Ljeto je gotovo

14 rujna 2008

Ovu smo subotu, kao uostalom i svaku drugu subotu, kućni ljubimac i ja provodili večer uz televizor. On je gledao neki film, a ja sam bio udubljen u Hadrijanove memoare. U prethodnom postu sam zaboravio napomenuti važnu stvar koju sam planirao napisati ali koja mi je ipak nekako promakla. Zadnjih 50-tak stranica knjige sam pročitao u cugu. I dak sam ostatak knjige čitao nevjerojatnom brzinom od otprilike 20 stranica na tjedan, morajući pri tome odspavati nakon svakih nekoliko stranica, sam kraj knjige mi je predstavljao veliki užitak i nije mi pri tome smetala čak niti buka televizora. Nije da se sada pokušavam vaditi nakon što sam taj klasik od romana proglasio dosadnim, ali zaista sam na kraju uživao. Možda zato jer sam bio svjestan da se bliži kraj?

Ipak, cijelu večer sam imao osjećaj kako mi nešto nedostaje. Nisam mogao odrediti točno o čemu se radi i onda mi je napokon sinulo. Imao sam neutaživu želju nešto staviti u usta. Kako zapravo niti nisam bio gladan, nisam znao žudim li za slatkim ili za slanim. Razmišljao sam bih li otišao po još koju knedlu sa šljivama što ih je to popodne pripremio kućni ljubimac. Iako obožavam knedle, to ipak nije bilo to. Na pomisao o keksima ili čokoladi, želudac mi se odmah počeo buniti. Pokušao sam samog sebe uvjeriti da je ono što mi nedostaje čips, iako mi se ni najmanje nisu jeli ti preslani krumpirovi listići. Unatoč tome, čak sam i kućnog ljubimca zamolio da skokne preko puta do našeg malog dućana i prije nego se zatvori kupi vrećicu čipsa s paprikom. On je to s gnušanjem odbio, a za razlog je nemaštovito naveo kišu. Nakon što sam mu prigovorio da kako može onaj tip u reklami za Juicy po kiši trčati po cijelom gradu bježeći od podivljalih pasa ne bi li svojoj ženi/djevojci donio sok, on je samo hladno odgovorio – «Ti nisi trudan!». Protiv tog argumenta nisam ništa pametno mogao smisliti.

I onda su mi se obrisi moje želje polako počeli nazirati. Suzio sam izbor na neko fino, mirišljavo pecivo, kakvu kiflu ili pogaćicu, nešto mekano i toplo, niti slatko niti preslano. Čak sam i naglas počeo razmišljati i tada odjednom slijedilo je prosvjetljenje. Ono što mi nedostaje je slanac. Bez razmišljanja sam ustao i obznanio da odlazim do obližnje pekarnice. Čak me niti kućni ljubimac nije proglasio ludim jer je vjerojatno shvatio o kakvoj se želji radi. Vjerojatno je vidio sjaj u mojim očima i luđački pogled neizdržive želje.

Navukao sam na sebe jaknu i izašao na ulicu. I onda se dogodilo ono o čemu sam zapravo i htio napisati koju riječ, još i prije ovog posta o Hadrijanovim memoarima. Nakon mjeseci vrućine i dugog ljeta, prvi puta me zapljusnuo val svježeg jesenskog zraka. Duboko sam udahnuo i odmah me neka milina i sreća ispunila. Gotovo da sam mogao u zraku osjetiti miris pečenih kestena. Volim te promjene godišnjih doba. Volim taj trenutak kada shvatim, ljeto je gotovo, počinje duga hladna zima. Iako volim ljeto, čovjek ga se valjda vremenom zasiti, poželi nešto novo i drugačije. Već se unaprijed radujem smrznutim prstima i osjećaju ugode kada se vratim u topli dom. Svjestan sam da će mi i to dosaditi. Ali zato će opet doći taj uzbudljivi trenutak kada ću shvatiti da su hladni dani prošlost i da je pred nama opet dugo toplo ljeto.

Nakon što sam postao svjestan da sam opet doživio taj trenutak, ne bih li ga produžio, do pekare sam ispod kišobrana prošetao dužim putem. Usput me je bilo strah da su možda prodali sve slance, ali na sreću to nije bilo tako. Pekarica ih je donijela iz stražnje prostorije, vidio sam kako ih je uzela ravno sa velikog protvana, gotovo direktno iz vruće peći. Bili su baš onakvi kakvim sam ih i zamišljao. Meki i mirišljavi, vrući i blago slani, topili su se u ustima. Baš sam bio sretan. Pola sam ih ja smazao, a pola kućni ljubimac. I to je bilo ono što mi je nedostajalo da bi ta večer bila potpuna. Mirno sam mogao završiti knjigu čitajući Margueriteinu radnu bilježnicu i bibliografsku napomenu koje se nalaze na kraju knjige.

Rijetko mi se dogodi baš taj neki potpuni osjećaj zadovoljstva, a zapravo je tako malo potrebno. Potrebno je da se poklopi neka čudna kombinacija. Ovaj puta je to bilo zadovoljstvo što se bliži kraj knjige koju nikako da pročitam, zadovoljstvo što sam napokon u njoj počeo uživati i tuga što se to ranije nije dogodilo, blizina kućnog ljubimca, osjećaj ugodne sitosti koji su mirišljavi slanci u meni proizveli i prohladna svježina skoro pa jesenske noći. I najbolje od svega, tek sada shvaćam koliko sam bio u pravu kada sam u prošlom postu napisao da Hadrijanovi memoari nikako nisu ljetno štivo. Ili to opet samo samog sebe tješim.

6 komentara:

NShappy kaže...

hm, meni se jedu puterice, mogao bih cimera naterati da ode... :giggle:

Rezzy kaže...

Joooj meni je dopizdilo ljeto jer je bilo zbilja dugo toplo ljeto. Bolje rečeno vruće. Ne podnosim vrućinu tako da mi je ova promjena temperature dobro došla.

Anonimno kaže...

;) Slučajno sam naletio na tvoj blog. Dogodilo se to nakon što sam u jednom od svojih "zašto sam gay ?" stanja pretraživao po internetu o povijesti homoseksualnosti. Pročitao sam u jednu večer većinu tvojih članaka i naravno našao sam se u gomili njih. Ako je suditi po tvojim razmišljanjima, blago tvom kućnom ljubimcu. Ne bi imao ništa protiv da sam na njegovom mjestu. Čini mi se da bi imao o čemu pričati s tobom, da ne kažem naučiti. Skrivanje seksualne orijentacije me polako ubija, no ne pada mi na pamet javno je objaviti. Nisam u vezi s nekim dečkom, niti sam ikad bio. Koliko bi to htio, toliko od toga bježim. Možda još nisam susreo nekoga s kim bi to htio ostvariti, a možda za to nisam ni sposoban. U svakom slučaju jako si me zainteresirao , toliko da ću nastaviti čitati tvoje postove. Nemam takav običaj, a još manje ostavljati komentare. Baš sam sav zbrčkan zato što sam gay !!! Samo tako nastavi....

Jonasy kaže...

Hvala puno, drago mi je da ti se sviđa. A sad koliko je blago mom kućnom ljubimcu, mislim da bi on puno toga imao reći na tu temu, ali ne bih u njegovo ime...
Ono što ti jedino mogu savjetovati je da budeš svoj. Nemoj slušati druge, nečiji drugi recepti možda nisu dobri za tebe. Zapitaj se što ti zaista želiš i tako živi svoj život. Ako je to život u skrivanju, ako ti je tako lakše (makar koliko to zapravo bilo teko), onda živi tako. Nemoj se povoditi za drugima, slušaj sebe.
Svatko je sposoban za vezu, barem ja tako mislim.
I ne brini, svi smo mi zbrčkani, bili gay, bili str8, svatko od nas mora sam izabrati svoj put.
Moj jedini savjet je da svatko treba truditi se biti pristojno ljudsko biće. Barem u stvarnosti, blog je neka druga priča :-).
Ajd uživaj.

količar kaže...

joj jonasy d amu nije drago ne bi bio s tobom. joj sto bi ja dao z aljeto, ova jebena klima me tu ubija, covjece svi dani tmurni kisni, kazu ljeto je, a temperatura jedva 25,kako ljeto. bemti skandinaviju.znaci sluzbeno je ljeto dole gotovo,ahhhhhhh.

Jonasy kaže...

je, kako se čini ljeto je otišlo na neko duže vrijeme... Temperatura ne prelazi 15.