Shad Smith – prvi (outani) gay ultimate borac

29 ožujka 2008

Postala je relativno česta pojava da vrhunski sportaši u tijeku, a najčešće na kraju svoje karijere, javno obznane svoju homoseksualnost. Naravno ne kod nas, najčešće u Americi i Australiji, te sličnim državama trulog kapitalističkog zapada od kojih se ništa drugo niti ne može očekivati.

Profesionalni nogometaši, košarkaši, igrači američkog nogometa, plivači, osvajači zlatnih olimpijskih medalja, sve ih se više dobrovoljno outa u svim sportovima.

I dok sam prije, kada bih pročitao nešto takvo, samo sa radoznalošću pročitao vijest, eventualno podigao lijevu obrvu ako bi se radilo o nekom stvarno vrućem frajeru, jer na kraju krajeva ti ljudi i ta imena mi ništa nisu predstavljali, zadnji takav slučaj mi je ipak malo više pobudio pažnju.

Najviše zbog toga jer se radi o pravom tabadžiji i profesionalnom ultimate fajteru, kolegi Mirka Filipovića – Cro Copa, imenom Shad Smith.

I dok bi se za druge sportaše koji su se outali moglo reći da zaista mogu predstavljati uzor gay populaciji, Shad možda to i nije u pravom smislu riječi jer radi se o osuđivanom kriminalcu, ali kome se mora priznati da ima hrabrosti kako u ringu, tako i izvan njega.

Javno je objavio svoju homoseksualnost i to, ni manje ni više, nego u intervjuu za New York Times.

Prvu borbu imao je 2005.g., ubrzo nakon što je izašao iz zatvora gdje je služio kaznu zbog vožnje u pijanom stanju, relativno manjeg prekršaja u odnosu na njegov podeblji policijski dosije. Kaže da je u svijet borbi ušao zbog novaca, ali najviše zbog toga kako bi dokazao svoju muškost i iz straha ne bi li netko otkrio njegovu homoseksualnost. Cijeli život ga je bilo strah ne bi li mu roditelji i braća otkrili tko je i što je i zbog toga ga prestali voljeti.

«Bio sam prestravljen, nisam želio da itko dozna. Želio sam biti najžešći frajer kako nitko ne bi posumnjao, kako nitko nikad ne bi rekao, kako nitko ne bi niti pomislio.»

U svojih 20 borbi, 10 puta je pobijedio, 8 izgubio a dva puta je bilo neriješeno. Iako je svjestan da vjerojatno nikada neće ući u krug vrhunskih boraca, kaže da je baveći se sportom mnogo toga naučio o sebi.

U svijet boksa i tučnjave uveo ga je otac koji je i sam bio poluprofesionalni boksač. Od malenih nogu vodio je njega i njegovo troje braće u lokalni boksački klub. No ipak, najveći broj tučnjava imao je izvan ringa, na ulicama za vrijeme svog djetinjstva. Nosio je mohawk frizuru kao posvetu omiljenim wrestlerima, tetovirao se gdje je stigao i lutao ulicama u potrazi za dobrom tučnjavom. Priznaje da je bio poput bijesnog psa koji je samo čekao izliku da ga netko krivo pogleda kako bi započeo makljažu. Još kao maloljetnik imao je 46 kaznenih prijava zbog napada i zlostavljanja. To su samo oni slučajevi koji su procesuirani. I sam pita, možete li zamisliti koliko ih je onda zaista bilo?

Na pitanje zašto je dobar dio svog djetinjstva proveo praveći probleme i izigravajući frajerčinu, nije odgovorio standardnim pravdanjem teškom situacijom kod kuće ili kompleksom zbog nižeg rasta (170cm). Kaže da je to bilo zbog toga kako bi sakrio svoju seksualnu orijentaciju.

Profesionalne borbe bile su samo korak dalje u skrivanju njegova pravog ja. Ući u svijet MMA-a (Mixed Martial Arts / mješovite borilačke vještine) u kojem je homofobija, seksizam i mačizam normalna i poželjna stvar (sjetite se samo nekih izjava Cro Copa o tome kako je ženi mjesto za štednjakom), za njega je značilo navući još jedan dodatan štit kako nitko nikada ne bi posumnjao.

U smislu javnog otkrivanja i zapravo prihvaćanja vlastite seksualnosti, prekretnica za njega se dogodila u zatvoru kada je priznao jednom kolegi zatvoreniku, na što mu je ovaj odgovorio "Što radiš u krevetu je tvoja stvar, samo me nemoj pokušati poljubiti ili nešto tako".

Sada kada je Shadu 35 godina, nakon mnogo problema sa zakonom, polako se uči kako živjeti normalan život uz svog partnera Jessea, profesionalnog šminkera (neke stereotipove je zaista nemoguće izbjeći) koji se zbog Shada odselio iz New Yorka u San Bernardino u Kaliforniji. Iako se cijeli život bojao reakcije obitelji zbog svoje seksualne orijentacije, oni su ga ipak prihvatili takvog kakav je, te danas sa Shadom i Jesseom (koji je inače pljunuti Keanu Reeves) u istoj kući žive Shadovi roditelji, jedan brat i nećak.

Iako ga fanovi ponekad zafrkavaju zbog toga što je gay, Shad kaže da s ostalim kolegama borcima nema problema. Uz povremene borbe, danas radi i kao trener u lokalnom klubu mješovitih borilačkih vještina.

Pa sada neka netko kaže da su svi pederi tetkice, mimoze i BB ili Farma celebrityiji. Ima nas i pravih tabadžija! Ili je to samo izuzetak koji potvrđuje pravilo?

I dok njegovo outanje možda i neće imati neki utjecaj na sport, možda sve to skupa ipak nešto govori o određenoj manjinskoj grupi unutar našeg modernog društva, kao i o tom samom društvu koje svojim stavom tjera ljude na očajničke korake. Možda ipak ima nešto u onome što se često može čuti kako najglasniji homofobi i hrabre grupe mlatitelja pedera zapravo time podsvjesno, ili možda čak i svjesno, izražavaju vlastitu mržnju prema samom sebi i nekoj duboko u sebi sakrivenoj tajni? No neću sada o tome, idemo malo uživati u tučnjavi.

Pogledajte Shada u akciji, ali bojim se da je u ovoj borbi popušio.



Inače, Shad je onaj tetovirani peder u širokim bermudama, a bori se protiv strejt Kelly Dullantya koji je u seksi uskim gaćicama na koje svakom normalnom pederu cure sline.

A da Shad misli ozbiljno sa svojim šakama pokazuje i slijedeći brutalni video. Radi se o Felony Fights (ili nešto tipa ulične tučnjave). Ima nas svakakvih, neki se pale i na ovakve stvari:




Shad možda i nije jedini gay u društvu ultimate boraca:


Ovo skoro pa da je romantično. Pogotovo onaj lagani udarčić na kraju.

Ipak, treba uključiti gaydar i biti oprezan kada se ljube ultimate borci. Nisu baš svi pederi:



Inače ovaj koji je gore popušio kroše u glavu zbog poljupca, trebao je biti protivnik Mirka Filipovića prije kojih dva tjedna. Odustao je pet dana prije borbe. Spominju se ucjene japanske mafije, ali dobro obaviješteni pederski krugovi spominju kako je japanac znan i kao «Poljubac» saznao da Cro Cop baš i ne voli pedere. Koga zanima, Mirko je ipak dobio novog protivnika i slistio ga u prvoj rundi. Istina, radilo se o nekom žgoljavcu kojeg bi Mirko pobijedio i da je samo malo jače puhnuo u njegovom smjeru, ali svejedno: Go Mirko!

Uživajte u japanskom jeziku:

Klikni za ostatak posta...

Seinfeld

19 ožujka 2008

Tonique me, tu malo niže u komentaru, podsjetio na vjerojano najbolju seriju svih vremena - Seinfelda. Pa eto, nisam mogao izdržati ne staviti jednu od najboljih scena iz cijelog serijala u kojoj je George pipizdio što je Elaine svima osim njemu poslala božićnu čestitku.
Možda sam trebao sačuvati ovaj klip za idući Božić? I još smisliti neki ultra-smiješni post? Ma nema veze, Božić, Uskrs, nekako su usko povezani, pa shvatite ovo kao moju uskrsnu čestitku.

Klikni za ostatak posta...

Vot-a-mistejka-tu-mejka



Bojim se da bih i ja napravio istu pogrešku.

Klikni za ostatak posta...

Para-pa-pa-paaa – I'm lovin' it!

Peče li i vas savjest kada idete u McDonald's? Mene peče i krivim za to svu tu histeriju oko zdrave hrane, zdravog izgleda, zdravog svega!

Ne znam je li na sreću ili na žalost, ali ne pruža mi se često prilika otići u to carstvo najboljeg pomfrija, najboljeg hamburgera i najboljeg sladoleda. A za to krivim mog kućnog ljubimca. On je alergičan na McDonald's (osim sladoleda), i ne samo to nego je alergičan i kada ja tamo na rijetke svece odem. Osim toga, mi svaki dan jedemo domaću kuhanu hranu. Kako se kasnije vraćam s posla, on uvijek stigne prije nego dođem kući nešto nabrzinu pripremiti za večeru. Kada kažem uvijek, onda mislim svaki dan. I kako da ja uhvatim priliku otići u McDonald's?

Nevezano uz temu, znate da se neki dan lagano naljutio što sam se usudio posoliti njegov savršeni ručak sa savršenim omjerom svega? Što je meni sve to trebalo, ponekad se pitam… Šalim se, i opet bih sve ponovio.

Uglavnom, možete li samo zamisliti moju nevjerojatnu sreću kada sam ga danas na putu kući nazvao i kada mi je rekao da ništa nije skuhao? Meni se automatski lampica upalila i osmijeh razvukao od uha do uha. Moja prva pomisao je bila: McDonald's, napokon! Ponekad se uplašim da su me hipnotizirale njihove reklame i da je dovoljna samo jedna riječ koja će me pretvoriti u robota i odvesti ravno do prvog njihovog restorana. Istina, moj kućni ljubimac je odmah dodao da će mi izvaditi nešto iz zamrzivača (grah od prošlog petka ili kelj od prije dva tjedna), što je lagano navuklo oblačak sumnje na moj hrabri plan. Bojažljivo sam upitao smijem li na putu kući svratiti do McDonald'sa. Uz gunđanje, ipak sam dobio dozvolu.

Koje li sreće za mene. Došlo mi je da nazovem neku radio stanicu i naručim Oh happy day ili nešto slično.

Uletim ja tako u McDonalds, nevjerojatni opojni miomirisi me opališe, mislio sam da sam umro i otišao ravno u raj. Obično mladež koja tamo radi i nije nešto po pitanju fizičke ljepote (jel imaju oni neko pravilo o tome?), ali današnji mladac na blagajni mi je bio baš onako, njam, skoro kao Big Mac i veliki pomfri, da ga preliješ kečapom i smažeš u tri zalogaja.

Nisam propustio priliku za malo laganog nevinog očijukanja. Duboko ga pogledavši u oči upitao sam «Imate li nešto fino za ponuditi?». Mislim, znam da je pitanje bilo totalno krivo. Što u McDonaldsu nije fino? Blagajnik se zbunio, vjerojatno ga to još nitko nije pitao, niti su ga tijekom obuke pripremili da bi mu netko mogao postaviti takvo pitanje. Kako je i dalje zabezeknuto stajao, samo sam rekao «Baš ništa?». On se malo sabrao i rekao da je kod njih sve fino. Bravo! Bit će nešto od njega jednog dana. I sam McDonlad glavom bi bio ponosan!

Odlučio sam ići korak dalje u mojoj smjelosti, jer ovakva prilika se rijetko pruža, i naručio onaj neki novi Big Bacon sendvič, naravno u sklopu velikog menija i još k tome cool pitu sa strane. Uzeo sam za van. Poslije sam pomislio kako sam ipak trebao tamo pojesti i još malo fiksirati blagajnika, ali i bolje da nisam, bilo je i previše uzbuđenja za jedan dan.

Dođem doma, ravno pred televizor, kućni ljubimac nešto gunđa, uopće ga ne slušam, jednim okom gledam Rat u kući (super serija, da pukneš od smijeha), drugim okom pazim da si ne odgrizem prst. Što da vam kažem, živim pravi američki san.

Inače, sto puta sam si rekao da nikada neću eksperimentirati, ali opet sam popušio. Fotografija Velikog Špek sendviča iz kojeg je virio slasan komad, a čega drugo nego prženog špeka, smještena točno iznad glave blagajnika bila je jednostavno neodoljiva. Big Bacon sucks. Neki komad mesa, iznad njega neka neidentificirana masna bijela smjesa (bojao sam se upaliti svjetlo da to malo bolje promotrim), neki bijeli umak i povrh svega nešto hrskavo, nešto što otprilike ima okus špeka, a vjerojatno se radi o iznutricama genetski modificirane od starosti preminule krave s dodacima poliestera i umjetne arome špeka. Ako je i od McDonald'sa, previše je.

Kako god bilo, po tko zna koji put sam si opet rekao da ću od sada naručivati samo zdravu i provjereni hranu - Big Mac! Barem dok ne smisle neki novi sendvič s s jednako neodoljivom i retuširanom fotografijom.

Upravo mi je palo na pamet, zašto ne smisle neki hrvatski sendvič? Zašto stalno moramo jesti neke grčke, alpske, špekaste, talijanske, španjolske? Što nedostaje našem kulenu? Kao da se kulen ne može napraviti od stare govedine, stiropora, crvene boje, umjetnog papra i arome češnjaka? I zašto to ne bi bilo jednako fino?

Para-pa-pa-paaa, I'm lovin' it! I zaista to mislim!

Klikni za ostatak posta...

Ove nedjelje o radu nedjeljom

16 ožujka 2008

Pitam se koji je stvarni smisao zabrane rada trgovina nedjeljom? Pitati se je zapravo suvišno jer vjerujem da svi znate o čemu je zapravo riječ.

Zakonom nisu zadovoljni poslodavci, nisu zadovoljni sindikati, jedino je valjda Crkva zadovoljna jer joj je još jednom uspjelo uplesti se u politiku. Na jednom sam blogu pročitao (ne sjećam se više čijem), zbog čega crkva uvijek ide rješavati posljedice, a ne uzrok? Zbog čega jednostavno ne bude dosljedna i ne kazni one koji se ne ponašaju u skladu s njezinim načelima? Zbog čega recimo ne izbaci iz svojih redova sve one velike vjernike vlasnike trgovakih lanaca koji prisiljavaju trgovce na rad nedjeljom i još k tome povoljnim akcijama i sniženjima odvraćaju i ostale poštene ljude od nedjeljne mise? Zašto jednostavno ne kažu, e ako ti dućan radi nedjeljom, ne možeš više biti katolik?

Naravno da je pravo crkve predlagati određene stvari i davati svoja mišljenja, pogotovo kada su u pitanju obespravljeni. Problem je u politici koja joj se iz tko zna kojih razloga dodvorava. Zapravo su i poznati razlozi dodvoravanja. Doći će ponovno izbori i ponovno će netko hrvatskom puku trebati uvijeno prišapnuti za koga je potrebno glasovati.

A što je s ostalima koji moraju raditi nedjeljom? Zašto se ne bi recimo zabranio nedjeljno emitiranje televizije i radija? Zamislite kolika je samo mašinerija ljudi potrebna da bi HRT emitirao nedjeljom na tri TV i tri radijska programa, plus još tko zna koliko loklanih postaja? Da li ti ljudi nemaju svoje obitelji i svoje vjerske potrebe, pa čak i oni koji na komercijalnoj televiziji pripremaju sotonsku emisiju Celebrety Big Brother? I to zbog čega? Zbog puke zabave? Pih…

I te vijesti nedjeljom, kome je to uopće potrebno kada se sve važne stvari mogu saznati na nedjeljnoj misi. Ili recimo javni gradski prijevoz nedjeljom. Koja je njegova uopće svrha? Zašto bi itko poželio ikuda ići nedjeljom? Uostalom, u zadnje vrijeme je toliko crkvi izgrađeno da je svakome čas posla i na koljenima odšetati se da najbliže crkve.

Kakva je to zabrana kada ona ne vrijedi u turističkoj sezoni i u prosincu? Je li novac kojeg potroše turisti vrijedniji od duševnog spokoja?

Priznajem da mi uvijek bude žao trgovaca i trgovkinja kada ih vidim kako rade na Badnjak ili neki drugi praznik, pa i na samu nedjelju. I tek kada pomislih kako će i oni konačno provesti Badnjak u krugu svoje obitelji (ovaj put zaista nisam ironičan), opet ništa od toga.

Postoje i druge iznimke, recimo trgovine koje prodaju svijeće. Može li mi netko objasniti zbog čega su one iznimka? Zar netko tko nedjeljom ide u crkvu ili nedjeljom poželi zapaliti svijeću na grobu svojih pokojnika, ne može biti toliko odgovoran da svijeću kupi u subotu? Po čemu je svijeća važnija od kruha? Malo me to podsjeća na onu staru od Marije Antoanete: Ako nemaju kruha, neka jedu kolače" ili u ovom slučaju "Ako nemaju kruha, nega jedu duhovnu hranu".

A u cijeloj toj priči gdje su oni pravi ljudi, oni prodavači i prodavačice koji zaista nedjeljom moraju stajati za blagajnom, koji rade šest dana u tjednu za plaću od 2.000 ili 2.500 kuna, koje se ne prijavljuje, kojima se ne plaćaju doprinosi, koji su vječito zaposleni na neodređeno vrijeme, koji ne mogu niti na WC?

Tko njih uopće pita? Tko uopće išta poduzima da dobiju ono što su zaradili?

Evo, ja najozbiljnije predlažem da se zabrani emitiranje TV i radijskog programa nedjeljom, osim ako se ne radi o prijenosu mise ili emisiji Mir i dobro. I naravno, ako se ne radi o Hrvatskom katoličkom radiju i Informativnoj katoličkoj agenciji.

Klikni za ostatak posta...

Jockstraps

11 ožujka 2008

Vidim da vam kultura i čitanje, sudeći po komentarima, nije jača strana (osim Kolicharu), evo nešto što se nadam da će vam se više svidjeti.

Nemam neki fetiš što se obleke tiče. Već sam jednom napisao da je za mene dobar frajer – dobar frajer, ma što god imao ili nemao na sebi.

Na ovim svakojakim bezobraznim gay stranicama uz kauboje, uniforme, kožnjake, poslovnjake, jedan od najvećih fetiša, barem što se odjeće tiče, su ti famozni jockstraps ili kako bi mi to hladno rekli atletski suspenzori. Znači to vam dođe nešto kao donji veš za atlete koji treba zaštititi i pridržati pišu kod bavljenja sportom. Obično se sastoji od elastične trake oko struka s pričvršćenom «čašicom» od naprijed i dvije manje trake sa strane koje idu oko guze i sve to drže na svom mjestu. E sad, ima ih puno različitih vrsta, ali osnovna podjela je na one s tvrdom čašicom (za grublje sportove) i one sa nešto mekšom (za manje grube sportove).

Zašto su jockstraps postali gay fetiš, pa mislim da na to ne treba puno trošiti riječi. Radi se o donjem rublju s otvorenim dupetom. Treba li se išta tome dodati? I dok su tange onako baš malo ljiga i fuj, da ne govoromo vjerojatno i prilično neudobne, te će frajer u tangama prije izazavati podsmijeh nego išta drugo, s jockstraps je već druga priča.

Jockstraps su baš onako muški, macho, kao da govore ajdemo se odmah poseksati, za što je dokaz i ovaj vrući komad mužjaka na kojeg sam naletio u bespućima interneta. Pažnju mi je u prvom redu privukao mužjak, ali priznajem da mu tih par končića sasvim uzbuđujuće stoji.



Odmah sam naravno pohitao bolje proučiti web site na kojem dotični pozira oskudno odjeven. Ima tamo svakakvih zanimljivih stvari, možete ih i kupiti (jockstraps mislim), pa ako vam je to privlačno izvolite malo napasati oči. Meni su najbolje ove sa zvijezdom smještenom na strateškom mjestu. Što ja znam, kao da zvijezda nekako povećava cijelu stvar?

A nakon klika, slijedi još nekoliko slikica, pa tko voli… I nisu slike smještene iza klika zbog toga što su ćudoredno nepogodne, nego eto čisto da vas ne zamaram s 15 skrolova za slučaj da vas sve to skupa ne zanima.

I još jedna stvar. Nije da, razočaran odzivom na moj prošli post, samo pecam komentare i da mislim kako niste dovoljno kulturni. To sam se gore samo šalio. Kao prvo, što komentirati o knjizi koju nisi pročitao? Kao drugo, stvarno mislim da je ovaj mužjak vrijedan nekoliko KB na blogu.





























A što se dogodi kada se nađu dva frajera s jockstrapsima na sebi, možemo samo pretpostavljati...



Klikni za ostatak posta...

Augusten Burroughs: Running with Scissors

09 ožujka 2008

Pisao sam nedavno da čitam jednu knjigu na engleskom jeziku. Svečano objavljujem da sam ju napokon i pročitao. Svečano jer, priznajem, ovo je prva knjiga na engleskom koju sam u cijelosti pročitao. I ljudi moji nije to uopće toliko strašno. Pogotovo kada se radi o ovakvoj knjizi, a kakva je to samo knjiga…

Napisao ju je Augusten Burroughs, američki pisac rođen 1965. Zanimljivo je bilo njegovo bizarno djetinjstvo. Luda majka i otac, hladan i nezainteresiran alkoholičar profesor na fakultetu, rastali su se dok je još bio malo dijete. Augusteen je jedno vrijeme živio s majkom koja je silom htjela postati slavna pjesnikinja, a zatim ga je poslala da živi u kući njezinog osobnog psihijatra koji je izgledao kao pljunuti Djed Mraz, koji je za gatanje budućnosti umjesto graha i kave koristio vlastiti izmet, u kući gdje je vladao kaos, nered, prljavština i potpuni nedostatak bilo kakvih pravila.

Ni ostatak psihijatrove obitelji nije bio manje čudan. Njegove kćeri su odluke o gotovo svim pitanjima donosile na osnovu riječi u Bibliji koje bi prst slučajno pogodio, a najviše se povezao s psihijatrovom kćeri Natalie koja je bila godinu starija od njega. Psihijatar je imao još jednog usvojenog sina kojemu nije bilo dozvoljeno živjeti u glavnoj kući i koji je zapravo bio pedofil jer se zaljubio u Augustena s kojim je razvio seksualnu vezu u vrijeme kada je Augustenu bilo 13 (na slici) a njemu 33 godine. Početak njihove veze je bio takav da je Augusten praktično bio silovan i primoran na oralni seks, skoro pa ugušen. Njihova ljubavna veza postaje otvorena, svi za nju znaju i nitko ju niti ne pokušava spriječiti. Augustenova majka ju čak i odobrava. Zapravo bi se stvar mogla i okrenuti naglavačke i reći da je Augusten iskorištavao svog starijeg ljubavnika…

Jedno vrijeme je cijela obitelj živjela na otvorenom, na tratini ispred kuće na koju su iznjeli namještaj, a okićeno božićno drvce (minus iglice) je stajalo do svibnja. Svi zajedno su gutali sredstva za smirenje kao bonbone. Augusten je kao «otpadnik» najviše mrzio školu, pa je čak uz pomoć psihijatra odglumio pokušaj samoubojstva kako bi bio oslobođen škole, što mu je i uspjelo u 6. razredu. Tek je naknadno, posebnim ispitom, dobio srednjoškolsku diplomu. Kasnije je pokušao studirati, ali je ubrzo odustao, a jedno vrijeme je bio i alkoholičar. U isto to vrijeme Augustenova majka uopće nije marila za sina koji joj je zapravo predstavljao samo smetnju, te je održavala vezu sa ženom svećenika, a kasnije i sa mladom crnkinjom, nekoliko puta završavala na odjelima psihijatrijskih bolnica zbog napadaja ludila, a otac mu se nikada nije htio javiti na telefon kada bi ga pokušao nazvati na drugi kraj zemlje.

To vam je ujedno i sadržaj knjige «Running with Scissors», jer radi se o memoarima jednog od vjerojatno najbizarnijih djetinjstava koje možete zamisliti.

Možda bi se moglo zaključiti da se radi o teškoj i depresivnoj knjizi, ali zapravo je sve samo nego to. Knjiga je beskrajno smiješna i zabavna, napisana vrlo pitko, bez nepotrebnih dubokih filozofiranja, gotovo kao da gledate neku humorističnu seriju. Zapravo i radi se humoru kojeg možemo gledati u nekim američkim serijama, pada mi na pamet Malcolm u sredini. Da, baš je to humor takvog tipa. I zato mi se i sviđa.

Nevjerojatno je da netko tko je prošao sve što je Augusten prošao može u tolikoj mjeri zadržati smisao za humor. Možda mu je on zapravo i pomogao preživjeti sve ono kroz što je u djetinjstvu prošao i da završi kao barem donekle normalno ljudsko biće. Humor nas zaista ponekad može spasiti i od najtežih situacija u životu.

Jesam li spomenuo da je Augusten gay? Urnebesni su opisi stereotipova o homoseksualcima, zapravo o djeci koja su tako jednostavno rođena, a takav je bio i Augusten, a takav sam bio i ja. Siguran sam da biste se i mnogi među vama prepoznali u mnogim dijelovima knjige.

Knjiga je genijalna, urnebesna, dirljiva, uzbuđujuća, zastrašujuća, ljudska, šokantna, topla, tužna, vedra, samoironična, gnjusna, bistra, neodoljiva, prekrasna, uznemirujuća, inteligentna, puna života, bizarna, šarmantna… I sve to na kvadrat. Memoari jednog ludog djetinjstva i tinejdžerskog doba ispričani na ludo duhoviti način. Čitao sam zabavne knjige, ali ne sjećam se da sam se i jednoj toliko smijao kao ovoj. Možda nije neko dubokoumno štivo nakon kojeg ćete se osjećati dubokoumno, uzvišeno i prosvjetljeno, ali mora li baš sve u životu biti tako?

Nevjerojatno je prava riječ za ovu knjigu. Nevjerojatno dobra! I nevjerojatno je da se ne radi o izmišljotini, nego o stvarnim osobama i stvarnim događajima. Preporučam, ali ipak sa određenom ogradom, pogotovo ako smatrate da se sa nekim stvarima ne treba šaliti. Lako bih mogao shvatiti da bi nekim ljudima ova knjiga mogla predstavljati pravo smeće, bilo da to zaista i misle, bilo da bi se to u javnosti jedino i usudili izjaviti.

Evo da vas još malo namamim, nakon što je knjiga objavljena 2002. godine, provela je 2,5 godine na bestseling listi New York Times-a, bila je i broj jedan, Augusten Burroughs proglašen je jednim od 15 najsmješnijih ljudi u Americi, a po knjizi je 2006. snimljen i istoimeni film. Nema veze s mamljenjem, ali samo još da napomenem kako danas Augusten živi u New Yorku sa svojim dugogodišnjim partnerom. U međuvremenu je objavio još nekoliko knjiga koje su redom završavale na bestselling listama, a uskoro mu izlazi i nova. Pogodite tko će ih sve pročitati?

Knjiga se može kod nas kupiti u knjižarama koje prodaju literaturu na stranim jezicima.


Augusten Burroughs web site.

Klikni za ostatak posta...

Ponovno zaljubljen

07 ožujka 2008

Je, opet sam se zaljubio, ali to nije bila ljubav na prvi pogled. To je ljubav koja već traje i traje, koja tinja i tinja mjesecima i evo večeras se konačno rasplamsala.
Dugo već razmišljam da ovako javno obznanim moju tihu patnju, ali nije mi se dalo, bilo mi bez veze, čekao sam onaj pravi trenutak koji je izgleda upravo stigao.

Gledam onaj freak show danas na RTL-u i jednostavno se ne mogu načuditi koliko je taj Marko Lučić simpatično stvorenje. Onako pravi dobrica, šarmantan, pristojan, kak bi se reklo, pravi obični dečec iz susedstva kakvog bi svatko poželio za po doma. A i dobro mu stoji ona pokisnuta frizura. Je, znam, mogao bih mu tata biti, ali smijem valjda primjetiti da Marko sasvim pristojno i izgleda? Zapravo davno nisam na TV-u vidio neko simpatičnije stvorenje. Ah, ta ljubav, nikada ne znaš gdje će te zaskočiti…

A freak show? Pa stvarno je freak show. Pomislim si, kako je to sve skupa izgledalo u očima pristojnih i moralnih Hrvata? Možda čak i ostalih građana Hrvatske? Mora da su mame i bez večere tjerale djecu na spavanje, a tate nervozno prebacivale na Terminatora 2 (inače genijalan film). Mi smo se, naravno, između freak showa i Terminatora ipak odlučili za freak show jer kao prvo, Terminatora smo gledali barem već 5-6 puta, kao drugo, «krv» nije voda, a kao treće, niti kućni ljubimac nije imun na Markeca. Bojim se da bi kod nas zbog ljubomore oko Markeca i štikle letile po stanu, samo da smo imalo kao Salome. Ali mi smo vam više kao ona dvojica sa Nove TV od prije neki dan (link).

Ali ipak, svi su mi simpatični u tom freak show-u. "Svi drugačiji, svi jednaki", bio je jedan slogan. Kakav bi to svijet bio da smo svi isti? Zbog čega bi se netko trebao skrivati i biti ono što nije samo da bi zadovoljio one oko sebe? Zašto bi svi trebali nositi odijela i kravate ili plava radna odijela? Kome je itko od njih nanio neko zlo zbog toga što je drugačiji? Tko od nas ima pravo baciti prvi kamen?

A najbolje od svega, sjednu oni za stol i netko kaže kako bi se trebali pomoliti prije večere. Na to će Ciganović:

«Bože, Bože, samo da pobjedim!»

Jedna od boljih fora u zadnje vrijeme.

Mislim da ću ipak baciti koji pogled na tu zatupljujuću emisiju. Ali naravno da ću u javnosti lagati o tome.

Mora li baš sve biti dubokoumno? Evo recimo, ne javim se od tko zna kada i onda napišem neki ovakav post.

Klikni za ostatak posta...