Nenad Veličković – Sahib (Impresije iz depresije)

Sjajno. Ako bih morao naći jednu riječ za opisati ovaj roman onda bi to bilo upravo to – sjajno.

Sahib je roman koji se sastoji od šezdeset e-mailova koje jedan Englez, dužnosnik međunarodne zajednice (birokracije) na šestomjesečnom radu u post-ratnom Sarajevu, šalje svom ljubavniku Georgeu u Englesku. U njima se opisuje, ismijava i možda ogoljuje do srži balkanski mentalitet stanovništva na ovim prostorima na kojima se više cijeni snalažljivost nego znanje i poštenje, ali isto tako ismijava i razotkriva kolonijalnu ulogu koju međunardona zajednica ima na ovim prostorima i njihovo s visoka komentiranje naše zasotalosti i zatucanosti. Prvo prodaju oružje s kojim se pokoljemo, zatim dođu pomoći u obnovi prodajući vlastitu zastarijelu tehnologiju i još pri tome iskorištavajući sirovine, energiju ili prostor za vojne baze.

Roman je u isto vrijeme beskrajno duhovit i pomalo tragičan. Ne sjećam se kada sam se zajednji puta toliko smijao čitajući neku knjigu. Valjda je u pitanju taj famozni bosanski humor. Počeo sam čak i zapisivati stranice na koje sam se htio ovdje osvrnuti, ali ubrzo sam odustao. Gotovo iz svakog odlomka pršti kakva dobra šala, rečenica, stilska bravura.

Nenad se jednakom satirom i oštricom, bez svrstavanja na ičiju stranu, postavlja naspram obje strane - “primitivna” balkanska i “uglađena” zapadnjačka. I jedna i druga su prljave, samo što se možda radi o drugačijoj vrsti prljavštine.

Roman je poprilično kratak i pročitao sam ga u jednom dahu, za jedno popodne. To je jedna od onih knjiga koju jednostavno ne možete ispustiti iz ruku.

Radnja počinje kada glavni lik Sahib po prvi puta ugazi u balkansko blato i upoznaje svog vozača – Sakiba. To je igra riječima jer sahib znači i gospodar, a Sakib je muško bosansko ime.
Sakib je po zanimanju profesor, ali više mu se isplati voziti strane dužnosnike. Njih dvojica razvijaju prijateljski odnos, a Sahib se u njega pomalo i zaljubljuje, mada to ne želi priznati niti sebi, a kamoli svom ljubavniku Georgeu koji ipak ima određene sumnje jer ga Sahib spominje u svakom e-mailu. Mi možemo čitati samo Sahibove e-mailove, ali ne i Georgeove odgovore, no iz njih možemo naslutiti i što George odgovara. Pa je tako jednom, nakon što je pisao Georgeu o svojim satima učenja bosanskog jezika kod Sakibove supruge, Sahib napisao:

Dragi Frojde,
Preskočiću Tvoje otkriće da sam na časove kod Sakibove žene išao zbog Sakiba a ne zbog jezika.

Ili nakon što mu je Sakib pomogao pobijediti virozu:

Dobro jutro, nepoznati gospodine,
Jeste li vi onaj duhoviti i osjećajni muškarac u koga sam bio zaljubljen? Onaj sjajni mladić koji mi nikada ne bi postavio pitanje: “Kako ti je Tvoj sakib pomogao da se preznojiš?”
(Nije mi promaklo da Sakibovo ime pišeše malim slovom. Mladić kog još nosim u srcu izvrsno je poznavao pravopis.)

I inače se iz e-mailova može iščitati Sahibova nježna gay priroda i romantičan odnos prema svom partneru, ali i ono tako tipično gay bockanje i podbadanje. Evo nekoliko bisera kako Sahib oslovljava svog ljubavnika George-a:
Dragi ljutko, Tinki Vinki, Najdraži Tinkiću, Mili i uvijek odmjereni, Pusi, Najdraži, Durko, Najnajnajdraži, Dragi Makarončiću, Vini Pujiću, Pufko, Čili Peperu...

A što kažete na ovo:

Dragi Džordž,
I ja volim da se budim ujutru kraj Tebe.
Samo sedam dana je prošlo od kada smo se rastali, a već Te želim, Budim se prije zore, onda zamotam budilnik u ćupavo ćebe, položim glavu na njega, i zamišljam da spavam na Tvojim grudima. Sanjam naše zagrljaje, sanjam kako smo se igrali podmornica u kadi, smiješim se u snu kad vidim kako Tvoj periskop izranja sa kapljicom pjene...

No ljubavni izljevi prema svom dragom Georgeu čine samo manji dio knjige. Ništa manje bolji i duhovitiji nisu niti opisi kako Sahib doživljava stanovništvo u Bosni, lokalni mentalitet i običaje, Sarajevo, ali i strane dužnosnike i njihovu ulogu pretvaranja humanitarne misije u unosan posao, za njih naravno. Zaista sam se često naglas smijao čitajući ovu knjigu. Evo kako izgledao Sahibov prvi doživljaj Sarajeva:

Glavna gradska avenija je u jako lošem stanju. Kolovoz je pun rupa i izbočina, između kojih su zakrpe od asfalta. Mnogo je i zakrpljenih zgrada sa obje strane puta. Ima ih nekoliko i obnovljenih. Nažalost, sasvim devastirane pokrivene su bilbordima, što je šteta, jer nakon svih onih ratnih snimaka čovjek ipak očekuje malo više atraktivnih ruševina. Osjećam se prevaren, kao kad naprimjer platiš ulaznicu za neki sexi film, a onda unutra otkriješ da su slobodne scene isječene. Ovako, dobio sam utisak da bi grad i bez rata izgledao jednako zapušteno i propalo.
Sa hotelskoh prozora imam pogled na brda oko grada, kao na razglednici koju nam je Vilbi poslao odavde prije dvije godine. Slika se promijenila. Ili ima manje jablanova ili više minareta.

Da ne bih sada tu previše citirao i kopirao iz knjige, na Veličkovićevom siteu možete pronaći nekoliko odlomaka iz knjige, pa sami prosudite isplati li se pročitati i cijelu knjigu.

Nenad Veličković rođen je 1962.g. u Sarajevu gdje i danas živi i radi. Spada u najproduktivnije i najpopularnije bosanske pisce mlađe generacije. Objavio je niz romana od kojih su neki objavljeni i izvan ovih prostora. Pisao je za radio, televiziju i kazalište, objavljivao teorijske radove i književne kritike, uređivao magazin Fan, predaje na Filozofskom fakultetu...

Sahib je objavljen 2002. g. u biblioteci Feral Tribunea, a prije toga su objavljivana kao neka vrsta kolumne u tjedniku Slobodna Bosna.

I za kraj, moja apsolutna preporuka za čitanje ove knjige. Ne pamtim kada me je neka knjiga toliko oduševila i oraspoložila (unatoč njenom završetku). Svakako se veselim čitanju i nekog od Veličkovićevih ostalih djela.

I znate što još. Ova knjiga je ponovno u meni razbuktila želju da nakon jako puno vremena ponovno posjetim fenomenalan grad imenom Sarajevo.