Politika je kurva

Iz intervjua Zorana Milanovića, predsjednika SDP-a, izdvajam:

Zašto dosad nikad niste sudjelovali na Gay Prideu?

Vrlo sam često bio u situaciji da osjetim homofobiju, i duboke, bolesne predrasude prema gay populaciji. Tužno je slušati takve stvari, i to ne samo zato što proizlaze iz neznanja, a katkad i iz mržnje, dakle iz posve iracionalnog bazena podsvijesti. Ne vidim ipak potrebu da sudjelujem u gay paradi, koja ide korak-dva dalje od mojega odnosa prema tome, i sadrži neke estradne elemente. A politiku smo već dovoljno estradizirali. Neću ipak propustiti niti jednu priliku da se suprotstavim ispadima homofobije u Hrvatskom saboru, koje redovito gledamo od strane hrvatske desnice. Ne znam radi li se o stvarnom uvjerenju i izvornom primitivizmu, ili o manipulativnom primitivizmu u kojem se namjerno potenciraju strasti kako bi se napravila razdjelnica u politici, ali i jedno i drugo je neozbiljno i opasno.

Cijeli intervju možete pročitati ovdje.

U svakom slučaju drago mi je pročitati ovakvu izjavu predsjednika jedne od dvaju najvećih hrvatskih političkih stranaka. Iako će mu sigurno neki zadrti aktivisti možda i zamjeriti određene dijelove njegove izjave, posebno ono „mog odnosa”, jer bi on kada istupa kao predsjednik stranke ipak donekle trebao „svoj odnos” staviti u drugi plan. No kako ja nisam aktivista, ne zamjeram mu.

Po pitanju politike postao sam prilično nezainteresiran. Nekada sam sve to strastveno pratio, kupovao sve novine i političke časopise, pozorno pratio TV i radijske emisije. Danas je malo ostalo od tog mog interesa.

Vjerojatno ima više razloga tomu. Jedan je da imam manje slobodnog vremena. Drugi i važniji razlog je da me politika više jednostavno ne zanima. Prošla su ona vremena kada se odlučivalo u sudbinskim pitanjima. Na sreću to je iza nas. Nadam se da smo danas ipak donekle stabilno društvo. Naravno da i dalje postoji hrpa izuzetno važnih pitanja koja se moraju dovesti u red, ali valjda će se to nekako sve posložiti.

Postao sam jedan u masi onih koji manje-više nezainteresirano gledaju na politiku. S jedne strane to nije dobro, jer svi mi ovisimo o njihovim odlukama, a na kraju krajeva mi ih i plaćamo, pa bi itekako trebali biti zainteresirani kako troše naš novac. No s druge strane me moja nezainteresiranost donekle i veseli, jer je to možda neki znak da ipak postajemo normalna država. Dovoljno je usporediti Dnevnike naših televizija i onih istočnih nam susjeda, pa će se odmah uočiti i razlika u kojem su stadiju te države u odnosu na našu. I dok je kod nas top tema premijerovi satovi, kod njih su neke druge, puno ozbiljnije i teže teme.

I zato kod mene u butigu nema puno politike. Draže su mi neke veselije stvari.