U2

11 kolovoza 2009



Ne ide samo Tonique po koncertima, evo i ja sam bio jučer na jednom. U2, drugi dan u Zagrebu. Kažu na televiziji da je drugi dan bila bolja atmosfera nego na koncertu dan ranije, jer je to zapravo bio originalni koncert za koji su najveći fanovi cijelu noć stajali u redu za karte, dok je prvi koncert dodan naknadno, pa su za njega karte nabavljali i oni koji su samo bili poneseni cijelom frkom oko U2-a. Tako sam ponosan…

Ma šalu na stranu, ne bih za sebe rekao da sam veliki fan U2-a, ali isto tako ne bih rekao da sam veliki fan bilo koje druge grupe ili pjevača. U2 svakako spadaju u moje omiljene bandove, na koncu, to je glazba moje mladosti. Imam čak i njihova dva albuma, ne pirati, ne mp3-ovi, nego albumi za koje sam zapravo izdvojio koju kunu. Jedan od njih je na kazeti! Onda možete misliti koliko dugo ih volim!

O koncertu vjerojatno već sve znate, a sigurno su i neki među vama prisustvovali. You Tube je već pun snimaka i to vrlo dobre kvalitete gdje možete osvježiti doživljaje od jučer ili prekjučer ili vidjeti kako je to zapravo izgledalo. Ali teško da će vam bilo koja snimka dočarati osjećaj prisustvovanja jednom takvom spektaklu zajedno s još 60.000 ljudi iz cijele Europe.

Meni je bilo previše pjesama s novog albuma koje sam uglavnom prvi puta čuo, osim Get on Your Boots. Nedostajale su mi i neke meni omiljene pjesme, kao što su Desire i Angel of Harlem. Priznajem i da me nije hvatala euforija prije koncerta, niti sam bio nešto posebno u ekstazi nakon koncerta. Bio sam ugodno zadovoljan, a najviše od svega me fascinirala sva ta silna tehnika, odličan zvuk, pozornica i svjetlosni efekti, što me u kombinaciji s prekresnom zagrebačkom noći i 60.000 ljudi punih pozitivne energije nije moglo ostaviti hladnim.

A pozitivna energija širila se i iz smjera pozornice. Priznajem, u nekoliko navrata su mi čak suze navrle na oči, ganut stihovima određenih pjesama koje sam već 100 puta čuo, ali nikada ranije u živo i u toj fenomenalnoj atmosferi. A dok je u uvodu samom koncertu svirao Bowiejev Space Oddity, cijelim tijelom prolazili su mi žmarci.

Jako cijenim U2, jako cijenim Bono-a. Zbog njihove angažiranosti na nekim općeljudskim pitanjima, zbog toga što nastoje promicati pozitivu i humanost. Dobro je kada se poklope dobri ljudi, dobra glazba i dobre poruke. Možda zvuči banalno kada se tamo neki pjevač zalaže za nešto, možda odmahujemo rukom kao i kada Miss svijeta izjavi da joj je najveća želja mir u svijetu. Ali kada se te ponovi tisuću ili milijun puta, možda jednom i dopre do naših ušiju? Uostalom, tko smo mi da odmahujemo rukom? Što smo mi učinili po tom pitanju?

4 komentara:

Anonimno kaže...

Gdje si stajao/sjedio?
Ja bio na travi kod audio-video pulta - bilo puno(zgodnih) Čeha...!
:-o

Jonasy kaže...

Ja bio na zapadu. Nisam ja više za stajanje :-)

homoerrectus kaže...

A, ti imaš mobitel s xenonskom bljeskalicom - vidio sam te!
xo!

homoerrectus kaže...

:-))