Začarani krug

Zanimljivo mi je kako neki rado u javnosti natuknu svoju veliku odanost tradicionalnim katoličkim, obiteljskim, hrvatskim i inim vrijednostima, da bi odmah nakon toga napustili djecu i suprugu, s kojom su se zavjetovali pred Bogom na život do smrti i u dobru i u zlu, i otišli u naručje ljubavnice s kojom imaju dijete i s kojom vode dvostruki život već nekoliko godina.

Pitam se koliko takvih ima u našem društvu? Ima li sličnih i među onima kojima su usta puna obitelji i svetosti tradicionalnog braka? Ima li sličnih i među onima koji bacaju drvlje i kamenje na sami spomen slova h u homoseksualnost, a da ne govorim o spomenu slova p u pravima homoseksualaca? To su samo retorička pitanja, jer svi znamo odgovor.

Da podsjetim:

Nemoj imati drugih bogova uz mene.

Ne izusti imena Gospodina Boga svoga uzalud.

Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji.

Poštuj oca i majku (da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji).

Ne ubij!

Ne sagriješi bludno!

Ne ukradi!

Ne reci lažna svjedočanstva (na bližnjega svoga).

Ne poželi žene bližnjega svoga.

Ne poželi nikakve tuđe stvari.

Koliko ima, među onima kojima su tradicionalne vrijednosti stalno na jeziku, onih koji se zaista drže barem ovih osnovnih zapovijedi? I ovo je ponovno retoričko pitanje. Lako je popovati, suditi i pljuvati, ali je malo teže pogledati u zrcalo.

Vjerujem da su i veliki štovatelji tradicionalnih i kršćanskih vrijednosti, te veliki domoljubi, i svi oni koji su uhapšeni ili ih se sumnjiči zbog malverzacija u Podravci, HAC-u, brodogradilištima, ministarstvima. Posebno ovi zadnji, jer naposljetku oni dolaze iz jedne demokršćanske stranke koja okuplja ljude na načelima demokracije i kršćanske civilizacije, te na tradiciji i identitetu hrvatskoga društva i naroda, kako stoji u njihovom programu. Samo izgleda da su u Hrvatskoj „tradicionalne i kršćanske vrijednosti“ nešto sasvim drugo u odnosu na ostatak kršćanskog svijeta. Kod nas se te vrijednosti svode, manje-više, na izražavanje gnjusnosti prema homoseksualnosti, umjetnoj oplodnji i pobačaju, dok izgleda neke druge stvari (pogledaj zapovijedi iznad) imaju puno manju ulogu.

Jednom davno je rečeno: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi (na nju) baci kamen!“. Od silnog citiranja, ova izjava se valjda toliko već izlizala da malo kome išta više znači, ali ipak ju svi rado koristimo kada nam odgovara, najčešće kada nas netko optužuje.

Ne osuđujem postupak s početka posta, niti mislim da se radi o lošem čovjeku. To se svakome može dogoditi jer ljubav ne pita i dolazi nenajavljena. Stvari se mijenjaju, ljudi se mijenjaju i vjerujem da je bolje razići se nego provesti život u mizeriji. Ono što me smeta je licemjerje od kojeg nitko nije cijepljen, pa ni ja, ovakav savršen kakav jesam, a pogotovo licemjerje onih koji se usuđuju drugima govoriti kako bi trebali živjeti, dok istovremeno sami rade nešto drugo.

Općenito govoreći, ako je netko već svjestan da mu/joj niti vlastita zakletva pred Bogom ništa ne znači, onda neka barem ima toliko poštenja i drugima ne popuje o moralnim vrijednostima i ne pretvara se da je nešto što nije. Ipak, ako nekima niti vlastita zakletva pred Bogom ništa ne znači, možda je teško od takvih osoba očekivati poštenje? Bojim se da se radi o začaranom krugu.

Klikni za ostatak posta...

Gej hurling

Jedan od najpoznatijih sportaša u Irskoj, 32-godišnji Donal Og Cusak (na slici drugi s lijeva; nice legs, guys), prošle nedjelje priznao je da je gej. Donal je zvijezda hurlinga, irske verzije hokeja na travi. Hurling je, nakon nogometa, drugi najpopularniji sport u Irskoj. Donal je još uvijek aktivan sportaš, jedna od najvećih sportskih zvijezda u Irskoj, a kaže da je dobio veliku potporu svojih suigrača u odluci da javno prizna svoju homoseksualnost. Danas mu iz tiska izlazi autobiografija.

Jedan od njegovih suigrača i najstarijih prijatelja, Ben O'Connor je rekao: "Ako je Oggie gej, jebe mi se živo - to neće uopće promijeniti ni za dlaku ono što mislim o njemu."

Donal kaže:

Još od moje 13. ili 14. godine znao sam da sam drugačiji. Ipak, mrzim etikete. Jesam ono što jesam. Živim s time i prihvatio sam to. Bliski ljudi oko mene znaju da nikada nije bilo suza i problema. Nikada nisam osjećao agoniju. Jednostavno sam znao.

U nastavku, skraćeni i u slobodnom prijevodu, komentar sportskog komentatora iz The Irish Independenta:

Izjavljujući da je gej, Cusack je napravio ono što još nitko prije njega nije učinio u Irskoj, nešto za što su svi znali da postoji, ali je ostajalo skriveno od javnosti.

Oduvijek se činilo nevjerojatnim da bi ijedna gej osoba u Irskoj mogla postati vrhunski sportaš. I internacionalni sport je začuđujuće distanciran prema gej sportašima, pa je time još zanimljivije da je jedan hurling igrač odlučio progovoriti.

U svijetu glazbe i filma ne postoji toliki pritisak da se skriva nečija seksualna orijentacija, ali iz razloga koji su vjerojatno povezani s mačo imidžem koji prati fizičke napore, sport je svoje junake prikazivao isključivo u hetero svijetlu. Gej svijet možda postoji, ali najbolje je ignorirati ga. Osim toga, ako gej sportaši žele sačuvati svoju privatnost, tko se može usuditi tome suprotstaviti?

Kako je to bio i još uvijek je međunarodni trend, bilo je sasvim iznenađujuće da se pitanje nečije homoseksualnosti uopće pojavi u sportu kao što je hurling, koji je mnogo vremena doživljavan kao produžetak konzervativne Irske koja slijedi naputke katoličke crkve. I sama pomisao da bi vrhunski hurling igrač mogao biti gej, bila je nevjerojatna.

Mnogo toga se promijenilo unazad 30 godina. Sada je, na svoj način, Donal Og Cusack krenuo novim putem i postao prvi irski vrhunski sportaš koji je javno obznanio svoju homoseksualnost. Ranije bi hurling organizacija ostala skandalizirana takvom izjavom, ali sada su neka druga vremena.

Istina je, njegovo priznanje izazvalo je goruće naslovnice novina i postalo tema broj jedan na irskoj sportskoj sceni, ali rekacija je ipak u mnogočemu drugačija nego bi to bila prije određenog vremena.

Tada bi se to smatralo vrhunskim skandalom o kojem bi se šaptalo, a sada se na to gleda kao nešto očekivano, čovjek je priznao ono što jest i jasno je dao do znanja da ga ne zanima što javnost o tome misli. Zašto je točno osjetio potrebu podijeliti s javnosti te podatke, to si vjerojatno samo on može objasniti. Jasno je dao do znanja da se nema namjeru povući iz hurlinga, a kako mu je 32 godine, pred njim je još nekoliko godina bavljenja profesionalnim sportom.

Kako je Cusack golman, a oni se nalaze na samo nekoliko metara od publike, već je navikao trpjeti razne uvrede protivničkih navijača. Sada su pred njim zasigurno novi izazovi koje će mu zadavati oni koji će mu raznim povicima pokušati zagorčati život.

Ipak, prijetnje da će ga javno outati, više mu ne mogu naškoditi. Bio je dovoljno hrabar reći svijetu ono što jest, pa je malo vjerojatno da će ga nekolicina deratora iz publike moći previše uzrujati. Na određeni način, postao je još jači i vjerojatno je to jedan od razloga njegova javna priznanja. Na koncu, krenuo je putem gdje još niti jedan irski sportaš nije zakoračio. Ne samo to, nego je to učinio za vrijeme svoje karijere, a ne na njezinom kraju. Za to je stvarno potrebna prava hrabrost.

Bez sumnje, ovo je prekretnica za irski sport. Hoće li Cusackov postupak ohrabriti i druge gej sportaše da to javno obznane ukoliko budu smatrali da bi za njih to bila prava odluka? Kako će šira sportska javnost reagirati na Cusackovu priču?

Hoće li Cusack postati omiljena tema djetinjastih viceva deratora koji su hrabri sve dok su anonimni? Ili će to biti «svakog čuda za tri dana dosta» u zemlji koja ima puno važnijih problema od toga s kime spava igrač hurlinga?

Jedno je sigurno, a to je da je Cusack otvorio vrata svijeta za koji se oduvijek znalo da postoji u sportu, ali ga se uvijek ignoriralo jer nitko nije znao kako se prema njemu odnositi.

Za sada, ne može se znati hoće li Cusackovo priznanje imati ikakav učinak, ali čak i ako ne bude imalo, on zaslužuje priznanje za svoju iskrenost.

Klikni za ostatak posta...

All I want for Christmas is…

Nisam baš neki gadget freak, ali evo jedne stvarčice koju bih stvarno volio. Istina, radi se o nekako ženskastom gadgetu. Pa tko još uopće čita knjige osim nadobudnih žena i gejeva? Nije li čitanje knjiga, onako, malo ženskasto? Malo, onak, gejiš? Malo, onak, za šmokljane?

Ja sam jedan od onih koji su govorili da Internet nikada neće zamijeniti novine, televiziju ili knjige. Očito je da nisam baš neki vizionar.

Ima li boljeg osjećaja, nego napraviti si kavicu i uzeti novine u nedjeljno jutro? Osjetiti taj miris svježeg novinskog papira? Ne sjećam se kada sam zadnji put kupio novine u nedjelju.

Dobro, još sam itekako vjeran televiziji. Big Brother na internetu? Ma ne dolazi u obzir. Užasno sam tužan što ove jeseni nema BB-a.

Ima li boljeg osjećaja uzeti neku dobru knjigu u ruke, dok kućni ljubimac gleda Tarzana i izgubljeni grad? Osjetiti papir pod rukama, vrtiti knjigu sa svih strana, pročitati kritike sa zadnje stranice, bibliografiju, pogledati kada je objavljeno prvo izdanje? Baciti povremeno pogled na ekran televizora kada se kućni ljubimac nasmije ili gundžati što vam ometa čitalačku koncentraciju moleći vas da pogledate neku super scenu?

Bojim se da ipak ima boljeg osjećaja, a ime mu je Kindl. Možda baš nije bolji osjećaj, ali je sigurno nekako praktičniji, a to je valjda danas ipak najvažnije.

A evo još jednog zgodnog gadgeta, na kojeg sam upravo naletio. Weener Kleener Soap. Ako vam nije jasno, radi se o sapunu s rupom u sredini koji je namijenjen pranju jel, ovaj, pišonje, pardon my French, a sve u svrhu bolje higijene i zabave pod tušem. Svega nekoliko brzih poteza i visuljak će biti čist i spreman za uporabu. Navodno na E-Bayu imaju i rabljenih. Samo, ne bih htio zvučati neskromno, ali nije li ta rupa nekako malena?

p.s. "All I want for Christmas..." odnosi se na prvi gadget, mada kada malo bolje razmislim...

Klikni za ostatak posta...

Šumska kraljica

Dakle ovo je priča stara 10 godina i svi su ju već vjerojatno čuli, osim mene, naravno. Nedavno sam nešto o tome pročitao i cijela svar mi je bila izuzetno zabavna, pa pomislih možda bude još nekome.

Radi se o tome da neki tvrde kako postoji prilično razloga u sumnju u seksualnu orijenatciju jednog od najvećih heroja engleskog folklora, odmetnika iz šervudske šume Robina Hooda koji je živio krajem 13. i početkom 14. stoljeća. Novije studije srednjovjekovnih zapisa koji su zabilježili njegova djela daju naslutiti da je lopov sa zlatnim srcem zapravo bio gej odmetnik prognan iz hetero društva, te da je Mali John, a ne djeva Marian, bio njegova prava ljubav.

Ako se mene pita, što se tu uopće ima istraživati? Dovoljno je pogledati ovu najstariju sačuvanu fotografiju Robina Hooda, pa vam je odmah sve jasno. Tek skinuti vikleri, tajice, mač! Nešto tu svakako smrdi.

Istina je da se još nisu svi niti uspjeli složiti oko toga je li Robin uopće postojao ili nije, iako većina znanstvenika i proučavatelja njegova djela smatra da se ipak radi o povijesnom liku. Ono u čemu se svi slažu je to da djeva Marian, u koju je Robin bio zaljubljen do ušiju, sigurno nikada nije postojala te se radi o izmišljenom liku koji dolazi iz francuskih srednjovjekovnih priča o pastirici Marian i njezinom ljubavniku pastiru Robinu (ne Hoodu). Marian je u priču o Robin Hoodu dodana tek kasnije, u 16. stoljeću, valjda kako bi se Robina Hooda učinilo više muževnijim i prihvatljivijim za tadašnju publiku.

Proučavajući najstarije sačuvane zapise (pjesme i balade) o Robinu Hoodu iz 14. stoljeća, Stephen Knight, profesor engleskog jezika na Univerzitetu u Cardiffu i proučavatelj lika i djela Robina Hooda, došao je do zaključka da one obiluju homoerotskim naznakama i situacijama. U njima uopće nema ženskih likova, ali se zato detaljno opisuju dogodovštine Robina Hooda s njegovim muškim pratiteljima, posebno Malim Johnom i Willom Scarletom.

U engleskoj srednjovjekovnoj pjesničkoj tradiciji, zelena šuma je sama po sebi simbol muževnosti i muške seksualne snage, a aluzije koje uključuju mačeve, strijele i njihove futrole vrlo su dvosmislene, ali ipak u okviru onoga što je tadašnji srednjovjekovni moral dopuštao kako pjesnik ne bi završio na lomači.

Balade su napisane na Chaucerian srednjovjekovnom engleskom jeziku, što dodatno otežava proučavanje zbog jakog dijalekta. Jedan primjer takvih stihova preveden na suvremeni engleski glasi:

When Robin Hood was about 20 years old,
he happen'd to meet Little John;
A jolly brisk blade right fit for the trade,
for he was a lusty young man.

To bi valjda bilo nešto poput soft core verzije hard core slavonskih bećaraca? U stilu: Ej u mog strica osam kobasica, sedam prži osmu strina drži, jedan, dva, op-sa-sa.

Mnoge balade opisuju odnos Robina Hooda i Malog Johna kao vrlo intimno prijateljstvo u kojem su česte bile razmirice, ali na kraju bi se uvijek pomirli, gotovo kao svađice i prepirke ljubavnog para. Jednom su se tako gadno posvađali oko novaca, a nedugo nakon toga su zarobili Robina. Malog Johna je toliko grizla savjest zbog njihove svađe, da ga je morao osloboditi od neprijatelja, te su se nakon toga ipak pomirili. Nije li to divna ljubavna priča?

Barry Dobson, profesor srednjovjekovne povijesti s Univerziteta u Cambridgeu, slaže se sa Stephenom Knightom da je odnos Robina Hooda i Malog Johna u najmanju ruku dvosmislen i višeznačan, barem na osnovu sačuvanih balada.

U naša vremena Robin Hood je prikazivan kao aristokrat manjeg ranga koji postaje odmetnik nakon što mu je zločesti kralj John oduzeo posjede. Robin se bori protiv nepravednog kralja Johna koji je nezakonito uzeo prijestolje vlastitom bratu kralju Rikardu I Lavljeg Srca koji se nalazio u križarskom ratu, kao i protiv njegovih slugu i poslušnika, a usput mu ostaje vremena pljačkati bogate i davati siromašnima.

Robin biva rehabilitiran kada se Rikard I. Lavljeg Srca, zakoniti kralj, vraća u Englesku i proglašava Robina prvim grofom od Huntingdona. Ta titula još i danas postoji, a zanimljivo je da su se današnji grofovi od Huntingdona ponosili svojim slavnim pretkom sve dok nisu počele kružiti sumnjive glasine o Robinovoj seksualnoj orijenatciji. Odnos se nakon toga naglo zahladio, pa tako današnji grof William Edward Robin Hood Hastings Bass poriče svaku vezu njegove obitelji s legendarnim Robinom Hoodom.

Zanimljivo je da je i Rikard I. Lavljeg Srca (12. st.) zapravo vrlo vjerojatno bio homoseksualac. Rikard I je bio najvažniji zapovjednik 3. križarskog rata, slovio je po hrabrosti i junaštvu, te je postao lik mnogobrojnih legendi. Oženio se, ali nije imao djece, te je taj brak bio puka formalnost. Nema sumnje da je Rikard I. bio homoseksualac, tako barem tvrdi Encyclopedia Brittanica. Imao je mnogo ljubavnika, a svoj odnos prema njima svima je otvoreno pokazivao, ničega se nije stidio, niti se ikoga bojao.

U 11. i 12. stoljeću odnos prema homoseksualnosti je bio prilično liberalan te je ona bila gotovo prihvatljiva, a bila je česta tema mnogih pisaca i pjesnika tadašnjeg vremena. To se znatno mijenja u 13. stoljeću kada crkva postaje znatno netolerantnija, pa su homoseksualci bili primorani početi se sakrivati.

Rikard I. je odrastao u Francuskoj, engleski jezik je vrlo slabo govorio, a veći dio svog kraljevanja proveo je na ratištu u borbi za kršćansku stvar. Rikardov suvremeneik opisao je njegov odnos s Filipom, kraljem Francuske:

Svaki dan su jeli za istim stolom iz iste zdjele, a po noći kreveti ih nisu razdvajali. Kralj Francuske volio ga je kao svoju vlastitu dušu. Toliko su se voljeli da je kralj Engleske (Rikardov otac Henrik II) bio sasvim zanesen njihovom strastvenom ljubavlju i divio joj se.

Bilo bi prekrasno da su se Rikard I i Robin Hood negdje susreli, zaljubili i proveli ostatak života u sreći i miru, no to nikako nije bilo moguće jer zapravo uopće nisu bili suvremenici. Dakle i to, da se Robin borio protiv Johna, zločestog brata Rikarda I., te da ga je Rikard I. rehabilitirao i dao mu grofovsku titulu, također nije istina. Prve balade spominju kralja Edvarda, a ne Rikarda I, a jasno i govore o Robinovom porijeklu. On nije bio niži aristokrat nego slobodni seljak. Nije se proslavio otimajući bogatima i dajući siromašnima, nego svojim neposluhom prema vlasti i kleru koji su ga proganjali. U tome neki vide još jedan mogući dokaz njegove homoseksualnosti: zbog svoje homoseksualnosti bio je jednostavno prisiljen pobjeći iz tadašnjeg društva. I na tu temu postoji nekoliko dvosmislenih stihova iz sačuvanih balada.

Kako kod bilo, prava istina je li Robin bio «princ lopova» ili «kraljica šume», vjerojatno se nikada neće saznati, jer pravih dokaza nema. Nije čak niti sigurno da je Robin Hood uopće postojao.

Možda je to sve samo dio moderne histerije o tome što je to gej ponašanje, a što nije, tko je gej, a tko nije, tko je bio gej, a tko nije bio. Dokle ide ta histerija, pokazuje i primjer koji sam nedavno pročitao. Muškarcima se savjetuje da nakon pišanja u javnom WC-u pišu otresu najviše dva puta jer sve iznad toga se može shvatiti kao "igranje s onom stvari" i zapravo vrlo gej ponašanje. Zato, pazite se idući put kad budete pišali...

A onda opet, tko zna, možda je Mel Brooks bio vrlo blizu istine kada je svoj film nazvao «Robin Hood: Muškarci u tajicama». U Robinovom rodnom Nottinghamu, čak se turistima nudi obilazak pod nazivom The Gay Robin Hood tour, koja istražuje porijeklo tvrdnji o njegovoj homoseksualnosti.

Ali to zapravo i nije važno. Ili možda je? Ne bi li to bio samo još jedan dokaz u sustavnom pokušavanju uljepšavanja ili skrivanja povijesne istine i prilagođavanju iste u svrhu određenih dnevno-političkih ili tko zna kakvih ciljeva?

Sjetite se samo da je bilo potrebno skoro 1000 godina kako bi istina o Aleksandru Velikom (4. st. pr. K.) izašla na vidjelo. Ili istina o Sappo (7. st. pr. K.), pjesnikinji s grčkog otoka Lezbosa (po kojem je kasnije nastao izraz «lezbijka») koja je u svojim pjesmama otvoreno izražavala ljubav i privlačnost prema ženama zbog čega je mnogo stoljeća kasnije bila u nemilosti crkve što je i razlog zbog čega najveći dio njezinog rada nije preživio, dijelom zbog toga što nije kopiran, dijelom što je namjenski uništavan. Takvih primjera ima bezbroj.

Linkovi:
http://www.gayheroes.com/robin.htm
http://www.boldoutlaw.com/robint/rhgend.html
http://www.bbc.co.uk/nottingham/content/articles/2009/07/13/gay_robin_hood_feature.shtml

Klikni za ostatak posta...

Novi muzej

Postoji jedna stvar o kojoj sam htio nešto napisati još ranije, ali nikako da dođe na red pored svih tih drugih jednako, ako ne i još važnijih, tema o kojima sam morao pisati kao što su zgodni medonje koji plešu i otvaraju usta na Say a Little Prayer, kako zavesti golog Talijana na plaži, tko je južnoamerička gej ikona, što se čita po zagrebačkim tramvajima, tko mi je najbolji u HTZ-u, a najzgodniji u Farmi itd.

Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, Hrvatska

Uglavnom, ne znam zbog čega se toliko svaki put uzrujam, ali kada kod prođem Novim Zagrebom ne mogu se načuditi kukavičluku Zagreba odn. novoj zgradi Muzeja suvremene umjetnosti koja treba biti gotova i useljena u prosincu, ako se ne varam. Zar ne bi u takvu zgradu baš fino legla kakva državna institucija i to neka konzervativnija, poput Ministarstva financija ili Ministarstva pravosuđa, ili možda još i bolje Ministarstva regionalnog razvoja, šumarstva i vodnoga gospodarstva? Zar je ovo suvremena umjetnost? Možda to spada u modernu, ali onu s početka 20. stoljeća.

Mislim da sam davno vidio i neke kompjuterski rađene prikaze kako bi muzej trebao izgledati po noći. Ispod ovih staklenih površina trebala bi se kriti električna instalacija koja bi po noći stvarala zanimljive svjetlosne efekte. Pa ako to možda i bude tako, ako to i bude neki električni kokošinjac, pitam se što je s danom? Zar smo zaista zaslužili da tijekom dana gledamo u nešto ovakvo?

Ne bi li suvremena umjetnost trebala pomicati granice? Izazivati kontroverze, polemike, možda čak i šokirati? Ne bi li na jednoj strani trebala biti grupa ljudi koja bi bez rezerve obožavala (ili se barem pravila da obožava), a s druge oni koji bi bez zadrške pljuvali ili barem priznali da ne razumiju? Nije li tako uvijek bilo kroz povijest kada je u pitanju bila suvremena umjetnost određenog doba? Obični ljudi su prema ovoj zgradi, čini mi se, jednostavno ravnodušni. Zgrada ne izaziva bilo kakve emocije, a to je valjda najgora stvar koja se može dogoditi jednoj zgradi u kojoj će biti smješten muzej suvremene umjetnosti.

Poljana u Novom Zagrebu gdje je muzej izgrađen zapravo je bila idealna za eksperiment jer nije opterećena bilo kakvim povijesnim konotacijama na koje smo toliko osjetljivi i koje zapravo, kada su previše izražene, guše svaki pokušaj hrabrosti i inovativnosti. Lokacija je ostavljala prostora za pomak, za hrabrost, za nešto novo. Pa čak mi je i Avenue Mall preko puta zanimljiviji. Ovako, baš se fino uklopila u tmurne kubuse novozagrebačkih nebodera. A možda je to bila povijesna konotacija kojoj se težilo?

Bojim se da je Zagreb propustio još jednu priliku da konačno napravi nešto hrabro, pogotovo što se radi o zgradi Muzeja suvremene umjetnosti koja bi podnijela gotovo svaku inovaciju ili iskorak od uobičajenog. Mogli smo imati novi simbol Zagreba koji bi možda mogao postati i prepoznatljiv u cijelom svijetu. Zašto biti skroman, možda smo mogli dobiti međunarodno relevantnu zgradu, možda čak i novi simbol poput opere u Sidneyu ili Guggenheima u Bilbaou? Stalno se žalimo kako u Zagreb dolazi premalo turista. Ali zašto bi dolazili? Da vide nešto poput ove nove zgrade Muzeja suvremene umjetnosti ili onih otužno ružnih i nemaštovitih nebodera u Vukovarskoj ulici (Jeste li vidjeli išta ružnije od zgrade Almeria?) Nije li Guggenheim u Bilbaou od jednog gotovo nepoznatog grada napravio svjetsku turističku atrakciju koja privlači horde turista? Zanimalo bi me vidjeti turističku statistiku Bilbaoa prije i nakon Guggenheima.

Po meni, nešto kao zgrada Muzeja suvremene umjetnosti gotovo vapi za nečim novim, možda čak i za ekscesom. A mi smo dobili ovu dosadu. Nije onda niti čudno da je prije nekoliko mjeseci Zagreb proglašen jednim od najdosadnijih, ako ne i najdosadnijim gradom u Europi.Ali to je jedna druga priča.

A evo kako to rade drugi.

Guggenheim u Bilbaou, Španjolska

Muzej suvremene umjetnosti u Niteroiu, Brazil

New Museum, muzej suvremene umjetnosti u New Yorku, SAD

Muzej moderne umjetnosti u Fort Worthu, SAD

 

Muzej moderne umjetnosti, Milwaukee, SAD

 

Muzej moderne umjetnosti u Kalmaru, Švedska

 

Budući muzej suvremene umjetnosti u Milanu, Italija

 

Nadogradnja muzeja moderne umjetnosti Küppersmühle u Duisburgu, Njemačka

Guggenheim u New Yorku, SAD

Muzej umjetnosti u Denveru, SAD

Klikni za ostatak posta...

Total cuteness

Jednostavno sam morao staviti ovaj klip. Total kjutnes, seksines, hotnes, hepines, lavlines, hagablines, berlines, gejnes...i sve tako nešto na "es". Hvala Justsomeone. Kjutnes on the right je ovaj, pa ako se želite sprijateljiti putem fejsa... Valjda su mu i ostala dvojica fejs prijatelji, možda ih pronađete. Inače je DJ iz New York-a. Klip sam valjda pogledao 27 puta i osmjeh mi ne silazi s lica. Još da mi je samo pronaći VIP-ovu Poker Face reklamu. Ujedno se, Tonique, ispričavam za sve što sam rekao vezano uz besplatni fejs. I to je total kjutnes, samo je meni trebalo malo duže da shvatim.



Najdraži trenuci:
0:08 - kjutnes on the right - "you're damn right, girl" pogled ulijevo (ili udesno, ovisno s koje strane se gleda, naše ili njegove)
0:18 - kjutnes on the right - nedužni pogled udesno (ili ulijevo, ovisno s koje strane se gleda, naše ili njegove). Pogled je vrlo kratak, te treba biti posebno pažljiv kako bi ga se uhvatilo.
0:25 - kjutnes in the middle - osmijeh
0:35 - kjutnes in the middle - pivski trbuščić (ima toga i dalje u klipu) i odmah nakon toga lijevo-desno s bokovima
1:04 - poza i osmijeh za kraj

Ali zapravo, svaka sekunda je posebna i dragocjena sama za sebe. Uglavnom, shvatili ste, klip je potrebno jako pažljivo gledati.

Klikni za ostatak posta...

Back

Otključalo me. Vratio sam se u novom ruhu, ali vuk samo dlaku mijenja :-).

Klikni za ostatak posta...