Opet malo crnjaka... valjda mi je bio takav dan

Ponekad se pitam kakvi smo mi to ljudi. Ne znam čitate li komentare članaka koje ljudi ostavljaju na stranicama Večernjaka i ostalih sličnih portala, ali posebno Večernjaka… Već sam si bezbroj puta rekao da neću čitati de bljuvotine jer se svaki put iživciram, ali opet to činim. Valjda je to nešto mazohističko u meni. Ne razumijem otkuda u ljudima toliko gnjeva, mržnje, zlobe, zavisti, pakosti, nekulture, primitivizma, šovinizma, ksenofobije, isfrustriranosti, uplitanja u tuđe živote… Kakvi li su to samo pacijenti? Naježim se kada pomislim da takvi ljudi žive pored mene. Možda bi se i oni naježili kada bi znali da netko kao ja živi pored njih. Reklo bi se, uzajamno naježivanje.

Najnoviji primjer su mi komentari ostavljeni uz vijesti o Dinovoj smrti, a posebice uz vijest o njegovoj sahrani. Kako netko može napisati takve bezosjećajne strahote i onako olako osuđivati? Stvarno ne znam radi li se općenito o ljudskoj naravi ili je to ipak značajka ovog brdovitog Balkana.

Još i mogu razumjeti kada se takvi primitivci istresaju na vijesti o npr. pederima, ali da se zaista radi o istinskim primitivcima najgore vrste pokazuju i druge teme na kojima liječe svoje frustracije. Samo pljuj, pljuj, pljuj, po svemu pljuj. Pretpostavljam da je lakše ispasti strašno pametan ako po svemu pljuješ i ako ti je sve glupo. I što je najgore pozivaju se na neku pravdu, moral, poštenje, crkveni nauk. Ma ne želim se opet uplitati u crkvene teme, ali nikako mi ne ide u glavu kako se netko može pozivati na neko katoličanstvo i ujedno bljuvati toliku količinu mržnje, netolerancije i isključivosti. Pa znaju li ti ljudi išta o svojoj vjeri?

I baš smo mi neki čudan narod. S jedne strane se stalno omalovažavamo i smatramo kako nismo u ničemu dovoljno dobri niti dorasli drugim državama (pravi bečki konjušari), a s druge strane u mnogim stvarima se neopravdano precjenjujemo.

Često se kritiziramo da nam je turizam loš, da smo neljubazni, usluge loše, da su nam gradovi prljavi, neuređeni, da nam je administracija očajna, javni prijevoz nikakav, kolone u špici sezone prava sramota, televizijski program negledljiv… No dovoljno je samo malo proviriti preko granice ili ako nemate novaca, popričati s nekim tko može biti objektivan, recimo stranac koji je kod nas došao bilo na kraće, bilo na duže vrijeme i vidjeti njihovu, ne pretjerujem, gotovo oduševljenost mnogim stvarima što ovdje vide, od zglancanih gradova, preko učinkovitog javnog prijevoza do super uslužnih prodavača. Naravno da ima ljudi i s negativnim iskustvima, ali takvi su debela manjina. Ili jedan drugi primjer. Jeste li ikada bili u javnom WC-u uz neki talijanski ili francuski autoput? Možda sam jedino ja imao peh naletjeti na najgore primjere.

A onda imamo one naše dobre stare predrasude o nama samima, gotovo pa superherojima, supernacijom. Te smo nevjerojatni sportski fenomeni, te talentirani za umjetnost i znanost, te kulturni za ne povjerovat, nikad si za ništa nismo sami krivi, uvijek je netko drugi kriv, suci su uvijek krivi, Hrvatice su najljepše na svijetu, Hrvati su najbolji jebači na svijetu, s Balkanom nemamo zajedničko ni „b“, naše more je najplavije na svijetu, hrana najbolja na svijetu… Jeste li znali da su Hrvati jedna od najdebljih nacija u Europi? Ili da nas je američki poslovni časopis Forbes, nakon opsežnog istraživanja, proglasio najvećim alkoholičarima u Europi?

Forbes u svom članku "Najveći europski pijanci" objašnjava kako je europske zemlje rangirao na osnovu potrošnje alkohola po glavi stanovnika, zakonskoj regulativi vezanoj uz alkohol, količinu oboljenja povezanih s alkoholom i rizičnom ponašanju vezanom uz alkohol.
Iako je Hrvatska tek na petom mjestu po konzumaciji alkohola po glavi stanovnika (prva je Češka), na ukupno su je prvo mjesto svrstali 'odlični rezultati' u kategorijama riskantnih obrazaca pijenje alkohola i oboljenja od ciroze jetre (drugo mjesto iza Mađara).
Odmah do Hrvata na ljestvici su susjedi Slovenci, pa zatim slijede Estonci, Nijemci, Mađari, Česi, Austrijanci, Slovaci, Rusi i Litvanci.

Hrvati spadaju među najdeblje narode u Europi: žene su na trećem mjestu, Hrvati na petome. Službeni podaci govore da prekomjernu težinu ima 19% žena i 38% muškaraca.

O kakvim to mora da se frustracijama radi kada su u jednoj državi od 4,5 milijuna stanovnika najpopularniji vicevi na račun veličine jedne druge države od 2 milijuna stanovnika. Baš su se našle dvije super sile. Predlažem našim vicmaherima da ubuduće počnu smišljati viceve na račun njihovih $29.000 BDP-a po stanovniku naspram naših $16.000. Evo ja sam upravo smislio jedan vic. Koja je razlika izmedju njihovih i nasih penzica? Njihovi penzici idu na turisticke ture po Austriji, a nasi kopaju po kantama za smece. Da puknes od smijeha.

Čini mi se da nama jednostavno nedostaje objektivnosti. Često nam je teško realno gledati na određene stvari. Ili stvari vidimo precrno ili preblistavo. Ili se kritiziramo i tamo gdje za to nema osnove ili si sami sebi laskamo bez konkretnog dokaza. Sredina i umjerenost su za nas gotovo nepoznati pojmovi.

Ne volim generalizirati, ali zaista počinjem vjerovati da se radi o balkanskom mentalitetu koji je ovdje itekako duboko ukorijenjen. Dovoljno je otići na bilo koji internetski forum neke „normalne“ države, za početak možete i do nekima omražene susjedne državice, pa da shvatite kako i tamo ljudi polemiziraju, kako i tamo ljudi vrijeđaju, ali kako tamo ipak nema u tolikoj mjeri te balkanske mržnje, zadrtosti i primitivizma.

No općenito, mislim da se ipak radi o mentalitetu koji je zajednički cijelom ljudskom rodu, samo što su se na određenim prostorima ljudi naučili ponašati, naučili su kako nije u redu govoriti određene stvari ili ponašati se na određeni način. Iako obično savršeno politički korektni, nakon određenog vremena počinju se na površini nazirati određene stvari koje su nama itekako dobro poznate. Shvatite da su i oni ispod kože ksenofobi, šovinisti, hipokriti, homofobi, baš kao što smo i mi. Izvana gladac, iznutra jadac. Ali oni se barem trude to suzbijati u sebi ili barem ne iznositi u javnost svoje najdublje osjećaje. Njih su naučili da su to loše osobine i da ih treba sakrivati. Je li to licemjerno? Je li bolje ponašati se „što na umu, to na drumu“? Siguran sam da nije.

Očito je da mi ljudi u sebi imamo dvije krajnosti. Nazovite to borbom vraga i anđela ili kako god želite. Problem je da neki ljudi olako popuštaju vragu, a da možda toga nisu niti svjesni. Možda i ja popuštam vragu a da toga nisam svjestan. Siguran sam da bi mnogi to za mene utvrdili.

Uz ono „živi i pusti druge da žive“, postoji još zapravo samo jedno jednostavno pravilo kojeg bi se svi trebali držati. Nije to ništa nepoznato, svi to znamo. Mislim da bi se svatko prije nekoga osudi trebao postaviti u njegovu kožu. Ali zaista probati sagledati stvar, probati proniknuti u nečije misli, u nečiju situaciju, okruženje… Kada ugledate pijanca/klošara na ulici, jeste li se ikada probali upitati što je tog čovjeka snašlo u životu? Ili ste samo osjetili gađenje. Kada čujete za nekog narkomana, jeste li se ikada probali upitati što je tog čovjeka snašlo u životu? Ili ste samo osjetili gađenje ili nezainteresiranost jer to nema veze sa vama i jer se to vama ne može dogoditi? Kada pročitate u novinama da toliko i toliko pedera u Hrvatskoj umire godišnje od AIDS-a, jeste li se ikada probali upitati što je te ljude snašlo u životu? Ili ste samo osjetili gađenje, strah, radost ili možda samo nezainteresiranost jer to nema veze sa vama i jer se to vašoj djeci sutra ne može dogoditi?

Fakat nisam pametan. Dobro, to nije ništa novo, ali hoću reći, zaista nisam pametan, ali mislim ono, fakat. Ponekad se zapitam, kako to da tolikim ljudima nisu jasne određene stvari koje su meni tako kristalno čiste. Ponekad se pitam, kako to da sam ja tako produhovljen a većina drugih tako glupi i zadrti? Ponekad se pitam, kako to da sam samo ja tako savršen? A što je najgore, svjestan sam da sve to vrijedi i obrnuto.