Gdje god pogledaš: homoseksualci

Ne znam što je to bilo danas, gdje god da sam se okrenuo, koju god stranicu otvorio, sve same neke pederske vijesti. Pa dokle ta tiranija pedera? Zar nema baš nikakvih drugih tema za pisati? Je li već počela sezona kiselih krastavaca.



Evo čitam da je Vatikan u posebnom pismu svim biskupijama svijeta naložio da vrata svim sjemeništima moraju biti zatvorena homoseksualcima. Dakle ono što je Papa 2005., nakon pedofilskoh skandala odaslao kao uputsvo, sada je postalo i izričita naredba.

Ako je i od Pape koji uživa u svojim crvenim Prada cipelicama, previše je. I da, znam da pape nose crvene cipele.

To sa sobom povlači niz pitanja, od toga što će sa već postojećom gomilom homoseksualaca u crkvi do toga da me baš zanima tko će i kako provjeravati je li netko homoseksualac. Padaju mi na pamet neke metode, sve redom prilično škakljive. Evo recimo, predlažem da se kandidatima za sjemenište prikazuju lascivne slike obnaženih muškaraca i da nakon toga ravnatelj istog ide od jednog do drugog kandidata i vlastoručno utvrdi stupanj uzbuđenosti ili neuzbuđenosti. To je posao koji, pretpostavljam, mnogim ravnateljima sjemeništa neće teško pasti. Mislim da sam to već jednom predložio u nekom prošlom postu, ali nije na odmet ponoviti.

No imas tu još jedan puno veći problem, a to je ponovno dovođenje u isti kontekst pedofiliju i homoseksualnost. Pa zar se u 21. stoljeću, u tom navodno civiliziranom zapadnom društvu, u koje prilično nategnuto ubrajam i nas, još uvijek mora nekome dokazivati da jedno s drugim nema veze? Očito da mora. I ja sam o tome više puta pisao, očito da ću trebati opet. Nije da mislim da je to važno što ja pišem, ali jednostavno osjećam potrebu.

Pada mi na pamet još jedan problem. Što je sa antidiskriminacijskim ZAKONIMA? Zar ne postoje u gotovo svim zapadnim državama, pa čak i u našoj, zakoni po kojima se ljude ne smije diskriminirati, između ostalog, i po seksualnoj usmjerenosti? Kako se do sada gay udruge i organizacije nisu dosjetile tužiti crkvu? Ne samo zbog ove zabrane, nego i zbog silnih budalaština koje na račun homoseksualca izriču mnogi s oltara? Pretpostavljam da Vatikan nema takve antidiskriminacijekse zakone, ali što je s ostalim državama? Evo recimo, zar ja ne bi mogao tužiti HBK što mi kao homoseksualcu ne dozvoljavaju upis u sjemenište, ovdje u Hrvatskoj, kada je po našim zakonima zabranjena diskriminacija na osnovu seksualne usmjerenosti? Po čemo ja ne zaslužujem upis u sjemenište? Dobro, iskreno rečeno, mogu nabrojati puno razloga zbog kojih to ne zaslužujem, ali razumijete što želim reći. Po čemu se to ja razlikujem od heteroseksualca? Još jednom, pod «ja» ne mislim nužno na samoga sebe, nego na nekog finog i pristojnog homoseksualca. Dakle apsolutno je riječ o diskriminaciji. Ili zašto netko ne opali tužbu čim neki svećenik zine da je homoseksualnost grijeh? Zar to nije diskriminacija, zar to nije poziv na diskriminaciju i netoleranciju? Zar to nije kažnjivo po zakonu? Ako ne kod nas, onda bar po nekom Švedskom zakonu. Zar to nije isto kao da netko s oltara kaže da su npr. svi crnci niža vrsta?

Ne razumijem se u pravo, možda su crkve u vlasništvu Vatikana, pa se na nju ne primjenjuju lokalni zakoni? Da li to znači da svećenik može i nekoga ubiti a da prođe nekažnjeno? Idem malo u krajnosti, ali ima li neki pravnik da mi malo objasni neke stvari? Ako pošalje sliku, možemo se dogovoriti i za privatne instrukcije…

I onda se pitam zašto je Papa zatvorio vrata sjemeništa svim homoseksualcima…

Vijest druga. Javljaju mediji da će se 7. po redu Zagreb Pride ove godine održati od 25. do 28. lipnja, s glavnim događanjem, koncertom i samom povorkom, 28. lipnja. Najavljuju se i predstavnici brojnih svjetskih udruga za ljudska prava, kao i europski parlamentarci i članovi Vijeća Europe. Tema Pridea, koji će se održati pod sloganom "Imaš hrabrosti", je snaga koja proizlazi iz pojedinca/ke i zajednice. Organizatorima bravo za upornost i bravo za hrabrost. Hvala i Gradu Zagrebu na simboličkoj donaciji od 15.000 kuna. Simbolika je bitna.

Vijest treća. Ove nedjelje, na gay prideu u Sao Paulu u Brazilu okupilo se više milijuna ljudi. Kažu pet milijuna. Nisam niti znao da nas toliko ima.









Imate možda problema s gornjom slikom?







Pogledajte taj razvrat! I onda se čudimo zašto nas ne žele u sjemeništima?

Izgleda da je stvarno počela sezona kiselih krastavaca. Pa zar zaista nema ničeg pametnijeg o čemu bi mediji mogli izvještavati? Pa zar je 10% stanovništva bitno? Pa što je to, tek svaki deseti čovjek kojeg sretnete na ulici, pa šta je to, samo kojih 400.000 ljudi u Hrvatskoj? Pa dokle će ta manjina maltertirati većinu? Pa dokle će tih pišljivih 10% moći ugrožavati tamo neke institucije poput crkve npr.? Što je slijedeće? Hoće li uskoro i pedofili na ulice zahtijevati svoja prava? Hoće li možda i nekrofili? Gdje je tu kraj?

Ma koliko ste puta čuli kako ljudi kažu, nemam ništa protiv homoseksualaca, ali samo da su među svoja četiri zida. Ili da su dalje od mene. Ili nemam ništa protiv homoseksualaca, ali ide mi na živce što se stalno govori o njima, što stalno traže neka prava, što nema više gotovo niti jedne serije u kojoj nije neki peder. Ako ćemo vjerovati statistici, ako serija ima barem 10 likova, onda bi i red bio da jedan od njih bude istospolno usmjeren.

Iako takvi vjerojatno za sebe misle kako su jako otvoreni i open minded, u stvari su homofobi. Ali vjerojatno ne ona vrsta zadrtih homofoba, nego više homofobi iz neznanja. I zato treba na njima raditi, na njihovom znanju.

Pa čak se i među gayevima mogu čuti slične izjave. Znam iz iskustva, imam jednog takvog doma. Koliko puta sam ga čuo dok gledamo nešto na televiziji kako se pretjeruje s tim gay pravima i forsiranjem toga u medijima. Ali on je posebna priča…

Moje mišljenje je drugačije. Mislim da je osnova homofobije zapravo neznanje, a ono se može smanjiti samo obrazovanjem. I zato podržavam sve akcije gay udruga, sve emisije u kojima se razgovara o homoseksualnosti, sve gay pride-ove, dapače, trebalo bi ih biti i više. Treba tražiti prava za homoseksualce, treba inzistirati na maksimumu, ne treba raditi kompromise. Zašto bi se zadovoljavali s kompromisima? Zar vi smatrate da ste zbog nečega manje vrijedni? Zar se skrivate u mišjoj rupi zbog toga što ste nešto zgriješili ili zbog toga što vas je strah? Dajte mi jedan jedini razlog zbog čega onaj tamo gore debeli travestit iz Sao Paula nekoga vrijeđa, nekome nanosi štetu, čini nešto loše?

Strejt ljudi obično ne shvaćaju o kakvim se to pravima radi. Oni zamišljaju da je riječ o nekim posebnim pravima kojima bi se homoseksualce trebalo na neki način zaštititi. A zapravo se radi o izjednačavanju prava homoseksualaca sa svim ostalim ljudima. Što u tome ima loše? Ako se ja razbolim, zbog čega moj partner mora lagati u bolnici tko je on meni? Zbog čega on ne može tražiti slobodan dan ili bolovanje da ostane sa mnom kod kuće ili da me odveze u bolnicu? Tko će mene odvesti u bolnicu? Zbog čega ne može otići kod liječnika i s njim ozbiljno porazgovarati dok ja ležim u bolesničkoj postelji? Ili zašto bi morao izmišljati zbog čega ga to interesira? Zašto ne bi mogao otići kod liječnika opće prakse i uzeti za mene recept ili uputnicu ako ja ne mogu? Što će biti s našom imovinom kada netko od nas umre? Zašto netko od nas dvojice ne može naslijediti imovinu koju smo zajednički stvorili, ali je na ime samo jednoga jer nam je bilo neugodno zatražiti da glasi na obojicu? Zašto bi tamo neki rođak u šestom koljenu imao prednost u odnosu na deset ili trideset godina zajedničkog života, dijeljenja i dobrog i lošeg? Zašto bi nas dvojica trebali komplicirati s odvjetnicima i sve staviti na papir? Pa i onda, zašto bi onaj drugi trebao platiti porez za nasljeđivanje? Zašto bi, nakon smrti jednoga, onaj rođak iz šestog koljena došao i istjerao na ulicu onog drugog, a s njime i desetljeća zajedničkog života? Ako ja dobijem otkaz, zbog čega ne mogu imati zdravstveno preko njega? Zašto ne bismo i mi imali porezne olakšice? Zar mi ne plaćamo poreze? Zar mi ne plaćamo za školstvo iako su naši roditelji plaćali za nas a mi nikada nećemo imati djecu? Što je sa životnim osiguranjem? Tko će sahraniti onoga koji prvi umre? Zašto ne možemo biti zajedno sahranjeni? Možemo, ali što će svijet reći…

U Americi postoji 1138 federalnih zakona koji su usko povezani s bračnim statusom. Zanimljivo bi bilo saznati koliko kod nas postoje takvih zakona.

U čemu je razlika između našeg preko deset godina zajedničkog života i života nekog heteroseksualnog para? Zbog čega moj partner ne može uzeti dan bolovanja i odvesti me u bolnicu? Zar naših deset godina manje vrijedi?

I nije samo stvar u konkretnim pravima, ja bih to više nazvao slobodama, koliko o podizanju svijesti da homoseksualnost nije bauk, da homoseksualci nisu izopačena stvorenja i čudovišta (iako se neki malo čudnije odijevaju i vole debele slojeve šminke, ali od kada je to grijeh?), da su to ipak samo najobičniji ljudi koje, ne njihovom krivnjom, privlači suprotan spol i da time ama baš nikome ne nanose bilo kakvu štetu.

Homofobija vjerojatno još jako dugo vremena neće nestati, jer su stoljeća sotoniziranja i proganjanja učinili svoje. Previše je to duboko ukorijenjeno u ljudima. Niti u tim tzv. razvijenim državama homofobija nije nestala, dapače, ima je i na pretek. Ali tamo su silne godine rada gay aktivista ipak učinile svoje i postigle to da javno izražavanje homofobije izaziva jednoglasnu osudu. Tamo će homofob dobro promisliti prije nego otvori usta. Može on ili ona misliti u svojoj glavi što želi, ali će to ipak zadržati za sebe i neće se usuditi javno nekoga napasti ili diskriminirati zbog toga što je gay, jer će time ispasti primitivan. Licemjerje? Možda, ali ja bih vrlo lako mogao živjeti sa takvim licemjerjem. Ne tražim da me ljudi vole niti da se druže sa mnom, pa niti čak da me prihvaćaju. Tražim samo da me ne ugrožavaju kao što i ja njih ne ugrožavam.

Nije možda ista situacija, ali je slična. I žene su bile diskriminirane, i one su se morale izboriti za svoja prava. I dobile su svoja prava. Ipak i dalje ima mnogo muškaraca koji omalovažavaju žene, smatraju ih manje vrijednima. Ali, uglavnom drže jezik za zubima. Barem u tim nekim «naprednim» zemljama. Jer je to postala opće prihvaćena norma ponašanja. Kod nas se čak do prije nekoliko godina moglo dogoditi da nekome nešto izleti i za saborskom govornicom i uz par zgražanja B.a.B.a. uglavnom je sve završilo na općoj zafrkanciji po novinama. To dovoljno govori o našem društvu.

Ipak, i kod nas se primjećuje lagani pomak opće svijesti društva. I kod nas polako ljudima postaje jasno da baš i nije najpristojnije nekoga diskriminirati ili mrziti zbog toga što je gay. I kod nas polako, ali zaista polako, javno izražavanje homofobije postaje znakom primitivizma i zadrtosti. Primjećujem to u svakodnevnom životu, među ljudima koje svakodnevno susrećem, primjećujem to u medijima. I dok su do samo prije koju godinu ljudi bez ustručavanja upotrebljavali najgore izraze u osudi homoseksualaca, danas sve više ljudi upotrebljava famoznu «nemam ništa protiv njih, ali…». A neki čak i bez te ograde. Najviše zasluga za takve promjene u svijesti ljudi pripisujem domaćim gay aktivistima i naravno utjecaju medija, kako naših, tako i inozemnih. Eto, nisu ni mediji baš sam vrag do vraga. Ili možda njihovo postupno prihvaćanje homoseksualnosti možda govori da i jesu? Možda bi i novinarima trebalo zatvoriti vrata sjemeništa?

No pomaci se mjere u mrvicama.

I zbog toga mislim da treba stalno ponavljati i ponavljati kako homoseksualci zaslužuju isto što i svi ostali ljudi, kako homoseksualci nisu bauk i kako nije u redu diskriminirati ih. Ponavljati i ponavljati, unatoč svemu, unatoč svima onima kojima to ide na živce, unatoč svima onima koji misle da je to pretjerano, unatoč svima onima koji bezosjećajno mahnu rukom neka rade što žele u svoja četiri zida, dok svima ne postane jasno, dok društvo, barem na javnoj razini, ne počne osuđivati homofobno ponašanje.

Jer mi ne možemo živjeti samo u četiri zida. Mi moramo živjeti i na sudu, i u bolnici, i u trgovini, i u agenciji za nekretnine, i kod agenta za životno osiguranje, i u turističkoj agenciji, i kod odvjetnika, i u poreznoj upravi, i na zavodu za zapošljavanje, i na razgovoru za posao, i u HZZO-u, i na ostavinskoj raspravi.