Gej pajada pedeja

Ne znam što da mislim o toj gej pajadi pedeja. Naravno da ne idem tamo, niti blizu, previše me strah. Ja sam duboki klozet kejs. Ali svake godine me strah te pajade. Strah me da ne bude incidenata s bilo koje strane. Strah me da neki kreteni skinheadi ne naprave frku i da dečki i cure ne dobiju batina, ali strah me i da “naši” ne rade ekscese, da se ne prenemažu, provociraju, oblače kojekakve kostime i slične stvari.

Sjećam se kada je bio prvi Zagreb Pride, stalno sam pratio teletext da vidim što se događa. Prva vijest je bila kako sve protiče u redu, ali druga je bila da je došlo do neke gužve, da je netko bacio suzavac... Odmah me stislo u želucu. Stvarnost me ponovno zapljusnula: naše društvo je izrazito homofobno.

Imam dvojake osjećaje prema Pride-u. S jedne strane me smeta što se tamo okupljaju kojekakvi likovi i onda ispada da smo svi pederi takvi. Ali istina je da među nama stvarno ima takvih likova i zašto se onda pretvarati da je drugačije? Osim toga koga oni ugrožavaju? Možda ugrožavaju samo mene koji za sebe voli misliti da je potpuno obična jedinka ovog društva koji se u ničemu ne razlikuje od ostalih, osim što me privlači vlastiti spol i što živim s jednim pripadnikom istog. A javnost gleda njih i misli da su svi pedeji razvratni egzibicionisti koji samo pogledom mogu njihove sinove pretvoriti u pedere i koji u ničemu ne doprinose društvu.

Vani su Pride-ovi postali turističke atrakcije, freak show-ovi napumpanih mišića, travestita, golotinje i egzibicionista. Privlače milijune turista koji se dolaze zabaviti gledajući kojekakve kreature. Tamo su, čini mi se, parade izgubile svoju osnovnu namjenu. Tamo je cilj šokirati, zabaviti, vidjeti i biti primjećen. Oni obični, dosadni, nezanimljivi pederi, koji su zapravo većina, ostaju sa strane, njih kamere ne snimaju. Kod nas se ipak još uvijek radi o osnovnim stvarima, pitanjima ljudskih prava. Mnoge zemlje su daleko odmakle od nas u društvenom prihvaćanju homoseksualnosti, ali daleko od toga da tamo nema homofobije i to one u najgorem obliku. Ali tamo je to više izuzetak nego pravilo.

S druge strane mislim da je Pride važan. Ako ćemo iskreno, čini mi se da se ipak u Hrvatskoj dosta toga promijenilo od prvog Pride-a. I dalje te neko može utući na ulici, ali homoseksualnost više nije toliki bauk.
Pride je pomogao da i mi izađemo na svjetlost dana i da se o nama počelo ozbiljno diskutirati. Koliko je bilo samo emisija u udarnim terminima gdje se ipak konstruktivno razgovaralo o homoseksualizmu. Pride je ipak pomogao da se o nama počne pričati i to ne samo u negativnom smislu.
Pride je pomogao da je država donijela zakone koji zabranjuju diskriminaciju na temelju seksualne orijentacije (na stranu koliko se oni zaista i provode, ali barem se nešto kreće).
Pride je pomogao da je donesen i simbolični Zakon o istospolnim zajednicama.
Pride je pomogao da krene hvaljena manifestacija Queer Zagreb.
Pride je pomogao da je nekoliko osoba iz javnog života priznalo svoju seksualnu orijentaciju.
Pride je pomogao da se neke stvari promjene i u medijima. Da, i dalje se provode hajke (sjetite se Hvara od prošle godine), ali ipak većina razumnih novinara i ljudi osuđuje takve stvari. Opet se samo prisjetite koliko je bilo negativnih komenatara prošle godine na pisanja Večernjeg i Slobodne Dalamacije vezano uz gay turiste u Hvaru.
Pride je pomogao da je danas gotovo postalo nekulturno u javnosti reći nešto loše o pederima. Na stranu što netko zaista misli. Mene ne zanima što netko misli o meni, mene zanima da se osjećam sigurno i da me neko neće izmasakrirati što sam se rodio kao gej pedej.
Pride je pomogao i da se vidi tko je kakav, a tu mislim na političare. Oni mogu biti ovakvi ili onakvi, mogu misliti jedno, a govoriti drugo, mogu misliti prvenstveno na sebe i svoje izborne rezultate, ali ipak je bitno ono što izgovore i što naprave. I zato ću i ovaj puta odlučiti za koga ću glasati i na osnovu odnosa politčara i njihove stranke prema “nama”. Žao mi je ako se to nekome ne sviđa, ali to je moj život.

Glupa su mi razmišljanja onih koji kažu, nemam ništa protiv pedera, ali me smeta taj njihov Pride. Zašto nekome naturati na nos svoju seksualnost? I mnogi homoseksualci tako razmišljaju. Ali ovdje se ne radi o naturanju na nos nečije seksualne orijentacije, ovdje se radi o naturanju na nos činjenice da su homoseksualci u društvu ne građani drugog reda, nego građani sedamnastog reda. Radi se o stvari da pederi nisu samo neke utvare koje žive po noći u parkovima i javnim WC-ima, nego su pederi obični ljudi koji se kao i svi muče kako preživjeti svaki idući dan, koji nikoga ne ugrožavaju (pa ni same temelje društva, obitelji, katoličke vjere i tko zna čega sve ne), koji vole, koji studiraju, koji rade, koji plaćaju poreze, koji žive kraj vas, a možda su i vaša rođena djeca. I koji zaslužuju život dostojan čovjeka.

I onda ni ove godine ne idem na gej pajadu pedeja. Ali iskreno, volio bih. Volio bih da mogu bez straha otići tamo i pokazati, ne da sam ponosan što sam peder, jer tu nema zašto biti ponosan, nego pokazati da sam tu, da sam normalan, da sam peder, da nikoga ne ugrožavam i ujedno podržati sve one koji se hrabro bore za naša prava. Ali nemam dovoljno muda i ne znam se tući... Na kraju krajeva, ipak sam samo peder.

A vi koji imate muda i koji se znate tući, otiđite 7.7.2007. na zagrebački Pride. Nadam se da vam šake ipak neće trebati. Jesmo li se bar malo odmaknuli? Hoće li ovaj puta biti više sudionika nego zaštitara?