Opa, dva posta zaredom o Big Brotheru. Možda bih trebao prihvatiti savjete iz nekih prijašnjih komentara kako je život bez TV-a puno bolji.
Ne znam jesam li ja konzerva, autohomofob, licimjer, dvoličan ili nešto peto, ali gledajući večeras Big Brother čini mi se da je Hrvoje malo pretjerao. Istina malo je i popio, ali kažu “što trijezan misli – pijan govori”.
Evo biti ću u potpunosti iskren i izložiti se opasnosti da me se ovdje razapne. Ali ako već čitate moje postove onda barem trebate znati s kime zaista imate posla.
U mom prvom postu o Big Brotheru htio sam se izdići iznad samoga sebe i prešutiti jednu stvar. Radi se o tome da me je u prvi tren zasmetalo što su u BB stavili jednog toliko feminiziranog homoseksualca. I nije me to smetalo zbog njegove feminiziranosti kao takve, nego što sam smatrao da će naša javnost, ovakva zadrta kakva već je, time samo učvrstiti svoju odbojnost i averziju prema homoseksualcima. Smatram da sam bio u krivu, jer da je ostalo samo na njegovoj feminiziranosti i da se Hrvoje mogao barem malo suzdržati od seksualnih komentara i aluzija vjerujem da bi i većini javnosti postao simpatičan. Znate ono, “Nemam ništa protiv homoseksualaca koji su benigni, aseksualni, koji eto tako postoje, kojima se ne diže kurac na zgodne frajere i ne jebu ništa sa strane, dakle koji su po tom pitanju drugačiji od svih nas heteroseksualaca koji stalno mislimo na seks”.
No Hrvoje se nije mogao suzdržati. Sa stanarkama komentira muške stanare, tko mu se sviđa fizički; kako bi sa Stipom rado nešto konkretno; kako mu nedostaje seks i kako bi najradije od Big Brothera zatražio vibrator; izjavljuje da je spavao sa 70 muškaraca; izjavljuje da bi Gorana volio za dečka; kako bi volio da ga Arsen pukne; otvoreno se nabacuje Goranu i govori mu kako mu je napet i seksipilan; Goranu se nudi da mu pomogne prilikom masturbacije ako mu se umori ruka; dok Goran s Ivanom leži u krevetu u nekom polusnu, transu ili što ja znam gdje, Hrvoje im se uvaljuje u krevet i počne Gorana češkati po glavi preko Ivanine glave nadajući se da će Goran misliti kako ga u stvari češka Ivana... I onda sve to ode ispričati drugim curama i sav uzbuđen izjavljuje kako misli da je Goran ipak znao da ga to on češka i kako mu nije smetalo, ali nije ništa rekao, i kako misli da se zaljubio u Gorana (inače Hrvoje ima dečka koji ga vani čeka).
I zapravo nije to ništa strašno i ne bi tako niti trebalo biti, jer ako ostali mogu, zašto i on ne bi mogao otvoreno pokazati svoje osjećaje i simpatije prema nekome (na stranu što je taj netko heteroseksualnac, barem kako sam za sebe tvrdi)? Pa čak i ostali stanari to čini se dobro prihvaćaju i shvaćaju kao zajebanciju. Evo i Arsen je danas dao “gimme five” Hrvoju nakon što je Hrvoje izjavio da bi volio da ga Arsen pukne (rekoh ja, treba Arsena za premijera). Ali nisam siguran da i ostatak javnosti to tako vidi, jer mi ne živimo u idealnom društvu i još je dalek put da dođemo do neke barem elementarne snošljivosti prema drugačijoj seksualnoj orijentaciji.
RTL je dobio što je htio, show, kontroverzu, skandal, gledanost. Boli njih 8===D za homoseksualce i što će javnost o njima misliti. U redu da smo mi normalna zemlja u kojoj je biti gay barem donekle normalno, zemlja u kojoj postoji više javno priznatih osoba homoseksualca koji se ne srame onoga što jesu i za koje javnost zna ono što jesu, a ne zemlja u kojoj se, uz rijetke iznimke, otvoreno o svojoj (homo/bi)seksualnosti usude progovoriti samo koreografi koji tuku balerine, frikovi stilisti kojima je uzor Michael Jackson (barem prema broju plastičnih operacija), travestiti na privremenom radu u Sloveniji, a evo sada i Hrvoje koji danas u Big Brotheru izjavljuje “Dovedite mi Gorana da mu popušim kurac”. I da smo mi takva normalna zemlja, jedan peder manje-više, bio on ovakav ili onakav, ne bi ništa posebno značilo. No mi nismo takva zemlja.
Žao mi je ako ću neke razočarati, ali nismo svi homoseksualci takvi. Istina, većina nas bi vrlo rado popušila Goranov kurac, ali ne bismo to izjavili na televiziji. Isto kao što bi vjerojatno većina strejt muškaraca, uključujući i one u kući, pojebalo Vitu, ali to ne izjavljuju toliko otvoreno, barem ne riječima “Dovedite mi Vitu da ju pojebem u pičku”.
Da se razumijemo, Hrvoju ništa ne nedostaje. Završio je fakultet, radio u banci, ima dečka dvije godine i to što je on feminiziran ne tiče se nikoga drugoga osim njega. Hrvoje je, za razliku od drugih, iskren, kaže ono što možda i ne bi trebao, pomalo naivan (inače ne bi bio u BB-u), hrabar (inače ne bi bio u BB-u) istina, i tračbaba je, ali u njemu nema nikakve zloće. Reklo bi se, vrlo simpatičan dečko. On to uistinu i je. Ali pitam se što prosječan Hrvat gledajući Big Brother misli o njemu i na osnovu toga općenito o homoseksualcima?
Kada sam ja tako divan i krasan, uzoriti peder, mogao sam se ja prijaviti i tako popraviti sliku javnosti o nama? Mogao sam, ali nemam muda, a osim toga nemam nikakve želje sudjelovati u bilo kakvom show-u, a kamoli realityu. Plus niti nisam tako divan, niti krasan, a pogotovo nisam uzorit. Nisam li i ja dvosmisleno komentirao neke BB stanare, pripadnike jačeg (i ljepšeg) spola i to ne samo na mom blogu? Zar nisam upravo ja objavljivao postove iz kojih su ispadale nabrekle kurčine i dlakave šupčine? Jesam, i opet ću. Zar nisam ja napisao da svršavam čim vidim Chris Melonija ili Colina Farella, i to baš tu, na ovom blogu koji je dostupan svakome? I što je sada to drugačije od izjave da želite nekome popušiti kurac? Nema nikakve razlike osim što moj blog dnevno posjeti tu i tamo netko (i to uglavnom oni koji ionako žele gledati i čitati o kurčinama, isprike onima koji se takvima ne smatraju), a BB dnevno gleda nekoliko stotina tisuća. Nisam li dvoličan, i to debelo?
Nadam se da me niste krivo razumjeli. Ne mislim da sam ja išta bolji, moralniji, bolji primjer, ili bilo šta drugo bolje od Hrvoja. Dapače, možda je on bolja osoba od mene. Ali opet nadam se da ste i shvatili ono što ovim postom želim reći, a to je da mislim da će Hrvojev boravak u kući samo još više ojačati predrasude koje vladaju prema homoseksualcima.
Možda sam u krivu (vjerujte, jako bih volio da sam u krivu), možda krivo gledam neke stvari, možda sam licimjeran, dvoličan, konzerva, kukavica, autohomofob...
Možda je to pravi put, biti iskren i otvoren do kraja bez obzira što misli okolina oko tebe. Možda tako i treba, glavom u zid pa kud puklo da puklo. Vrijeme će pokazati.
BB, Hrvoje, dvoličnost i još koješta
30 rujna 2007BB, Arsen, fotomontaže i još koješta
27 rujna 2007
Da vam uštedim vrijeme i trud na komentare, ponovno ponavljam i priznajem, nemam život, gledam Big Brother i baš me briga što se tamo nema puno toga naučiti i baš me briga koliko imam godina i što bih se trebao ponašati više u skladu s njima. I ne zanima me što će netko zbog toga o meni misliti, jer pogledajmo si u oči, osim što gledam zatupljujuće emisije još i lažem o tome. Izigravam cool frajera koji okolo priča kako samo tu i tamo to pogleda po nekoliko minuta. Dakle, ljudi oko mene u stvarnom životu ni ne sanjaju s kakvim primitivcem imaju posla. A vi? Ma baš me briga i za vas, jer ste vi to ionako već od ranije znali.
Uglavnom gledamo mi tako danas BB... Moram opet malu digresiju napraviti. Vi nemate pojma koju muku ja doma moram mučiti da se izborim za sat vremena mira i uživanja u BB-u. Mom kućnom ljubimcu je BB prilično dosadan i zna ponekad usred emisije očajnički zavapiti da do kada to traje i da on to više ne može gledati i da stišam ton jer se sve trese (a moram pojačati ne da ne bih propustio niti jednu riječ). I onda samo kada se sjetim kako potiho u sebi mislim da sam u našoj vezi ja intelektualno superiorniji.
Uglavnom dosta o meni i mom kućnom ljubimcu, prava tema je Arsen, tko drugi. Ma ne radi se zapravo o nekoj velikoj temi, jer se samo htio osvrnuti na razgovor stanara u današnjoj emisiji o Hrvoju.
Dok se Hrvoje u ispovjedaonici jadao Big Brotheru kako razmišlja o tome da odustane i izađe iz kuće, stanari su primjetili da s njim nešto nije u redu i da često odlazi u ispovjedaonicu. I tako se svi stanari zabrinuli, a Vedran i Krešo (posebice ovaj potonji mali autohomofobni* izbljuvak) se naročito jako čude jer su svi prema Hrvoju bili fer i korektni. I na to, od svekolikog pučanstva obožavani Arsen izjavi ono što sam i ja u tom trenutku pomislio, te opere Vedrana i Krešu, nešto u stilu da zašto oni misle da su super što su prema Hrvoju fer i korektni unatoč tome što je Hrvoje gay (manje-više, zaboravio sam točno što je rekao). Svaka čast dragi moj Arsene (ovo “drag” i “moj” upotrebljavam bez imalo ironije). Go Arsen! Arsena za premijera!
Tražeći slike Arsena da ukrasim ovaj post, naletih na Indexovom forumu na temu gdje frikovi objavljuju fotomontaže stanara iz BB kuće. U stvari opet lažem, i inače non stop visim na BB forumima i pola tih fotomontaža je mojih ruku djelo. Ma opet lažem.
Nije za čuditi da je ove godine većina na gay temu. Prenosim nekoliko prilično zabavnih, a ostale jednako duhovite uratke možete pogledati ovdje.
I zaista, Stipe i Luigi, onako sami i cijelo vrijeme polugoli u onoj maloj BB kući, kao da su ispali iz Brokeback Mountain 2. Mislim ne bunim se, pogotovo kada je Stipe u pitanju.* Radi se samo o mojoj zločestoj impresiji, nikako ne tvrdim da to on uistinu i je. Inače, “autohomofoban” je sada jako moderna riječ na svim gay forumima, pa rekoh, eto zgode da je i ja upotrijebim. Klikni za ostatak posta...
Za Mahmuda (16) i Ajaza (18)
26 rujna 2007Možda ste načuli na vjestima da se u New Yorku odvija opća sjednica UN-a na kojoj sudjeluje čitava hrpa predsjednika sa svih strana svijeta. U medijima je najeksponiraniji, čak i više od samog Busha, iranski predsjednik Ahmadinedžad.
Dotični se pojavio na javnoj raspravi sa studentima na sveučilištu Columbia, gdje je na pitanje jednog studenta o progonu homoseksualaca u Iranu odgovorio:
“U Iranu mi nemamo homoseksualaca kao u vašoj zemlji.”
Nakon te njegove izjave dvoranom se prolomila mješavina smijeha i glasnog negodovanja.
Naravno da ih nema kada ih tamo ubijaju po kratkom postupku. I ne samo njih, nego i preljubnice, trudne maloljetnice i tko zna koga sve ne, da o onima amputiranih nogu, ruku ili iskopnih očiju niti ne govorim. Po aktivistima za ljudska prava, od 1979. godine tj. od svrgavanja šaha Reze Pahlavija i dolaska na vlast ajatolaha Homeinija, u Iranu je pogubljeno 4,000 homoseksualaca, a sveukupno je oko 100,000 Iranaca pogubljeno po šerijatskom zakonu.
S Ahmadinedžadom se jučer sastao i naš predsjednik Mesić. Evo baš slušam na vijestima da mu to baš i nije bila najpametnija odluka, iako je bilateralni susret bio pod okriljem UN-ove sjednice, jer osim već poznatog natezanja oko iranskog nuklearnog programa (po Iranu samo u mirnodopske svrhe, a čini mi se da dokaza za suprotno niti nema – slično kao i u slučaju oružja za masovno uništenje što je bila izlika Tonyu Blairu da se priključi Amerikancima u ratu u Iraku), tu su i Ahmadinedžadove izjave u kojima negira holokaust, zalaže se za uništenje židovske države i niz drugih, po općim svjetskim normama, neprihvatljivih stajališta. Na stranu sada pitanja da ako Izrael ima atomsku bombu, zašto je i Iran ne bi mogao imati (iako Iran tvrdi da im nije namjera proizvesti ju) tj. ako se brani Iranu nuklearno naoružanje, zašto se ne zabrani i Izraelu? Mislim da je Mesić ipak učinio dobro sastavši se s njime, jer mjesta za razgovore s bilo kime uvijek treba biti. Riječ bi uvijek trebala biti jača od oružja, a Mesić se na kraju krajeva u razgovoru dovoljno jasno distancirao od iranske politike. No odlutah ja u vode gdje mi nije namjera bila ići.
Mi zapravo jako malo toga znamo. Znamo samo ono što nam mediji serviraju, a tko njima upravlja, tko to zna. Nisam htio pisati o Iranu, niti njihovom predsjedniku, niti je li on zaista takav kakvim ga prikazuju ili je to smišljena propaganda iz nekih velikih (jednako zlih ili jednako prikazivanih zlima) zapadnih centara moći, niti o tisućama nevinih žrtava u Iraku, Palestini, Izraelu, Ruandi, Vijetnamu, Hrvatskoj, Bosni, New Yorku, niti o različitim kulturama, niti tko smo mi da sudimo drugim kulturama. Nisam htio o tome, a kamoli o politici.
Htio sam o nečemu drugome. O dva mlada života.
Vjerojatno se svi sjećate ove potresne fotografije iz 2005.g. koja prikazuje dvojicu Iranaca, mladića Mahmuda Asgarija (16) i Ajaza Marhonija (18) neposredno prije nego su obješeni zbog svoje homoseksualnosti tj. jer su bili uhvaćeni na “djelu”. Još nekoliko fotografija s pogubljenja možete pogledati ovdje (nije za nježne duše). Pogubljenje je izazvalo niz polemika po cijelom svijetu, kao i različitih istina. Iz službenog Irana su dolazila objašnjenja da su njih dvojica (u vrijeme počinjenja “zločina” bili su stari 14 i 16 godina) u stvari kažnjena zbog silovanja 13-ogodišnjeg dječaka, no ta teorija je na vrlo klimavim nogama i malo tko u nju vjeruje. Ako vas zanima, nešto više možete saznati ovdje (pod uvjetom da je točno ili barem dobronamjerno napisano).
Sjećam se da me je kada sam prvi puta vidio ovu fotografiju preplavila bujica emocija. Nisam mogao s nje odvojiti pogled. Na neki način mogao sam osjetiti djelić njihove patnje, užasa, boli, nesreće koju im je sudbina (ili netko drugi) dodijelila zato što su se rodili kao homoseksualci i to još u Iranu. Vjerujte mi, mene pogodi bilo čija patnja, ali ovo je jedna od onih fotografija, jedna od onih situacija koje su u meni ostavili najdublji trag.
Jednostavno ne znam što da pametno napišem. Ta fotografija i danas u meni izaziva mješavinu najrazličitijih osjećaja jada, tuge, bijesa, samosažaljenja. Da i samosažaljenja, i to ponajviše zbog toga, glupo i patetično će zvučati, što svakim pogledom na tu fotografiju umire i dio mene.
I ne znam što da mislim ili kažem. Da li da zaplačem, da li da se veselim što se nisam rodio kao peder u Iranu, da li da se bojim što će netko u komentarima možda napisati “i sve vas pedere u Hrvatskoj bi trebalo isto tako po kratkom postupku”... Jednostavno ne znam.
I zaista, jesmo li zaista zaslužili da nas se ubija, kamenuje, muči, zatvara, da nas se mlati po ulicama, da nas se trpa u geto (po prijedlogu drugog najpopularnijeg rumunjskog političara), da nam se zabranjuje rad s djecom i rad u određenim zanimanjima (po prijedlogu poljske pravobraniteljice za djecu), da nas se cijeli život tjera skrivati se po mišjim rupama? Zbog čega je toliko odurno ako se dvije osobe istog spola vole? Zbog čega je odurno ako se dvije odrasle osobe međusobno slože da im odgovara međusobno voditi ljubav, ili čak i pojebati se samo za jednu noć, ako vam tako više odgovara? Kome to smeta? Koga to ugrožava? Jesmo li zaista toliko ogavni, neprirodni, protuprirodni? Da li se zaista gadimo i samom Bogu? Vjerujem da to nikada nećemo saznati. Barem ne u ovom svijetu.
Nadam se da su Mahmud (16) i Ajaz (18) sada na nekom ljepšem mjestu.
Rahmet im duši.
Prvo hop, pa onda reci skoči
22 rujna 2007
Nisam dugo vremena proveo na “slobodnom tržištu”. Kasno sam počeo s time, a i kada sam počeo ubrzo sam upoznao ovog mog s kojim sam i dan danas. Hoću reći, nemam puno iskustva s izlascima ili “datingom”. Ne mogu pronaći bolju riječ u hrvatskom jeziku.
Pitam se, zapravo, da li sve gay veze započnu seksom već prvu noć? Čini mi se da je onaj neki heteroseksualni obrazac započinjanja veze skoro u potpunosti nepostojeći u svijetu homoseksualaca. Znate ono, dečko upozna dečka, privuče ga, počne se družiti s njim, pozove ga van, jednom, dva, tri puta i negdje na tom putu dogodi se seks, a možda i veza.
Gdje je nestala romantika i je li je uopće ikada bilo?
Kod nas se to svodi uglavnom na upoznavanje na ovaj ili onaj način i odlazak u krevet (ili mračno parkiralište) već prvu noć. Sutradan slijedi hladan tuš u vidu, frajer mi se uopće ne sviđa ili se ja frajeru uopće ne sviđam.
Možda ista ili slična pravila vrijede i u hetero svijetu, no o tome još manje znam. Možda sam ja već u godinama (ne možda, nego sigurno), možda su se vremena promijenila, možda i nema neke velike razlike.
Iskreno, i moja veza je tako započela. OK, nije pao seks odmah prve noći, nego tek druge. Ali za to je postojao itekako dobar razlog. Ne znam da li da to uopće napišem ili ne. Totalna blamaža. Ali ionako to nitko ne zna, osim mene i mog dragog kojemu sam to priznao tek nakon nekoliko godina.
Uglavnom taj dan nisam imao nikakve planove, pa sam se ništa ne sluteći dobro najeo graha za ručak. Mislim da već možete pretpostaviti u kom smjeru ide ova priča. Slučajno mi navečer uletilo da se po prvi puta nađem s mojom budućim (tada još nisam znao da će mi biti budući). Izašli smo navečer van, a kasnije te iste večeri me pozvao do njega. Tu su započeli problemi. Polako sam osjetio da mi se nešto počinje kuhati u stomaku. Stvar je počela postajati neizdrživa. Nisam više niti mogao sjediti, a kamoli nešto drugo. Pod “nešto” znate na što mislim. I dok je on meni pričao svoju životnu priču, ja nisam mogao misliti na ništa drugo nego kako će mi stomak uskoro eksplodirati. Otišao sam od njega negdje oko 3 ili 4 ujutro. Možete misliti kakav je bio odlazak doma. Imao sam osjećaj da sam napuhani ogromni balon koji će svakog trena odletjeti. No zato smo sve nadoknadili idući put.
Pišem sve ovo samo kako bih rekao da niti ja nisam bolji. I mojih nekoliko kratkih prijašnjih veza počele su na sličan način. Ne mislim na ovaj dio s grahom, nego na seks već prve noći.
I zaista, može li danas uopće neka gay veza započeti jednostavnim upoznavanjem dečka, razvijanjem prijateljstva, upoznavanjem, ramantikom, zaljubljivanjem na neki tradicionalan način i ostavljanjem seksa za trenutak kada obje strane osjete da među njima ima nešto više osim fizičke privlačnosti?
Rekao bih da je odgovor na to pitanje – poprilično teško i rijetko. Eventualno ako nekoga upoznate na internetu pa se određeno vrijeme dopisujete, chatate, izmjenite fotke i onda se nakon tjedan, dva, mjesec ili nije bitno koliko vremena na koncu i upoznate. Ali je li to isto kao i izlaženje u živo?
Kod nas je proces u većini slučaja obrnut. Prvo seks, pa onda, ako je seks bio dobar, slijedi eventualno upoznavanje, romantika i zaljubljivanje.
Možda je razlog u tome što smo mi homoseksualci ipak na kraju krajeva muškarci i kao svi muškraci prvenstveno razmišljamo onom manjom, donjom glavom. Dečki će uvijek biti dečki, neki kažu. Zar mislite da i (skoro) svaki strejt muškarac ne bi odmah prve noći rado uskočio u krevet samo kada bi i druga strana (žena) bila jednako za to zagrijana ili imala jednak pogled po tom pitanju?
Osim toga tu je prisutan i taj odnos društva prema nama. Kako da dva dečka započnu vezu na tradicionalniji način kada ih društvo tjera da se skrivaju po mišjim rupama i onda kada se već tamo nađu što im drugo preostaje nego odmah skočiti u krevet? Pa neće valjda cijelu noć prepričavati svoju životnu priču (osim ako su se taj dan dobro najeli graha)?
Ipak mislim da ne moraju sve gay veze započeti seksom i siguran sam da i među vama ima onih koji će to potvrditi. Ali ipak sudeći po mom iskustvu i iskustvu ostalih blogeraša, čini mi se da je to više izuzetak nego pravilo.
Ljubav je ljubav
16 rujna 2007... da se poslužim sloganom nedavne kampanje za promicanje prava homoseksualnih osoba. Mislim da nema osobe koju ovo što slijedi ne bi pogodilo ravno u srce. Pa tako i mene.
Njih dvoje su toliko različiti, da različitiji ne mogu biti. No unatoč tomu ljubav je našla svoj put.
Malog makao majmunčića, starog samo 12 tjedana, napustila je majka i bio je skoro na rubu umiranja kada su ga spasili i odveli u bolnicu za životinje na Neilingding otoku u provinciji Goangdong u Kini.
Fizičko zdravlje mu se ubrzo počelo popravljati, ali njega je mučila i neka druga, puno teža bol. Klonuti duh i bol usamljenosti. Sve dok se nije sprijateljio s bijelim golubom, također pacijentom u bolnici.Veterinari kaže da je majmunčić od tada jednostavno živnuo i ponovno dobio volju za životom. Ovaj neobičan par postao je nerazdvojan.
Još da mi je samo onaj zvučni efekt “aaaaaaaaaaa” iz Oprah Show-a, i ovaj post bi bio savršen.
I što bi rekla dobra stara Sade Adu, Everybody wants to live together. Why can't we be together?
Link.
Kakve veze ima UPS s Marcom Dapperom?
Ima neki film “Eating Out 2”, kojeg nisam još pogledao, a navodno njegova najveća vrijednost je u tome što jednu od glavnih uloga ima Marco Dapper. Radi se o zabavnom gay filmu u kojemu Marco glumi homoseksualca. Na Queer Republici imate post o filmu i Marcu, pa si ga izvolite pogledati. Ukoliko vas slike Marca zanesu, tamo se nalaze i linkovi za download cijelog filma. Još nekoliko seksi fotografija Marca možete pogledati na web site-u fotografa Adama Bouske.
Uglavnom, privukao mi pažnju ovaj zgodni mladac, pa rekoh da to podijelim s vama. Iako vrlo mlad (24 su mu godine), Marco ima onu neku urođenu muževnost. Mada je strejt, ne libi se ukrasiti naslovnice mnogobrojnih gay časopisa, Men’s Healtha (zapravo i to je samo još jedan gay časopis), a kako vidimo niti zaigrati u gay filmu. To mu zapravo daje još dodatan seksipil. Meni su uvijek privlačni muškarci koji su toliko sigurni u svoju seksualnost i svoj seksipil da ih ni najmanje ne smeta što su predmetom požude kako ženske, tako i muške populacije. Time mi nekako još i više dobivaju na svojoj muškosti. Marco kaže: "if you gotta be a piece of meat, you gotta be". I sasvim je u pravu. Baš je dobar komad mesa.
Prije nego se otisnuo u glumačke vode, radio je kao vozač za UPS. To me uopće ne čudi. Ne znam je li u pitanju politika kompanije, ali UPS ima stvarno sexy dostavljače. Obratite pažnju po Zagrebu na smeđa UPS dostavna vozila. Ne toliko na vozila koliko na one što se nalaze za volanom. Ako budem imao hitnu pošiljku za inozemstvo, znam koga ću zvati. Jer sudeći po Marcovom “paketu”, UPS zaista zna svoj posao s paketima.
Scena iz filma Eating Out 2.
Jedan od onih dana
Danas je bio jedan od onih dana kada od samog jutra znate da nešto ne štima.
Planirao sam puno toga napraviti, pogotovo što se kućnih poslova tiče. Nadao sam se da ću se rano probuditi, jer tako obično i činim. Zbog toga si nisam niti navio sat. Dosta mi je budilice preko tjedna, ne moram ju i vikendom slušati. Probudio sam se u 11:30h. I odmah pomislio, eto pola dana otišlo u vjetar.
Nekako sam se iskobeljao iz kreveta, i mrzovoljan popio prvu podnevnu kavu, nešto ubacio u usta i krenuo na posao. Planirao sam polako spremiti dio ljetne garderobe i izvaditi nešto jesenske. Sve sam povadio iz ormara i vreća, poslagao po krevetu i došlo mi je da plačem koliko puno stvari imam koje nikada ne nosim i za koje ne znam zašto sam ih u prvom redu uopće kupio. A i inače imamo problema s ormarima i prostorom za odjeću. Napunio sam cijelu jednu putnu torbu stvari koju ću prvom prilikom odnijeti u Caritas. Sve fino, čisto, opeglano, nadam se da će nekome dobro doći. Ali ni to nije bilo dovoljno da rasteretim ormare. I dalje je puno toga previše i dalje većinu tih stvari neću nikada obući. Možda glupo zvuči, ali to me strašno isfrustriralo. Baš sam bio nadrkan.
Gnjavio sam se s tim dobrih tri sata, ako ne i duže, usput malo oprao kupaonicu, tek toliko da malo smetnem s uma tu ogromnu količinu beskorisnih odjevnih predmeta koji su me počeli doslovno gušiti.
Onda je s posla došao moj dragi. Nisam ništa skuhao, on ništa nije donio. Nije nam se dalo ništa naručivati (tj. meni se nije, on je inače zagriženi protivnik pizza i ostalog junk fooda), pa sam ja pojeo nešto što je bilo na dubokom (i što je imalo vrlo čudan okus), a on si je ispekao jaja. Nakon tog jadnog (i možda pokvarenog) ručka navalio sam na usisavanje i brisanje prašine, kao i na sređivanje radne sobe. Pobacao sam punu crnu vreću kojekakvih prašnjavih papira, fascikala, časopisa, novina, računa (našao sam i neke neplaćene račune iz 2006.g.).
Kada sam krenuo staviti veš na pranje, došao je moj dragi do mene i počeo mi soliti pamet, nemoj staviti ovo, stavi ono, daj meni, nemoj ti, ovo će pustiti boju, ono neće, na što je meni prekipilo i demonstrativno sam bacio iz ruku što sam u tom trenu držao i pokupio se iz kupaonice. U meni je kuhalo. Nakon što je on uključio mašinu, došao je do mene u kuhinju i pokušao pričati. Nisam imao volje odgovarati s bilo čim drugim osim “da” ili “ne”, pušeći cigaretu i tupo piljeći u zid.
Takve su naše svađe. Uvijek se posvađamo oko nekih gluposti. I ako se ja prvi naljutim, ubrzo se i on naljuti zato što sam se ja naljutio. Pa se onda zajedničkim snagama ljutimo.
Ostatak večeri je prošao u laganoj tihoj misi. Jednostavno nisam imao volje ni za što. Htio sam mu reći da nisam popizdio zbog njega, nego sam takav cijeli dan, loše volje i nadrkan. Ali nisam. Nije mi se dalo, toliko sam i dalje bio isfrustiran ni sam ne znam čime. Ipak sam krajičkom oka uspio primjetiti da se lagano smijuljio dok je gledao Alo Alo, ali nije htio naglas jer smo mi kao službeno posvađani.
Rano je otišao spavati. A ja se dohvatio knjige (što znači da ćete uskoro opet čitati moja trabunjanja o onome što sam pročitao).
Sutra je novi dan. Nadam se da će biti ljepši.
