Ovo je možda jedna od najljepših knjiga koje sam ikada držao u ruci i pri tome mislim bukvalno na sam predmet - knjigu. Kada skinete ovaj perverzni i opsceni omot, ispod njega se nalaze jednostavne tvrde korice, lagano hrapave i obojane u najbožićnije zelenu boju koju možete zamisliti, bez ikakvih natpisa, osim što je na hrptu utisnuto svjetlucavim najbožićnije crvenim slovima: Augusten Burroughs: You Better Not Cry. Za potpuni ugođaj, još mi je samo nedostajala ona trakica s resicama za označavanje stranica, što ju neke knjige imaju. Sve mi to ima starinski feeling, zapravo me podsjetilo na ona stara izdanja Zagorkine Gričke vještice, valjda tamo negdje iz 50-tih godina prošlog stoljeća. A onda i kad otvorite, lagano žućkasti hrapavi papir, crna slova i opet ta najbožićnije crvena boja kojom su otisnuti naslovi priča, footeri, headeri i male grančice božićne imele koje ukrašavaju svaki novi odjeljak. Mali format koji tako dobro leži u ruci. Meni je sve to super i sasvim dovoljno da me obuzme milina čim sam dohvatio knjigu u ruke. Pa čak i kada sam zašpricao korice guleći naranču, čak su mi se i te mrlje koje su ostale na koricama svidjele, jer znam da su od naranče, a iz nekog razloga naranče mi imaju, između ostalog, i miris na Božić. Valda zato što smo nekada naranče jeli samo po zimi i što se obavezno pod borom našla i kakava naranča, više dekoracije radi.
A što se tiče same knjige, i to njezinog sadržaja, neću puno gnjaviti. Augustena jako volim. Volim njegov humor, način na koji promatra svijet oko sebe i volim kako priča priču. Sve je to opet ovdje. Ipak, nije to Running with Scisserrs i nije to Dry, i možda malo prežvakava već napisano, ali za mene to nije smetalo da ponovno istinski uživam.
Pred prošli Božić sam pročitao Holidays on Ice, božićne priče od Davida Solarisa i baš su mi fino legle, baš kao što su mi i sada fino legle priče Augustena Burroughsa.
U knjizi se nalazi sedam memoraskih božićnih priča, tri iz djetinjstva i četiri iz njegova odrasla života. Augusten muči roditelje s nemogućim željama za poklone, pravi božićni kolač, unakazi čokoladnog Djeda Mraza gotovo prirodne veličine, budi se gol u hotelskoj sobi pokraj starog Djeda Mraza, mrtav-pijan provodi Božić na ulici s beskućnicima.
I što dalje čitate, priče su sve bolje, a kulminacija je u zadnje dvije priče. U njima Augusten opisuje dva Božića sa svojim partnerima, jednim koji boluje od AIDS-a i drugim, deset godina kasnije, zakletim ateistom. To nisu srcedrapateljske priče, nisu ni tužne ili cinične, jednostavno su pune ljubavi, topline, neke sjete i nostalgije, možda baš poput osjećaja koje Božić u meni budi. U nekim njihovim dijelovima sam se i prepoznao i to možda čak i na neugodan način, ali sve je to OK. Volim kada nešto osjetim prema knjizi, volim kada osjetim neke emocije, kada se nečega prisjetim, možda čak i kada nešto naučim.
Da ne bi bilo zabune i da se ne bi opet neki ugrizli za usne, ovo su memoarske priče jednog geja. Iako nema šokantnih scena kao u nekim Augustenovim drugim knjigama, ipak se radi o pederizmu, što ne znači da ova knjiga nije za svakoga tko ima imalo otvoren um.
Knjiga je potpuno svježa, izdana prije nešto više od mjesec dana, još vruća ispod čekića. Nije opsežna, lako se čita, taman da ju počnete čitati tjedan dana prije Božića i da svaki dan pročitate jednu priču koja će vas uvesti u božićno raspoloženje, iako to nisu božićne priče za svačiji ukus, više za nas, malo čudne i uvrnute. I još zamislite čitati jednu ovakvu knjigu na jedan ovakav savršeno sniježni zimski dan kao što je danas? A možda još bolje pričekati predvečerje, uvaliti se u fotelju sa šalicom vrućeg čaja u ruci, dok najdraži gleda TV uz smanjeni ton na minimalno kako vam ne bi remetio koncentraciju? Nisam siguran postoji li neka ljepša situacija...
Možda ovu knjigu ne bih preporučio nekome tko još ništa nije pročitao od Augustena, ne znam niti sam zašto. Na neki način mi djeluje kao mala stanka pred njegovu slijedeću pravu knjigu. Ovo je onako, lagano i opuštajuće pedersko božićno štivo, koje to ipak nije u potpunosti, niti potpuno lagano, niti potpuno opuštajuće, a ni potpuno pedersko. Ali baš onako nekako simpatično i baš nekako taman.
I sasvim prikladno, You better not cry, I'm telling you why, Santa Claus is Coming to Town. Gejevi, navodno, vole sve što je blještavo, baš kao u jednoj Augustenovoj priči.
Nevjerojatno. Radi se o računalno upravljanom svjetlosnom showu.
Jedna od boljih fora:
Danas opet ja kuham. Moram požuriti jer je skoro već 13:00h. Unaprijed se veselim kuhanju uz ovaj nevjerojatno idilični zimski pogled kroz prozor. Kuham nešto vrlo jednostavno, ipak je danas subota. Ugodan vikend vam želim.
3 komentara:
također ugodan vikend.
Nadam se da te nisam uvrijedio nečim iz svog zadnjeg komentara... To je, na kraju krajeva, ipak samo moje mišljenje i ništa više. Svatko ima pravo voditi život na svoj način i žao mi je ako sam zvučao prenapadno...
Anyway, baš me fasciniraš tom svojom energijom prema čitanju knjiga. Sad ću zvučati podosta balkanski, al meni se beletristika oduvijek činila ko gubljenje vremena. Da, da, znam da to odvratno zvuči, al što mogu? Završavam najduži i najteži faks u državi, pročitao sam na tisuće i tisuće stranica pa sam se nekako više navikao uživati u nekim drugim stvarima - druženjem s prijateljima, izletima, glazbom, filmovima, kiparstvom... Kad bolje razmislim, baš zavidim ljudima poput tebe koji mogu uživati u hrpi nečijeg teksta, koliko god da te ona mogla dirnuti u srce :) Tko zna, možda sam postao prehladan da mi neka knjiga može izazvati emociju...
Da ne duljim dalje, mislim da ću odabrati jednu od svih onih knjiga o kojima si pisao na blogu i dati si priliku. Da nije tvog bloga, vjerojatno nikad ni ne bih :)
p.s. Sori što vodim vlastiti blog putem komentara na tvojem. Tek sam sad to skužio :)
Ma daj, ne brini se, nisi me ničim uvrijedio. Kao prvo, nisam (jako) uvredljive prirode, a kao drugo zaista nisam ništa u tvom komentaru pročitao na što bi se barem malo mogao uvrijediti. Zato, don't worry, volim tvoje komentare, kratke ili duge, svejedno.
A što se tiče beletristike, ne vidim nikakvu razliku između npr. gledanja filma i čitanja kakve knjige. Nije li i film zapravo hrpa nečijeg teksta? Ali zapravo, uopće se ne opterćujem time što bih zapravo trebao raditi, čitati ili bilo što drugo. Ako mi čitanje beletristike pričinjava zadovoljstvo, opušta me, zar bih se trebao prisiljavati činiti nešto više intelektualno ili više primjereno? Osim toga, ne smatram se intelektualcem, pa sukladno tomu niti nemam ikakav ugled kojeg bih mogao narušiti.
Možda beletristika i je bijeg od stvarnosti, ali koga briga?
Uglavnom, mislim da bi svatko trebao činiti što ga je volja, što mu pričinjava zadovoljstvo, neovisno o tome što drugi misle, naravno uz one standardne ograde sve dok time ne čini nažao drugima, bla, bla, bla...
Objavi komentar