Najpoželjniji šef je gay šef

Stvarno ne znam kuda ide taj svijet. Znate koja je nova moda u Americi? Korporacije su u potrazi za gay menadžerima jer su po istraživanjima oni bolji šefovi od strejtera. Sodoma i gomora! Nije ni čudo što će Amerika propasti!

Bez zajebancije, tako kažu ispitivanja zaposlenika. Čak i strejt muškarci preferiraju gay šefa u odnosu na hetero šefa. Zaposlenici kažu da gay šefovi imaju puno više razumijevanja za njihove probleme, uvijek su ih spremni saslušati i pomoći konstruktivnim savjetom, pa čak i dobrano se potruditi ne bi li napravili ono što je najbolje za njih, npr. pronaći im odgovarajuće radno mjesto unutar firme. Ukratko ih opisuju s: stalo im je do nas. Gay šef će rjeđe nekome dati otkaz od strejt šefa. Radije će porazgovarati sa zaposlenikom, pokušati vidjeti u čemu je problem, pa tek ako ništa ne urodi plodom, odlučiti se na otkaz, ali opet sve u dogovoru s nezadovoljnim radnikom. Gay šefovi zaposlenike ne doživljavaju kao masu, nego svakome pristupaju na poseban, personaliziran način što im omogućava da od svakog zaposlenika izvuku maksimum i tako povećaju njihovu produktivnost.

Prema petogodišnjem istraživanju izvjesnog Kirk Snydera, profesora poslovnih komunikacija na sveučilištu Južne Kalifornije i u Americi velikog autoriteta po pitanjima poslovnih komunikacija, gay šefovi ostvaruju 35-60% veću razinu angažmana i zadovoljstva zaposlenika u firmi, nego što to čine njihove strejt kolege. A te brojke nikako nisu zanemarive, pogotovo kada se ima u vidu da mladi poslovnjaci najčešće napuštaju firme zbog neslaganja sa svojim pretpostavljenim. Snyder je o tome napisao i knjigu koja je postala tema mnogobrojnih rasprava.

Kao jedan od razloga uspješnosti gay šefova uzima se njihovo odrastanje u kojem su se neprestalno trebali propitivati kojim će putem nastaviti i pri tome donositi neke važne odluke. Zbog toga su razvili tri važne vještine: prilagodljivost, intuitivnu komunikaciju i kretaivno rješavanje problema. Drugim riječima gay šefu će biti u redu ako koji put morate ranije otići s posla kako biste pokupili dijete iz škole, ili vrlo rado će s vama podijeliti svoje iskustvo kako biste sklopili taj važan ugovor. Promišljanje i iskrenost koju su trebali prilikom “iskoraka” prema okolini i prema sebi samima, doveli su do toga da su gay biznismeni na poslu često sigurniji u svoj identitet i nemaju potrebe hraniti svoj ego tako da zlostavljaju druge. To ih čine vrlo iskrenima prema sebi i prema svima koji ih okružuju i omogućava svima stvaranje osjećaja samopoštovanja. Tijekom odrastanja gaydar nije služio samo da bi se ustanovilo “je li netko ili nije”, nego je bio stalno uključen u promatranju izraza lica, kontakata očima, govora tijela, da li netko zaista sluša, da li postoji skrivena agresija itd.

Kirk Snyder kaže da su mnogi hetero zaposlenici zapravo ostali zapanjeni situacijom u kojoj su se našli, a to je da neka gay osoba ima tako veliki pozitivan učinak na njih. Jedan mladi menadžer kaže da je radeći za gay šefa naučio da emocionalna iskrenost ne znači slabost na radnom mjestu. Kaže da je tipičan hetero muškarac unaprijed programiran da smije pokazati samo dvije emocije: ljutnju i umor, a to su velike prepreke da postanete zaista uspješan menadžer.

U Kirkovoj knjizi jedan gay menadžer kaže da biti gay naravno nije osnovni preduvijet dobrih menadžerskih sposobnosti. Menadžeri koji uspijevaju su oni koji imaju dovoljno energije i koji su dovoljno otvoreni i zainteresirani za ono što rade, a suosjećanje i briga nije isključivo rezervirana za gay osobe.

Pa eto, ako kojim slučajem budete imali gay šefa, vjerojatnije je da ćete biti sretniji i da će vas posao više ispunjavati. Ako ništa drugo, onda ćete bar imati najluđe božićne zabave na poslu. Naravno to se odnosi na one gay šefove koji su dovoljno sigurni u sebe da ne sakrivaju svoju seksualnu orijentaciju. S druge strane, čini mi se, da će netko tko skriva da je gay i vječito živi u strahu, možda biti i najgori šef koji će naći nekog jadnika u firmi na kojemu će ispucavati svoje osobne frustracije.

I što sada zaključiti na osnovu ovoga? Možda bih od sada, ako budem tražio novi posao, pod “Civil status” ili "Bračno stanje" trebao upisivati “gay partnership”. Tako će moj budući poslodavac odmah znati da sam gay, pa time da već imam dobro isklesane menadžerske sposobnosti, da nemam djece, pa time da sam spreman raditi puno prekovremenih sati, i da sam u vezi, a time i odgovoran.

Kada malo bolje razmislim, možda je kod nas bolje da i dalje “Civil status” ili "Bračno stanje" jednostavno izbacim iz CV-a.

Klikni za ostatak posta...

Svijet sauna u Atlantisu / Ljubljana

Vodno mesto Atlantis smješten je u BTC trgovačkom kompleksu u istočnoj Ljubljani. Lokacija je stvarno čudna. Uvijek si nekako predstavljam terme u nekoj prirodi, a Atlantis je smješten usred kojekakvih hala, prometnica, industrijskih postrojenja... Valjda su mislili da je lokacija pogodna zbog blizine hrpe trgovačkih centara, a time i blizine puno posjetitelja.

Atlantis je od Zagreba udaljen kojih 140km. Oko 100km je autoput, a nekih 40-tak još je stara cesta kroz Sloveniju. U Sloveniji su dvije naplate cestarina, jedna 1,80€, a druga 1,70€. No i uz laganu vožnju, poštujući propise, stignete tamo za sat i pol. Pred Ljubljanom pratite znakove za Ljubljana vzhod (Ljubljana istok), a siđete na izlazu Industrijska cona MOSTE koji se nalazi neposredno nakon izlaza Ljubljana vzhod. Piše vam i BTC, tak da ne možete fulati. Dalje samo pratite znakove za BTC i Atlantis i, nakon silaska s autoputa, tamo ste za kojih 5 minuta.

Ulaznica je skuplja nego u ostalim saunama. Za 4 sata vikendom trebati ćete izdvojiti 20,90 €. Na glavnom ulazu dobijete narukvicu koja, slično kao i u ostalim saunama o kojima sam pisao, služi za otvaranje vrata od kompleksa sauni i za zatvaranje/otvaranje garderobnog ormarića. Drugačije u odnosu na ostale saune je to što ovdje sve što dodatno unutra naručite (hrana, piće itd) bilježi se na vašu narukvicu, a plaćate na izlazu. Na ulazu ćete dobiti i ručnik, no jedan ručnik vam neće biti dovoljan, pa si svakako ponesite bar još jedan od doma ili ga tamo iznajmite za 3€.

Saune u Atlantisu su organizirane u tri dijela: prizemlje, kat i vanjski dio. U prizemlju se, osim nekoliko sauna, nalazi i bar s restoranom i mali hladni bazen. Na katu se nalazi nekoliko sauna, veći mlačni bazen, manji hladni i još jedan sa toplijom vodom. Tu je i vanjska terasa za sunčanje ili rashlađivanje u hladnijem dijelu godine.



U vanjskom dijelu nalaze se četiri samostojeće kućice/saune, bazen s hladnom vodom koji je spojen kao s nekom špiljom s toplom vodom u kojoj se nalaze i mlaznice za masažu. U vanjskom dijelu također ćete naći dosta ležaljki za odmor. Jedna od sauni je Panoramska sauna s velikom staklenom stijenom i pogledom na bazen. Tu sauna majstor vrši vrtloženje zraka. Ima jedan među njima... mmm. Zgodan nabildani slovenac.

Sve su saune prilično prostrane i uredne, a kroz sve etaže i dijelove raspoređeni su tuševi i prostori za odmor. Zapravo, cijeli je kompleks na visokom nivou. Sve je vrlo čisto i tip-top sređeno. Imaju i raznorazne terapije, poput terapija blatom, soli, čokoladom, medom i tko zna čim, ali za to se trebate telefonski naručiti jer je broj mjesta ograničen. Neke se i dodatno naplaćuju. Nisam niti jednu probao, pa vam ne mogu o tome ništa napisati.

Kao i u drugim saunama, i ovdje je pravilo da su kupaće gaće zabranjene. Ručnik na koji ćete sjesti unosite samo u finske saune, a u parne/turske sjedate golim dupetom na mjesta za sjedenje. U bazene se isto tako ide gol.







Meni najzanimljiviji je vanjski dio (slike iznad) koji je zapravo nudistička zona. Tu su svi cijelo vrijeme goli. To mi je posebno dobro tijekom toplijih dana za hvatanje boje. Lijepo se dobro oznojim, otuširam, ohladim u vanjskom bazenu i legnem na ležaljku. I sve to bez ijedne krpice na sebi. Ma divota. I u unutrašnjem dijelu vlada zakon golotinje, iako se tamo većina ipak ogrne ručnikom kada nisu u sauni/bazenu/pod tušem.
Iako sa sunčanjem i saunanjem treba biti oprezan, jer je koža nakon vruće saune posebno osjetljiva, a time i podložnija utjecaju sunčevih zraka. To isto vrijedi i za solarije.

Posjetitelji su opet raznoliki. Mladi, stari, zgodni, ne tako zgodni, ona/on parovi, on/on parovi, ona/ona parovi. Nitko vas neće mrko pogledati ako odete kao gay par. Tu nema puno turista, uglavnom su posjetitelji ljubljančani.

E sad, opet se po kojekakvih forumima piše (inače nikada ne idem na takve forume, samo sam tako čuo da se priča) da se i u Atlantisu zna svašta događati, posebno u špilji s toplom vodom u vanjskom dijelu. Ja, opet, nikada ništa nisam sumnjivo primjetio. Svi su bili pristojni i svatko je gledao svoja posla. OK, poludignut kurac mlađahnog dečka sa curom ne računam, svakome se to može dogoditi.

Bez obzira što je Atlantis malo dalje od Zagreba i što je smješten u tako neuglednom okolišu, te što se čini da imaju svega tri-četiri vrste saune (pa onda svaka puta tri uz određene varijacije i dobijete 15 sauni), svakako bih vam preporučio da skoknete na jedan ugodan izlet, barem za toplijih dana kada možete iskoristiti vanjsko dvorište. Iskreno, zbog samih sauni ne morate potezati čak do Ljubljane, jer slično postoji i puno bliže nama. Barem ja posjećujem Atlantis uglavnom samo za vrijeme toplih i sunčanih dana.

Vrlo lako tamo možete provesti i cijeli dan, jer uz ulaznicu za sune dobijete i ulaz u ostala dva dijela kompleksa (Svijet doživljaja i Termalni hram). U ta dva dijela nisam ulazio jer je meni četiri sata taman jedva dovoljno za moj ciklus saunanja. Možete uzeti i dnevnu kratu koja je oko 5€ skuplja od one za 4 sata, tako da nije velika razlika. Da ćete ostati gladni ne morate se bojati, jer unutar kompleksa postoji nekoliko restorana, a jedan je i baš u samom Svijetu sauna.

http://www.atlantis-vodnomesto.si

Klikni za ostatak posta...

Gladan kurca

On stoji ispred mene. Gol. Ja klečim. Također gol. Ja sam njegov odvod, on je moj čep. Dlake na mojoj tri dana staroj bradi miješaju se s mirisnim dlakama na njegovim mudima. Otvaram oči na trenutak i vidim jedino njegove snažne kukove. Ja mumljam, on nabija.
Pun ljubavi, ja ga uvlačim i čudo. On me dariva obiljem svog zadovoljstva. U isto vrijeme mi je ukusno i odbojno. Ali odbojnost još povećeva ukusnost. Smiješimo se dok se sluzavo ljubimo. Trenutak kasnije mijenjamo pozicije i sada on mumlja dok ja nabijam...

Svi puše kurac. Cure puše kurac, dečki puše kurac, skoro svi puše kurac.

I u čemu je tu štos? Onaj kome se puši, to mi je jasno, ali onaj koji puši? U čemu je tu zadovoljstvo? Što nas tjera da zavodimo muškarce pri tome misleći – Oh, kako bih volio gurnuti njegovu kitu duboko niz moje grlo.

Možda ta potreba dolazi još iz našeg najranijeg djetinjstva kada smo znali samo dvije stvari: disati i sisati. Samo nekoliko trenutaka nakon što ispadnemo iz maternice i nakon što nas pljusnu po krvavoj goloj guzici, ustima obuhvatimo nečiji komad mesa i onda ga usisamo. O tome nam život ovisi. Govorim o sisi.

A onda nešto kasnije uguraju nam u usta dugačku, valjakstu, tvrdu stvar koju obuhvatimo rukama i držimo pred ustima. Da ne bi bilo zabune, zovemo ih bočice za hranu i imaju nastavak koji lukavo imitira ljudsku kožu. Proždrljivo se prihvatimo bočice što našim ustima donosi nagradu u obliku tople, bijele tekućine. Zvuči poznato?

Onda nam još uvale i dudu ne bi li nas smirili. I nakon nekoliko sati dudanja, konačno nam ta stvar dosadi i ljutito ju bacimo iz kolica van. I onda nam je podignu, ponekad čak niti ne obrišu od prašine na pudu, i ponovno nam ju gurnu u usta. A mi samo zamumljamo i nastavimo dudati.

A tu je i palac. Koliko djece jednostavno ne može prestati sisati vlastiti palac, pa čak i usprkos strašnih prijetnji roditelja da će im uskratiti crtiće, ili još gore lizaljku ili sladoled. Neka djeca teškom mukom ipak prestanu sisati palac, ali nikada ne zaborave kako je lijep osjećaj gurnuti u usta jedan čvrst, podatan, slankast dio tijela.

I onda jednog dana, već ste u kasnim tinejdžerskim godinama, izvedete svog psa u šetnju, sretnete najboljeg prijatelja i zaputite se u prirodu. Prijatelj počne trčati, vi za njim, on je brži, izmiče vašem pogledu, napokon ga sustižete, on iza drveta sa spuštenim hlačama do koljena držeći u ruci svoju duguljastu stvar. Sjećanja na bezbrižno djetinjstvo jednostavno vas zapljusnu. I što vam drugo preostane nego spustiti se ne koljena i zamumljati dok on nabija.

Nema vam spasa. Postali ste ovisni o kurcu.

Klikni za ostatak posta...

Stari peder

Ima li što jadnije, tužnije i osamljenije? Vjerojatno ima, mada ni biti stari peder nije daleko od toga.

Kako znam da su većina mojih posjetitelja, barem onih koji ostavljaju komentare, vrlo mladi, nisam siguran razmišljaju li o takvim stvarima i hoće li ih zanimati ovoj članak. Možda i hoće. Znam da su se meni vrlo brzo nakon što sam postao svjestan da sam gay, a to je bilo odmah na početku puberteta, počele javljati misli o mom životu u budućnosti. Ispočetka tu i tamo, ali kako su godine prolazile takve misli su mi dolaze sve češće.

Srednja škola, fakultet, to je lijepo bezbrižno doba. Imate svoju obitelj, prijatelje s kojima se družite i izlazite van, odlazite zajedno na luda ljetovanja. Život gotovo da je bezbrižan. Svi su uglavnom u parovima, samo ste vi uvijek sami. Dolazi i kraj fakulteta, prijatelji vam se žene, dobivaju djecu, sve se rjeđe viđate s njima. Tada vjerojatno počnete intezivnije razmišljati o tome što vas čeka u starosti. Ali čak ni tada to još nije ozbiljno. Još uvijek vam je to neka imaginarna kategorija. Ja ću ostariti? Nema šanse. Uvijek ću ostati mlad. Ili barem u najboljim godinama. Dok su vam roditelji još živi, sve se nekako čini lakšim. Još ipak postoji netko tko se može pobrinuti za vas. Ali što kada njih više ne bude?

Čak i ako nađete srodnu dušu, opet su tu hrpa problema. Vi zasigurno niste kao ostali parovi koje poznajete. Vječno se skrivate kao razbojnici i od obitelji i od prijatelja i od poznanika i od susjeda. Naravno ovisi od situacije i od osoba o kojima se radi. S kakvim preprekama se svakodnevno susrećete, u ovom trenutku nemam volje pisati. Ako ste kojim slučajmo u hetero paru i čitate ovo, zamislite sve što zajedno radite kao par izvan svoja četiri zida gdje živite. E vidite, mi to ne možemo. A htjeli bismo.

Mnogi homoseksualci se zabrinuti za svoju budućnost. Kako i ne bi bili. Boje se da će ostariti sami, bez igdje ikoga da im donese čašu vode kada bolovi postanu toliko jaki da se ni iz kreveta ne budu mogli ustati. Prema istraživanjima preko 20% starijih gay osoba nema apsolutno nikoga da im pomogne u slučaju da se razbole. Takvih heteroseksualnih osoba je 2%. Preko 65% starijih gay osoba žive sami. Heteroseksualnih starijih osoba koji žive sami ima manje od 35%.

Dok ste mladi ne opterećujete se puno takvim stvarima. S podsmjehom gledate na stare pedere. Znate i sami kako je površan pederski svijet. Čim navršite 30-tu, gotovo da ste starac. Izgled je uvijek na prvom mjestu. Onda se polaku skupljaju godine i počnete osjećati pritisak pronaći nekoga, pronaći ljubav prije nego postane prekasno ili dok ste još poželjni. Mnogi gay muškarci postaju opsjednuti svojim izgledom, plastičnim operacijama, poremećajima u prehrani, pretjeranim vježbanjem u teretani, a sve zbog potrage za izvorom mladosti kako bi i dalje bili privlačni.

Ali izgled je samo površna, nebitna stvar. Postoje druge, mnogo važnije stvari s kojima ćete se morati suočiti. Treba misliti na budućnost. Treba planirati što u slučaju da se razbolite, što ako budete zatrebali kućnu njegu, na kraju krajeva, što ako umrete, tko će vas i gdje sahraniti. Pa čak i ako ste živjeli zajedno s partnerom 50 godina, zakon ne priznaje vašu vezu kao legalnih supružnika ili barem onih nevjenčanih.

Kod nas je problem da nemate nikoga kome bi se mogli obratiti za bilo kakvu pomoć, pa čak niti za savjet. Kamoli da postoje neke posebne organizacije (privatne, neprofitne, štogod) koje bi se brinule za gay starkelje.

I što su nam mogućnosti? Graditi dobra prijateljstva, čuvati svoje prijatelje, održavati dobre odnose s obitelji. Možda je to malo oportuno razmišljanje, ali to je naša realnost. Nikada ne znate kada će vam netko zatrebati. Ali možda ćete i vi nekome zatrebati i zato budite spremni pružiti pomoć. Uplaćivati životna osiguranja, dodatna zdravstvena osiguranja, posmrtne pripomoći. Ali i za to treba imati sredstava. Učiti, pozavršavati fakultete, zaposliti se. Sami se brinuti za sebe. Pronaći onog nekoga s kime ćete moći živjeti. Možda nekoga s kime ćete moći doživjeti i starost. Oponomućiti parnera za vaš bankovni račun. Možda na neki način legalizirati odnos s vašim partnerom. Štediti novce za starački dom. Sklopiti ugovor kod odvjetnika o raspolaganju imovinom. Želite li da se nakon vaše smrti pojavi neki rođak kojeg nikada niste vidjeli i koji će naslijediti svu vašu imovinu ostavljajući vašeg partnera na ulici?
Nisam stavljao upitnike iza svake rečenice, ali sve su to zapravo pitanja.

I što nas onda čeka? Ne znam. I moram reći da me to brine. Posebno u ovoj državi u kojoj živimo.




Da ne bude sve baš crno obojeno, malo šale pred kraj što sam negdje pronašao.

Neke stvari koje bi vam trebale sugerirati da ste stari homić i da je konačno vrijeme da si pronađete mjesto u domu za umirovljenike (ako ste sretni pa to uspijete pronaći):

• Na jednom od mnogobrojnih noćnih posjeta WC-u, stanete u mraku na psa, da bi zapravo shvatili da su to u stvari bila vaša jaja.
  
  
• Vidite starijeg muškarca sa štapom i odmah ga zamislite u šljokicama.
  
  
• Nakon obavljenog felacija, vaša koljena točno mogu predvidjeti kakvo će vrijeme biti sutra.
  
  
• Zvuk hitne pomoći je jedan od vaših omiljenih tema zvona na mobitelu.
  
  
• Mladi dečki u gay klubu vam skaču u krilo i govore što bi željeli za Božić.
  
  
• Klistir ste konačno počeli koristiti zbog medicinskih razloga.
  
  
• Frizer više vremena potroši na vašim ušima nego na glavi.
  
  
• Vaš rent boy zanijemi u čudu nakon što zaista i ejakulirate.
  
  
• Blog pišete velikim fontom.

Za kraj, evo i link na jednu sretno/tužnu priču objavljenu u New York Times-u o gay paru iz Amerike čiju sam sliku stavio uz ovaj post. Njih dvojca su, govoreći jezikom njihove generacije, bili prijatelji. Ne par, ne ljubavnici, ne partneri, ne supružnici. Radili su zajedno, išli su zajedno na krstarenja i zajedno pjevali u crkvenom zboru.
Zajedno su živjeli skoro 60 godina, ali se nikada nisu držali za ruke u javnosti. I onda su 2003. godine Gus (88) i Elmer (84) prešli kanadsku granicu blizu Nijagarinih slapova i oženili se.

Klikni za ostatak posta...

Zabave radi

Evo crkve čiji član ne bih volio biti.


Pazi kuda hodaš i što diraš.








Pa ti sada bacaj...


Idem odmah tamo...





Crkveni slogan s kojim bih se i sam složio.








Restoran kojeg bi možda trebao posjetiti (vezano uz raniji post).













I za kraj meni najdraži:


Hehehe, gay zbor u školi za gluhe.

Klikni za ostatak posta...

Tetkofobija

Svi autori gay blogova moraju se osvrnuti na te tzv. feminizirane gayeve. Došao je i na mene red.

Feminizirani muškarac je stereotip kakvim nas zamišljaju gotovo svi heteroseksualci. Vjerojatno misle da su svi pederi feminizirani, barem do određene mjere.

Zanimljivo je da nitko ne voli feminizirane, a najmanje homoseksualci. U oglasima na netu svi traže normalne dečke, muževnog ponašanja, po mogućnosti atletske građe. Mnogi izričito i napišu “feminizirani isključeni”. Istina, neki se odmah i ograde uz “nemam ništa protiv njih, ali molim neka mi se ne javljaju”. Kao da se stide toga što ih unaprijed izbacuju iz užeg izbora. Isto tako još nisam vidio oglas u kojemu je netko sebe opisao kao “feminizirani”. Možda takvi nemaju pristup Internetu? Malo vjerojatno...

Jeste li vi do sada vidjeli oglas tipa: “Feminizirani gay dečko traži druge tetkice za vrući provod. Ako ne nosiš uske majčice sa šljokicama, ako se drugim muškarcima ne obraćaš u ženskom rodu, ako ne mašeš rukicama i ne prevrćeš okicama, ako ne dramiš oko svega i svačega, ako nemaš bitchy humor, ako neznaš fino ciknuti kada se spotakneš, ako ti svaka treća riječ nije na lošem engleskom, onda me zaobiđi u širokom krugu. Muževni strogo isključeni!”. Niste? Baš se čudim.

I feminizirani traže partnere muževne muškarce. Možda je to i logično, suprotnosti se privlače. Ali na žalost i muževni muškarci obično preferiraju muževne muškarce, a ne sebi suprotne tj. feminizirane. Da želim ženu, bio bih strejt, mnogi će reći. Zašto ne postoje gay pornići u kojima se dva sexy feminizirana dečka prepuštaju strasti seksualnog općenja? Možda zato što nisu sexy? I što da onda napravi tetkica nego da sjedne u kut i zauvjek u smeće baci lubrikant za analni seks. Ono što sam primjetio je da su upravo feminizirani najveći tetkofobi. Koje li ironije.

Feminizirani su možda zabavni u gay klubovima ili kao likovi u filmovima (pod uvjetom da film ne gledate u strejt društvu, pa ne morate slušati homofobne komentare). Ali izvan toga svi od njih bježe kao vrag od tamjana.

Kada su feminizirani tako nepoželjni, što onda tjera neke gay osobe da se tako ponašaju? Da li je to izbor? Velika većina gayeva reći će da biti gay nije izbor, tako se jednostavno rodiš. Što je onda s feminiziranosti? Zašto bi se netko htio ponašati feminizirano kada će tako a) biti predmetom ismijavanja, b) teže će pronaći seksualnog partnera i c) izložiti se mogućnosti da ga netko prebije na cesti?

Iskreno, niti ja ne volim feminizirane. Da upotrijebim frazu kao i svi ostali, nemam ništa protiv njih, sve dok nisu u mojoj blizini. Što je najgore od svega, svjestan sam da to isto za nas sve pedere govore hetero muškarci. Znam da ima puno pedera koji slično razmišljaju. Zašto smo takvi? Pa zar ne bi mi trebali biti barem dvostruko tolerentniji od “ostalih” ljudi? Kako da tražimo od drugih da budu tolerentni prema nama, kada ni mi sami nismo tolerentni prema dijelu naše gay zajednice?

Jednom sam bio u društvu gdje je bio i jedan prilično femi dečko. On se nije izjasnio kao gay, niti ga je to itko pitao. Radilo se o strejt društvu. Istina, koliko je to bilo strejt društvo obzirom da su tamo bila najmanje dva pedera, prosudite sami. No moram priznati da je taj femi dečko bio glavna zvijezda večeri. Inteligentan, duhovit, vrckast, svi smo se valjali od smijeha. Pravi veseli klaun. Kada malo bolje razmislim, zapravo je to bilo i tužno.
Jednom drugom zgodom otišao sam na sastanak na slijepo sa jednim dečkom. Pričali smo telefonom i dečko mi se učinio OK. Kada smo se konačno i susreli slijedilo je pravo razočaranje. Dečko je bio tako femi da mi je bilo neugodno s njime sjediti u bircu. Imao sam osjećaj da svi pilje u nas. Izdržao sam koliko mi je nalagala moja pristojnost i zatim pobjegao glavom bez obzira.

U čemu je problem? Zašto sam takav?

Ima sigurno više razloga. Prvi je da su mi femi dečki potpuno aseksualni i točka. Istina je da se ne moram jebati s njima, ali zašto niti ne želim biti u njihovom društvu? Možda me podsjećaju na samog sebe odn. na ono što jesam – peder. Možda mi to podsvjest govori da mrzim samog sebe jer sam peder? Možda mi feminizirani tipovi samo bude strah da će svi oko mene skužiti da sam peder ako me vide s njima.

Mislim da je ovo zadnje. Kada bi bio outan svima oko sebe, vjerojatno bi me bolila neka stvar ako će me netko vidjeti u društvu tetkice. Ni tada ne bih s njima išao u krevet, ali mi barem ne bi smetali kada bi se nalazili oko mene.

Negdje sam pročitao da je biti feminiziran isto kao biti gojazan. Ponekad se radi o tjelesnom poremećaju, ali uglavnom o kulturološkom. Nema sumnje da je gay život, ili gay zajednica ako baš hoćete, ružičasti disco vrtlog u kojeg upadnete u izlizanim trapericama i ispranoj majici, a izađete s bretelama i tangama uvučenim u guzicu.



Kada bih se outao i ušao u taj ružičasti vrtlog, možda bi i ja uskoro počeo brijati noge, navukao kratke hlačice i usku majicu i sve oko sebe oslovljavao u ženskom rodu. Možda bih i ja postao tetkica. Jel' tako koka? Tako je, draga. You go, girl!

Klikni za ostatak posta...

Pomirišite ovo

Nešto se po novinama digla prašina oko zadnje reklame za Ožujsko pivo, znate ono "Žuja zakon br. 11: Muškarci primjećuju samo bitno", u kojoj žena dolazi kući s novom frizurom i vrećicom punom namirnica, a njen pratner/dečko/muž primjeti jedino bocu Ožujskog koja viri iz vrećice. Čak su se u raspravu uljučili i pravobraniteljica i Vladin ured za ravnopravnost spolova. Kao ta reklama je uvredljiva i diskriminirajuća. Pitam se za koga? Možda za muškarce jer ih se prikazuje površnima? Možda za žene jer ih se kao prikazuje da su manje vrijedne od boce pive? Možda za one koji traže dlaku u jajetu? Po meni ta reklama samo pokušava biti zabavna i iskorištava stereotipe o muškarcima koji su zapravo svi do jednoga prototip Al Bundyja. Ako ćemo iskreno, to i nije daleko od istine. Use, nase i podase je moto koji vodi većinu muškaraca.

Zadnjih godina konačno su se i muškarci počeli ismijavati u reklamama. Nisu više samo žene te koje su najsretnije kada njihov mužjak ujutro ima spremnu čistu i opeglanu košulju, sada su eto i muškarci najsretniji kada imaju flašu pive i osim toga ništa im više ne treba. Ali bilo je sličnih reklama i ranije, pa se nitko nije bunio.

S jedne strane je u redu da postoje oni koji će reagirati na raznorazne diskriminatorne pojave u društvu, no pitam se dokle treba ići ta tzv. “politička korektnost”. Čitam da je u Americi sama riječ “crno” postala vrlo osjetljiva i to ne samo u direktnom kontekstu dijela stanovništva porijeklom iz Afrike. Sada se čak izbjegava upotreba sintagmi “crni humor” ili “crna kronika”, jer je u njima riječ “crno” upotrebljena u negativnom kontekstu što bi valjda automatski značilo da su i ljudi crne boje kože loši.

No da se vratim reklamama i odnosu spolova, u svemu ima i jedna dobra stvar. Više se ne prikazuju samo žene kao seksualni simboli, ne iskorišatava se samo ženska gola koža da bi se nešto bolje prodalo.

Na nekim televizijama ponovno su počeli prikazivati reklamu za Lacoste parfem. Kada je u pitanju zgodan muškarac, pa još k tome gol, moram se osvrnuti.



U glavnoj ulozi je goli frajer koji bezbrižno švrlja gol po stanu i na kraju sjeda u fotelju sa šalicom čaja u ruci i značajno nam namigne. Ajoj, pretvaram se u med i mlijeko i kao želatina klizim sa kauča...
Maneken je prezgodni australac Ian Lawless. U poptunosti moj tip muškarca odn. u potpunosti jedan od mojih bezbroj tipova muškaraca. Na žalost nema golotinje od naprijed, samo guza iz nekoliko kutova i sexy glazba u pozadini. Da kupujem skupe parfeme, odmah bih otrčao u najbližu parfumeriju. Evo, pomirišite ovo:

Link na You Tube klip s Lacoste reklamom

Da ne plačete, evo vam još dvije slikice prezgodnog Iana.













Još jedan sličan primjer, ovaj puta reklame napravljene za časopise, bio ja ze parfem za Yves Saint Laurent. Model je bio francuz Samuel de Cubber koji se nije ustručavao pokazati se u punom sjaju. Pomirišite i ovo:



Ono što je najbolje u oba dva primjera je da se radi o dlakavim frajerima, onakvim kakvim ih je priroda stvorila.

Obje kampanje u potpunosti su ostvarile ono što im je bio cilj. Provokativno su iskoristile mušku golotinju zbog čega su o njima govorili svi mediji, pa i naši ako se sjećate.

Ja se ne bunim. Meni ni najmanje ne smeta iskorištavanje muškog seksipila i pretvaranje muškaraca u seksualne objekte. Ajmo marketinške agencije, samo dajte više ovakvih reklama.

Klikni za ostatak posta...