Ljeto je gotovo

Ovu smo subotu, kao uostalom i svaku drugu subotu, kućni ljubimac i ja provodili večer uz televizor. On je gledao neki film, a ja sam bio udubljen u Hadrijanove memoare. U prethodnom postu sam zaboravio napomenuti važnu stvar koju sam planirao napisati ali koja mi je ipak nekako promakla. Zadnjih 50-tak stranica knjige sam pročitao u cugu. I dak sam ostatak knjige čitao nevjerojatnom brzinom od otprilike 20 stranica na tjedan, morajući pri tome odspavati nakon svakih nekoliko stranica, sam kraj knjige mi je predstavljao veliki užitak i nije mi pri tome smetala čak niti buka televizora. Nije da se sada pokušavam vaditi nakon što sam taj klasik od romana proglasio dosadnim, ali zaista sam na kraju uživao. Možda zato jer sam bio svjestan da se bliži kraj?

Ipak, cijelu večer sam imao osjećaj kako mi nešto nedostaje. Nisam mogao odrediti točno o čemu se radi i onda mi je napokon sinulo. Imao sam neutaživu želju nešto staviti u usta. Kako zapravo niti nisam bio gladan, nisam znao žudim li za slatkim ili za slanim. Razmišljao sam bih li otišao po još koju knedlu sa šljivama što ih je to popodne pripremio kućni ljubimac. Iako obožavam knedle, to ipak nije bilo to. Na pomisao o keksima ili čokoladi, želudac mi se odmah počeo buniti. Pokušao sam samog sebe uvjeriti da je ono što mi nedostaje čips, iako mi se ni najmanje nisu jeli ti preslani krumpirovi listići. Unatoč tome, čak sam i kućnog ljubimca zamolio da skokne preko puta do našeg malog dućana i prije nego se zatvori kupi vrećicu čipsa s paprikom. On je to s gnušanjem odbio, a za razlog je nemaštovito naveo kišu. Nakon što sam mu prigovorio da kako može onaj tip u reklami za Juicy po kiši trčati po cijelom gradu bježeći od podivljalih pasa ne bi li svojoj ženi/djevojci donio sok, on je samo hladno odgovorio – «Ti nisi trudan!». Protiv tog argumenta nisam ništa pametno mogao smisliti.

I onda su mi se obrisi moje želje polako počeli nazirati. Suzio sam izbor na neko fino, mirišljavo pecivo, kakvu kiflu ili pogaćicu, nešto mekano i toplo, niti slatko niti preslano. Čak sam i naglas počeo razmišljati i tada odjednom slijedilo je prosvjetljenje. Ono što mi nedostaje je slanac. Bez razmišljanja sam ustao i obznanio da odlazim do obližnje pekarnice. Čak me niti kućni ljubimac nije proglasio ludim jer je vjerojatno shvatio o kakvoj se želji radi. Vjerojatno je vidio sjaj u mojim očima i luđački pogled neizdržive želje.

Navukao sam na sebe jaknu i izašao na ulicu. I onda se dogodilo ono o čemu sam zapravo i htio napisati koju riječ, još i prije ovog posta o Hadrijanovim memoarima. Nakon mjeseci vrućine i dugog ljeta, prvi puta me zapljusnuo val svježeg jesenskog zraka. Duboko sam udahnuo i odmah me neka milina i sreća ispunila. Gotovo da sam mogao u zraku osjetiti miris pečenih kestena. Volim te promjene godišnjih doba. Volim taj trenutak kada shvatim, ljeto je gotovo, počinje duga hladna zima. Iako volim ljeto, čovjek ga se valjda vremenom zasiti, poželi nešto novo i drugačije. Već se unaprijed radujem smrznutim prstima i osjećaju ugode kada se vratim u topli dom. Svjestan sam da će mi i to dosaditi. Ali zato će opet doći taj uzbudljivi trenutak kada ću shvatiti da su hladni dani prošlost i da je pred nama opet dugo toplo ljeto.

Nakon što sam postao svjestan da sam opet doživio taj trenutak, ne bih li ga produžio, do pekare sam ispod kišobrana prošetao dužim putem. Usput me je bilo strah da su možda prodali sve slance, ali na sreću to nije bilo tako. Pekarica ih je donijela iz stražnje prostorije, vidio sam kako ih je uzela ravno sa velikog protvana, gotovo direktno iz vruće peći. Bili su baš onakvi kakvim sam ih i zamišljao. Meki i mirišljavi, vrući i blago slani, topili su se u ustima. Baš sam bio sretan. Pola sam ih ja smazao, a pola kućni ljubimac. I to je bilo ono što mi je nedostajalo da bi ta večer bila potpuna. Mirno sam mogao završiti knjigu čitajući Margueriteinu radnu bilježnicu i bibliografsku napomenu koje se nalaze na kraju knjige.

Rijetko mi se dogodi baš taj neki potpuni osjećaj zadovoljstva, a zapravo je tako malo potrebno. Potrebno je da se poklopi neka čudna kombinacija. Ovaj puta je to bilo zadovoljstvo što se bliži kraj knjige koju nikako da pročitam, zadovoljstvo što sam napokon u njoj počeo uživati i tuga što se to ranije nije dogodilo, blizina kućnog ljubimca, osjećaj ugodne sitosti koji su mirišljavi slanci u meni proizveli i prohladna svježina skoro pa jesenske noći. I najbolje od svega, tek sada shvaćam koliko sam bio u pravu kada sam u prošlom postu napisao da Hadrijanovi memoari nikako nisu ljetno štivo. Ili to opet samo samog sebe tješim.