Ponovno sam u takvoj strci i frci na poslu da je to strašno. Posao sam počeo i doma donositi. Gotovo cijeli vikend sam potrošio za obavljanje raznoraznih stvari koje su trebale biti gotove jučer.
Zar je zaista smisao života rad? Tko je to uopće izmislio? Zašto moramo toliko raditi? Da bi se tamo netko bogatio, a mi mogli samo preživjeti. Cijeli život nam se svodi u očekivanju vikenda. Zar ne bi trebalo biti obratno, uživati u većini vremena, a manji dio potrošiti na rad? Ali možda je to samo moj problem. Možda sam ja među rijetkima koji radije digne sve četiri u zrak (ponekad i samo dvije, ovisi o situaciji), nego da pronalazi smisao života u radu. Rad oslobađa. Mo'š mislit, pogotovo kada se sjetiš čija je to krilatica bila.
No da ipak nisam samo ja ljenčina govori mi i to što ćete svaki petak na kraju radnog vremena od kolega čuti pozdrav «Ugodan vikend». Još nisam doživio da me netko u ponedjeljak pozdravi «Dobro jutro i ugodan radni tjedan!». Pa čak niti šef.
I znate što još. Razmišljam de se riješim šefa za svagda. Ne, ne u tom smislu. Šef mi nije loš, dobro se kužimo i želim mu sve dobro, ali dosta mi je toga da nisam vlastiti gazda. Zapravo kada pomislim na to, nije li to sve skupa malo ponižavajuće. Mi smo kao neka slobodna ljudska bića, a skoro svi imamo nekoga tko nam zapovijeda. Slobodni my ass. Razmišljam da probam nešto sam, ali postoje dvije stvari koje me plaše. Prvo je da bih mogao cijelu stvar požaliti ako se dogodi da budem morao staviti gaće na štap, a drugo je da se bojim da bih tada morao još i više raditi. Kako kod okreneš ne valja.
I ja bih se najradije odselio u tu kuću gdje žive Titan Media muškarci. U stvari sam to pitanje ja postavio, ako ste uopće i sumnjali. Tamo me ne bi ništa smetalo, radio bih sve što treba, samo da Titanovci šeću preda mnom. Evo recimo smatram da bih bio idealan za držati onu okruglu stvar pri snimanju koja usmjerava svjetlo. Ali dok se netko ne smiluje napisati njihovu adresu, ne preostaje mi ništa drugo nego gledati ovoga što je sve 4 raširio na kauču pred televizorom (bukvalno, trebali biste vidjeti ovo što ja sada vidim), komentira reklame (jako mu je smiješna ona s Kinezom za Dorinu), podriguje, izbacio trbušinu, nije se od petka obrijao, nadam se da se barem otuširao, pogotovo nakon onoga što smo radili noćas negdje oko 3 ili 4 sata. Zašto si nisam mogao pronaći nekog finijeg kućnog ljubimca, nekoga tko uvijek fino miriši, nekoga tko ne prdi i podriguje, nekoga tko se ne linja?
I tako, već je jedan sat. Moram se ustati u 6.30h. Znači ostaje mi samo 5 i pol sati spavanja. Ništa od 8 sati bjuti slipa. Kao da bi mi to išta i pomoglo.
U svom tom prekovremenom i neplaćenom radu, čak sam i Ples sa zvijezdama propustio, a i večerašnje izborne TV specijale sam pratio samo krajičkom oka i to samo kada se moj kućni ljubimac smilovao prebaciti na HTV1. Pa ništa, ako smo mogli čekati 10 godina, moći ćemo još 4 prije nego li se vjenčamo. Ako se prije toga ne odselim u Titan kuću.
Ugodan vam radni tjedan želim.
Ljenčina u Titan kući
26 studenoga 2007Objavio Jonasy u 00:54
Oznake: moj gej život
Pretplati se na:
Objavi komentare (Atom)
9 komentara:
hehe, ti i ja mozemo ruku pod ruku sto se stava o radu tice :)
meni još faks predstavlja posao a kako nemam puno zadaći i obveza to je još i ok. mene iskreno plaši taj početak pravog rada i zarađivanja za život. živo me zanima kako će sve to ispasti na kraju.
e jonasy, ja sam sam svoj šef, ima to svojih prednosti i mana, ti si glavni organizator, glavni pregovarać, glavni akter na poslovnim ručkovima koji se dešavaju i preko vikenda, da određuješ si sam radno vrijeme ali obićno sve poslove onako malo odgađaš pa ti se desi da kad više nema odgađanja radiš ko manijak, ja primjerice imam periode kad radim da ne idem spavat uopće, dok mi se cura nije doselila znao sam završiti i na hitnoj jer bi izgubio pojam o vremenu i proveo za kompom po 3 dana u komadu, imao sam dva predinfarktna stanja od stresa(a još nemam ni 30).za sve moras imati plan kao i za nepredvidjene poteskoce, cesto puta se desi neki drek i preko vikenda i preko godisnjeg, pa opet sređuj, tako da je to lijepo sam si sebi biti sef, sam sebi odgovaraš, ali ja da sam imao priliku radije bi bio običan radnik., odradiš svoje što ti se kaže ili sto ti je posao i bok.........kad si sam svoj šef i ne radiš po balkan( svi rade osim šefa koji bere pare i pojma nema o nićemu) principu i hočeš imati profitabilnu firmu često puta nemaš privatnog života,posao ti postane veliki dio privatnog života i sve trpi zbog toga, primjerice ima peridoa kada ne sklopiš niti jedan posao pa si zbog toga u dreku, onda ima perioda kada nemožeš na wc koliko ti je toga upalo, pa ti se desi da imaš nepredviđene izdatke.....da ne govorim o odredbama i pizdarijama vlade koja stalno nesto mjenja i tak......je lijepo je biti sam svoj šef i gazda ali iskreno to košta, košta privatnog, obitejjskog, ljubavnog,društvenog života....
hvala, također!
ipak ne vidim baš da će taj pozdrav zaživjeti... zvuči kao da nabijaš ponedjeljak nekom na nos :)
Slažem se sa svime što si napisao o poslu i iako volim svoj posao, ne volim način na koji ga moram raditi, a kao što kažeš, tu je uvijek netko iznad tebe tko te kontrolira, naređuje, gnjavi... Sve ostavljam za zadnji tren i također idem spavati prekasno, kad se više ni ne isplati zaspati, jer već sljedećeg trenutka moram ustati. I toliko čekam taj vikend, čak si kažem da ću napraviti to i to, a onda ga provedem u totalnom ljenčarenju i postanem živčan u nedjelju navečer, jer znam da ću morati opet ostati dugo budan zbog posla koji sam mogao i trebao obaviti ranije...
Slobodni my ass :D
Uf hrle, ubije me u pojam. Možda da se okanim tih mojih misli? Zvučim kao pokvarena gramofonska ploča (za one koji znaju što je to gramofon), ali trebao bih se i sam držati moje krilatice: Čim manje razmišljanja - tim bolje!
nisam te htio ubiti u pojma, ja sam krenuo sa svojim poslom kada sam vidjeo da nema nikakve šanse,bez obzira što sam diplomirao ranije uz odlićne ocjene, kao i preskočio par razreda. da se zapolsim jer ko bi uzeo lika u kolicima, pa sam metnuo svoju lovu na kocku, lovu staraca, bratovu ušteđevinu, digo kredite i 2 godine jeo kruh i vodu ali kad aje krenulo,zahvlajujući mom frendu koji me preporućio svojoj stranoj firmi, ond aje krneulo sve,llova se samo stala slijevat, uroku pola godine sam kupio autio, stan, adaptiro stan i uspio, tako d aako se odlučiš moraš faka tima neki plan i spreman na to da ti neće odma krenut, biti spreman na neprospavane noći, stres itd. ali kada krene sve, vidiš d ase sve odricanje i rizik ispčlatio samo moraš ostat vjeran prvom planu i ne dopustiti da te novac pokvari i metnuti prioritete,a to je da prvo platiš radnike i sve što ide uz njih, zato uvijek moraš imat love pa makar ti umiro od gladi, onda može sve ostalo tipa ulaganje u razvoj firme,bitno od sveg aje d aimaš jasan poslovni plan kojeg se držiš i ne skrečeš previše s njega.
оно што сам тражио, хвала
Objavi komentar