje. Provjerit ću pa vam javim.

Meko izdanje knjige je vrlo praktično i stane u gotovo svaki džep. Zamišljam da je idealna za čitanje u vlaku koji vijuga među snijegom zatrpanim alpskim planinama Austrije ili Švicarske i vodi vas u neko idilično zabačeno seoce gdje ste vi i vaš dečko planirali provesti nekoliko romantičnih dana Adventa. Iako knjiga nije opsežna, zapravo više se radi o knjižici, ipak ju nećete stići u cijelosti pročitati u vlaku. Često će vam kroz prozor vlaka koncentraciju odvlačiti prelijepi alpski krajolici ili vrući brkati alpijanac u lederhoznama koji se smjestio točno preko puta vas. Zbog toga ćete knjigu morati završiti pokraj otvorenog kamina u zajedničkoj, prekrasnom božićnom jelkom okićenoj prostoriji malog pansiona u kojemu ćete odsjesti, dok vas domaćica i vlasnica pansiona Gertrude nutka još jednom čašicom biljnog likera i mirišljavim kolačićima koje je upravo ispekla. Aber natürlich, danke schön, Frau Gertrude

Gornja situacija je u idealnom slučaju za sve nas koji smo izuzetno kul, ali koji ipak volimo Božić i koji mu se znamo bez predrasuda nasmijati. No knjiga je možda čak i savršenija za sve one koji su još više kul, za sve one mrzitelje Božića kojima je taj blagdan odraz opće komercijalizacije društva, koji jedva čekaju da sva ta strka prođe nadajući se da će se nakon nje osjećati manje usamljeno i koji će zaista uživati u Sedarisovom sarkastičnom pristupu načinu na koji ljudi doživljavaju Božić. Znate nekog takvog? Eto idealnog poklona za ovaj Božić. A ukoliko ste i sam takvi, zavucite se u svoju toplu sobu, uzmite knjigu u ruke, prekrite noge kakvom flisanom dekom dekoriranom pahuljicama i sobovima, pripremite si čašu vrućeg čaja (preporučam čaj od jabuke s cimetom) i uživajte. Nije Božić baš tako loš.

Osim što je David Sedaris rođen 1956. na samo Štefanje, još je jedna nevjerojatna koincidencija to što mi je knjigu preporučio moj dobar prijatelj Jack koji je, kako prikladno, gotovo pljunuta slika onoga kako bi Djed Mraz zapravo trebao izgledati. Barem u mojim najluđim snovima.



Dobro, možda je «moj dobar prijatelj» lagano pretjerivanje. Više se zapravo radi o tipu nad čijim profilom slinim na mom omiljenom pederskom site-u s mišićavim frajerima i s kojim bih se vrlo rado sprijateljio, pa i u biblijskom smislu kada već moram biti prost. Ali on to uporno odbija unatoč mojim e-mailovima prepunim ljubavi koje mu šaljem barem jednom tjedno. Za sada je prijateljstvo samo jednostrano. No kako kod bilo, ako jedan ovakav ultra, turbo, mega, hot, što-bih-ti-radio-dok-svira-radio frajerčina preporuča Davida Sedarisa, pa tko sam ja da mu proturječim? Osim toga, kada se konačno upoznamo uživo, imat ću o čemu s njime pričati u onim kratkim pauzama kada ne budemo zaokupljeni nekim drugim stvarima. Zamišljam nas gole na velikom bijelom krevetu, naravno opet je tu otvoreni kamin i pogled kroz prozor na prekrasan zimski krajolik. Prvo ja njemu čitam moj omiljeni odlomak iz «Holiday on Ice», dok se on lagano smijulji zbog mog teškog naglaska, pa onda on meni čita njegov omiljeni odlomak, dok ja ne mogu odvojiti pogled s njegovih prekrasnih nogu (i drugih stvari) i dok se zapravo pitam u sebi koliko on to zapravo ima omiljenih odlomaka i kada ćemo nastaviti s onime što smo radili prije čitanja. Naravno, sve to kada on konačno odgovori na moje e-mailove i kada konačno shvati da ja nisam još samo jedan u nizu psihopata stalkera, nego da ga zaista volim.

E da, sretan Božić svima. :-)

Klikni za ostatak posta...

Luda baba

05 listopada 2008

Malo smijeha u ovo lijepo nedjeljno popodne, a ako vam se baba svidi, ostalih pet dijelova ovog nastupa potražite ovdje.



Lisa Lampanelli, znana i kao the Queen of Mean, poznata je američka stand-up komičarka (ovi naši Sve pet mogli bi se naučiti kako to treba izgledati), bila je nominirana za Grammy, humor joj je u najmanju ruku prostački i rasistički, a omiljene žrtve su joj crnci, latinosi, arapi, kinezi, židovi, invalidi, retardirani i, naravno, pederi, pogotovo oni koji sjede u prvim redovima.
Pita tako dvojicu pedera iz publike koliko su zajedno. Kaže jedan 2 tjedna, a ona će na to, o super, to su 2 godine u gay svijetu. Ili vic, kako se zove crnkinja koja je imala sedam pobačaja? Borac protiv kriminala! (još jedan link i još jedan)

Klikni za ostatak posta...

Samoanaliza ili samozavaravanje

04 listopada 2008

Čini mi se da sam ovaj kviz već ispunjavao, strašno mi je poznat, ali nisam siguran jesam li ga i ovdje objavio. Ne nalazim ga među mojim starim postovima. Ako i jesam, barem će se moći vidjeti koliko sam bio iskren.

Radi se o testu osobnosti, gdje konačno možete vidjeti tko ste i što ste. Znam da je to još samo jedan on-line test i da je upitan njegov kredibilitet, ali zabave radi vrijedi pokušati. Link na test. Uz sva ova ograđivanja, priznajem da sam se itekako pronašao u mojim rezultatima:

Rezultati stabilnosti su vrlo visoki što ukazuje da ste ekstremno relaksirana, mirna, sigurna i optimistična osoba.
Nije da mi ne godi.
Rezultati organiziranosti su umjereno visoki što ukazuje da ste ponekad previše organizirani, pouzdani, uredni i marljivi, na uštrb fleksibilnosti, učinkovitosti, spontanosti i zabave.
Hmmm... Ne doživljavam sebe kao marljivu i organiziranu osobu iako sam primjetio da me drugi tako doživljavaju. Ponekad se sam sebi čudim kako sam ih tako uspio zavarati. S druge strane itekako sam svjestan da nisam posebno spontan i fleksibilan, iako ne doživljavam to kao neki svoj preveliki nedostatak. Jednostavno mi odgovara tri puta promisliti prije nego nešto učinim. Zapravo, kada malo bolje promislim, cijeli svoj život, otkada pamtim za sebe, sam itekako dobro proračunat.

Tonique je nedavno pisao o tome kako postoje određeni ljudi koji su cijeli svoj život znali da su gay, te kako mu ih je u neku ruku teško shvatiti, i oni ljudi koji zapravo nikada nisu sasvim sigurni ili im se pak u određenom trenutku života dogodio određeni “klik” kada su shvatili da su gay. Ja spadam u one prve. Oduvijek sam znao da sam gay i baš otuda mislim da dolazi ta moja “proračunatost”, iako ta riječ ima pomalo negativan prizvuk. Možda bi bolje odgovarala riječ “promišljenost” ili "opreznost".

Radi se o tome da sam od najranijeg djetinjstva bio svjestan tko sam i da to možda i nije najpoželjnije u društvu u kojem živimo. Oduvijek sam bio svjestan toga kako se trebaju ponašati dečki, a kako cure, što se priliči jednom dečku, a što ne, i uvijek sam bio na oprezu da se u skladu s time i ponašam kako nitko ništa ne bi posumnjao. Tako sam igrao nogomet s dečkima, iako me srce vuklo da radije zaigram gumi-gumi sa curama. Nešto kasnije bih itekako pripazio da mi društvo uvijek čine i dečki i cure, jer zna se tko se stalno druži samo s djevojkama. S druge strane sumnjivo je i kada te rijetko viđaju s djevojkama. Kaže jedna pjesma, “glasine se brzo šire...”. Nekoliko godina kasnije bih na otvorenoj cesti raspalio Donnu Summer do daske, a čim bi se pojavili ljudi stišavao bih zvučnike na minimum. Još nekoliko godina kasnije bih u privatnosti doma gledao Big Brother, dok na drugom programu igraju Dinamo i Sparta, te to naravno ne bih sutradan priznao ni pod najtežim mukama. Dobro, to bi ovisilo i o mučiteljima... Pred određenim tipom muškaraca noge mi same od sebe počnu klecati i gubim tlo pod nogama, o razumu da i ne pričam. Naravno da pretjerujem, naravno da se to nikada ne dogodi jer je uvijek prisutan glasić koji mi govori što se smije, a što ne, što mi smije izmaknuti tlo pod nogama, a što ne.

I zaista, od kada pamtim za sebe uvijek sam svaki potez, riječ ili pogled debelo preispitao prije nego li bih nešto napravio, rekao ili nekuda pogledao, naravno sve to s ciljem ne bih li bio kao i svi ostali normalni dečki. Ne mogu to točno opisati, jer se radi o djeliću sekunde u kojem mi kroz misli proleti tisuću slika i riječi i u kojem mi taj mali glasić pokaže «pravi» put. Zapravo je sve to skupa možda i pomalo tužno, cijeli život biti na oprezu, činiti stvari za koje smatraš da su ispravne i što drugi od tebe očekuju, a ne stvari koji bi sam želio. No ne mogu reći da sam zbog toga bio nesretan. Jednostavno sam to prihvatio kao neizbježno, kao što se izmjenjuju dan i noć, i s time sam živio. Zaista sam to prihvatio. Prihvatio sam sebe kao takvog i bio sam u miru s time. I još sam uvijek.

Nisu svi ljudi jednaki. Što nekome odgovara i što je nekome logično, ne mora biti nekome drugome. Ako je netko sretan dok potiskuje ili obuzdava svoje prave osjećaje, što je u tome loše? Zapravo ne radi so toliko o potiskivanju i obuzdavanju pravih osjećaja, koliko sakrivanju istih. U životu treba biti sretan, to je najvažnija stvar jer sam duboko uvjeren da ako sam nisi sretan nemaš puno toga ponuditi niti ljudima oko sebe. Možda će netko reći da je to samo privid sreće, samozavaravanje, ali ako se netko osjeća dobro dok se samozavarava, treba li taj pogledati istini u oči i postati nesretan? Je li bolje biti iskren prema sebi i cijeli život patiti ili je bolje samozavaravati se i cijeli život provesti u nekoj laganoj ušuškanosti, udobnosti, osjećaju sreće? Opet to vjerojatno ovisi od osobe do osobe.

Mislim da ima neke istine u onome kada ljudi kažu da je za neke lakše biti bolestan nego zdrav. Ono što želim reći da je ponekad (ili za neke ljude) jednostavnije biti nesretan, patiti, žaliti se, tražiti utjehu i suosjećanje, nego ponekad nešto i progutati ili čak možda i pogledati istini u oči ili pomiriti se sa sudbinom. A nekima je, s druge strane, lakše samozavaravati se, stvarati privid sreće i zadovoljstva, a duboko u sebi, možda i nesvjesno, žaliti za propuštenim prilikama. Možda sam i ja sa ove druge strane. Eh, da je to barem tako jednostavno, da su barem iskrenost i laž, sreća i tuga, mir i nemir, jednoznačni pojmovi. A možda je i bolje što nisu pa ih svatko može tumačiti na svoj način?

Unatoč svemu, unatoč svim sumnjama koje mi se javljaju ali ih u djeliću sekunde tjeram od sebe, mislim da sam barem donekle prihvatio sebe. Možda čak imam i sreću što sam to bio u stanju od malena. Nitko nije savršen i barem donekle sam uspio prihvatiti sebe sa svim svojim vrlinama i manama, prednostima i ograničenjima, ne samo mojima nego i onima koje mi nameće društvo. Da, peder sam, takav sam se rodio, živim tu gdje živim, stav društva je takav kakav je, kako da iskoristim barem djelić onoga što mi život pruža, da pri tome budem sretan, da pri tome povrijedim što manji broj ljudi i da možda čak nešto i doprinesem društvu oko sebe?

To mi pomaže da sačuvam svoj mir (kuc, kuc, kuc), a sada barem imam i rezultate ovog testa kao dokaz. Ili se opet samozavaravam? Moj problem je što na svaku tvrdnju, svaku moju misao mogu odmah uzvratiti protupitanjem i sumnjom. S druge strane smatram prednošću što sam sve te sumnje u stanju odmah olako odbaciti te ne opterećivati se njima. Koliko sam puta na blogu ponovio moj moto da ne treba previše razmišljati?

Ali ljudi smo misaona bića i mnogi će sigurno reći da ne razmišljati nije u ljudskoj prirodi. Kada kažem da ne treba previše razmišljati, mislim da se zapravo ne treba previše samoanalizirati i tražiti silom probleme tamo gdje ih nema ili stvarati velike probleme od stvari koje to zapravo i nisu. Ali ljudi smo različiti, nekome je to lakše, a nekome teže, a nekima opet potpuno nespojivo s ljudskom prirodom i onda takvi često smirenost nazivaju proračunatost, neiskrenost, smatraju da takvi ljudi imaju skrivene motive i da igraju kojekakve igre, a ja kažem da ti koji tako kažu zapravo druge procjenjuju po sebi. Zašto bi netko morao imati ili iznositi svoje mišljenje o baš svemu? Zašto bi si netko narušavao svoj mir ulazeći u rasprave oko nekih stvari o kojima možda i ima mišljenje ali koje osobno ne drži važnima? Možda je Martine iz Big Brothera zaista imala neki plan i neke svoje skrivene motive, a možda je jednostavno toliko smirena i zadovoljna sama sa sobom da jednostavno nije imala potrebe zamarati se za nju nevažnim stvarima i bila je u stanju normalno komunicirati sa svima? I to onda nekima ide na živce. Možda zato što sami nisu takvi? Možda se radi o ljubomori? Možda sve oko sebe procjenjuju po sebi i smatraju da se iza svega mora kriti neki plan? A možda koga je uopće briga ili who the fuck cares?!

Neki će ljudi radije krenuti džonom, tražiti skrivene motive, nego općenito prihvatiti ljude kao dobra stvorenja. Osobno odbijam prihvatiti ljudsku zloću a priori. Odbijam prihvatiti da je netko u stanju kroz 50 epizoda neke meksičke sapunice* plesti nevjerojatnu mrežu zloće samo da bi u 51. epizodi ostvario svoj cilj da se netko zaljubi u nju ili njega. Više vjerujem da je zloća stvar trenutka i prilike, a manje proračunatosti. A možda sam samo do sada imao sreće ne sretati se s takvim ljudima ili ne biti svjestan njihove prisutnosti ili djelovanja? Možda takve ljude nisam primjećivao zbog toga što previše ne razmišljam i ne analiziram? A možda previše ne razmišljam i ne analiziram jer mi moj ograničeni intelekt to ne dopušta? Možda sam ja zapravo na nižem stupnju razvoja? Neki kažu da su mentalno retardirane osobe same sa sobom zadovoljne kao i sa svojim životom u tamo nekoj la-la zemlji jer zapravo nisu niti svjesni svoje retardiranosti. Možda sam i ja takav? Možda ja uživam u svojoj sreći ne shvaćajući da se samo samozavaravam? A možda koga je uopće briga ili who the fuck cares sve dok sam ja sretan ili barem imam osjećaj približan sreći?! A jebi ga… Volim postavljati pitanja i ne zamarati se odgovorima. Možda je to uzrok mojoj sreći? Možda ja uopće nisam sretan? Možda sam samo jednostavno presmiren, gotovo letargičan? Možda letargičnost zamjenjujem sa srećom? Je li to onda nesreća?
Rezultati ekstrovertiranosti su niski što sugerira da ste povučena, tiha, neagresivna i šutljiva osoba.
Opet bih se morao složiti i opet bih uzrok tome morao potražiti u kombinaciji toga što sam gay i moje ljudske osobnosti. Truditi se, iako bez posebnog naprezanja ili opterećivanja time, cijeli život biti neprimjećen, samozatajan, ne zbližavati se previše s velikim brojem ljudi jer se time izbjegavaju neugodna pitanja, da, to sam radio i to još i uvijek radim. Mogao bih na tu temu napisati bezbroj priča ili zgoda iz mog života, ali možda nekom drugom prilikom. Ovaj post se ionako previše otegao.

Nemam puno pravih prijatelja, to je zaista istina. I ne radi se o tome da mi je većina ljudi odbojna ili da imam visoke kriterije, jednostavno družim se s onim ljudima koji mi odgovaraju. Ne uplićem nos u tuđe poslove, niti dozvoljavam da to meni drugi rade. Mnogo ljudi voli uplitati nos, i ne mora to biti iz zlobe, nego iz neke čiste ljudske radoznalosti, ali to meni jednostavno ne odgovara te s takvima ne njegujem prijateljstvo. Netko će možda reći, kakvo je to prijateljstvo ako s prijateljem ne možeš razgovarati o intimnim stvarima? Vjerojatno su i u pravu, ali intima, seks, odnosi s partnerom nisu jedine stvari na kojima se može graditi povjerenje. Moji prijatelji to znaju. Oni znaju da ja o nekim stvarima ne pričam i imamo prešutni dogovor da sa mnom niti ne potežu takve teme. Osim toga, utvrdili smo već da sam introvertirana osoba, pa se ne želim opravdavati.

Ponekad svjesno izgradim zid oko sebe, navučem neku hladnu fasadu i jednostavno ne dozvolim ljudima da mi priđu i naruše moj mali mir. Često mi je to znalo pomoći jer bi me neki ljudi, koji mi se ne bi svidjeli, zaobilazili u širokom luku. Vjerojatno su osjetili tu vibru oko mene, ne bih rekao negativnu, duboko vjerujem da ne nosim negativnu vibru u sebi, prije bih to nazvao odbojnu vibru koju svjesno ponekad odašiljem jer se na neki način osjećam ugroženim. To mi odgovara. Zašto se s nekim prepirati ili upuštati u zamorne diskusije kada jednostavno mogu pristisnuti na gumb i bzzzzzz, zaštitna odbojna vibra je oko mene.

Sada tu ispada da sam i neki čudak. Možda i jesam, tko će ga znati, mada nikada nisam čuo da je netko za mene to rekao. U krugu ljudi u kojem se krećem, mislim da imam dobar rejting. Ovo će ispasti neskromno, ali mislim i da znam što oni misle o meni, pogotovo što su mi to i sami rekli. Misle da sam miran, staložen, dobrica, duhovit, pošten, ponekad cinik, nisam škrtica, samozatajan, individualac, ponekad čudan, jer im na primjer nije jasno zbog čega nešto ne želim napraviti. A ja onda ispadnem čudak jer ne želim ostati vani do 3 ujutro kako se moj dragi (u prošlim tekstovima znan i kao kućni ljubimac) ne bi brinuo gdje sam. Ili zašto ne želim doći na ručak, iako su me pozvali samo sat vremena prije ručka, kada ionako nemam ništa kuhano za jesti i osim toga je vikend. Naravno, oni ne znaju da je moj dragi (u prošlim tekstovima znan i kao kućni ljubimac) već skoro gotov s našim nedjeljnim ručkom i da samo što nismo sjeli za stol. Ili zašto ne želim izaći s tim nekim novim društvom van, a oni ne znaju da se tamo nalazi neka ženska osoba koja mi se nabacuje i zbog čega se ne želim dovoditi u neugodnu situaciju. I onda vjerojatno netko za mene pomisli da sam čudak.

Zapravo, iskreno ću reći, uopće za sebe ne mislim da sam introvertirana osoba, niti čudak, nego sam jednostavno prisiljen biti takav. Naučio sam se cijeli život biti na oprezu i to mi je jednostavno postalo prirodno. Utuvio sam sebi u glavu da mi introvertiranost predstavlja određenu zaštitu pred ovim groznim svijetom koji samo čeka da zgazi pokojeg pedera.

Sada se postavlja pitanje, ne bi li mi bilo lakše u životu da konačno izađem iz ormara i svima, ili barem onima do kojih mi je stalo, kažem tko sam i što sam, pa kud puklo da puklo, tko me prihvati-prihvati, a tko ne ionako nije važno? Dobro mi gore u rezultatima piše da sam ponekad previše pažljiv (čitaj strašljiv) na uštrb vlastite zabave. E da, ima još jedna stvar koja se ne pojavljuje u rezultatima ovog testa. Uz sve ostalo, još sam i kukavica. Zapravo sam jedna prilično nesigurna osoba koja je sretna u toj svojoj nesigurnosti. Kako je to krasno, prihvatiti svoje mane kao vrline.

A ovo sam ja, suma sumarum, također na osnovu testa:
šutljiv, organiziran, čist, rijetko zabrinut, individualac, velike samokontrole, ne voli velike zabave, preferira organizirano nasuprot nepredvidljivo, razuman, promatrač, stabilan, oslanja se na vlastite snage, nerasipan, introvertiran, perfekcionist, um stavlja ispred srca, ne teži za kontrolom drugih, marljiv, pouzdan, nepokolebljiv, ne stvara lako prijateljstva, završava stvari, ne voli se isticati, praktičar, intelektualan, povremeno neosjećajan, iskren, poštuje autoritet, slijedi pravila, pažljiv.
Ovako kada to pogledam, i nije tako loše? Istina, nije niti nešto posebno uzbudljivo pa pretpostavljam da i nije baš za staviti u profil na Iskricu ili Gaydar. Nije da mi treba profil, ali ako je vama potreban i ako nikada niste znali što u njega staviti (znate onu rubriku, nešto više o vama), sada imate priliku, ako se već sami ne znate opisati, da za vas to učini on-line test. Linka je ovdje, a na glavnoj stranici imate još hrpu drugih psiholoških testova, pa ako ništa drugo, dobro se zabavite.




* Ne gledam meksičke sapunice, samo pretpostavljam da je to u njima tako.

Klikni za ostatak posta...