Stari peder

05 lipnja 2007

Ima li što jadnije, tužnije i osamljenije? Vjerojatno ima, mada ni biti stari peder nije daleko od toga.

Kako znam da su većina mojih posjetitelja, barem onih koji ostavljaju komentare, vrlo mladi, nisam siguran razmišljaju li o takvim stvarima i hoće li ih zanimati ovoj članak. Možda i hoće. Znam da su se meni vrlo brzo nakon što sam postao svjestan da sam gay, a to je bilo odmah na početku puberteta, počele javljati misli o mom životu u budućnosti. Ispočetka tu i tamo, ali kako su godine prolazile takve misli su mi dolaze sve češće.

Srednja škola, fakultet, to je lijepo bezbrižno doba. Imate svoju obitelj, prijatelje s kojima se družite i izlazite van, odlazite zajedno na luda ljetovanja. Život gotovo da je bezbrižan. Svi su uglavnom u parovima, samo ste vi uvijek sami. Dolazi i kraj fakulteta, prijatelji vam se žene, dobivaju djecu, sve se rjeđe viđate s njima. Tada vjerojatno počnete intezivnije razmišljati o tome što vas čeka u starosti. Ali čak ni tada to još nije ozbiljno. Još uvijek vam je to neka imaginarna kategorija. Ja ću ostariti? Nema šanse. Uvijek ću ostati mlad. Ili barem u najboljim godinama. Dok su vam roditelji još živi, sve se nekako čini lakšim. Još ipak postoji netko tko se može pobrinuti za vas. Ali što kada njih više ne bude?

Čak i ako nađete srodnu dušu, opet su tu hrpa problema. Vi zasigurno niste kao ostali parovi koje poznajete. Vječno se skrivate kao razbojnici i od obitelji i od prijatelja i od poznanika i od susjeda. Naravno ovisi od situacije i od osoba o kojima se radi. S kakvim preprekama se svakodnevno susrećete, u ovom trenutku nemam volje pisati. Ako ste kojim slučajmo u hetero paru i čitate ovo, zamislite sve što zajedno radite kao par izvan svoja četiri zida gdje živite. E vidite, mi to ne možemo. A htjeli bismo.

Mnogi homoseksualci se zabrinuti za svoju budućnost. Kako i ne bi bili. Boje se da će ostariti sami, bez igdje ikoga da im donese čašu vode kada bolovi postanu toliko jaki da se ni iz kreveta ne budu mogli ustati. Prema istraživanjima preko 20% starijih gay osoba nema apsolutno nikoga da im pomogne u slučaju da se razbole. Takvih heteroseksualnih osoba je 2%. Preko 65% starijih gay osoba žive sami. Heteroseksualnih starijih osoba koji žive sami ima manje od 35%.

Dok ste mladi ne opterećujete se puno takvim stvarima. S podsmjehom gledate na stare pedere. Znate i sami kako je površan pederski svijet. Čim navršite 30-tu, gotovo da ste starac. Izgled je uvijek na prvom mjestu. Onda se polaku skupljaju godine i počnete osjećati pritisak pronaći nekoga, pronaći ljubav prije nego postane prekasno ili dok ste još poželjni. Mnogi gay muškarci postaju opsjednuti svojim izgledom, plastičnim operacijama, poremećajima u prehrani, pretjeranim vježbanjem u teretani, a sve zbog potrage za izvorom mladosti kako bi i dalje bili privlačni.

Ali izgled je samo površna, nebitna stvar. Postoje druge, mnogo važnije stvari s kojima ćete se morati suočiti. Treba misliti na budućnost. Treba planirati što u slučaju da se razbolite, što ako budete zatrebali kućnu njegu, na kraju krajeva, što ako umrete, tko će vas i gdje sahraniti. Pa čak i ako ste živjeli zajedno s partnerom 50 godina, zakon ne priznaje vašu vezu kao legalnih supružnika ili barem onih nevjenčanih.

Kod nas je problem da nemate nikoga kome bi se mogli obratiti za bilo kakvu pomoć, pa čak niti za savjet. Kamoli da postoje neke posebne organizacije (privatne, neprofitne, štogod) koje bi se brinule za gay starkelje.

I što su nam mogućnosti? Graditi dobra prijateljstva, čuvati svoje prijatelje, održavati dobre odnose s obitelji. Možda je to malo oportuno razmišljanje, ali to je naša realnost. Nikada ne znate kada će vam netko zatrebati. Ali možda ćete i vi nekome zatrebati i zato budite spremni pružiti pomoć. Uplaćivati životna osiguranja, dodatna zdravstvena osiguranja, posmrtne pripomoći. Ali i za to treba imati sredstava. Učiti, pozavršavati fakultete, zaposliti se. Sami se brinuti za sebe. Pronaći onog nekoga s kime ćete moći živjeti. Možda nekoga s kime ćete moći doživjeti i starost. Oponomućiti parnera za vaš bankovni račun. Možda na neki način legalizirati odnos s vašim partnerom. Štediti novce za starački dom. Sklopiti ugovor kod odvjetnika o raspolaganju imovinom. Želite li da se nakon vaše smrti pojavi neki rođak kojeg nikada niste vidjeli i koji će naslijediti svu vašu imovinu ostavljajući vašeg partnera na ulici?
Nisam stavljao upitnike iza svake rečenice, ali sve su to zapravo pitanja.

I što nas onda čeka? Ne znam. I moram reći da me to brine. Posebno u ovoj državi u kojoj živimo.




Da ne bude sve baš crno obojeno, malo šale pred kraj što sam negdje pronašao.

Neke stvari koje bi vam trebale sugerirati da ste stari homić i da je konačno vrijeme da si pronađete mjesto u domu za umirovljenike (ako ste sretni pa to uspijete pronaći):

  • Na jednom od mnogobrojnih noćnih posjeta WC-u, stanete u mraku na psa, da bi zapravo shvatili da su to u stvari bila vaša jaja.

  • Vidite starijeg muškarca sa štapom i odmah ga zamislite u šljokicama.

  • Nakon obavljenog felacija, vaša koljena točno mogu predvidjeti kakvo će vrijeme biti sutra.

  • Zvuk hitne pomoći je jedan od vaših omiljenih tema zvona na mobitelu.

  • Mladi dečki u gay klubu vam skaču u krilo i govore što bi željeli za Božić.

  • Klistir ste konačno počeli koristiti zbog medicinskih razloga.

  • Frizer više vremena potroši na vašim ušima nego na glavi.

  • Vaš rent boy zanijemi u čudu nakon što zaista i ejakulirate.

  • Blog pišete velikim fontom.


Za kraj, evo i link na jednu sretno/tužnu priču objavljenu u New York Times-u o gay paru iz Amerike čiju sam sliku stavio uz ovaj post. Njih dvojca su, govoreći jezikom njihove generacije, bili prijatelji. Ne par, ne ljubavnici, ne partneri, ne supružnici. Radili su zajedno, išli su zajedno na krstarenja i zajedno pjevali u crkvenom zboru.
Zajedno su živjeli skoro 60 godina, ali se nikada nisu držali za ruke u javnosti. I onda su 2003. godine Gus (88) i Elmer (84) prešli kanadsku granicu blizu Nijagarinih slapova i oženili se.

5 komentara:

necovjek kaže...

O da, teska tema. Sto ce biti u buducnosti..svi teze tome da si nadju odgovarajuceg partnera do negdje cca 30,a u zadnje vrijeme sve je vise i vise i heteroseksualnih ljudi koji ostaju sami (s namjerom ili bez)..i ako se ne ozenis negdje do cca 28 postajes stara cura/stari decko i vec ti je za vratom cijela familija. A sto si stariji to sve vise biras (tako kazu).S homoseksualcima je to jos gore, navodno je tesko naici na stabilnu vezu. Zbilja,neznam zasto..pa zar dva muskarca nisu sposobna da zadrze godinama tu neku prisnost. A tebi svaka cast, samo se ti drzi svog partnera..i drustvo ti ne gine ni u starosti ;)

Anonimno kaže...

mišljenja sam da ostaju većinom sami oni koji teže promiskuitetnosti.
super post!
varaždinec(26) ;)

baky kaže...

super post! ne znam što više dodati. baš mi je drago zbog ove dvojice, nadam se da ću i ja imati nekoga tko će mi mamiti takav osmijeh na lice u to teško doba života. p.s. dobio si još jedan komentar na ono s tetkicama :)

Rezzy kaže...

a jesi me bacio u depru sa ovim postom. i ja sam o tome u zadnje vrijeme razmišljao. i čini mi se jedini način da budem sretan i star taj da si nađem nekog muškarca koji će željeti sa mnom ostarjeti. koji će me voljeti do kraja. samo problem je što ga je teško naći sada, a kamoli za 50 godina. hmm. vidjet ćemo.

Anonimno kaže...

cestitam!! jos samo da upoznam osobu, bar jednu koja ima takve stavove u svom zivotu i ja cu biti sretan. (ovakve stavove samo na webu nadem)
ja trazit i cekat, pa cu valjda nac i docekat,a tebi i partn. sretno