Queer Eye for the Straight Guy

Nastavljam niz mojih genijalnih postova. Baš sam odgledao Seks i grad. Kako ja volim tu seriju... Baš se uvijek dobro nasmijem. Zapravo mi je smiješak na ustima od početka do kraja svake epizode. Kada je danas Miranda ostavljala poruku Steveu na sekretarici, skoro sam pao od smjeha. A kada se pojavio novi Samanthin jebač i spustio ručnik, well, jedino što mogu reći je da se kod mene ništa nije spustilo.
Počele su reklame. Ljutito sam lupio šakom o kauč, na što me moj kućni ljubimac samo pogledao misleći da je to zbog reklama. Uslijedio je kratak razgovor:

Ja: Zašto ja ne mogu imati takvog dečka kao što je Samanthin?
Kućni ljubimac: Ja ti nisam dečko.
Ja: Pa i pitam, zašto ja ne mogu imati (sa strane) takvog dečka?

Na to se slatko nasmijasmo, bez brige, navikao je on na takve moje ispade.

Nego kada sam već kod televizije, zbog čega u zadnje vrijeme ima toliko reklama za boje za kosu? Valjda je svaka druga reklama za Švarckopf i ostale. Je li ovaj dio godine sezona za bojanje kose? To ide tako u valovima, jedan mjesec su u modi ulošci, drugi boje za kosu, treći gelovi za tuširanje i onda opet ispočetka.

A sada nešto saaasvim drugačije.

Vjerujem da ste većina vas čuli za neku TV emisiju Queer Eye for the Straight Guy. Često se spominjala po kojekakvim drugim TV serijama i filmovima. Mnogi su ju možda i gledali na stranim TV programima ili na Internetu. Ja nisam.

Pa eto, zahvaljujući novom programu Fox Life u kabelskoj mreži B-neta od ove nedjelje možemo ju i mi pratiti. Na stranu što se serija originalno počela emitirati 2003. godine i što se zauvijek prestala emitirati upravo prošli mjesec. Bolje ikad nego nikad. Inače, koliko vidim taj Fox Life će emitirati serije koje su odavno kod nas emitirane, ali dobro, nečega se možemo prisjetiti, a tu i tamo pogledati i nešto novo.


Queer Eye for the Straight Guy je reality show gdje petorica pedera pokušavaju preurediti (makeover) nekoga, obično strejt muškarca, na način da mu promijene garderobu, preurede stan, daju savjete o njezi tijela, lica, kose, noktiju, savjete o hrani, stilu (života) i općenito da od njega naprave pristojno (i mirišljavo) ljudsko biće odn., da budem malo i prost, metroseksualca. I sve to naravno začinjeno uobičajenim stereotipima o tome kako pederi imaju ukusa, kako su posebno stručni po pitanjima mode, uređenja interijera, stila, kulture i slično. Jesu li to stvarno stereotipi ili ne, ne bih sada o tome. Samo bih rekao gdje ima dima ima i vatre. Možda nisu stručni, ali bi to svakako htjeli biti. Kažem “oni” jer za sebe mislim da nisam nešto jak po tom pitanju. Nije da se pravim mačo muškarac, nego je stvarno tako...

Serija je bila vrlo gledana, dobila je i nagradu Emmy, a petorica fantastičnih (Fab Five) postali su superzvijezde i kulturološke ikone. Časopis Out proglasio je seriju ”najvećom uspješnom gay stvari” za 2003. godinu. Lokalizirane verzije su prikazivane po mnogim zemljama, ali bez većeg uspjeha. Ako mogu prikazivati hrvatsku Mijenjam ženu, možda će jednoga dana biti i “Queer Eye for the Straight Guy “. Konačno bi se ovi naši silni stilisti, kuhari, vrtlari itd. mogli naći na domaćem terenu.

Uglavnom, ne skrivam da me zanima kako taj reality izgleda, i zato nedjeljom u 19h na Fox Life (repriza subotom u 10h), vrijeme ću rezervirati za Queer Eye for the Straight Guy. Čak su i smislili neki prijevod tog naziva, ali ubijte me sada, ne mogu se sjetiti. Nešto strašno originalno. Nije "Pederski pogled kako bi hetero frajer trebao izgledati i ponašati se", ali to vam je, manje-više, doslovan prijevod.

Klikni za ostatak posta...

Imate posla s genijalcem...

... a da to niste niti znali. Upravo sam testirao moj blog na njegovu čitljivost i razumljivost odn. koja je razina obrazovanja potrebna da me se razumije i ljudi moji, što da vam kažem, pravi sam genijalac, a zajedno sa mnom i svi vi koji me redovito čitate i razumijete:

Cash Advance Loans

Dakle mislim da je ovo razlog za veselje svih nas, a ne samo mene. Od sada više nećete moći čitati moja lažno skromna razmišljanja o sebi kao o nekomu tko je jednostavan i gotovo pa intelektualno uskraćen. Konačno imam dokaz kojeg sam cijeli život tražio: ja sam hard-core intelektualac, dapače, pravi sam ganijalac! Moglo bi se reći, hodajući mozak.

Ako imate imalo hrabrosti, testirajte i vi vaš blog ovdje.

No kada se malo razmisli o cijeloj stvari, možda rezultat i nije tako laskav i možda ne bih trebao tako brzo otvoriti šampanjac. Osim toga niti ne volim šampanjac.

Ono što prvo upada u oči je sponzor kojeg vidite ispod moje markice s ocjenom: Cash Advance Loans. Nekako sam sumnjičav prema svima onima koji lako daju novce. Mogao sam i maknuti taj link iz koda, ali nisam, neka se vidi.

Osim toga, ta aplikacija, pod uvjetom da je imalo ozbiljna, a ne čista zafrkancija, zasigurno ne razumije hrvatski jezik. Gotovo sam siguran da ne razumije niti engleski. Jer da razumije hrvatski bojim se da rezultat ne bi bio tako laskav. Možda bi čak bio i ovakav kao na homerovoj rentgenskoj snimci.

Malo sam prosurfao i pronašao još nekoliko sličnih stranica sa sličnim aplikacijama, na primjer ova.

To mi već izgleda nešto malo ozbiljnije, a dolazi od nezavisne engleske stranice za promoviranje najboljih praksi (ili iskustava) za razvijanje internetskih stranica. Ova aplikacija služi se matematičkom metodom razvijenom u SAD-u još davne 1920. g. a kojom se nastojala odrediti pogodnost određenih knjiga i udžbenika za učenike i studente različitih dobi. Ova metoda uzima u obzir broj rečenica, broj riječi, broj riječi po rečenici, broj slogova po riječi i tko zna što sve ne i onda sve te podatke ubaci u kojekakve matematičke formule koje onda daju indeks čitljivosti i razumljivosti.

I po ovom testu ispada da pišem vrlo zahtjevnim stilom, a indeks čitljivosti mi je 16,63 što spada u razinu akademskih dokumenata. Za usporedbu, Wall Street Journal ima indeks 11, Time i Newsweek 10, a Biblija 6. Ljudi, moj ego je upravo probio egzosferu (vidite, opet jedna riječ za koju niste sigurni što točno znači što je samo još jedan dokaz o mojoj genijalnosti) i mislim da je upravo i napustio Sunčev sustav.

Navedeni indeks zapravo označava broj godina obrazovanja potreban da bi čitatelj razumio određeno štivo. Dakle dragi moji, možete i vi biti ponosni na sebe. Istina po jednom drugom indeksu čitljivost mi je 12 (godina obrazovanja), ali nećemo sada cjepidlačiti.

Po trećem indeksu lakoće čitanja, rezultat mi je 18,81 od mogućih 100, gdje je tekst to čitljiviji što mu je indeks bliži 100 (preporuča se indeks 60-70). Hmmm. Pišem li ja zaista nerazumljivo i komplicirano? Možda sam toliko neinteligentan i pišem toliko zbrčkano da je potreban pravi genijalac kako bi me razumio? Možda da se ipak orijentiram samo na objavljivanje slika i 18+ tekstova? Mislim da ću onu flašu šampanjca ipak ostaviti za neku drugu prigodu.

Govori li to sve skupa i nešto o mojoj pismenosti? Zapravo kada napregnem moje sive vijuge, sjećam se da sam u školi uvijek dobivao loše ocjene iz školskih sastava, što me je uvijek prilično pogodilo. Zapravo, obično je to bila mršava trojka, a kada bih dobio četvorku bio sam presretan. O petici sam mogao samo sanjati.

Ma ne želim se u ovom trenutku opterećivati tim sumnjama. Genijalac sam i sada imam za to i dokaz.

I da, svjestan sam da su ove metode napravljene za tekstove na engleskom, i da, svjestan sam da mi u hrvatskom jeziku baš i ne volimo samoglasnike, i da, svjestan sam da pišem dugačke rečenice u kojima se i sam ponekad izgubim (što je sve utjecalo na rezultate testa), i da, svjestan sam da su moji tekstovi manje-više prelijevanje iz šupljeg u prazno, i da, svjestan sam da matematičke formule ne mogu dobro procijeniti raspored i dizajn što znatno doprinosi čitljivosti, i da, svjestan sam da su to sve ipak samo matematičke formule i da konačan sud o tome je li neki tekst čitljiv, zanimljiv i ugodan za čitanje na koncu ipak donose ljudi.

Ali zanemariti ću sada sve to. Želim se bar jedan dan osjećati kao genijalac!

Klikni za ostatak posta...

Ajde da ti gatam na grah

U dve reči ti stalo. Ti njega oćeš, on tebe neće. Iza kuće ti trešnja, pred kućom ti put.


Pitam se nije li možda tako nešto bilo na pameti 30-godišnjem muškarcu kojeg su preksinoć primili u zagrebačku bolnicu Sestara milosrdnica iz čijeg su penisa liječnici izvadili dvanaest zrna sirovog graška. Operacija je trajala dva sata, a zrna graha su izvađena hvataljkama i endoskopskim priborom. Pacijent će na sreću ostati bez trajnih posljedica.


No to nije sve, danas se liječnici u istoj bolnici spremaju na vađenje žice, najvjerojatnije one punjača za mobitel, iz spolovila 24-godišnjeg Zagrepčanina. Naime, dotični je u želji da postigne što jaču erekciju ugurao žicu sve do mjehura. Uskoro su, međutim, počeli problemi tako postojane erekcije, poput nekontrolirana mokrenja, nesnosne boli i otjecanja.

Ako se i vama ovako nešto mota po glavi, znajte da liječnici upozoravaju da predmeti mogu teško oštetiti tkivo spolovila ili mjehura. Tijekom prakse najčešće su muškarcima, kažu vadili kemijske olovke, a ženama ziherice s koncem, ali i “flaksove”, pivske boce, toplomjere, šalice, dinje. Inače, žene imaju znatno bujniju maštu.

Da ne mislite da sam sve to izmislio, samo prenosim vijest iz Večernjeg.

Klikni za ostatak posta...

Muškarci iz mrtvačnice

To bi bio doslovan prijevod naziva novog kalendara za 2008. godinu: Men of Mortuaries. U prvi tren pomislite kako je to morao biti lagan posao za fotografa jer je za očekivati da su modeli poprilično mirni, doslovno i ukočeni, te ih nije bilo potrebno stalno opominjati da se ne miču ili da zauzmu neku pozu.

Ali nije sve kako se na prvi pogled čini. Radi se zapravo o vrlo živim i vrlo vrućim muškarcima koji rade u mrtvačnicama odn. o grobarima, koji su po uzoru na razne nabildane gole i polugole ragbijaše, nogometaše, vatrogasce, policajce i tko zna na koga sve ne, odlučili skinuti košulje i pokazati pločice na seksi kalendaru i sve to u humanitarne svrhe.



“Man of Mortuaries” je ideja kalifornijskog vlasnika pogrebnog poduzeća, Kena McKenzija, koji je odlučio objaviti kalendar s polugolim grobarima čiji prohod ide za borbu protiv raka dojke odn. kao direktna pomoć onim oboljelim ženama čije financijske mogućnosti nisu dovoljne za plaćanje skupih bolničkih računa i terapija. Kenova sestra se i sama borila protiv te zloćudne bolesti i uspjela ju je pobijediti. Svala čast Kenu, što samo još jednom potvrđuje da svi mi na neki način možemo nekome pomoći, samo kada si damo malo truda, kao i da se u svemu može pronaći doza humora, pa makar bio to i crni humor, a ako to može nekome pomoći i još k tome povećati svijest javnosti o nekom problemu, time još i bolje.



Kalendar je prvi puta objavljen 2007., a nakon velikog uspjeha, Ken je odlučio održati pravu audiciju za najseksipilnije grobare SAD-a koji će ukrasiti kalendar za 2008. godinu. I tako su među brojnim prijavama direktora pogrebnih poduzeća i grobara izabrali 12 najzgodnijih i najnapumpanijih primjeraka, te ih odlučili staviti na ovogodišnji kalendar. Uz McKkenzija koji je mister lipnja, evo i mistera za siječanj, ožujak, travanj i svibanj. Kako ostali izgledaju, posjetite njihov web site.


Na site-u na žalost nema puno preview materijala, ali to je u neku ruku i logično jer zapravo ne znamo što se događa jednom kada se lijes spusti dva metra pod zemlju.

Za sve one koji prate i vole seriju Dva metra pod zemljom, možda i nema ništa čudno ili oksimoronsko u pojmu “seksi grobar”, ali priznajte da ipak nikada niste pomislili kako bi se vrući frajeri mogli motati po mrtvačnicama. U redu, čuo sam da su neki nekoga pokupili na autobusnoj stanici, u špeceraju, na faksu, na radnom mjestu, ali da bi radno mjesto mogla biti i mrtvačnica?

Cijela ova stvar pokazuje da se dobri frajeri mogu svugdje pronaći i zato prestanite kukati kako ne znate gdje započeti potragu. Možda možete početi i od najbližeg groblja, jer vrućem frajeru sa zlatnim srcem može se oprostiti čak i morbidno zanimanje. Ma samo da ima neko zanimanje! I da izgleda kao ovaj grobar:

Klikni za ostatak posta...

Za 50+

Imam novu (staru) omiljenu emisiju na TV-u. Big Brothera je nakon žestoke borbe uspio s trona skinuti «Ples sa zvijezdama».

Znam da se možda prečesto šalim na račun mojih godina, već sam zbog toga i bio opomenut od strane nekih komentatora, ali opet ne mogu izdržati da ne napišem kako vjerojatno zbog mojih godina ne mogu naći niti jednu zamjerku «Plesu sa zvijezdama». Nisam propustio gotovo niti jednu emisiju prošle sezone, a čini mi se da će tako biti i ove.

Ponekad se zapitam ima li to često pozivanje na moje godine neko podsvjesno značenje. Ulazim li to u krizu srednjih godina? Muči li me to? I za mene vrijedi isto što i za mnoge druge u sličnoj situaciji, a to je da se ja zaista ne osjećam kao da imam toliko godina. Da je to istina može se primjetiti po mojim postovima, ali i komentarima što ih ostavljam kod ostalih kolega blogera. Pitam se ne bih li trebao biti ozbiljniji, ne bih li sebe konačno trebao doživljavati kao odgovornu odraslu osobu, ne govori li to sve skupa o mojoj nezrelosti? No brzo nastojim odagnati takve misli. Zbog čega bih se ja to trebao osjećati drugačije? Kome sam dužan opravdavati se? Uostalom, to se kosi s mojim uvjerenjem da treba živjeti onako kako ti najbolje odgovara, a toga ću se i dalje pridržavati. Dakle, idem dalje s mojom infantilnošću.

Možda Ples sa zvijezdama čak i niti nije emisija za 50+ jer koliko čujem manje-više svima se sviđa, barem ovim polustarkeljama s kojima se družim, a oni su ipak još dobrano ispod 50. Jedino se vjerojatno još samo hard-core kuleri ne usude priznati da im je zabavno to njihanje bokovima u ritmu nekih od najpopularnijih evergrina svih vremena.

I zaista uživam u toj emisiji. Meni je tu sve zabavno, glazba, ples, scena, natjecatelji, žiri, Barbara, pa čak mi je i onaj na-radiju-odličan-a-na-televiziji-iritantan lepi Dule postao simpatičan.

Svi su mi simpa, a ponajviše mladi Ištvan Varga. Kako takvi tipovi obično ne spadaju u moj tip muškaraca, ovo je valjda samo iznimka koja potvrđuje pravilo. Tako lijepo izbrijan, gladak, plav, vitak, sitan i vrckast, Ištvan mi izgleda kao da je iskočio iz kakvog BelAmi pornića. Ima nešto Ištvan u pogledu, nešto umiljato, seksi, romantično i perverzno. Jednostavno mi dođe da ga zagrlim i... dobro, ne moram baš uvijek biti prostački otvoren. A tek kada zanjiše bokovima u ritmu cha-cha-cha, ne mogu a da se ne zapitam što li je tek u stanju izvesti u krevetu. Kakav bi to vatromet ritmova bio. I da odmah preduhitrim one zlobnike koji će reći da bi mi bilo bolje gledati one koji su bliži mojim godinama (recimo Fodor), smijem valjda malo sanjariti?
Jedino mi je žao što su Ištvanu dodijelili Pišekicu za partnericu, pa će se kamermani više koncentrirati na njezinu stražnjicu.
Ima tamo i neki Damir Markovina. Ja prvi puta čuh i vidjeh tog čovjeka prošle subote. Onako, pri prvom pogledu izmamio mi je znakovito podizanje desne obrve odn. uspio bi mi izmamiti kada bih to znao napraviti. Morati ću se vježbati pred ogledalom. Svjestan sam da je na ovoj slici podignuta lijeva obrva, ali to je samo zato što na netu nisam mogao pronaći sliku s podignutom desnom obrvom. Sada se pitam, kada se već spremam na učenje, je li lakše naučiti podizati lijevu ili desnu obrvu? Ima li to veze s time jeste li dešnjak ili ljevak?
U međuvremenu malo sam se informirao i saznao da se radi o jednom od najzgodnijih Hrvata. Ne znam kako mi je uspio do sada promaknuti. Valjda zato što ne pratim sapunice (bar nešto) i što ne idem u HNK. I u pravu su, Damir je baš zgodnjikav, onako, dajte mu još koju godinicu i biti će sasvim po mojoj mjeri. A što glas čovjek ima. Siguran sam da se ni anđeli ne glasaju ljepše.
I tako, prva emisija je prošla u najboljem redu. Sada jedva čekam da se Luka Nižetić počne upucavati Ištvanu, da Pišekica priupita Lanu Jurčević (tko li samo nju gura na televiziju?) je li imala iskustva sa ženama, da se Gobac obnaži, da Iva Majoli ode u kut i zaplače kako ju nitko u studiju ne voli, da Nicolas usavrši hrvatski, da Danijela izjavi kako se njoj u kući, pardon, u studiju, ama baš svi sviđaju i nikome ne može naći negativnu osobinu... Ili sam možda pobrkao stvar s nekom drugom emisijom?

Klikni za ostatak posta...

Gay parada pedera

Već duže vremena mi se u glavi vrti jedna ideja, a to je da na blogu ponekad progovorim o nekim poznatim gay facama na koje sam i sam na neki način ponosan jer su pederi kao i ja (znam da je to glupo, ali ne mogu si pomoći) ili koji me na neki način intrigiraju, ljudi koji su uspjeli savladati vlastite strahove, izdići se iznad vlastite homoseksualnosti, ljudi zbog kojih se ne bih stidio nekome reći da sam i sam peder. Na neki način radi se o pederima koji mogu biti uzor, ako nikome drugome, onda barem meni.

Ne znam koliko to ima smisla, jer po tome opet ispada da izdvajam homoseksualce u posebnu ladicu kao da se radi o nekoj drugoj vrsti koja je došla s Marsa i da ih pokušavam getoizirati. Ali već sam i ranije napisao da zaista smatram da smo mi homoseksualci na neki način drugačiji od ostalih, nešto kao treći spol. Možda uistinu jesmo takvi, a možda smo odnosom društva prema nama na to prisiljeni.

Već vidim da će moj izbor dosta toga reći i o meni samom odn. o mojoj licemjernosti, jer već unaprijed znam da ću birati samo pedere koji ne spadaju u one stereotipove kakvima društvo obično zamišlja homoseksualce. Ali možda i neće, možda ću vremenom uspjeti sazreti i nadrasti samoga sebe.

Ne znam koji je zapravo razlog što me sve to skupa zainteresiralo. Što time želim postići? Želim li reći, evo vidite, nisu svi pederi tetkaste drolje? Želim li samom sebi popraviti vlastitu sliku u glavi jer eto, kao ima “normalnih” uspješnih pedera? Što god bio razlog, znam samo da bih i sam volio negdje tako nešto pročitati, a pišući na ovom blogu glavna “misao vodilja” mi je pisati o nečemu o čemu bih i sam rado čitao. Nadam se da će još kome ovdje to biti zanimljivo.

Jedino mi je unaprijed žao što će se ovdje naći uglavnom belosvetski pederi. Zaista mi trenutno ne pada na pamet nitko iz Hrvatske koga bih mogao ovdje uvrstiti. Ima zapravo samo jedna osoba. Kako kod nas i nema puno deklariranih homoseksualaca (mrzim ovu frazu, morati ću smisliti nešto bolje), možda i naslućujete o kome se radi. Zapravo nema puno niti onih stranih, a da sam ja za njih čuo. Jedan od onih koji su na mene ostavili najsnažniji utisak je i ovaj koji slijedi.

Dakle što god bio uzrok ovih mojih budućih pisanja, počinjem s frajerom koji kao da je ispao iz snova i fantazija mnogih homoseksualaca. Muškarac u uniformi. Policajac. K tome još i zgodan. Ime mu je Brian Paddick.

Klikni za ostatak posta...

Brian Leonard Paddick

Cijela ideja oko pederskih “uzora” mi je i pala na pamet kada sam negdje početkom godine prvi puta nešto pročitao o Brianu. Odmah sam otišao odguglati za više informacija o njemu, a kada sam mu i sliku vidio pomislio sam, e ovo je peder kakav mi se sviđa. Kako bi ovo trebao biti ozbiljan afirmativan post, suzdržati ću se od prljavih dvosmislenih komentara koji uključuju Briana i lisice za ruke. Zapravo, upravo sam skužio da se niti ovaj put nisam uspio suzdržati. Šalu na stranu, vjerojatno je potrebno puno hrabrosti priznati da ste peder radeći za neku tako mačističku instituciju (?) kao što je policija. Zbog toga mi je Brian prvi izbor za ovu temu. Dobro, pomaže i to što je zgodan...

Brian Paddick je do svog umirovljenja 2007. godine bio najviše rangirani deklarirani homoseksualac u britanskoj policiji, ali i u cijelom svijetu. U mirovinu je otišao s mjesta zamjenika pomoćnika načelnika londonske Metropolitan policije. To vam je nešto kao Policijska uprava zagrebačka. Zamjenik pomoćnika možda i ne zvuči kao osobita titula, ali kada se uzme u obzir da područje koje pokriva Met ima oko 14 milijuna stanovnika, njezin značaj poprilično naraste.

Rođen je u Londonu 1958. g., fakultet je završio u Oxfordu gdje je bio kapetan plivačke momčadi i zamjenik kapetana ragbi tima (mrnjao). Odmah nakon fakulteta zaposlio se u policiji, a cijelo vrijeme svoje karijere bio je buntovnik. Bio je poznat po svojim nekonvencijalnim metodama i željom da se približi građanima. To je posebno došlo do izražaja dok je bio načelnik londonskog okruga Lambeth, jedne od najsiromašnijih londonskih četvrti s visokom stopom zločina.

Javno se deklarirao 1988.g. nakon što se razveo od žene s kojom je bio u braku pet godina. Priznaje da mu je brak poslužio samo kao paravan i da žali zbog toga. Ona mu ništa nije zamjerila, kaže da je to bio odličan brak, te su i nakon rastave ostali u dobrim odnosima. Danas Brian živi u Londonu sa svojim partnerom.

Tijekom svoje karijere postao je heroj onih koji su smatrali da policija treba postati liberalnija. Ne treba ni spomenuti da ga tradicionalisti i homofobi nisu mogli smisliti. Bio je jedan od onih policajaca koji su značili nešto više od same uniforme: imao je integritet, nije bježao od emocija i bio je uzor britanskoj gay zajednici.

Sudjelovao je i na londonskim gay paradama, a 2003. u uniformi je na paradi predvodio kolonu od 80-tak policajaca članova Gay Police Association. Tom prilikom se i sam načelnik Met policije video porukom obratio gay zajednici i pozivom da se više njih uključi u policijske redove kako bi time pomogli u borbi protiv zločina iz mržnje. Što mislite kada će nešto tako učiniti načelnik PU zagrebačke?

Brian je opušten glede svoje seksualne orijentacije, pa je tako jednom izjavio: “Moj donedavni policijski službenik je unaprijeđen i otišao je u službu zaštite kraljevske obitelji. U oproštajnu čestitku napisao sam mu: Isti posao, druga kraljica”. (Same job, different Queen).

Naravno da je tijekom karijere imao mnogo neprijatelja koji su ga pokušavali uništiti. Tako je na primjer 2003. godine njegov bivši partner s kojim je bio u vezi pet godina dao intervju desničarskom tabloidu Mail on Sunday u kojem je tvrdio da mu je Brian dopuštao pušiti marihuanu u njihovom stanu, što je Briana koštalo smjenjivanja s njegove tadašnje pozicije načelnika okruga Lambeth. Nakon što je skandal dospio u novine, stanovnici Lambetha okupili su se na skupu potpore Brianu gdje su mu priredili urnebesne ovacije zahtijevajući od policije da ga se vrati na mjesto načelnika. Čak su otvorili i posebnu web stranicu u znak potpore Brianu. Kasnije su sve optužbe odbačene, a Brian je tužio tabloid zbog klevete i dobio znatnu odštetu.

Ne svojom voljom, nakon trideset godina u policiji ove godine je otišao u mirovinu. Nakon terorističkih napada na londonsku podzemnu željeznicu 2005. i greškom ubijenog nedužnog Brazilca za kojeg su policajci smatrali da je terorist, nesmotreno je izjavio nešto iz čega se moglo zaključiti kako je policija lagala u tom slučaju i sakrivala istinite podatke. Iako smatra da ništa loše nije učinio, te da to što je izgovorio bila istina, to ga je ipak koštalo karijere i bio je gotovo prisiljen povući se. Evo baš jučer ili prekjučer slušam na vijestima da je Met policija i službeno proglašena krivom za ubojstvo nesretnog Brazilca.

Nakon umirovljenja Brianove ambicije nisu splasnule. Razmišlja o kandidaturi za gradonačelnika Londona, za što je već dobio poziv od stranke Liberalnih demokrata da bude njihov službeni kandidat na izborima 2008. Službeno objavljivanje kandidature očekuje se ovaj mjesec.

Trenutno piše autobiografiju za koju je od izdavačke kuće dobio pozamašni predujam. Kaže da namjerava biti u potpunosti iskren i ništa ne sakrivati kako što se tiče privatnog života, tako i profesionalnog. To svi kažu prije nego knjiga izađe, vidjeti ćemo koliko je Brian bio iskren. No imajući u vidu njegovu moguću kandidaturu za gradonačelnika Londona, nekako sumnjam u njegovu iskrenost. Ali dobro, svejedno se veselim knjizi.

Britanska javnost je već na nogama i očekuje se kako će knjiga postati prava senzacija. Novinari ga opsjedaju ne bi li otkrio neki detalj iz knjige, ali Brian šuti kao zaliven jer ga i ugovor s izdavačem obvezuje na neodavanje bilo kakvih informacija. Knjiga “Line on Fire” treba izaći u travnju 2008., a možete se već pridbilježiti na Amazon.co.uk i tako uštediti £6.12 ili preko 60kn, taman da vam pokrije poštarinu, i više od toga. Ja već jesam i jedva čekam da knjiga izađe, a onda zasigurno očekujte i par riječi na ovom blogu, naravno pod uvjetom da blog bude još postojao.

Više o Brianu možete pročitati ovdje.

Klikni za ostatak posta...