Augusten Burroughs: Dry

29 travnja 2008

Ovo će se izgleda pretvoriti u Oprah Book Club. Ali neću si laskati i neću vas puno gnjaviti. Naime, opet sam nešto pročitao (surprise!). Znam da ne treba s ničim pretjerivati, ali kada je TV program tako dosadan. Moram si naći neku zanimaciju.

Radi se o još jednoj knjizi Augustena Burroughsa, ponovno na engleskom. «Dry» je svojevrsni nastavak «Running with Scissors» ili što se zbilo s Augustenom nakon nekih desetak godina.

Iako ima uspješnu karijeru u marketinškoj agenciji u New Yorku, iako zarađuje popriličnu sumu (kako bi to Ameri rekli, 6-eroznamenkasta cifra), Augustenov život je totalni kaos. Postao je notorni alkoholičar čiji je stan doslovno zatrpan praznim flašama whiskya, te ga tvrtka prislili da ode na kliniku za odvikavanje. Ili to, ili – otkaz. Prvi Augustenov instinkt je They try to make me go to rehab I said no, no, no…, pa čak i kada se tamo nađe, ispočetka na sve gleda s podsmijehom.

To vam je samo početak knjige. I opet bi se iz kratkog sadržaja moglo zaključiti da se radi o depresivnoj knjizi, ali opet, knjiga je sve samo ne depresivna.

Knjiga je say –EF, say-I, say-EN, say-OU, say-EM, say-I, say-EN, say-EJ, say-EL, say-EN say-EJ: fenomelna. Opet je tu njegov neodoljiv urnebesan humor, vrckavost, cinizam i ironija. Opet ju tu njegov stil, brz i životan, bez puno petljanja, bez opisivanja zalazaka sunca na tri stranice, lako čitljiv. Meni se to rijetko događa čitajući knjige ili gledajući televiziju, ali nekoliko puta sam se zaista glasno grohotom nasmijao. Pa čak i na javnom mjestu gdje su me ljudi zbunjeno gledali..

Ali daleko od toga da je knjiga bez osjećaja. Ispod debelih slojeva humora, krije se ipak dirljiva i tužna priča puna emocija, ne samo o alkoholizmu, nego o bilo kojoj ovisnosti. Čak mi se čini da je knjiga nešto ipak ozbiljnija od «Running with Scissors», za dlaku profinjenija i osjećajnija i za dlaku s istančajnijim humorom. U to ime, upravo otvorih flašu pive.

Mislim da sam si konačno našao omiljenog pisca. Konačno ću i ja na mojim gay on-line profilima moći popuniti rubriku: omiljeni pisac. Zaista sam ponovno doživio neku dublju povezanost s piscem knjige. Dirnuo me. Izazvao je buru emocija u meni. I to je uvijek ono što za mene čini zaista dobru knjigu.

Možda zbog toga što je Augusten možda jednako jednostavan i plitak kao što sam to možda i ja? Možda i zato što je on toga i sam svjestan, kao što mislim da sam možda i ja toga sam svjestan? A možda si ja to samo laskam.

Pa čak mu i u samoj knjizi jedan lik kaže:

«Ti me jednostavno užasavaš. Dubina tvoje plitkosti je šokantna.»
Često to pomislim za samoga sebe.

I zato ga volim. Što ne filozofira, što je samokritičan, što je iskren, što je cinik i ironičan, kao i ja (minus iskren). Znam da neki kažu kako se iza cinizma i ironije kriju slabe osobe kojima je to obrambeni mehanizam. Možda je to i istina. Da se zaista iskreno pogledam u zrcalo? Možda drugi put. Nisam raspoložen za duboka filozofiranja. Kakav sam – takav sam. I sve dok sam donekle zadovoljan – to je OK.

I kao i u prošloj knjizi, opet sam često samog sebe prepoznao u Augustenu. Evo recimo ovo:
Pratim ga u spavaću sobu. «Da obučem ove…», pita me držeći u ruci crne traperice,»… ili ove?»- podižući par kaki hlača.
«Nijedne», kažem.
On značajno podigne samo jednu obrvu. To je nešto za što znam da su potrebni sati vježbanja ispred zrcala.
Ako se na ovo nisam odvalio od smijeha… Ali ovo je skoro privatna šala između Augustena i mene. Kako on i sam u jednom trenutku kaže, trebali ste biti tamo da skužite šalu. Oni koji me prate, znat će na što mislim. Naime, i sam se bavio mišlju da počnem uvježbavati isti taj znakoviti jednoobrvni pokret.



Ili recimo, tko se od nas nije našao u situaciji da nas ovakve, u najbolju ruku prosječnog izgleda (malo laskanja nikada ne škodi), zavodi tamo neki mišićavi dlakavi frajer koji izgleda bolje od Mel Gibsona u vrijeme Mad Maxa, i to prvog dijela? I da vam nije bilo jasno što to on točno vidi na vama? Znam za sebe da sam se često našao u takvim situacijama. Barem u mojoj mašti, a to skoro dođe na isto kao i stvaran život. Hoću reći, bezbroj puta sam odsanjao takve situacije, pa mi izgleda kao da su se zaista i dogodile. Augustenu se to ipak dogodilo. Jedino što je njegov Mel ujedno bio i ovisnik o cracku. Nitko nije savršen. Moji Melovi su uvijek bili bez greške i beskrajno su me voljeli i imali veliki i debeli 8==D.

Ne sjećam se kada sam tako zadnji puta uživao čitajući neku knjigu. Svaki trenutak, svaku stranicu, svako slovo. Pa čak i one riječi koje nisam razumio, a nije mi se dalo dohvatiti rječnik ili sam se u tom trenutku nalazio vani gdje niti nisam imao rječnik pri ruci. Znam da sam to već i prije napisao za neke druge knjige, ali ovaj puta to zaista i mislim. Nije da onda nisam zaista tako i mislio, samo nisam znao za bolje.

................................

Cijeli ovaj tekst iznad sam napisao dok još nisam pročitao cijelu knjigu. Bio sam došao negdje malo preko sredine. Toliko sam u njoj uživao da sam to jednostavno odmah morao staviti na «papir». Htio sam to s nekim podijeliti prije nego mi misli ispare iz glave, prije nego zaboravim koliko sam se smijao.

I onda se dogodio potpuni obrat. Knjiga mijenja svoj ton, Augusten mi pokazuje neko svoje drugo lice. Odjednom sam se našao u bujici emocija, i to onim najdubljim, kada propitujete sami sebe tko ste i što ste, kada pokušavate opravdati svoje postupke.

Augusten i u drugom dijelu knjige piše s humorom, ali to je sada totalni crni humor, pun teškog i samooptužujućeg ciniznma.

Bujica emocija za drugi dio knjige je blaga riječ. Možda košmar? Oči su mi se više puta zasuzile, a da nisam u tom trenutku bio na javnom mjestu mislim da bih sigurno briznuo u plač. Ovako sam samo, s knedlom u grlu, pustio koju suzu i nehajno ih obrisao sa obraza, praveći se kao da me nešto zasvrbilo ili zasmetalo. Više puta sam morao stati i zaklopiti knjigu kako bih se malo smirio i sredio dojmove. Što ću, pićkica sam…

Zastrašujuće je kako sam se prepoznao u nekim njegovim razmišljanjima. I ja se često pitam vrijedim li išta? Zašto sumnjam? Pa isto kao i on, zbog toga što se moram često prisiljavati biti dobar, biti pristojno ljudsko biće, biti sućutan, moram se prisiljavati suosjećati i često se zapravo nađem zgrožen onim što mi prolazi groz glavu u sasvim neprimjernim situacijama.

Zadnjih 50-tak stranica sam pročitao u cugu. I kada sam konačno završio, bolila me glava. Upravo me boli glava jer sam upravo završio knjigu. Zreo sam za jedan aspirin, samo što mi sada nije pri ruci. Nisam pred svojim kompom, pišem ovo na komadiće poluzgužvanog papira. Opet nisam mogao izdržati.

Iako je i ova njegova knjiga memoarskog tipa, gotovo mi nemoguće zvuči da se sve baš tako uistinu i dogodilo. Ma sigurno je Augusten dodao ponešto začina. Ali s druge strane, postoji ona izreka kako život piše najčudnije romane. Tako da, tko zna…

Idem sada ručati. I kiša je počela. Poslje ću srknuti kavu. Možda mi ona pomogne protiv glavobolje. Jebem mu miša, ne sjećam se kada me neka knjiga toliko uzdrmala, a da ni sam nisam sasvim siguran zbog čega.

Ne valja čitati. Možda samo stripove. Ne kažem da su stripovi beznačajni, da se netko ne bi odmah uvrijedio. Čovjek pomisli i ponada se kako ima barem malo, barem donekle sređen život i onda ga nešto ovako izbaci iz takta i počne se pitati zašto je to tako, zbog čega je sve to toliko intenzivno doživio. Što to skriva u sebi i ne dozvoljava da izađe na površinu? Malo zastrašujuće misli.

I dalje mislim da ne treba previše razmišljati, treba biti jednostavan i površan. To je put ka sreći.

Malo me zasmetalo što se na kraju knjige nalazi ulomak iz Augustenova idućeg romana. Bilo mi je to malo ljiga. Koja je svrha toga? Da nas namame kupiti i tu iduću knjigu? Kao da mene uopće treba namamiti. Kao da već tu knjigu ionako nemam doma spremnu da ju uzmem u ruke. Kao da već nisam postao ovisan o Augustenu. They try to make me go to rehab I said no, no, no…. Jedva čekam opet malo zaviriti u njegov život.

Mislim da mi je slijedeći korak napisati Augustenu zaista otvoren i srcedrapateljski e-mail o tome koliko cijenim njegov rad. Da budem patetičan do kraja… Možda ga i zamolim da mi pošalje autogram kartu? Ako već ne s njim na slici, onda barem s onim njegovim Melom, da i ja vidim to čudo.

Ali mislim da moja uzdrmanost knjigom već pomalo posustaje. Upravo je prošao neki ultra hot frajer. Misli su mi se iste sekunde prebacile na automatskog pilota.

Drago mi je da sam opet onaj stari. Jednostavan i do boli plitak.

Što sam ono na početku rekao, da vas neću zagnjaviti?

5 komentara:

količar kaže...

ok jos jedna na popis,hvala jonasy

dayw kaže...

tvoj blog je fenomenalen... zdaj ga vsak dan preglejujem. kar tako naprej :)

NShappy kaže...

moracu procitati, tako si dobar u ovome, trazi mu procenat...

Tonique Deween kaže...

Ja sam pri kraju s prvom knjigom i također sam se znao glasno nasmijati da su se ljudi oko mene okretali (bio sam u busu za ZG). Vjerojatno ću onda provjeriti i tu drugu...
A što se tiče dizanja obrve, ne znam baš može li se to tek tako uvježbati. Ja sam to oduvijek mogao, dok su se drugi uzalud trudili, pa sam kontao da čovjek mora s time biti rođen.

Jonasy kaže...

Nema na čemu Kolichar.
Hvala Dayw, drago mi je.
Dobra ideja, nshappy, uključit ću je u moj e-mail kada mu budem pisao.
Tonique, kako ti znaš ubiti čovjeka u pojam. Naučiti ću ja podizat jednu obrvu šta god da treba! Od sada mi je to broj jedan prioritet u životu!