Vara me i to već, vjerojatno, dugo traje. Bankar u poslovnici u koju zalazim svaki put mi se obraduje, nasmiješi mi se od uha do uha, uvijek je jako ljubazan. Čak mi nabaci smiješak i kimne glavom čim me ugleda, dok još čekam na red. Ne znam, mislio sam da sam mu na neki način poseban, možda i simpatičan, a možda i… Pa mogu valjda malo maštati? Svaki put, prije nego bih ušao u banku, upitao bih se je li sada njegova smjena. Priznajem, malo bi me zalepršali i leptirići u trbuhu. I onda hladan tuš. Nisam to nikada primjetio, jer bih obično, čim bih zakoračio u banku, odletio ravno na sedmo nebo, ali malo sam bolje promotrio oko sebe i znate što? On je jednako ljubazan i prema svima drugima i svima se nasmiješi. Skrhan sam. Mislio sam da postoji nešto posebno među nama. Ali neka, nisam osvetoljubiv. Nadam se da će dobiti nagradu za zaposlenika mjeseca. Stvarno ju je zaslužio.
Pretplati se na:
Objavi komentare (Atom)
1 komentara:
Eh, tako je i s mojim omiljenim naplatiteljem parkinga... Ali ne mogu to više podnijeti, više ne parkiram tamo gdje on radi.
I feel ur pain, bro ;-)
Objavi komentar