Začarani krug
21 listopada 2009Objavio Jonasy u 21:27 1 komentara
Oznake: društvo
Gej hurling
Donal kaže:
Još od moje 13. ili 14. godine znao sam da sam drugačiji. Ipak, mrzim etikete. Jesam ono što jesam. Živim s time i prihvatio sam to. Bliski ljudi oko mene znaju da nikada nije bilo suza i problema. Nikada nisam osjećao agoniju. Jednostavno sam znao.
Klikni za ostatak posta...Izjavljujući da je gej, Cusack je napravio ono što još nitko prije njega nije učinio u Irskoj, nešto za što su svi znali da postoji, ali je ostajalo skriveno od javnosti.
Oduvijek se činilo nevjerojatnim da bi ijedna gej osoba u Irskoj mogla postati vrhunski sportaš. I internacionalni sport je začuđujuće distanciran prema gej sportašima, pa je time još zanimljivije da je jedan hurling igrač odlučio progovoriti.
U svijetu glazbe i filma ne postoji toliki pritisak da se skriva nečija seksualna orijentacija, ali iz razloga koji su vjerojatno povezani s mačo imidžem koji prati fizičke napore, sport je svoje junake prikazivao isključivo u hetero svijetlu. Gej svijet možda postoji, ali najbolje je ignorirati ga. Osim toga, ako gej sportaši žele sačuvati svoju privatnost, tko se može usuditi tome suprotstaviti?
Kako je to bio i još uvijek je međunarodni trend, bilo je sasvim iznenađujuće da se pitanje nečije homoseksualnosti uopće pojavi u sportu kao što je hurling, koji je mnogo vremena doživljavan kao produžetak konzervativne Irske koja slijedi naputke katoličke crkve. I sama pomisao da bi vrhunski hurling igrač mogao biti gej, bila je nevjerojatna.
Mnogo toga se promijenilo unazad 30 godina. Sada je, na svoj način, Donal Og Cusack krenuo novim putem i postao prvi irski vrhunski sportaš koji je javno obznanio svoju homoseksualnost. Ranije bi hurling organizacija ostala skandalizirana takvom izjavom, ali sada su neka druga vremena.
Istina je, njegovo priznanje izazvalo je goruće naslovnice novina i postalo tema broj jedan na irskoj sportskoj sceni, ali rekacija je ipak u mnogočemu drugačija nego bi to bila prije određenog vremena.
Tada bi se to smatralo vrhunskim skandalom o kojem bi se šaptalo, a sada se na to gleda kao nešto očekivano, čovjek je priznao ono što jest i jasno je dao do znanja da ga ne zanima što javnost o tome misli. Zašto je točno osjetio potrebu podijeliti s javnosti te podatke, to si vjerojatno samo on može objasniti. Jasno je dao do znanja da se nema namjeru povući iz hurlinga, a kako mu je 32 godine, pred njim je još nekoliko godina bavljenja profesionalnim sportom.
Kako je Cusack golman, a oni se nalaze na samo nekoliko metara od publike, već je navikao trpjeti razne uvrede protivničkih navijača. Sada su pred njim zasigurno novi izazovi koje će mu zadavati oni koji će mu raznim povicima pokušati zagorčati život.
Ipak, prijetnje da će ga javno outati, više mu ne mogu naškoditi. Bio je dovoljno hrabar reći svijetu ono što jest, pa je malo vjerojatno da će ga nekolicina deratora iz publike moći previše uzrujati. Na određeni način, postao je još jači i vjerojatno je to jedan od razloga njegova javna priznanja. Na koncu, krenuo je putem gdje još niti jedan irski sportaš nije zakoračio. Ne samo to, nego je to učinio za vrijeme svoje karijere, a ne na njezinom kraju. Za to je stvarno potrebna prava hrabrost.
Bez sumnje, ovo je prekretnica za irski sport. Hoće li Cusackov postupak ohrabriti i druge gej sportaše da to javno obznane ukoliko budu smatrali da bi za njih to bila prava odluka? Kako će šira sportska javnost reagirati na Cusackovu priču?
Hoće li Cusack postati omiljena tema djetinjastih viceva deratora koji su hrabri sve dok su anonimni? Ili će to biti «svakog čuda za tri dana dosta» u zemlji koja ima puno važnijih problema od toga s kime spava igrač hurlinga?
Jedno je sigurno, a to je da je Cusack otvorio vrata svijeta za koji se oduvijek znalo da postoji u sportu, ali ga se uvijek ignoriralo jer nitko nije znao kako se prema njemu odnositi.
Za sada, ne može se znati hoće li Cusackovo priznanje imati ikakav učinak, ali čak i ako ne bude imalo, on zaslužuje priznanje za svoju iskrenost.
Objavio Jonasy u 03:16 0 komentara
Oznake: gej parada, sport
All I want for Christmas is…
19 listopada 2009
A evo još jednog zgodnog gadgeta, na kojeg sam upravo naletio. Weener Kleener Soap. Ako vam nije jasno, radi se o sapunu s rupom u sredini koji je namijenjen pranju jel, ovaj, pišonje, pardon my French, a sve u svrhu bolje higijene i zabave pod tušem. Svega nekoliko brzih poteza i visuljak će biti čist i spreman za uporabu. Navodno na E-Bayu imaju i rabljenih. Samo, ne bih htio zvučati neskromno, ali nije li ta rupa nekako malena?
p.s. "All I want for Christmas..." odnosi se na prvi gadget, mada kada malo bolje razmislim...
Objavio Jonasy u 23:01 7 komentara
Šumska kraljica
18 listopada 2009Dakle ovo je priča stara 10 godina i svi su ju već vjerojatno čuli, osim mene, naravno. Nedavno sam nešto o tome pročitao i cijela svar mi je bila izuzetno zabavna, pa pomislih možda bude još nekome.
When Robin Hood was about 20 years old,
he happen'd to meet Little John;
A jolly brisk blade right fit for the trade,
for he was a lusty young man.
Svaki dan su jeli za istim stolom iz iste zdjele, a po noći kreveti ih nisu razdvajali. Kralj Francuske volio ga je kao svoju vlastitu dušu. Toliko su se voljeli da je kralj Engleske (Rikardov otac Henrik II) bio sasvim zanesen njihovom strastvenom ljubavlju i divio joj se.
A onda opet, tko zna, možda je Mel Brooks bio vrlo blizu istine kada je svoj film nazvao «Robin Hood: Muškarci u tajicama». U Robinovom rodnom Nottinghamu, čak se turistima nudi obilazak pod nazivom The Gay Robin Hood tour, koja istražuje porijeklo tvrdnji o njegovoj homoseksualnosti.
Linkovi:
http://www.gayheroes.com/robin.htm
http://www.boldoutlaw.com/robint/rhgend.html
http://www.bbc.co.uk/nottingham/content/articles/2009/07/13/gay_robin_hood_feature.shtml Klikni za ostatak posta...
Objavio Jonasy u 12:43 2 komentara
Oznake: gej parada, srednji vijek
Novi muzej
15 listopada 2009Postoji jedna stvar o kojoj sam htio nešto napisati još ranije, ali nikako da dođe na red pored svih tih drugih jednako, ako ne i još važnijih, tema o kojima sam morao pisati kao što su zgodni medonje koji plešu i otvaraju usta na Say a Little Prayer, kako zavesti golog Talijana na plaži, tko je južnoamerička gej ikona, što se čita po zagrebačkim tramvajima, tko mi je najbolji u HTZ-u, a najzgodniji u Farmi itd.
Uglavnom, ne znam zbog čega se toliko svaki put uzrujam, ali kada kod prođem Novim Zagrebom ne mogu se načuditi kukavičluku Zagreba odn. novoj zgradi Muzeja suvremene umjetnosti koja treba biti gotova i useljena u prosincu, ako se ne varam. Zar ne bi u takvu zgradu baš fino legla kakva državna institucija i to neka konzervativnija, poput Ministarstva financija ili Ministarstva pravosuđa, ili možda još i bolje Ministarstva regionalnog razvoja, šumarstva i vodnoga gospodarstva? Zar je ovo suvremena umjetnost? Možda to spada u modernu, ali onu s početka 20. stoljeća.
Mislim da sam davno vidio i neke kompjuterski rađene prikaze kako bi muzej trebao izgledati po noći. Ispod ovih staklenih površina trebala bi se kriti električna instalacija koja bi po noći stvarala zanimljive svjetlosne efekte. Pa ako to možda i bude tako, ako to i bude neki električni kokošinjac, pitam se što je s danom? Zar smo zaista zaslužili da tijekom dana gledamo u nešto ovakvo?
Ne bi li suvremena umjetnost trebala pomicati granice? Izazivati kontroverze, polemike, možda čak i šokirati? Ne bi li na jednoj strani trebala biti grupa ljudi koja bi bez rezerve obožavala (ili se barem pravila da obožava), a s druge oni koji bi bez zadrške pljuvali ili barem priznali da ne razumiju? Nije li tako uvijek bilo kroz povijest kada je u pitanju bila suvremena umjetnost određenog doba? Obični ljudi su prema ovoj zgradi, čini mi se, jednostavno ravnodušni. Zgrada ne izaziva bilo kakve emocije, a to je valjda najgora stvar koja se može dogoditi jednoj zgradi u kojoj će biti smješten muzej suvremene umjetnosti.
Poljana u Novom Zagrebu gdje je muzej izgrađen zapravo je bila idealna za eksperiment jer nije opterećena bilo kakvim povijesnim konotacijama na koje smo toliko osjetljivi i koje zapravo, kada su previše izražene, guše svaki pokušaj hrabrosti i inovativnosti. Lokacija je ostavljala prostora za pomak, za hrabrost, za nešto novo. Pa čak mi je i Avenue Mall preko puta zanimljiviji. Ovako, baš se fino uklopila u tmurne kubuse novozagrebačkih nebodera. A možda je to bila povijesna konotacija kojoj se težilo?
Bojim se da je Zagreb propustio još jednu priliku da konačno napravi nešto hrabro, pogotovo što se radi o zgradi Muzeja suvremene umjetnosti koja bi podnijela gotovo svaku inovaciju ili iskorak od uobičajenog. Mogli smo imati novi simbol Zagreba koji bi možda mogao postati i prepoznatljiv u cijelom svijetu. Zašto biti skroman, možda smo mogli dobiti međunarodno relevantnu zgradu, možda čak i novi simbol poput opere u Sidneyu ili Guggenheima u Bilbaou? Stalno se žalimo kako u Zagreb dolazi premalo turista. Ali zašto bi dolazili? Da vide nešto poput ove nove zgrade Muzeja suvremene umjetnosti ili onih otužno ružnih i nemaštovitih nebodera u Vukovarskoj ulici (Jeste li vidjeli išta ružnije od zgrade Almeria?) Nije li Guggenheim u Bilbaou od jednog gotovo nepoznatog grada napravio svjetsku turističku atrakciju koja privlači horde turista? Zanimalo bi me vidjeti turističku statistiku Bilbaoa prije i nakon Guggenheima.
Po meni, nešto kao zgrada Muzeja suvremene umjetnosti gotovo vapi za nečim novim, možda čak i za ekscesom. A mi smo dobili ovu dosadu. Nije onda niti čudno da je prije nekoliko mjeseci Zagreb proglašen jednim od najdosadnijih, ako ne i najdosadnijim gradom u Europi.Ali to je jedna druga priča.
A evo kako to rade drugi.
Objavio Jonasy u 22:26 1 komentara
Oznake: arhitektura
Total cuteness
Jednostavno sam morao staviti ovaj klip. Total kjutnes, seksines, hotnes, hepines, lavlines, hagablines, berlines, gejnes...i sve tako nešto na "es". Hvala Justsomeone. Kjutnes on the right je ovaj, pa ako se želite sprijateljiti putem fejsa... Valjda su mu i ostala dvojica fejs prijatelji, možda ih pronađete. Inače je DJ iz New York-a. Klip sam valjda pogledao 27 puta i osmjeh mi ne silazi s lica. Još da mi je samo pronaći VIP-ovu Poker Face reklamu. Ujedno se, Tonique, ispričavam za sve što sam rekao vezano uz besplatni fejs. I to je total kjutnes, samo je meni trebalo malo duže da shvatim.
Najdraži trenuci:
0:08 - kjutnes on the right - "you're damn right, girl" pogled ulijevo (ili udesno, ovisno s koje strane se gleda, naše ili njegove)
0:18 - kjutnes on the right - nedužni pogled udesno (ili ulijevo, ovisno s koje strane se gleda, naše ili njegove). Pogled je vrlo kratak, te treba biti posebno pažljiv kako bi ga se uhvatilo.
0:25 - kjutnes in the middle - osmijeh
0:35 - kjutnes in the middle - pivski trbuščić (ima toga i dalje u klipu) i odmah nakon toga lijevo-desno s bokovima
1:04 - poza i osmijeh za kraj
Ali zapravo, svaka sekunda je posebna i dragocjena sama za sebe. Uglavnom, shvatili ste, klip je potrebno jako pažljivo gledati.
Objavio Jonasy u 02:45 4 komentara
Oznake: zabava
Back
12 listopada 2009Otključalo me. Vratio sam se u novom ruhu, ali vuk samo dlaku mijenja :-).
Objavio Jonasy u 23:59 9 komentara
Oznake: ni v rit ni mimo














