Kuća i kućni ljubimac

Nedavno sam se našao s nekim frendovima na piću u gradu. Šaroliko poveće društvo gdje sam neke poznavao, a neke nisam. Sve fini, ozbiljni ljudi mojih godina, ljudi s karijerama, obiteljima, kućama i kućnim ljubimcima. Pa dobro, imam i ja kućnog ljubimca, nisam baš tamo bio totalni autsajder.

Društvo je bilo veselo, malo se i popilo, no sve skupa ne bi bilo na ovom mjestu vrijedno spomena, da se nije pojavio još jedan fini, zgodan, ozbiljan frajer, s obitelji i karijerom (za kućnog ljubimca ne znam). Čak ni to ne bi bilo na ovom mjestu vrijedno spomena, da tog frajera prije više od deset godina nisam vidio u sasvim drugom kontekstu.



Vidio sam ga napušenog i pripitog kako potrbuške samo u bijelim pamućnim gaćama leži na krevetu i stenje «Treba mi netko da me dobro izjebe, treba mi kurac.». Ako se pitate jesam li tada iskoristio priliku, odmah vas moram obradovati razočarati – nisam. A mogao sam, jer je taj njegov vapaj očito bio upućen meni (iako u prostoriji nismo bili samo nas dvojica). A jebiga, šta ja znam zašto nisam… Bilo me strah, bilo mi je neugodno, bio sam konzerva kakva sam uostalom i danas. Cijela ta situacija mi je izgledala kao u nekom filmu Andya Warhola, iracionalna, opskurna, kao da sam se našao usred nekog performansa. Ma nemojte me krivo shvatiti, nisu to bile nikakve orgije, jednostavno nekoliko studenata koji su se navečer malo opustili. Radi se o tome da sam bio i ostao konzerva, licimjer, kukavica, lažni moralista. I da se nisam usro u gaće i ubrzo otišao doma, tko zna kako bi sve to svršilo završilo.* Nikada ga više nisam sreo, do neki dan.

Upoznali smo se kao da se vidimo prvi puta (iako kao da sam primjetio neki lagani trzaj njegovog tijela kada me ugledao), on sjeo pokraj mene (bila prazna stolica), ničim nije davao do znanja da smo se već susreli. Ponašao se potpuno normalno, vesel, pričljiv, ljubazan, a napose muževan i zgodan kao i onda… Ma možda me se, obzirom na njegovo ondašnje stanje, zapravo niti ne sjeća. No nisam baš siguran jer sam ipak primjetio da me je više nego nekoliko puta dobrano odmjerio. Nisam mu ostao dužan – što se odmjeravanja tiče. Bio je lijepo skockan, onako fini casual za večernji izlazak, ali vidljivo pomno izabran i moderan. Ne, samo sam ja tamo bio peder! A možda mu je ipak žena izabrala što će obući?

Prvo što sam primjetio je prsten na ruci. Aha, dakle znači tu smo… Nešto kasnije nije mu promaklo (gledajući u mene) spomenuti ženu i djecu. Možda sam ga ipak previše gutao očima odmjeravao?** Možda mu je ipak nešto ostalo u pamćenju, unatoč (pretpostavljam, nisam vidio) marici i alkoholu (to sam vidio) koje je te davne večeri konzumirao.

Ponovni susret s njim naveo me na razmišljanje o takvim «slučajevima». A ima ih jako puno. Dečki su u mladosti volili šarati na sve strane, ali jednog dana su se ipak odlučili primiriti uz ženu, djecu, kuću i kućnog ljubimca. Takve ljude susrećete svaki dan, na poslu, na ulici, u obitelji, a da toga mnogi ljudi nisu niti svjesni. I većina vas koji ovo čitate znate to i sami vrlo dobro. I ako su se odlučili smiriti još je stvar OK, ali mnogi od njih nikada se nisu smirili.

Priznati ću iskreno i reći da sa malim prijezirom gledam na takve ljude. S prijezirom zato što i sam ne mogu biti takav, zato što oni imaju ono što ja ne mogu – biti naoko normalan čovjek, «poštovan u svojoj zajednici». Zašto ja ne mogu? Mislim da smo to već apsolvirali – ne diže mi se na (nekom velikom pogreškom nazavni) ljepši spol. A nije da nisam imao prilika. Upucavale su mi se stjuardese, medicinske sestre, studentice, pravnice, you name it. Bilo je pravo umijeće izmotavati se. I dok sam se ja i mogao pretvarati i hodati s nekom curom, praviti se da sam tradicionalnog kova i da me ne zanima seks prije braka, već bi prve bračne noći i najveća katoličkim duhom zadojena djeva shvatila da tu nešto ne štima i da kurac stvar ne funkcionira onako kako treba.***

Pa čak mi se i danas upucavaju. Istina sada su više u igri stare cure koje možda u meni vide zadnji vlak dobru priliku****. Jednostavno se branim zidom šutnje i izbjegavanjem svake moguće aluzije na seks, kao i svake moguće situacije u kojoj bih mogao ostati nasamo s nekom ženom za koju osjetim da se možda zagrijala za mene. Nemojte misliti da sam ja neki princ na bijelom konju. Dapače, više ličim na konja nego na princa. To možda i objašnjava činjenicu da upucavanja redovito dobivam nakon što se malo već upoznamo (pa makar to bilo i nakon samo dva sata ćaskanja)… Valjda ih obori moj fenomenalan smisao za humor. A-ha.

Ali da se vratim onima koji su tema ovog posta. Nisam zapravo sasvim siguran što osjećam prema njima. Spomenuo sam neku lagano dozu prijezira, ne bih to nazvao ljubomorom. Zapravo im ne zavidim jer sam zadovoljan svojim životom, osim onim dijelom koji uključuje stalno uključene sve senzore, skrivanje, laganje, tajne pred drugima i konstantne pokušaje bakica da mi uvale njihove neudane nećakinje ili susjedine kćeri.

Nastojim takve muškarce ne osuđivati jer nisam siguran da i sam ne bih jednako postupio samo da nemam problem s već ranije spomenutom nemogućnosti izveđenja seksualnog čina s osobom ženskog spola. Ako nisam nikada probao, kako znam da ne mogu? Jednostavno znam kao što znam da se ne bih mogao seksati s npr. drvetom hrasta.

U jednu ruku ih i žalim, jer zamislite samo stalno žudjeti za nečime i biti spreman zbog toga riskirati cijeli svoj mukom izgrađeni imidž pravog muškarca, sastajati se s nekim sumnjivim tipovima po mračnim parkiralištima, skrivećki kreirati profile na web stranicama za upoznavanje, skrivećki čitati ovaj blog, skrivećki tražiti gay pornjavu na internetu (opet bi se u tu rubriku mogao uvrstiti i ovaj blog) i biti konstantno u strahu da će ga žena, djeca, susjedi otkriti. Mi, pošteni pederi, barem se samo susjeda bojimo. Mora da im je život pravi kaos i pun mizerije. Koliko su oni u stvari sretni? Sjetite se samo Planine Brokeback.

Zapravo kada kod čujem za takav slučaj, prvo što mi na pamet padne su te jadne žene koje pojma nemaju s kim su u braku i s kime imaju djecu. Je li cijeli njihov život varka? Kako bi se one osjećala kada bi nakon 10, 20, 30 godina braka otkrile istinu?

Pomislim i, ma kako im nije neugodno držati ženu pod ruku i gurati kolica ispred sebe kada ga je pola gradskih pedera pregazilo? Kako ga nije strah da će mu netko iskočiti pred dječja kolica i pred ženom mu se rasplakati zato što mu se nikada više nije javio nakon one dobre jebačine?

I dok mogu shvatiti one koji su odlučili unatoč neodrživoj želji ostati vjerni svojim ženama, za one druge, slabiće koji su spremni uništiti život svoje žene tražeći seksualnu strast sa sumnjivim tipovima (ili s kolegom sa nogometa) nemam niti malo razumijevanja ili suosjećanja.

Valjda neki ljudi jednostavno imaju obraz debel poput džona…

Upravo mi je palo na pamet kako cijeli ovaj moj post i nema nekog smisla, jer zapravo u čemu je razlika osobu, kojoj biste trebali biti vjerni, prevariti s nekima istog ili s nekime suprotnog spola? Sve se svodi na isto. Prevara je prevara, jedino što je jedna možda skandaloznija i nosi veće posljedice od druge, a da za to nema pravog razloga, osim općenitog stava društva prema homoseskualnosti.

A da je taj stav drugačiji do takvih situacija ne bi niti dolazilo. Možda bi se ti mačo frajeri skrasili uz nekog drugog mačo frajera s kojim bi imali i karijeru i obitelj i poštovanje okoline i kućnog ljubimca. Možda bi i život poneke žene bio sretniji. I ponekog muškarca koji je u braku s lezbijkom. Možda ne bi toliko često morao čuti «ne večeras dragi, boli me glava».




* Oduvijek sam htio u nekom postu upotrijebiti ova cool križanja koja sam primjetio da koriste neki blogeri, ali nikako prilike. A sada čak dva puta!
** Juhu, treći put!
*** A je me krenulo.
**** Pretjerujem!

Klikni za ostatak posta...

Erotika

Vi klinci nemate pojma kako je nama starcima bilo dok smo još bili mladi. To je bilo u predinternetskom dobu. Siguran sam da bi ovo doba moglo dobiti novi naziv u povijesti. Kako imamo kameno, željezno, ovo-ono, industrijsko doba, tako bi ovo definitivno trebalo biti internetsko doba. Dakle mi, napaljeni tinejdžeri, da bi vidjeli malo kurca, trebalo smo se crvenjeti i odlaziti u drugi dio grada gdje nas teta na kiosku ne poznaje kako bismo mogli kupiti neki časopis koji se zvao Erotika. I dan danas mi je prva asocijacija na riječ "erotika" upravo taj časopis.

Ali nije mi bila namjera pisati o tom časopisu, jednostavno sam ga se sjetio jer mi je, kako upravo rekoh, to prva asocijacija na riječ "erotika".

Postoje one neke stvari, neke scene iz filmova, scene iz stvarnog života, neke reklame iz časopisa ili televizije, neki dijelovi knjiga koji su mi ostali vječno u sjećanju. Neki po ovome ili po onome, a neki po tome što su mi bili nevjerojatno sexy.

Ima tako jedna knjiga koju sam davno pročitao, slučajno sam je uzeo s police knjižnice, počeo čitati navečer i nisam ju ispustio iz ruku dok je nisam pročitao od korica do korica. Bilo je to možda prijek kojih dvadesetak godina, možda koja manje. Dosta sam toga pozaboravljao, ali radilo se o mladom muškarcu (a o čemu drugome bi mene knjiga mogla zainteresirati), mislim da je bilo riječ o studentu, koji odlazi iz svog grada (ljetni praznici?) u želji za pronalaskom samog sebe, u potrazi za nekim dubljim smislom, gdje se pridružuje nekom čudnom fratarskom redu usred ničega pustinje američkog (ili meksičkog) juga, gdje fratri dobar dio vremena provode potpuno goli. E pa sada i sami možete pretpostaviti zbog čega mi je ta knjiga bila toliko zanimljiva. Možda i zbog toga što mi je to vjerojatno bila jedna od prvih knjiga u kojoj se otvoreno pisalo o homoseksualnosti, a što je i najbolje u cijeloj priči, sasvim sam je slučajno uzeo s police knjižnice i dok je nisam počeo čitati nisam imao pojma o kakvoj se knjizi radi.

Još i dan danas često se sjetim te knjige, ali na žalost više se ne sjećam kako se knjiga zvala niti tko ju je napisao. Volio bih ju ponovno pročitati i vidjeti bi li na mene ponovno ostavila barem približno jak utisak. A dojam je bio, oh so sexy.

U knjizi nije bilo «sočnih» prizora seksa, ali iz svakog slova i svake rečenice vrvila je erotika. Ne kažu (pametni) ljudi da je prava erotika puno bolja i puno uzbudljivija od čiste hard-core pornografije. I dok pornić zaboravim onog trenutka kada završi (zapravo kada ja svršim), ti neki, zbog nekog čudnog i meni ne baš sasvim jasnog razloga, erotični mentalni ili vizualni prizori ostaju mi vječno u pamćenju.

Ima takvih primjera jako puno (što mogu kad me puno toga uzbuđuje). Evo još jednog primjera.

Volim Madonnu (to valjda ide u rok službe, protiv toga se ne mogu boriti), ali ne mogu reći da me ijedna njena pjesma baš ono pogađa u dušu (ipak je ona potrošna roba). Osim «Don't Tell Me», zapravo video spota za nju. Ali i taj spot pogađa neki drugi centar u mom mozgu, a ne onaj duševni. Radi se o nekom primitivnijem centru, koji kontrolira moje prljave strasti.

Mislim da neću pretjerati ako kažem da se radi o, za mene, jednom od najseksipilnijih glazbenih spotova kojeg sam ikada vidio. Neću sada ulaziti u nevažne detalje o tome da se ovdje radi o sasvim nelošem pjesmuljku s izvrsnom koreografijom (kombinacija country, vogue i break dancea), da je spot fenomenalno režiran i montiran, da se radi o jednostavnoj, a originalnoj ideji (platno i pokretna traka), a takve su obično i najbolje, koncentrirat ću se na važnije stvari.

Uzmite četiri mrka frajera, nemojte ih brijati dva dana, obucite ih u karirane košulje, dobro popunjene traperice, kaubojske šešire i kožne čizme, dodajte malo prašine, kojeg konja, dajte im neka se malo bacakaju naokolo, jebozovno vrte dupetom i njišu bokovima, dižu noge, valjaju po prašini i jip-jip-hurej. Mada priznajem da niti ona verzija u crnim kožnjacima nije ništa manje napaljujuća. Meni stvarno malo toga treba da me nešto dirne u dušu.

Evo i spota za kojeg smatram da bi mogao ući u anale gay erotike. Mjuzikl verzija Brokeback Mountaina. Svi ste vjerojatno čuli da je jedan od dvojice glavnih glumaca iz tog filma, Heath Ledger, pronađen mrtav u svojoj sobi. Policija se još dvoumi je li riječ o ubojstvu ili samoubojstvu. Na neki čudan način, njegova smrt me i podsjetila na ovaj spot.

Upozoravam, gledanje na vlastitu odgovornost (ako ga kojim čudom do sada već niste vidjeli). Čak sam razmišljao da ovaj post stavim u 18+. Ako do sada niste bili gay, velike su šanse da postanete nakon što ovo odgledate. Madonna + kauboji i puf, odjednom ste gay.



Mogao bih taj spot bezbroj puta gledati. Kada kažem "spot", mislim zapravo na pastuhe u njemu. Madonna je uvijek znala što mi pederi volimo. Jedino mi dođe da kažem, miči se Madonna, samo mi zaklanjaš pogled. Draga si mi, ali što je – je.

Klikni za ostatak posta...

Draga Jasna

Kada se Jasna već toliko potrudila napisati svoj komentar, red je da se i ja malo potrudim oko odgovora. I ne brini Jasna, nisi me ničim uvrijedila, dapače, mislim da razmišljaš u pravom smjeru, postavljaš si logična pitanja i zapravo se čudim koliko si duboko ušla u temu. Ako je istina kako kažeš da te na razmišljanja ponukao moj blog, ne znam što da kažem osim da mi je drago i da mi je ego upravo malo narastao. Barem neke koristi od svega ovoga.

Na većinu tvojih pitanja već sam ranije odgovorio u mojim prijašnjim postovima, ali naravno da ne očekujem da pročitaš sve te brljotine. Uostalom, tko bi pri zdravoj pameti to pročitao? Ej vi koji kojim slučajem i jeste pročitali skoro sve moje postove, nemojte se ljutiti, to se ja samo šalim i ponovno pokazujem svoje lažno skromno lice.

Dakle Jasna, evo kratkih odgovora na tvoja pitanja.

Kako to da neke muškarce privlače drugi muškarci?

E da je i meni znati odgovor na to pitanje. Najviše me ljute razmišljanja i izjave da je to životni stil ili stvar izbora. Nisam ekspert po tom pitanju, mogu govoriti samo u svoje pitanje. Nemam pojma zašto sam to što jesam. Znam samo da sam oduvijek takav, zapravo od kada su me počele zanimati takve stvari, dakle od ranog puberteta. Možda je u pitanju genetika, možda nešto drugo, možda kombinacija poklopljenih više različitih stvari, nemam pojma, Znam samo da sam odrastao u normalnoj obitelji i ne mogu se prisjetiti bilo čega u djetinjstvu što bi mogao biti uzrok mojoj homoseksualnosti. Vjerojatno si u pravu, privlače me muškarci iz istog razloga kao i tebe.

Zašto ima toliko feminiziranih gayeva?

Tu me muči riječ «toliko». Koliko je to toliko? Znači li to da ih ima puno? Je li tvom dečku palo na pamet da su feminizirani gayevi lako uočljivi pa je to razlog što mu se čini da ih ima «toliko». Znaš li koliko ima gayeva koji se izgledom ili ponašanjem uopće ne razlikuju od strejt muškaraca? Ne znam ni ja točno koliko ih ima, ali znam da ih ima puno više i to jako puno više, samo što su oni tiha i uplašena većina koja se skriva u svojim mišjim rupama ili iza konvencionalnih brakova. Zašto se skrivaju? Trebam li na to uopće odgovoriti?

Osobno sam gotovo uvjeren da uzrok homoskesualnosti leži u nekom genetskom ili možda nekom drugom, ali svakako fizičkom poremećaju, bez obzira bio on u genima, mozgu ili lijevom bubregu. Naravno da za to nemam nikakvih dokaza. Možda takvim razmišljanjem samo pokušavam sebi olakšati dušu jer to onda znači da nisam sam sebi kriv što sam takav.

U tom nekom «poremećaju» donekle i vidim uzrok nečijoj feminiziranosti. Pretpostavljam da postoji razni stupnjevi seksualnosti ili seksualnog identiteta. Od potpuno heteroseksualnog to transseksualnog. Zamisli kako je osobama koji se rode s tijelom krivog spola? Žena u muškom tijelu ili obrnuto. Možda se i feminiziranost može gledati u tom pogledu, a možda ja samo lupetam glupost. Možda se između te dvije krajnosti nalaze i svi ostali, homoseksualci koji se osjećaju kao muškarci samo što eto vole drugu vrstu rupe, homoseksualci koji više naginju ženskome u sebi, ženstvene lezbijke, lezbijke prema kojima je John Wayne zanosna ljepotica, biseksualci, triseksualci, marsovci i svi ostali. A da homoseksualci vole feminizirane, većina će ti reći da ih ne voli. Dakle, ne znam koliko je njima lako naći partnera. Lako je meni pričati kada muškost naprosto pršti iz mene… Mo'š misliti.

Zašto su gayevi toliko okrenuti izgledu, odjeći, parfemima, profinjenim stvarima…?

Tu bih se složio da je «toliko» ovdje upotrebljeno ispravno. Nemam pojma koji bi odgovor bio. Pretpostavljam isti onaj kao i za feminizirnaost, dakle homoseksualci ipak vjerojatno imaju više dodirnih točaka s ženama nego hetero muškarci. Zbog toga često imaju dobra prijateljstva i odlično se razumiju s ženama. Zanimaju ih slične stvari. Osobno me parfemi i obleka ne privlače ništa više nego običnog hetero domestikusa. Možda se opet samo samozavaravam. Evo neki dan mi je kolegica na poslu udijelilila kompliment kako sam dobro obučen i kako sam savršeno uskladio boje. Naravno da sam, unatoč njezinoj dobroj namjeri, sasvim popizdio i sutradan došao na posao u kariranoj flanelskoj košulji i nekim starim hlačama s placa. Da više nikome na padne na pamet kako imam smisla za lijepo! Zapravo kada zamislim frajera u flanel košulji i starim hlačama, nije to ni tako loše? Pravo prokletsvo je biti gay, kada ti kažem…

I znaš što još. Primjetio sam da mi se više sviđa glazba s ženskim vokalima. I pitam se ponekad zašto je to tako? Možda se lakše identificiram sa ženskim senzibilitetom, pa čak i ako je pjesma na portugalskom jeziku i ne razumijem niti riječ.

Zašto veliki broj gayeva sami dočekaju starost?

To ne tvrdim ja, tako sam negdje pročitao. Tako istraživanja govore. Ima sigurno više uzroka zašto je homoseksulacima teže ostvariti dugotrajnu vezu. I o tome sam pisao.

Probaj zamisliti kako bi tvoja veza završila kada bi svi, ama baš svi oko tebe bili protiv te veze i kako bi se od svakoga morala sakrivati? Biste li izdržali taj pritisak? Možda biste završili kao Romeo i Julija. Duboko sam uvjeren da homoseksualci teže ostvaruju duge veze jer im društvo to jednostavno ne dopušta. Većina homoseksualaca ne može prolaziti kroz sve one faze jedne veze koje su heteroseksualcima sasvim normalne i prirodne. Sjeti se svega onoga što ti i tvoj dečko radite izvan svoja četiri zida. E vidiš, sve to mi ne možemo ili barem ne možemo u potpunosti i na način kako to vi radite a da pri tome ne riskiramo da nas netko ne premlati ili ubije. Uvjeren sam da ne pretjerujem niti malo.

A tu je prisutno i ono što si i sama spomenula. Homoseksualci na kraju krajeva ipak jesu (nekakvi) muškarci, a muškarci često radije razmišljaju donjom glavom. Bi li se hetero muškarci drugačije ponašali kada bi žene imali jednak stav prema seksu kao i oni odn. bi li se onda svi ljudi drugačije ponašali? Mislim da bi odgovor bio potvrdan.

Goli tipovi na mom blogu?

Slažem se s tobom u potpunosti. I sam sebi pokušavam odgovoriti na to pitanje. Za sada nemam neki pametan odgovor osim da mi se sviđaju takve slike. Bih li se trebao suzdržati? Vjerujem da bih trebao. Ali opet, zašto bih se trebao suzdržati? Zato što to kao nije moralno? Kome ja time nanosim štetu? Kvarim li nekoga? Možda… Iskreno, brine me što je blog dostupan svima. Razmišljao sam da pobrišem sve te prostačke postove. I ne radi se tu o tome vole li to moji čitatelji ili ne, radi se samo o meni i mojoj savjesti. Ali kada me uhvate takvi napadaji čistunstva, zapitam se zašto bježati od toga? Nije li to dio mene? Što znači previše seksualnosti? Može neki blog biti samo o seksualnosti. Ja sam odabrao da bude mješavina svega.

I slažem se s tobom da je to možda u neku ruku infantilno. 16 godina :-). Ima nešto u tome… Ma pobrisati ću sve te postove kad-tad.

Vjerovala ti meni ili ne, unatoč utisku kojeg netko može dobiti posjećujući moj blog, meni seks uopće nije najbitnija stvar na svijetu. Niti druga najbitnija, ni treća, ni četvrta, ni peta… Ma siguran sam da je još niže na ljestvici… Trebao bih sada napraviti neku listu mojih životnih prioriteta... Za mene je seks, pa šta ja znam, zabava, užitak… ima puno važnijih stvari. I opet, možda mi nije za povjerovati, možda opet samog sebe zavaravam, ali ipak mislim da nisam opterećen seksom. Ali i ako jesam, barem si postavljam pitanja. I to je nešto. Ili se opet samozavaravam?

Najbolji prijatelj?

Zašto mu ne kažem? Kukavica sam. Bojim se. To je još jedan primjer u kakvom su (teškom) položaju homoseksualci. Cijeli život moraš o tome razmišljati, paziti na svoje ponašanje, pretvarati se, glumiti, sakrivati se. To su stvari koje su heteroseksualcima potpuno strane, o kojima ne razmišljaju i koje teško mogu shvatiti. Ne kažem da smo mi najnesretniji ljudi na svijetu, ali kada bolje promislim i nismo daleko od toga.

Kažeš da lažem prijatelju. Ne doživljavam to kao laganje. Ma koliko to god čudno zvučalo, nastojim prema njemu biti iskren, volim ga (ne u tom smislu), pomogao bih mu kada bih god mogao, iskreno se veselim njegovoj sreći… Pred njim sam ono što jesam, osim tog jednog dijela… Istina to je bitan dio. Hoću li mu i kada ću mu reći? Nastojim i sam sebi dati odgovor na to pitanje. Je li naše prijateljstvo čvrsto i iskreno? Traje 20 i više godina, pa vjerujem da je čvrsto. Je li iskreno? Pa čak i to. Unatoč svemu. Ipak ja nisam SAMO peder.

Nadam se da sam barem malo uspio odgovoriti na tvoja pitanja.

Hvala na javljanju i pozdrav.

Klikni za ostatak posta...

You and me baby ain't nothin' but mammals

So let's do it like they do on the Discovery Channel

Refren je jednog velikog hita od prije nekoliko godina – užasna pjesma, ali strašno zaraznog refrena. Isti refren u dva stiha najbolje sažima ovaj moj post. I ne radi se o Discovery Channelu nego o National Geographicu, ali to je neznatna razlika.

Na post me potakao klip sa National Geographica kojeg sam vidio kod Replaya, a sjetio sam se i legendarnog istupa uvažene saborske zastupnice HDZ-a, Lucije Čikeš, i to ni manje ni više nego u Hrvatskom saboru (2006.):

Cijeli je svemir heteroseksualan, od atoma najsitnije čestice materije do zvjezdanog sustava, od muhe do slona. Svi su oni heteroseksualni a mi sada želimo od čovjeka napraviti homoseksualca. Svemirom vladaju suprotne sile, da njih nema, Mjesec se ne bi okretao oko Zemlje, Zemlja se ne bi okretala oko Sunca, nego bi pala na Sunce i izgorjela ili odlutala negdje daleko i smrzla se.

Na sreću, Lucija neće vidjeti Sabor u novom sazivu.

Istovremeno se poklopio i post odn. moji komentari kod jednog gay blogera druge vrste (zvuči kao da je alien), ili kako on sebe naziva ex-gay-om.

Svi ste vjerojatno čuli za nedavni slučaj iz zoološkog vrta u njemačkom gradu Bremerhavenu gdje su zaposlenici postali zabrinuti što njihovi pingvini ne rađaju mlade (zapravo što ne nesu jaja, naime pingvini su ptice) iako se godinama redovito pare. Proveli su DNA analizu i ostali šokirani kada su otkrili da su tri od pet parova pingvina zapravo bili muški homoseksualni parovi. Uz proteste gay aktivista, zološki vrt se odlučio na uvoz četiri pingvinke iz Švedske, ne bi li pretvorili pingvine pedere u strejt pingvine. Zoološki vrt je kasnije priznao da je pokus neslavno propao jer pederi nisu pokazali nikakvo zanimanje za ljepotice iz Švedske, te su ostali vjerni svojim muškim partnerima. I ne samo to, nego ni ženke pridošlice nisu bile zainteresirane za njih, osim kada je trebalo nekoga otračati ili upitati za savjet oko uređenja gnijezda. Direktorica zoološkog Heike Kueck je nemoćno izjavila: Čini se da je veza između njih ipak prejaka. Bez brige, seksi Šveđanke nisu ostale kratkih rukava, naposlijetku su uvezli dodatne mačo pingvine kako bi i one našle zadovoljštinu.

To nije jedini takav pingvinski slučaj. Slučajevi gay pingvina zabilježeni su diljem svijeta. Poznat je i par muških pingvina, po imenu Wendell i Cass, u njujorškom Aquariumu koji su vjerni jedan drugom već osam godina. Wendall je slabiji i ostali ga pingvini znaju maltretirati (ne zbog njegove homoseksualnosti, nego zbog toga što je slabiji, što je čest slučaj među pingvinima) a Cass je jak i pravo muško koji odlučno brani svoj teritorij i svog slabijeg ljubavnika.

Zanimljivo je kako su timaritelji otkrili pravu istinu o njima. Kako se kod pingvina ne može okom razaznati tko je mužjak, a tko ženka, timariteljima je postalo čudno da taj par nakon što su godinama bili zajedno i nakon što su se, na očigled svih, mnogo puta parili, nije imao potomaka. Veliki i snažni Cass je uvijek imao aktivnu ulogu prilikom seksa s manjim i slabijim Wendellom. Prilikom parenja, ženka (ili u ovom slučaju pasivni partner) leži na trbuhu, a mužjak (ili u ovom slučaju aktivni partner) se popne na nju. Počeli su polako sumnjati, a kap koja je prelila čašu bilo je kada su uhvatili femi Wendella kako "zguza" praši mačo Cassa. Nakon toga su im izvadili krv i poslali je na ispitivanje. Rezultati su potvrdili njihove sumnje – Wendall i Cass su mužjaci.

Wendall i Cass su danas jedan od omiljenih parova timaritelja u Aquariumu. Puno vremena provode zajedno, kako u gnijezdu, tako i izvan njega, što baš i nije slučaj kod ostalih parova. Čini se da je ostalim parovima ponekad preko glave zanovijetanja kod kuće, pa jedva dočekaju da na trenutak pobjegnu od svojih zakonitih partnera.

Wendall i Cass imaju i jedno od najljepših gnijezda s najljepšom lokacijom i pogledom. Mnogi pingvini su im ga pokušali preoteti, ali tu su na scenu stupili Cassovi mišići koji su sve takve pokušaje uspješno osujetili. Wendall se, s druge strane, boji i vlastite sjene, prema riječima timaritelja. Timaritelji također tvrde da su potpuno neosnovane glasine o tome da njih dvojica imaju najljepše gnijezdo zbog toga što su gay.

Poznat je i slučaj pingvina Roya i Siloa iz Central Park njujorškog zoološkog vrta, po kojima je napravljena i dječja slikovnica. Njih dvojica su do nedavno bili nerazdvojni ljubavnici čija je veza trajala šest godina sve dok pokvarenjak i prevarant Silo nije ostavio Roya zbog obične namiguše koja se doselila iz zoološkog vrta u San Diegu. Istina, netom prije toga Roy i Silo su bili izbačeni iz svog gnijezda od strane drugog agresivnog para, što je uzdrmalo njihov odnos, te su se polako i prije dolaska ljepotice iz Kalifornije počeli udaljavati jedan od drugog. Ali ipak, izgleda da je Silo po svemu sudeći bio dvocjevka.

Nakon što ga je Silo napustio, Ray je većinu vremena provodio uz rub bazena buljeći u zid. Vjerojatno je pokušavao izbjeći kontakt očima s bivšim ljubavnikom. Roy je danas samac. Druži se i s dečkima i s curama pingvinima, ali nije zainteresiran za novu ljubavnu vezu. Pretpostavljam da je slikovnica nastala prije tužnog prekida.

Zanimljivo je da su timaritelji Royu i Silou, još dok su bili nerazdvojni i zaljubljeni preko ušiju, dali jaje od jednog drugog hetero pingvinskog para koji ih je imao viška. Roy i Silo su bili presretni i strašno uzbuđeni (po riječima timaritelja), sjedili su pobožno na jajetu i uspješno i s puno ljubavi odhranili malu pingvinku Tango. Da usvajanje djece od strane homoseksualnih parova i nije najbolja ideja, pokazuje i primjer Tango koja je postala lezbijka i sada uživa u istospolnoj vezi sa svojom partnericom. Možda je Čikešica ipak u pravu?

Inače, u Central Park zoološkom vrtu među ukupno 57 pingvina postoje četiri homoseksualna para. To je oko 5,5%, i to bez onih u ormaru koji povremeno vole šmugnuti na drugu stranu.
Svi ti gay pingvinski parovi međusobno pokazuju sve među pingvinima uobičajene znakove zaljubljenosti, a i međusobno vode ljubav (da, pravi seks), istovremeno ignorirajući sve ljepuškaste pingvinke. Ali u redu, treba biti objektivan i reći da je na njih sigurno utjecala iskvarena zapadnjačka kultura, posebice američka (ipak su oni njujorčani), koja eto i nama sada nastoji nametnuti pravila neprirodna hrvatskom biću. Mrzim Alpe, mrzim Jadran, mrzim EU!

To su samo nekoliko primjera među pingvinima u zatočeništvu, ali da ne bude zabune, homo pingvini postoje i među slobodnjacima. Zapravo, homoseksualnost i biseksualnost među životinjama općenito je puno raširenija nego što ljudi znaju. Registrirana je kod preko 1500 različitih vrsta, a za njih 500 je i dobro istražena i dokumentairana.

Ne postoji vrsta životinja kod koje nije utvrđeno postojanje homoseksualnog ponašanja, s iznimkom onih vrsta koje se ionako međusobno ne pare, kao što su morski ježevi ili apis vrste pčela. Štoviše, dio životnjskog kraljevstva su hermafroditi, istinski biseksualci. Za njih, homoskesualnost nije uopće pitanje.
http://www.news-medical.net

Dakle nisu samo pingvini perverzni, ima perverznjaka i među žirafama, lavovima, majmunima, bubama, vinskim mušicama, slonovima, ovcama, delfinima, pticama, vukovima, you name it. Neki nojevi se pare isključivo s istim spolom, a neki parovi muških flamingosa, osim što međusobno protuprirodno bludniče, još i zajednički grade gnijezda, pa čak i odgajaju usvojene male piliće flamingosiće. Gdje taj svijet ide…

Zanimljivo je i da se postotak homoseksualnih jedinki kod većine životinjskih vrsta kreće između 5 i 10%. Kažu da je i postotak homoseksualaca među ljudima također u tim okvirima. Je li to zaista samo slučajnost ili?

I nisu samo u pitanju mužjaci i muška homoseksualnost, dapače, i među ženskim dijelom životinjske populacije ona je prilično raširena. Istraživanja su pokazala da je 10-15% ženki galeba na zapadu SAD-a isključivo homoseksualno. Opet se vjerojatno radi o utjecaju američke pop-kulture, Ellen Degeneres (degenerik – i samo prezime govori tko je i što je). Blizina Hollywooda je ipak pre jaka.

Da se pošast američke kulture širi i na daleki istok pokazuje i slučaj kada je ekipa National Geographica snimila u Japanu parove ženki makaki majmuna čije aktivnosti spadaju u XXX kategoriju. Jedno od objašnjenja je da dominantna ženka na taj način nastoji kontrolirati one manje dominantne ne bi li tako preuzela pravo prvenstva pri izboru muškog partnera. Možda je to i točno, ali svakako nije dokazano. Sve dok netko ne dešifrira makaki majmunski jezik i dok to ne čujem iz usta makaki lezbi, ovo objašnjenje ću i prihvatiti samo kao «možda». S druge strane, možda to čine jer im jednostavno pričinjava zadovoljstvo. Možda seks ipak nije tako strašan i ne treba ga upražnjavati isključivo u reproduktivne svrhe kako bi nas neki htjeli uveriti?

Zanimljivo je i ponašanje bonobo čimpanzi, inače među najbližim ljudskim srodnicima s kojima dijelimo 98% našeg DNK-a. Istraživanja pokazuju da je 75% svih seksualnih odnosa među bonobancima nereproduktivne prirode i da su gotovo svi bonobanci i bonobanke biseksualci. Znanstvenici čak vjeruju kako oni koriste seks u cilju rješavanja međusobnih sukoba. Vodite ljubav – a ne rat, vjerojatno bi rekli bobobanci, samo kada bismo ih mogli razumijeti. Sve to pokazuje da seksualnost za životinje nije samo instinkt, nije gotovo pa mehanička radnja sa svrhom razmnožavanja, kako nas neki pokušavaju uvjeriti.

Neke vrste, poput dupina, često prolaze svoju homoseksualnu fazu u adolescentskoj dobi, baš kako to piše i za ljude u Doktoru u kući i u Općoj enciklopediji. Kod dobrih dupina, koji žive i u našem moru, homoseksualnost je relativno česta, kako na slobodi, tako i u zatočeništvu. Žive u parovima, vjerni su jedan drugom, a ako jedan ugine, drugi za partnera ponovno traži mužjaka.

Takva ponašanja među životinjama ugledala su svjetlo dana i dokumetirana su tek nedavno, a zoologe se optužuje da su pokušavali prešutjeti određene stvari iz straha ne bi li ušli u političke debate, jer ako je homoseksualnost među životinjama prirodna, znači li to da je možda prirodna, strave li i užasa, i kod ljudi? Bilo da je ili nije na mjestu usporedba životinja i ljudi, ipak se tome teško oduprijeti. Činjenica da homoseksualnost postoji u prirodnom svijetu životnija, možda govori i nama u prilog da nismo baš toliko protuprirodni?

Znate li da je činjenica o postojanju homoseksualnosti među životinjama prihvaćena kao jedan u nizu dokaza u prilog legalizaciji istospolnog seksualnog čina u Teksasu, gdje je to do nedavno bilo zakonom zabranjenom? Ne znam je li uzet i primjer bizona, nekada među najbrojnijim stanovnicima Teksasa, kod kojih je uočena praksa potpune analne penetracije među nekim mužjacima. Kako god bilo, nastranost životinja pripomogla je dekriminalizaciji homo seksa u Teksasu. To i film Brokeback Mountain, koji je očiti dokaz da nas ima i među kaubojima.

Ipak, poštenja radi, treba reći da u životinjskom svijetu postoje mnoge stvari koje ljudi, bili oni gay ili strejt, ne mogu nikako odobravati i da se ne može uvijek povući paralela između životinjskog i ljudskog ponašanja. Na primjer, čedomorstvo među lavovima i mnogim drugim životinjama. Ali opet, s druge strane, i mnoge ljudske zajednice čine stvari koje su drugim ljudskim zajednicama neprihvatljive. Jeste li čuli da u Kini jedu pse? Ili da su u Hrvatskoj na paštetu stavili sliku Micky Mousa i da je to njima kao normalno i ništa strašno, a da se Amerikancima od toga povraća? No ti isti Amerikanci imaju Busha za predsjednika, zbog čega se povraća većini ostatka svijeta.

Pa što da onda radimo? Neki kažu da homoseksualnost kod ljudi, slično kao kod dupina, bonobo majmuna i drugih primata, može pomoći povezivanju među muškarcima, pogotovo kada oni ovise jedni o drugima, npr. među lovcima ili ratnicima. Tako su na primjer i spartanci u antičkoj Grčkoj ohrabrivali homoseksualnost među vojnicima jer su vjerovali da će im to pripomoći u povezivanju i da će se više «zalagati» i biti hrabriji u ratu ako trebaju obraniti svog ljubavnika.

Drugi opet kažu da je homoseksualnost možda samo prolazna faza u adolescentskoj dobi koja životinjama pomaže da kroz igru razviju mozak i mišiće. Neke jedinke, uslijed raznih čimbenika, mogu u toj fazi ostati cijeli život.

Neki treći tvrde da homoseksualnost može biti i evolucijski uvjetovana, dakle genetska, i da može imati na primjer ulogu kontrolu rasta populacije (moje senzacionalno otkriće iz ranijeg posta) ili ulogu očuvanja vrste jer nemogućnošću stvaranja vlastitog potomstva postaju «dadilje» i «njegovatelji» potomstva svojih rođaka, što je također raširena pojava u životinjskom svijetu.

A neki opet kažu da homoseksualnost jednostavno niti ne mora imati neku posebnu ulogu ili svrhu, nego može biti posljedica nečega petnaestog.

Ono što homoseksualnost među životinjama sigurno pokazuje je da seksualnost ne služi isključivo reprodukciji i da je seksualnost puno širi pojam od onoga što ljudi žele priznati. Može li seks biti čist i ako je samo izraz ljubavi između dva živa bića? Ili čak i ako je samo težnja za zadovoljavanjem strasti?
Seks sigurno ne služi samo za pravljenje beba, što vjerujem da dobro zna i ovaj treći jelen u nizu. A to bi i mi ljudi itekako dobro trebali znati, samo mnogi to ne žele priznati, barem ne javno. Na kraju krajeva, i mi smo životinje.

I ne smatram da smo mi išta uzvišeniji ili nadmoćniji u odnosu na ostale životnije na Zemlji. Tko zna, možda smo mi ljudi, po nekim univerzalnim, kozmičkim mjerilima, čak i na nižoj ljestvici od njih, možda smo mi zadnje smeće na ovoj Zemlji, možda je vrijednost našeg života ništavan u odnosu na život npr. jedne pčele ili komarca. Ili svinje ili krave. Što me, licemjerja li, ne spriječava jesti meso dobrih životinja. Mi živimo u vlastitom malom svijetu i u stanju smo promišljati i prosuđivati isključivo unutar ograničenja koje nam zadaje vlastiti mozak. Trebali bi se ponekad zapitati, je li to zaista ono što je jedino ispravno? Je li naš pogled na svijet jedini pravi? Siguran sam da nije. Ali sada se polako udaljavam od teme. Ovo će biti tema za neki drugi post.

Jedno je sigurno, homoseksualnost, kako kod ljudi, tako i kod životinja, niti izbliza nije dovoljno istražena i pred nama je dug put da ju zaista shvatimo. U takva istraživanja jednostavno se ne ulaže dovoljno truda, iz razloga što je to politički osjetljivo pitanje i što bi odgovor mogao mnoge zabrinuti, uključujući i nas homoseksualce.

Kako je jedan znanstvenik rekao: Sve opcije su još otvorene.

I na kraju, evo već spomenutog klipa s National Geographica. Traje pet minuta i otvara neke već standardne, ali i značajne teme.



Jedino me sada strah neće li se Zemlja srušiti na Sunce ili možda odlutati negdje daleko i smrznuti se.

Klikni za ostatak posta...

Nije laku noć...

... dok debela pjevačica ne zapjeva. U ovom slučaju ne radi se o debeloj pjevačici, nego o Davidu Bowieu.

Primjetio sam kod Hrleta klipove o paraplegičarima skejterima. Ima jedan s trinaestogodišnjim klinjom, a u pozadini ide Space Oddity od Davida Bowiea. Taj klip koji bez puno riječi puno govori o pozitivnom stavu u životu (iako na gorko-slatki način čemu doprinosi i sama pjesma), podsjetio me na dvije pjesme - jedne od meni najdražih svih vremena i potako me da prije spavanja objavim još jedan post (nije da pokušavam samo ispuniti moju kvotu).

Pjesme koje slijede možda i pomalo govore o bitter-sweet melankoličnom stanju u kojem se trenutno nalazim, pa eto još jedan razlog za njihovo objavljivanje. Iako postoje razne interpretacije njihovih značenja, među njima i one o očitom kontekstu droge (s čime ja btw. nemam nikakvih dodirnih točaka), ne bih sada ulazio u to. Ako vas zanima, imate Google. U ovom postu zanimljiva mi je njihova melankolična atmosfera.

Ipak bih izdvojio mali dio iz jedne od njih:

I've never done good things
I've never done bad things
I never did anything out of the blue

A sada, čista umjetnost.

David Bowie: Space Oddity (Major Tom), 1969. (možete li vjerovati da je prošlo skoro 40 godina od objavljivanja ove pjesme).



David Bowie: Ashes to Ashes, 1980., svojevrsni nastavak Space Oddityja.


Link na video.

A sada stvarno laku noć.

Klikni za ostatak posta...

Let's party (šatro) i večernji košmari

Prorijedio sam malo postove. Nije toliko u pitanju nedostatak inspiracije ili volje, možda malo i je, ali više se radi o tome da jednostavno nemam vremena. Konstantno sam iscrpljen i preopterećen poslom. Evo danas dođem s posla oko 18h (nije tako niti pre kasno), kućni ljubimac čeka s gotovom večerom, jedemo, sjedam pred televizor i zaspim već prije dnevnika. Probudio sam se nešto prije 22h, televizor ugašen, mrak u sobi, ljubimac spava u drugoj sobi… I nije samo to u pitanju, probudio sam se uslijed noćne more, zapravo obzirom na doba dana, bio je to večernji košmar.

Sanjao sam neku važnu stvar koja me čeka na poslu, a nisam se dovoljno pripremio i zaboravio jednu malu ali ipak vrlo bitnu sitnicu, neophodnu da sve prođe u najboljem redu. Činilo mi se da je san trajao satima, iako svi znamo da snovi obično traju svega nekoliko sekundi, i mučio sam se, i mučio, strka, panika, traži rješenje, zbrka, oko mene hrpa ljudi, neću stići, panika, što će ljudi reći, iznevjeriti ću njihovo povjerenje, tješim se da neće biti tako strašno, ne pomaže, već je pet do dvanaest, zapravo već je dvanaest i jedna minuta… I onda olakšanje u vidu buđenja. To je bio samo san. Ostao sam tako ležati, lagano uznojen, još nekoliko minuta.

Mislim da to dovoljno govori o mojem trenutnom psiho-fizičkom stanju. Možda čak govori i nešto više od toga, o tome kakav sam općenito, o tome koliko mi je bitno mišljenje drugih (iako sebe uvjeravam da to nije tako), o tome koliko nastojim impresionirati ljude oko sebe (iako sebe uvjeravam da nisam takav), o tome koliko mi je važna pohvala (za to znam da je istina, iako se strašno sramim kada me se pohvali i zapravo ne znam primati komplimente – možda ste to primjetili i na ovom blogu)… Ma ne znam, možda bi neki psiholog imao nešto više za reći. Možda čak i psihijatar? Dobro, neću baš toliko daleko ići.

I nakon što je prošao večernji košmar, dođem pred komp, pregledam što rade ostali blogeri i evo već je ponoć debelo prošla. I kako da ja sada nešto napišem na mojem blogu? I onda odem spavati u «pravi» krevet i počnu mi dolaziti ideje za teme na blogu i lijen sam ustati i barem napisati neki kratak podsjetnik, natuknicu, kako sutra ne bih zaboravio o čemu sam htio pisati. I tako mi se počnu nizati misli, već u glavi sklapam post, slažem rečenice, i onda mi sine da previše razmišljam i da me to spriječava zaspati, a sutra se moram rano ustati, pa pribjegnem mojem sanjarenju kako bih mirno i spokojno zaspao.

Zvuči konfuzno, možda to i odražava situaciju u kojoj se trenutno nalazim, mada se ne osjećam konfuzno. Osjećam se jedino malo preopterećenim. Zapravo se niti ne bunim, iako možda tako zvuči. Da, konfuzno je prava riječ.

Možda me je zapravo ovaj blog i počeo na neki način opterećivati. Počeo sam ga doživljavati kao još jednu obvezu. U stvari serem, zapravo nemam puno obveza, ali problem je što se osjećam kao da ih imam (ljenčina?). Joj, prošlo je nekoliko dana i još ništa nisam napisao. Kao da imam neki rok ili kao da se od mene nešto očekuje. A zapravo bi se trebalo raditi o zabavi i ispušnom ventilu.

Upravo sam htio napisati da mi se bliži i prva godišnjica bloga. I onda odem provjeriti i skužim da je godišnjica već prošla u studenom. Evo, sada moram i naslov ovog posta promijeniti. A baš sam htio organizirati veliki tulum s hrpom hrane i pića, glazbom za mlade i po kojom Donnom Summer i, naravno, s puno zgodnih polugolih mišićavih frajera i blještavih disco kugli. I htio sam i vas sve pozvati. A jebiga, prošla baba s kolačima. Drugi put. Recimo za petogodišnjicu. Nadam se da ćemo do tada svi biti zdravi i veseli.



Laku noć.

Klikni za ostatak posta...

Zeitgeist

Zahvaljujući kolicharu upravo sam odgledao dokumentarni film Zeitgeist. I nije mi žao što sam potrošio dva sata na njega, umjesto da sam crnčio za novce ili da sam usisisivao, brisao prašinu, prao kupaonicu, slagao suhi veš, stavio novi na pranje… Na žalost, to me sve još čeka, ali opet kažem nije mi žao, pa čak i ako dobijem jezikovu juhu od kućnog ljubimca kada se vrati i nađe svinjac od stana.

Preporučam film svima jer svakako daje materijala za razmišljanje. Meni je posebno bio zanimljiv prvi dio filma, jer o tome nisam imao pojma. Drugi i treći dio su mi također izuzetno zanimljivi, ali o tome smo pretpostavljam svi već negdje nešto malo načuli.

Još nikada nisam odgledao online streaming nekog filma od početka do kraja. I ovaj sam planirao pogledati prvih nekoliko minuta, ali me toliko zaokupio da se nisam mogao ustati sa stolca i odgledao sam ga skroz do kraja.

Film je (navodno) neprofitan i cilj mu je inspirirati ljude da počnu kritičnije gledati svijet oko sebe i ukazati da stvari nisu uvijek onakve kakvim se čine. I zaista, svakako pogledajte ovaj film i upitajte se u kakvom to svijetu živimo?

Link na streaming, a možete si ga i downloadati u cijelosti pa u miru pogledati. Kolichar je pronašao i link gdje si možete skinuti hrvatske titlove.

Klikni za ostatak posta...