Marguerite Yourcenar: Hadrijanovi memoari

Za ovu knjigu kažu da je jedan od klasika 20. stoljeća, možda posljednji veliki francuski roman, a redovito ju uvrštavaju i među 10 najboljih gay romana svih vremena. Knjiga je napisana u prvom licu a zamišljena je kao pismo koje ostarjeli i teško bolesni rimski car Hadrijan piše svom nasljedniku Marku Aureliju. Hadrijan opsežno priča o svom životu, razmišljanjima, putovanjima, meditira o svojoj ljubavi prema filozofiji, umjetnosti, arhitekturi i strasti prema svom ljubavniku Antinoju.

Hadrijan je carevao na početku 2. stoljeća i bio je treći od pet dobrih, pametnih i sposobnih careva (Nerva, Trajan, Hadrijan, Antonin Pio i Marko Aurelije) za čije vrijeme je Rimsko carstvo doživjelo najveću moć, slavu i prosperitet. Ime je dobio po Jadranskom moru sa čijih obala potječu njegovi preci. Rodio se u Španjolskoj iako neki kažu da je u vlastitoj autobiografiji, koja nije sačuvana, napisao da se rodio u Rimu, ali se to općenito smatra kao njegov pokušaj lažiranja u svrhu ublažavanja kritičara koji su bili protiv cara koji nije «pravi» rimljanin. Kao zanimljivost za naše prostore, osnivač je Murse, današnjeg Osijeka.

Iako po prirodi osvetoljubiv, bio je izuzetno mudar i pošten car koji je težio miru i blagostanju za sve građane. Pa tako iako nije ukinuo ropstvo, znatno ga je ublažio i zabranio mučenje. Bio je veliki ljubitelj umjetnosti i filozofije, grčke kulture, po cijelom carstvu osnovao je mnoge gradove, dao sagraditi nebrojene knjižnice, akvadukte, kupališta, kazališta. Među najznačajnija djela njegove ostavštine spadaju raskošna Hadrijanova vila u Tivoliju i Panteon u Rimu. Veći dio svog carevanja proveo je na putovanjima po cijelom carstvu i svugdje gdje je došao nastojao je uvesti poboljšanja. Neki idu čak toliko daleko da Hadrijanovo doba proglašavaju za jedno od najsretnijih u ljudskoj povijesti. Prema životu imao je pozitivan stav, ali prije svega ipak je bio pragmatičar.

Nije imao vlastite djece, a brak sa Sabinom bio je gotovo pa samo na papiru. Ljubav života mu je bio Antinoj, mladić nevjerojatne ljepote, kojeg je upoznao na proputovanju kroz Bitniju, koja je danas dijelom sjeverozapadne Turske. Neki drugi kažu da je Antinoja upoznao tako što je organizirao izbor za najljepšeg mladića carstva na kojem je izabrao Antinoja kao pobjednika. Kako god bilo, Antinoj mu je ubrzo postao ljubavnik i nerazdvojni pratioc na svim putovanjima.

Antinoj je umro pod nerazjašnjenim okolnostima u svojoj 20. godini. Hadrijan je napisao da se Antinoj utopio u rijeci Nil u Egiptu, ali ostaje nerazjašnjeno da li se radilo o nesreći, ubojstvu, samoubojstvu ili religijskom žrtvovanju. Nakon Antinojeve smrti, tuga cara Hadrijana nije imala granica i naredio je najekstravagantije oblike obilježevanja njegove uspomene. Slijedeći primjer Aleksandra Velikog i njegova nauma da nakon smrti svog ljubavnika Hefestiona od njega napravi božanstvo, Hadrijan je naredio osnivanje gradova Antinoju u čast, od kojih je najpoznatiji bio Antinupol u Egiptu izgrađen na mjestu gdje je Antinoj poginuo, podizani su kipovi po cijelom carstvu, izrađene nebrojene biste, medaljoni i reljefi, pojavljivao se na kovanicama, posvećivani su mu hramovi, održavani festivali. Hadrijanova vila bila je okićena nebrojenim Antinojevim portretima od kojih su mnogi sačuvani do danas. Hadrijan je pretvorio Antinoja u božanstvo i uspio u naumu da se njegov kult proširi po cijelom carstvu. Upravo je zbog toga lik Antinoja, onakav kako je zaista izgledao u zbilji, jedan od najvjernije očuvanih antičkih likova. Sa sigurnošću možemo reći, da, Antinoj je točno tako izgledao. Antonija danas možemo pronaći u bezbroj muzeja širom svijeta, a vjerojatno još i više u mnogim privatnim zbirkama nedostupnim javnosti.

Hadrijan je umro u svojoj 62. godini, petnaest godina nakon Antinojeve smrti, vjerojatno od srčanih problema. Odnos Hadrijana i Antinoja zaokupljao je maštu ljudi, povjesničara i umjetnika sve do današnjih dana. Evo kako je taj odnos vidio francuski slikar Édouard-Henri Avril tamo negdje u 19. stoljeću. Po Avrilu, ovaku su Hadrijan i Antinoj provodili dane za vrijeme onog kobnog putovanja u Egipat kada se Antinoj utipio u Nilu. Čini mi se da Avril nije bio nešto posebno suptilan umjetnik.



Upravo se počeo ili će se upravo tek početi i snimati film po ovoj knjizi u režiji britanca John Boormana. Na internetu sam pronašao razne podatke, od toga da će izaći 2009. ili tek 2010. godine. Prvotno je Hadrijana trebao glumiti Antonio Banderas, ali izgleda da je ta odluka promijenjena pa će se tako u ulozi Hadrijana naći seksi Daniel Craig, najnoviji James Bond. Antinoja će glumiti Charlie Hunnam, engleski glumac kojemu to neće biti prva gay uloga jer je glumio u britanskoj verziji serije Queer as Folk.


Hadrijan i Daniel Craig


Antinoj i Charlie Hunnam

A sada konačno nešto i o samoj knjizi.

Nakon preko 20 godina mučenja, istraživanja, pisanja, odustajanja, pa ponovnog pisanja, knjigu je 1951. godine objavila francuskinja Marguerite Yourcenar. Sam život Marguerite je također bio zanimljiv i od njega bi se sigurno dalo napraviti uzbudljivu knjigu. Rodila se 1903. g. u Bruxellesu, proputovala je pola svijeta, imala nevjerojatnu energiju a kao prva žena u povijesti 1981.g. primljena je u Francusku akademiju. Marguerite je bila lezbijka, u najmanju ruku biseksualka. Nesretno je bila zaljubljena u francuskog pisca Andrea Fraigneaua, kojeg su pak više privlačili muškarci. U svojoj 35. godini upoznaje amerikanku Grace Frick koja joj postaje životna družica. Knjiga je nakon objavljivala doživjela nevjerojatan uspjeh i hvalospjeve. Prvo izdanje knjige u Hrvatskoj je rasprodano, a drugo se još teškom mukom može pronaći u nekoj knjižari. Pitam se kako to da ja do nedavno nisam nikada čuo za tu knjigu? Mislim da je odgovor prilično očit.

Naravno da sam za knjigu čuo tražeći moje slijedeće gay štivo. Zapravo bi se dalo raspravljati što je to uopće gay literatura ili što je to dobar gay roman. Nisam sasvim siguran koji bi odgovor bio kao što nisam niti siguran je li ovo uopće gay roman. Ako je gay roman onaj roman u kojem je glavni lik gay, onda bi ovo bio gay roman. Ali ako očekujete da nečija gejstvenost (kako bi to Tonique lijepo rekao) prevladava, onda ovo nikako nije gay roman. Više se zapravo radi o jednom iznimnom čovjeku iz davne prošlosti koji raspreda o svemu i svačemu, o svom životu, o životu općenito, o prolaznosti i smrti. Kako u predgovoru knjige piše, zapravo se radi o univerzalnom pojedincu koji se osjećao slobodnim kao malo tko prije i poslije njega. Pa sad, ako vas zanimaju takve stvari…

Par rečenica iznad, namjerno sam upotrijebio riječ «raspreda». U potpunosti razumijem Marguerite što joj je trebalo 20 godina da napiše ovu knjigu. Meni je trebalo 2 mjeseca da ju pročitam. Mislim da mi se to nikada ranije nije dogodilo, ali čitajući Hadrijanove memoare uspio sam nekoliko puta zaspati u pola poglavlja. Zapravo «nekoliko» je više bliže desetak ili više puta. Pročitah 2-3 stranice i evo me već u carstvu snova. Ovu knjigu se nikako ne smije čitati u ležećem položaju. Uspravan, sjedeći položaj, potpuna koncentracija bez ičega što vam može odvući pažnju (kućni ljubimac, televizija, radio, buka prometa…) je jedini način. Čak sam u međuvremenu uspio pročitati dvije druge knjige, znate ona džepna izdanja koja možete kupiti na svakom aerodromu.

Na uvijeni način pokušavam zapravo reći da mi je knjiga bila dosadna. Dijelom krivim i pogrešno doba godine (dugo i toplo ljeto) koje baš i nije najsretniji odabir za «ozbiljne klasike». Dakle osim duboko koncentriranog sjedećeg položaja, svakako preporučam i nešto hladnije i kišovitije dane. Evo, čini mi se da je nastupilo idelano vrijeme ukoliko planirate pročitati ovu knjigu.

Ma pronaći ću hrpu razloga da se opravdam osim možda onog najvažnijeg. Možda je jednostavno nisam za klasike. Možda nisam dovoljno njima dorastao, možda nemam potencijala, možda nemam dovoljno kapaciteta, strpljenja, duha, tko zna čega. Intelekta? Često su neke velike umjetničke stvari meni polurazumljive. Što je nešto manje razumljivo, što je nešto dosadnije, to je čini mi se nekim drugim, većim umovima značajnije. Možda ja ipak nisam za literarne bravure, nevjerojatne usporedbe i metafore, dugačke tekstove bez dijaloga, duboke misli i propitkivanje srži?

Iz nekih mojih ranijih postova, mogli ste vidjeti kakve mi se knjige sviđaju. Ako ste zagrizli pod utjecajem mog oduševljenja, odlučili pročitati knjigu koju sam nahvalio, te i sami nakon čitanja ostali oduševljeni, vjerojatnost je da ćete i vi uz ovu knjigu možda riješiti svoj problem nesanice. Ako su vam pak moje preporuke bile djetinjaste i nezahtijevne, tada ćete možda ovaj puta zaista uživati. Kažu da je ova knjiga za književne sladokusce.

Ali ipak odbijam tako olako prihvatiti poraz i sumnje u samoga sebe. Negdje u mojoj dubini ipak kao da osjećam da sam nešto propustio. Nisam bio dovoljno pažljiv, koncentriran, nešto treće. Osjećam da ipak imam malo više potencijala. Ne obećavam, ali mislim da ću Hadrijanovim memoarima kroz neko vrijeme pružiti još jednu šansu. Samo to sigurno neće biti tijekom ljeta jer siguran sam da je ljeto u pitanju.