Nešto novo i nešto staro

Grace Jones - "Williams' Blood" s novog Hurricane albuma, 2008.


Grace Jones - "Love You To Life" s novog Hurricane albuma, 2008.


Grace Jones - "I'm Not Perfect (But I'm Perfect For You)" s albuma Inside Story iz 1986.
Netko si je stvarno dao truda. Ima za svakog ponešto.

Klikni za ostatak posta...

Humanitarni post

Čitam kako se jedan naš poznati novinar i književnik u svojoj kolumni u Jutarnjem listu zgraža nad baš svakim oblikom medijske dobrote, koji se posebno često zaredaju u ovo predbožićno vrijeme. Radi se o kojekakvim humanitarnim akcijama, koncertima, TV emisijama, sportskim utakmicama, odvajanjima dijela zarade od prodaje koječega i sličnih stvari. Za njega je to „humanitarni egzibicionizam“ koji pravu ljudskost čini nesigurnijom, a dobrotu bezvrjednijom. Hoće reći, pretpostavljam, da ljudi ili tvrtke, pod krinkom humanosti, zapravo sami sebi rade reklamu i profit i time na neki način poništavaju bit dobrog djela.

Da i? Što je u tome sporno?

Moram priznati da su i mene mučila slična pitanja i dvojbe. Pitao sam se, trebam li ikome govoriti o tome kada i ja napravim kakvu humanu gestu npr. kada uplatim koju kunicu za neku dobrotvornu akciju ili nekome tko je u stisci? Zbog čega bih to nekome govorio? Zbog toga kako bih ispao bolji u njihovim očima? Zar ne bi trebao biti skromniji i šutiti? Ali ako im kažem, možda će i njih to potaknuti? Zašto uopće uplaćujem za kojekakve humanitarne akcije? Želim li nekome uistinu pomoći zato što sam nevjerojatno human ili to sve radim kako bih smirio vlastitu savjest?

Za razliku od tog komentatora, nisam se uopće dugo mučio s takvim pitanjima jer su odgovori na njih potpuno nevažni. Nevažni za sve, osim možda za samoga mene i to s ciljem samopropitivanja tko sam i što sam.

U fokusu dobrog djela nije dobročinitelj, nego je bit sama pomoć kao takva. One, kojima je potrebna pomoć, ne zanimaju moji ili bilo čiji motivi. Možda bi im čak i bilo drago da je netko sebi pomogao tako što je njima pomogao. Pa čak ako se netko svjesno uključi u određenu humanitarnu akciju kako bi time dobio olakšice, bolje prodao proizvod ili CD, promovirao se u javnosti, zaista je potpuno nevažno. Jedino važno je da pomoć dođe u prave ruke.

Osim toga, javno eksponiranje firmi i pojedinaca koji se uključuju u humanitarne akcije, vrlo vjerojatno će i druge potaknuti da se i sami uključe, da li zbog neke svoje točno određene koristi, smirivanja vlastite savjesti ili da ne ispadnu nehumani u očima drugih, sasvim je svejedno.

Zbog toga stavove tog kolumnista smatram potpuno promašenim, zapravo se čudim kako uopće netko može razmišljati na taj način. Čini mi se da se tu radi o nekim osobnim kompleksima, a možda i samo o traženju opravdanja za vlastitu inertnost (ili čak i škrtost).

Ne znam zašto ali toliko me iživcirao njegov komentar, da sam morao nešto napisati. Pogotovo što dolazi od strane jednog književnika i novinara, a valjda bi oni trebali malo više promišljati o svijetu što nas okružuje.

Klikni za ostatak posta...

Neke stvari treba izgovoriti

Slika ukradena posuđena ovdje.

Jučer je bila sveta Lucija i mi smo posijali našu božićnu pšenicu. Zapravo, kućni ljubimac je to napravio. Njemu to puno znači, isto kao i adventski vijenac. Dok je to kod mene na neki način nostalgija za davno prošlim sretnim djetinjstvom, mirisom maminih kolača i općenito jednim bezbrižnim dijelom mog života koje se više nikada neće ponoviti, kod njega sve to skupa ima dublje značenje. Ne pričamo puno o tome, ali se razumijemo. Neke stvari jednostavno nije potrebno izgovoriti. Ali neke druge ipak je…

Prošli tjedan nam je bio malo drugačiji i to ne baš u pozitivnom smislu. Posvađali smo se, zapravo on se na mene naljutio. Iako mislim da je pretjerao u svom durenju, preuzimam krivnju potpuno na sebe. Kao i uvijek do sada, radilo se o banalnoj stvari. Gledajući TV u ponedjeljak navečer, ušutkao sam ga jer sam nešto želio čuti. Valjda je kombinacija mog tona, izraza lica, i tko zna čega, učinila svoje i on se osjetio povrijeđenim, iako mi nikako nije bila namjera povrijediti ga. Uz hladno «laku noć», ubrzo je otišao spavati. Sutradan na poslu me to cijelo vrijeme mučilo, a kada sam ga na putu doma nazvao, njegov hladan ton i izbjegavanje našeg uobičajenog gugutanja i tepanja preko telefona, dovoljno mi je govorilo što me čeka kada stignem.

Hladnoća se nastavila i doma. Nije htio priznati da je ljut i povrijeđen, iako je to bilo tako očito. Razgovarao je s «da», «ne», «ne znam», «sve je u redu», «ne ljutim se», uglavnom vrlo mučna situacija koju ne podnosim do te mjere da me počne boliti želudac. Čak ni upotreba nadimka kojim si tepamo samo kad je jedan od nas dvojice ljut, nije pomogla da se, ako ne odljuti, onda barem otvori. Nakon što sam ga pokušao zagrliti, uslijedio je još jedan njegov raniji odlazak na spavanje, dok je meni kuhalo u želucu. Razmišljao sam, ma pustit ću ga nek se duri dokle god bude htio, ako je u stanju zbog nečega takvog napraviti toliku dramu.

Ipak nisam izdržao. Nakon još jednog dana provedenog na poslu razmišljajući o našoj maloj situaciji doma i nakon još jednog ledeno hladnog telefonskog razgovora na putu doma, odlučio sam se ispričati. Na kraju krajeva, znao sam da sam ga povrijedio. Da je vrag odnio šalu, vidio sam kada sam došao doma. Hladno mi je rekao da mi je tu ručak, da je on umoran i da ide spavati, što inače nikada ne čini popodne. Otišavši za njim, stajao sam kraj kreveta i mojim najpokornijim glasom se ispričao. Nekoliko puta i na nekoliko raznih načina. On je samo rekao «Legni tu kraj mene, šuti i ne diraj me». Jupi, pomislio sam u sebi. Mic po mic, možete zamisliti kako je to završilo i koliko je bilo dosljednosti u onom njegovom «Ne diraj me».

Pao nam je kamen sa srca, i meni i njemu. Nakon svega bio je neobično dobro raspoložen, očito da je i njemu sve to skupa išlo na živce, ali čekao je neku moju iskrenu gestu. Ne znam samo zašto mi je toliko dugo trebalo i dati mu je.

Treba voljeti svoje najbliže, biti obziran, čuvati ih kao malo vode na dlanu. Ponekad treba progutati ponos, ponekad je zaista potrebno izgovoriti «Žao mi je» i «Oprosti» pa čak i ako to ne mislite iskreno ili mislite da niste vi ti koji bi se trebali ispričati. Ovog puta sam zaista bio iskren i bilo mi je zaista iskreno žao. Povrijedio sam ga nenamjerno, ali sam ga ipak povrijedio.

Moram ići. Ručak je na stolu, kako me je upravo obavijestio. Domaća juhica, pohana piletina, izmuljano povrće iz juhe, pire krumpir i kesten pire (kupovni). Ugodna vam nedjelja.

Klikni za ostatak posta...

You go honey!

Jednostavno obožavam Amerikance. Mislim da je to zbog toga što sam deep down u duši i sam nothing but Amerikanac, u onom lošem meaning of the word… (sunčanim naočalama u 4. minuti i 20. sekundi bih sve oprostio)

Jedan od razloga zašto volim CNN je novinar Anderson Cooper, moja tiha patnja. Anderson je, inače, pravi izdanak njujorške aristokracije, tata pisac, a mama bogata nasljednica. Anyway, ima Anderson u sebi nešto što mi je strašno attractive, a bojim se da se tu stvara i određeni pattern jer ako bolje pogledam vidim rather big sličnost sa certain plesačem u certain mom favorite TV showu.

Dakle, za Andersona američki mediji već godinama nagađaju da je gay, a časopis Out ga je stavio na drugo mjesto nautjecajnijih gay osoba u SAD. Da je predmet mnogobrojnih šala, ne treba ni spominjati. Anderson sve to muški podnosi, zajebava se i simply odbija komentirati svoj privatan život, a u eteru često nabaci nevini flert, kako s ženskim, tako i s muškim kolegama. Gospodin hot sa slike je čak izjavio da je puna dva mjeseca bio Andersonov dečko. Isn't he adorable? I još je k tome trener životinja u nekom vodenom parku u Kaliforniji. Anderson svakako ima dobar ukus, ali i njuh za gold diggere, jer mu je upravo on dao nogu, kako javljaju američki gay mafia izvori.

Najnoviji dokaz Andersonove gejstvenosti, oko kojeg su američki mediji went nuts, je ovaj ovaj mali klipić u kojemu mu je, dok je razgovarao sa svojom dobrom prijateljicom Ellen o svom omiljenom reality TV showu, pobjegla poštapalica «Oh, honey», koja je uz «fabulous» vjerojatno krunski dokaz nečije gejstvenosti.



Anyway, meni je to sve skupa terribly simpatično i još jedan prilog mojem običaju obrađivanja važnih tema nedjeljom. Mogao bih to nazvati «Jonasy's Sunday Preach», ali zvuči mi malo prepompozno i pretenciozno.

Klikni za ostatak posta...

Svi smo mi Gotovčevi (čast iznimkama)

I tako, Nives Celzijus po svemu sudeći neće dobiti nagradu Kiklop za hit godine. U upravi pulskog sajma knjige koji dodjeljuje nagradu prijete ostavkama ako nagradu dobije Nives, a čak i neki prijašnji dobitnici prijete da će vratiti svoju nagradu.

Ne razumijem u čemu je ovdje problem, radi se o nagradi za najprodavaniju knjigu, a ne za najbolju ili najvrjedniju. Što sada žele neki članovi uprave ili prijašnji dobitnici? Žele li da uprava zanemari ili krivotvori rezultate agencije za istraživanje Puls kako bi nagrada otišla u prihvatljivije ruke? Ne govori li to zapravo nešto o njihovom licemjerstvu i intelektualnom snobizmu? Ne govori li to da oni nisu ništa bolji od svih tih na koje gledaju s prezirom? Treba li opet uvesti komisiju za šund, kao što je nekada postojala u Jugoslaviji, koja će određivati što je dobro za narodne mase, a što nije? Sada se traži dlaka u jajetu, koja ranije nikome nije smetala, te se tvrdi da je istraživanje Pulsa nepotpuno, pa tako npr. u istraživanju nisu u dovoljnoj mjeri obuhvaćene knjižare. Kao da bi to uopće promijenilo rezultat.

Ili su možda oni ipak u pravu i postoji određena granica gdje se treba zaustaviti i reći dosta?

Sve to, i skandal s Kiklopom i činjenica da je Nivesina knjiga najprodavanija, zapravo govori u kakvom to društvu živimo odn. kakvi smo svi mi. Dovoljno je pogledati popis najčitanijih članaka kojeg svakodnevno objavljuju pojedini portali, pa se može vidjeti da redovito prva mjesta zauzimaju Gotovčevi, Pokoščevi i slični. I ja sam takav, gotovo da sam razočaran ako mi prođe dan bez neke vijesti o Simoni, Anti, Vlatki, a da o njezinom najnovijem bivšem dečku niti ne govorim. Nisam siguran bih li se toga trebao stidjeti ili ne? Btw, jeste li pročitali najnovi trač kako je najnoviji bivši Vlatkin dečko u stvari gej? Pa zar vam nije srce odmah brže zakucalo i niste li požurili kliknuti na tu vijest, pri tome preskočivši čak i onu da će u proračunu za iduću godinu zdravstvo dobiti 1,5 milijarde kuna manje?

U svoju obranu trebam reći da ne čitam samo takvu on-line literaturu. Čitam i o Obami, Sanaderu, gospodarskoj krizi, zaleti mi se i koji članak o sportu. Čak sam se poslije i vratio na onaj članak o smanjivanju novaca za zdravstvo. Možda je to čak i gore? Možda je bolje ne zamarati se problemima nad kojima možda i nemamo puno utjecaja? Možda je bolja nojevska politika zabijanja glave u pijesak?

Najbolji su mi komentari čitatelja ispod on-line članaka o tim tzv. pseudo javnim osobama koji stalno pljuju zbog objavljivanja istih, a redovito ih čitaju, vjerojatno pri tome naslađujući se detaljima nečijeg privatnog života. Takvi su mi ljudi još manje razumljivi od ovih koji prijete samospaljivanjem ukoliko Nives dobije nagradu Kiklop. Znam da ne otkrivam toplu vodu kada se pitam, jer se to pitaju i mnogi drugi, ali svejedno ne mogu izdržati a da ne ponovim: Pa zašto uopće otvaraju i čitaju članak ako vide da se radi o Simoni? Zar se radi o nekim mazohistima? Zašto uopće komentiraju i čitaju članke o petoj sezoni Big Brothera ako su još u drugoj epizodi prve sezone shvatili kako se radi o budalaštini? Odakle im ta silna potreba da komentiraju? Žele li svojim komentarima izvršiti pritisak na medije kako bi se objavljivale samo pametne stvari? Imaju li oni misiju sve nas posramiti što smo plitki i glupi, kako bi se barem pretvarali da ne čitamo takve stvari? Žele li oni ozdraviti bolesno društvo? Predstavljaju li oni zapravo glas razuma, jer na kraju krajeva, gdje bi došlo ovo društvo ako bi svi samo šutjeli i gutali što nam se servira? Ili možda svojim komentarima liječe neke komplekse? A možda se radi samo o besposličarima koji ništa drugo nemaju za raditi? Jesam li ja besposličar što pišem ovaj blog, jer na kraju krajeva, i ovo su samo obični komentari. Istina malo poduži, ali ipak komentari.

Nemam pojma u čemu je stvar, kao što niti nemam pojma jesam li u stanju sebe obraniti od, kako oni kažu, općeg zaglupljivanja nacije. Još nedavno sam popljuvao Red Carpet Nove TV, ali sa žaljenjem moram ustvrditi da sam se navukao. Za razliku od stare, nova voditeljica mi se sviđa, a čak mi je i voditelj počeo biti manje iritantan. S Bijelim udovicama lijepo se nasmijem, a jedva čekam dan kada će uvesti i muške gole vijesti. U dilemi sam, jesam li to postao gluplji ili se Red Carpet promijenio? Samog sebe tješim da je ovo drugo. Govorim si da su postali svjesniji onoga čime se bave i da su se zapravo počeli zafrkavati, kako na račun sadržaja svoje emisije, tako i na svoj. Idu do kraja. Samosvjesni trash do krajnjih granica, pa tko izdrži. Sve je to samo sex, drugs & rock and roll, a to je ljude oduvijek zanimalo.

Slična stvar je i sa Trenutkom istine. Nije mi lako odrediti svoj stav prema toj emisiji. Pretpostavljam da emisija ima dobru gledanost. Kao i svi drugi, i sam se čudim što motivira ljude za sudjelovanje. Ne mogu vjerovati da se radi isključivo o novcima. Posebno mi je bila mučna jučerašnja emisija kada je voditeljica majstorski izvlačila vrlo osobne detalje odnosa kandidatkinje s njezinim roditeljima i to još u onim trenucima između pravih pitanja za novce. Djevojka se potpuno uživjela i odgovarala kao da vodi intimni razgovor s najboljom prijateljicom, a ne kao da je pred kamerama nacionalne komercijalne televizije kojoj su samo važni gledanost i profit. Bilo mi je mučno to gledati, ali svejedno sam gledao. Valjda je i kod mene u pitanju mazohizam.

Možda je nagon za tračanjem, trpanjem i zavirivanjem nosa u tuđe stvari sastavni dio ljudske osobnosti. U svakodnevnom životu vodim borbu sam sa sobom protiv nagona za tračanjem. Ponekad se jedva susprežem ne bih li nešto ispričao, ali svjesno u sebi donosim odluku, ne, neću to ispričati, to nije u redu. Trudim se suzbijati svoje porive za koje smatram da nisu dobri. Što je najgore, čak se ponekad osjećam i samodopadno kada se uspijem suzdržati od širenja tračeva. Eto, nešto što bi trebalo biti normalno i sastavni dio svakog ljudskog bića, mene čini ponosnim.

Ali takav sam u stvarnom životu. U ovom nekom virtualnom medijskom prostoru poznatih faca, ponekad je baš slasno zaviriti u nečije pikanterije. Jesam li zbog toga licemjeran? Pretpostavljam da jesam. Ili se opet opterećujem nečime što nije toga vrijedno i samo zapadam u klopku koju su nam smjestili upravo ti koji se bune zbog iznošenja svojih privatnih stvari u javnost, a zapravo im to odgovara i možda to sve skupa i sami potiču? Eto, konačno sam dobio odgovor. Mojim interesom za Simonu, Vlatku, a posebice njezinog najnovijeg bivšeg dečka, zapravo činim dobro djelo jer im pomažem u njihovim težnjama da budu slavni.

Netko ima kapacitet i sretan je dok čita sabrana djela najvećih svjetskih filozofa u povijesti čovječanstva, a netko nema takav kapacitet i sretniji je dok ga zabavlja saga o Gotovčevima. Trebaju li ovi prvi s omalovažavanjem gledati na ove druge ili ovi drugi imati strahopoštovanje prema ovim prvima? I je li uopće bitno kakav tko ima kapacitet?

Osim ako nemate jako veliku volju i samokontrolu, je li uopće moguće izbjeći banalnosti? Je li jedino rješenje baciti TV, ne kupovati novine, ne surfati po internetu? Ili je možda ipak bolje naći neku sredinu, svjesno i s razumijevanjem čitati banalnosti kao što se svjesno i s razumijevanjem čita stručna literatura o neurokirurgiji? Zabaviti se s najnovijim banalnostima koje nam serviraju mediji u pauzi razmišljanja o nastanku svemira? Ili obratno?

Zapravo se svodi na ono najstarije pitanje, tko smo i što smo, koja je naša bit? Je li naša bit proživjeti život što je moguće bezbolnije i mirnije, biti sretan s malim stvarima, ne previše razmišljati, pronaći neki svoj mir i ne opterećivati se stvarima za koje smatramo, opravdano ili ne, da ih ne možemo promijeniti? Ili se čovjek možda ne bi trebao svesti na puki reproduktivni stroj (tu sam već zakazao) i stroj za probavljanje hrane i potrošnju kisika, te bi ipak trebao malo mućnuti svojom glavom? Ali zašto bi mućkao? Koja je korist od toga? Je li bolje razmišljati, biti nesretan i živcirati se zbog onoga u što se pretvara naše društvo? Ili je bolje živjeti svoj mali život, ne razmišljati previše, čitati, između ostalog, Nivesine knjige i zapravo biti sretan?

Nivesinu knjigu nisam pročitao, niti ju imam namjeru čitati. Ovaj puta ne radi se o svjesnoj samokontroli, nego me jednostavno ne zanima. Za mene je jedna stvar potrošiti tri minute na TV prilog, a druga udubiti se u štivo koje ipak zahtijeva određenu malo dulju potrošnju vremena. Znam, opet sam licemjeran, ali to je valjda manje strašno ako sam svjestan toga. Iako bih vrlo lako s snobovskim prijezirom mogao pogledati na one koji nisu toliko napredni kao ja, neću to učiniti jer sam se nedavno opekao na sličnu temu. Čovjek uči na svojim greškama.

A kada sam već gore spomenuo prijedlog Novoj TV da uvede i gole muške vijesti, evo sada ovdje dolje kako to izgleda preko bare.



A ovdje imate još o-ho-ho klipića na istu tematiku. Pa 'ko voli...

Klikni za ostatak posta...

OK je ubijati...

...barem kada se neke pita.



Znate li da preko 80 zemalja u svijetu zabranjuje homoseksualne odnose? Kazne se kreću od kratkotrajnih zatvorskih do doživotnih, pa čak i do smrtne kazne.



Mahmud (16 g.) i Ajaz (18 g.), koji su u vrijeme "zločina" bili 14 i 16 godina, obješeni su u Iranu 2005. zbog svoje homoseksualnosti. Prije vješanja svaki je primio 228 udarca bičem.

Francuska, kao trenutno predsjedavajuća država EU-a, sastavila je Deklaraciju o općoj dekriminalizaciji homoseksualnosti, koju će 10.12.2008. podnijeti Glavnoj skupštini UN-a. Taj dan je ujedno i 60. godišnjica UN-ove Opće deklaracije o ljudskim pravima.

Francusku deklaraciju je do sada podržalo/potpisalo/usvojilo oko 50 zemalja članica UN-a (od ukupno 192). Među njima su sve države članice EU-a, većina ostalih europskih zemalja, među kojima i Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Makedonija, Norveška, Švicarska, Island, Ukrajina, Andora i Lihtenštajn. Tu su još i Kanada, Argentina, Brazil, Čile, Ekvador, Meksiko, Urugvaj, Gabon, Kabo Verde, Gvineja Bisau, Novi zeland, Izrael, Armenia i Japan. Najuočljivije trenutno nedostaju dvije države: SAD i Australija.

Francuska će do kraja godine, u ime svih zemalja članica EU-a, i službeno predstaviti deklaraciju pred Glavnom skupštinom. Deklaracija će biti dobrovoljna, a ne obvezujuća za UN članice, te se o njoj neće glasovati. Gay aktivisti se nadaju da će deklaracija ipak jednog dana dovesti do rezolucije koja bi bila obvezujuća.

Najveći borac protiv deklaracije je, imate pravo na jedan pokušaj za pogađanje – Vatikan, iako nije član, nego samo promatrač, i nema pravo glasa u UN-u. Slično kao kada se kod nas usvajao zakon o suzbijanju diskriminacije, Vatikan tvrdi da deklaracija o dekriminalizaciji vodi do nametanja legalizacije gay brakova. Ja bih išao čak i dalje. Moje osobno mišljenje je da deklaracija u konačnici vodi i do legalizacije brakova između krava i ljudi. Za konje, svinje, ovce i majmune nisam toliko siguran, ali kako su stvari krenule, može se i to očekivati. E da, zaboravih, jamačno vodi i do dekriminalizacije teških droga, o pedofiliji da i ne govorim, to se valjda podrazumijeva. Pardon, da je u pitanju ovo zadnje, Vatikan se vjerojatno tu ne bi puno miješao. Oni bi to radije gurnuli pod tepih, opet pardon, vjerojatno pod Natuzzi kožne presvlake.

Očito je da je Vatikan odaslao upute po cijelom svijetu, jer kler svugdje ponavlja isto poput papagaja. Čim se spomenu neka prava pedera, suzbijanje diskriminacije, dekriminalizacija, njima nije bitno, možda čak niti ne razlikuju značenje riječi, svi zdušno u jedan glas počinju ponavljati da se to sve svodi na legalizaciju gay brakova, a svima je opće poznata činjenica da su upravo gay brakovi trenutno najveći problem čovječanstva i da se protiv njih treba boriti svim sredstvima.

Vezano uz francusku deklaraciju, vatikanski nadbiskup i promatrač u UN-u Celestino Migliore tvrdi da bi «dodavanje novih kategorija onih koji su zaštićeni od diskriminacije» moglo dovesti do obrnute diskriminacije protiv tradicionalnog heteroseksualnog braka odn. do mogućeg pritiska na države koje ne žele legalizirati homoseksualne brakove.

Zar nije prekrasno kako neki svako protivljenje njihovoj mržnji, koja bi im ionako kao samoproglašenim beskomprimisnim borcima za ljudska prava trebala biti potpuno strana, pretvaraju u diskriminaciju prema njima samima i kršenje njihovih prava?

Talijanski gay aktivisti označili su ovaj najnoviji vatikanski napad "totalno idijotskom i luđačkom", optužujući katoličku crkvu da je postala opsjednuta homoseksualnošću i grijehom. Srednjostrujaške novine La Stampa ju nazivaju "grotesknom".

Sastavljači deklaracije kažu da se radi o dobrovoljnoj deklaraciji o dekriminalizaciji, te nema nikakve veze s istospolnim brakovima, usvajanju djece od strane istih, pa čak niti o suzbijanju diskriminacijie u zapadnjačkom smislu te riječi. Ali zato ima itekakve veze sa zakonima nekih država po kojim se homoseksualci ritualno vješaju, kamenuju do smrti, bičuju i zatvaraju. Radi se zapravo o pravu na život. Nekima očito ozakonjeno ubijanje i mučenje odgovara. I to baš onima koji zagovaraju pravo na život.

Glasnogovornik francuskog Ministarstva vanjskih poslova je rekao da se francuska inicijativa temelji na postojećim dokumentima o ljudskim pravima i da ideja nije stvaranje novih prava. "Ideja je... omogućiti da dekriminalizacija bude moguća".

Čuli ste vjerojatno kako je Vatikan zabranio zaređivanje homoseksualcima, sve naravno kako bi se posipali pepelom zbog izbijanja u javnosti velikog broja pedofilskih skandala u crkvenim krugovima koje se toliko dugo pokušavali skrivati. Ali neću sada ponovno o apsurdnosti dovođenja u vezu pedofilije i homoseksualnosti. U jednom ranijem postu, zapitao sam se kako će to crkva uopće utvrđivati tko je homoseksualac? Ne znam čita li netko u Vatikanu ovaj blog, ali nisam trebao dugo čekati odgovor na moje pitanje. Vatikanska Kongregacija za katolički odgoj objavila je «Smjernice za uporabu psihologije za prijem i formaciju kandidata za svećeništvo» u kojem se navodi da muškarci s duboko usađenim homoseksualnim tendencijama nisu dostojni ređenja te se nalaže sjemeništima da potraže pomoć psihologa koji će obaviti pregled kandidata za svećenike u svrhu otkrivanja onih s homoseksualnim i drugim «psihološkim poremećajima».

Nakon što je prošlo nekoliko desetljeća od kada su sve respektabilne svjetske zdravstvene organizacije skinule homoseksualnost s popisa mentalnih poremećaja, evo pojavljuju se ponovno neki znanstvenici po vatikanskim podrumima koji valjda imaju neka druga saznanja i dokaze, samo što ih valjda drže dobro skrivenima. To su valjda isti oni znanstvenici koji su spaljivali vještice, ubijali sve one koji su se drznuli pomisliti da Zemlja nije ravna ploha i centar svemira, te koji su u ime Boga ubijali i vodili ratove. Pa tako i sada, neka visi jedan Mahmud i i jedan Ajaz, uostalom koga briga za njih. Niti su katolici, niti nose Prada cipele i Gucci naočale, a i baš se ne voze često u Natuzzi kožom presvučenim auto sjedalima.

Iz govora Pape Ivana Pavla II u UN-u 1995.:

The fact of "difference", and the reality of "the other", can sometimes be felt as a burden, or even as a threat. Amplified by historic grievances and exacerbated by the manipulations of the unscrupulous, the fear of "difference" can lead to a denial of the very humanity of "the other": with the result that people fall into a cycle of violence in which no one is spared, not even the children.

Jesam li zbog mog lošeg engleskog nešto ovdje krivo razumio, ili je Papa stvarno spominjao strah od različitost, potpirivan povijesnim uvredama i manipulacijama beskrupuloznih ljudi, koji može dovesti do nasilja pa čak i prema djeci?

We must overcome our fear of the future. But we will not be able to overcome it completely unless we do so together. The "answer" to that fear is neither coercion nor repression, nor the imposition of one social "model" on the entire world. The answer to the fear which darkens human existence at the end of the twentieth century is the common effort to build the civilization of love, founded on the universal values of peace, solidarity, justice, and liberty. And the "soul" of the civilization of love is the culture of freedom: the freedom of individuals and the freedom of nations, lived in self-giving solidarity and responsibility.

We must not be afraid of the future. We must not be afraid of man. It is no accident that we are here. Each and every human person has been created in the "image and likeness" of the One who is the origin of all that is. We have within us the capacities for wisdom and virtue. With these gifts, and with the help of God's grace, we can build in the next century and the next millennium a civilization worthy of the human person, a true culture of freedom. We can and must do so! And in doing so, we shall see that the tears of this century have prepared the ground for a new springtime of the human spirit.

To se valjda odnosi na sve, osim na pedere.

Klikni za ostatak posta...

Spektakl

Nije mi jasno kako se do sada još nisam osvrnuo na moju omiljenu emisiju Ples sa zvijezdama. Meni je u toj emisiji sve super, od glazbe i plesa, do voditelja i žirija. Da o količini šljokica niti ne govorim.

Prošle subote dodatna vrijednost je bila i napetost kao u kakvom dobrom trileru. Mislim da sam živcirajući se izgubio nekoliko godina života. Moji favoriti, Martina i Robert dobili su najmanje bodova od žirija i bio sam uvjeren da će izletiti iz show-a. Na sreću, to se nije dogodilo jer su ih gledatelji svojim glasovima spasili. Kako vjerujem da su bakice najvjerniji glasači Plesa sa zvijezdama, zabrinuo sam se da one neće primjetiti najveću vrijednost ovog para, a to su Robetova bedra i dupe. A o kakvom se samo dupetu i bedrima radi. Rekao bih, spektakularno dupe i svjetska bedra. I zato, hvala vam drage bakice što niste žalile potrošiti koju kunu za glasovanje iz one mizerije koju neki nazivaju i mirovinom, vidim da vas srce i vid još uvijek dobro služe.



Klip slabe rezolucije s YouTube-a ne uspijeva dočarati sve Robertove kvalitete i vjerujte mi, to se mora vidjeti na televizijskom ekranu kako bi se u potpunosti moglo uživati. A i inače mi je Robert zanimljiv i simpatičan, miran i samozatajan, skroman i pristojan, čini mi se dobar čovjek. Ima nešto u njemu. You go Robert!

Osim njih, u igri je još nekoliko zanimljivih parova. Zlata i Ištvan, a što da kažem o njima. Ovo o «njima» je samo reda radi, svi znamo da mene zanima samo jedna polovica para. Ištvan je ono, unatoč svim mojim pravilima i osobnim preferencijama, mmm. Već sam već prošle godine rekao kako izgleda kao iz nekog BelAmi pornića, te i dalje stojim iza tih riječi. Kako taj tip filmskih umjetnika i nije nešto po mom ukusu, stvarno me čudi što vidim u njemu. Valjda to što je sav tako nekako napet, savršeno ošišan, čist, sjajan, okretan, savitljiv, što ima seksi perverzan pogled i što onako vrckavo vrti dupetom, ma sav je nekako kao džepna Venera, ili možda bolje džepni Venerko. Da, točno tako, upravo mi je sinulo, radi se o muškoj inačici Kylie Minogue.

Ana i Mister Mario, ne znam što da mislim o misteru. Nesumnjivo ima sve potrebne fizičke kvalitete koje jedan mister treba imati, ali svjedno nešto me kod njega ipak smeta. Radi li se o tome što mi se čini kako u svakom trenutku pazi kako izgleda, kakav mu je izraz lica, kako se nastoji svidjeti i biti simpatičan?. A možda se i varam, možda sam sasvim nepravedan i u krivu, jer on možda u stvarnosti i je simpatičan?

I na kraju još su ostali samo Danijela i Nicolas. Da nisam tako nevjerojatno plitak i da ne stavljam jednu mušku guzicu, istina nevjerojatno spektakularnu mušku guzicu na jednako spektakularnim muškim nogama, ispred svih drugih, normalnim ljudima, važnijih stvari, oni bi definitivno bili moji favoriti. Danijela je kao i uvijek fenomenalna u svemu što radi na televiziji, izuzetno je simpatična, duhovita, a ni Nicolasu ne nedostaje simpatičnosti. Dapače.

I tako, sada sam na sto muka. Za koga navijati, pitanje je sad? Da li da poslušam razum koji mi govori da pobjedu apsolutno zaslužuju Danijela i Nicolas, najsimpatičniji i najveseliji par koji vjerojatno tamo i najbolje plešu, ili pak da poslušam svaki atom moga tijela koji mi govori da bi bila velika nepravda da onakvo dupe i onakve noge ne budu okrunjene lovorikama pobjede?

Kako sam uvjeren da ogromna većina ljudi (na sreću) nisu plitki kao ja, i kako znam da pobjedu ipak zaslužuju Danijela i Nicolas, bojim se da Roberta nećemo imati prilike još dugo gledati. Tko zna, možda je ova subota zadnja prilika.

Stoga apeliram na sve vas koji znate cijeniti dobro dupe kada ga vidite, nemojte u subotu propustiti Pleas sa zvijezdama jer je vrlo vjerojatno, osim ako se ne dogodi čudo, da će Martina i Robert napustiti show, a nisam siguran da će se jedno ovako dobro dupe skoro opet pojaviti na televiziji. Nadam se samo da Robert neće obući frak.

I da nastavim u istom revijalnom ritmu, iza klika slijedi nekoliko spektakularnih guzica.




























Jedno mi se mora priznati, dobro sam se pripremio za ovaj post.

Klikni za ostatak posta...