Beskičmeni bešćutni gad (ili kako biti sretan)

Ja sam vam jedan poprilično cool guy. I pri tome ne mislim ništa pretenciozno. Hoću reći da sam prilično hladan, ravnodušan... E sad nemojte me opet krivo shvatiti, ne mislim to u negativnom smislu. Onako, prilično sam smiren, ne uzrujavam se lako, stvari me ne izbacuju iz takta...

Ponekad razmišljam o tome. Pada mi na pamet da je to možda sve samo varka i fasada. Pomišljam da nisam iskren prema samom sebi. Možda sam skrivajući svoju homoseksualnost postao tako dobar glumac, da sam i samoga sebe uspio uvjeriti da sam totalno cool i ne dozvoljavati da me stvari uzrujavaju. Ali kada pomislim na to da se samo zavaravam, odmah mi pada na pamet misao da to nije moguće, jer mene zaista sitnice ne uzrujavaju. Pa čak niti malo veće sitnice. Ali zaista.

Možda nisam dovoljno inteligentan da u svemu i svakomu tražim skriveno ili dublje značenje. A možda jednostavno nisam izgrađen kao osoba. Možda sam prazna ljuska koja nema svoje mišljenje. I dok se drugi uzrujavaju oko politike, tv programa, loše usluge u dućanu ili restoranu, mene takve stvari ostavljaju poprilično hladnokrvnim. Uzrujavati se zbog tv programa? Daj molim te...

I u procjenjivanju ljudi sam poprilično površan. I dok neki ljudi stalno analiziraju tuđe postupke i pokrete, traže skrivena značenja, traže eventualne urote ili skrivene namjere, ja uglavnom prihvaćam ljude onakve kakvi jesu. Ili onakvima kakvi se prikazuju. I na osnovu toga odlučujem s kime ću se družiti. Naravno da mi se ne sviđaju svi ljudi. Netko mi je odmah na prvu ruku simpatičan, a netko tek na drugu. Ili četvrtu. A netko mi nikada niti ne postane simpatičan. Ove zadnje jednostavno izbjegavam. Možda imam u sebi ugrađen neki poseban instrument koji mi pomaže birati s kime ću se družiti (ili s kime ću se jebati, ako baš želite). Možda imam u sebi neku bio-energiju, možda neki goodguydar. Možda da si kupim visak pa da počnem i vodu za bunare otkrivati?

Meni je teško prihvatiti da ljudi mogu imati skriveni maliciozni plan i da su ga do te mjere unaprijed razradili da će pokušati nizom svojih malih postupaka doći do željenog cilja. To mi više liči na scenarij nekog filma ili sapunice. Pri tome mislim na svakodnevne međuljudske odnose, a ne na Hitlera ili bacače Molotovljevih koktela. Slažem se, ljudi te mogu zajebati, ali čini mi se da je to radije u neku ruku pitanje trenutka, iskorištene neplanirane prilike, a manje nekog dubokoumnog zloćudnog plana. Naivac? Možda sam samo do sada imao sreće.

Nisam niti jedan od onih koji se brinu oko svega, sve propituju, pitaju se bi li možda bilo bolje da su napravili ovo ili ono, da su poševili ovog ili onog tipa, da li ih dečko vara ili ne, da su prihvatili ovaj posao umjesto onog, da su rekli ovo ili ono jer je možda netko ono krivo shvatio... Ja se ne brinem previše oko takvih stvari.

Dečko mi ode na nekoliko dana. Prođe cijeli dan da mi se ne javi, i onda kada se toga sjetim pomislim, koja sam ja stoka, nije mi se cijeli dan javio, a ja se uopće ne brinem je li ga vlak zgazio, je li mu se odlijepio džon od cipele, a nije ponio rezervne, je li uspio napraviti ono što je htio, je li možda poševio nešto sa strane. Bušćutni sam gad. Više se zapravo brinem da se on ne brine, pa kada ja nekuda odem, obavezno mu se moram javljati da sam sretno stigao, da je ovo, da je ono, da nisam gladan niti žedan, da mi nije hladno niti vruće.

Usprkos mom ranijem postu o starim pederima, čak se niti ne brinem previše o budućnosti. Propitujem se, ali ne dozvoljavam da me to previše opterećuje. Oduvijek sam takav bio. Nikada ne planiram daleko u budućnost. Više sam tipa petodnevka nego petoljetka. Mada nisam cvrčak u onoj priči o cvrčku i mravu, možda će mi se to jednog dana obiti o glavu. Niti o prošlosti ne razbijam glavu previše. Što je bilo, bilo je. OK, bilo je i suprotnih primjera u mom životu, ali to su ipak iznimke, a ne pravilo. I kada me nešto brine, recimo čeka me nešto neugodno idući dan, uvijek pokušavam takve misli otjerati od sebe. Radije se prepustim sanjarenju, pa što bude.

Iako sam sucker za tuđu patnju (redovito uplaćujem kojekakve male iznose za humanitarne akcije, na TV-u me jako pogađa tuđa nepravda i nesreća, pogotovo kada su djeca, bolesni i hendikepirani u pitanju, posebno me pogađa maltretiranje životnija, ponekad dajem koju kunu prosjacima, pa čak i onima koji su svaki dan na istom mjestu i za koje je očito da će sve potrošiti na najjeftiniju brlju iz lokalnog birca), zapravo za sebe mislim da sam prilično hladna osoba. Što me dovodi na sam početak ovog posta i one moje ograde “nemojte me krivo shvatiti...”. Možda to nisam trebao napisati. Kada mi netko nešto ispriča da mu (joj) se nešto ružno dogodilo, ponekad se moram praviti da suosjećam. Nisam baš neko rame za plakanje (unatoč teretani). Ili ako se netko nekome razboli, ponekad se moram tjerati prisjetiti se priupitati za zdravlje te osobe. A sve to kako ne bih ispao hladan i bešćutan gad. Jednostavno, ako mi netko ili nešto nije važno u životu, teško će dobiti moje iskreno suosjećanje.

Ali kada god zažalim što sam takav, odmah i pomislim da sam zapravo sretan zbog toga. Da, sretan sam i ne razmišljam previše. I dok se drugi ljudi živciraju kada konobara dugo nema, ja mirno pušim svoju cigaretu i ne razmišljam o tome. Na kraju krajeva, nikuda mi se ne žuri. Dok drugi ljudi nervozno stišću daljinski ne bi li pronašli nešto zanimljivo na TV-u, ja gledam emisiju o starim običajima iz Podravine. Ili dođem ovdje i laprdam o glupostima.

Jednostavno smatram da mi je život lakši jer sam (možda) hendikepiran po pitanju emocija, stava, sposobnosti dubokog analiziranja stvari i ljudi, živciranja ili šta ja znam čega. Pada mi na pamet da je možda ključ (dosadašnjeg) uspjeha moje dugogodišnje veze upravo u tome što ja ne analiziram baš svaku riječ, svaki pokret, svaku gestu. Daleko da nema ama baš ništa što me ne živcira na mom partneru. Ima i te kako. Itekako se mi posvađamo. Ali te su svađe redom kratka vijeka. Kako se brzo posvađamo, još se brže, barem ja, i odljutimo. Prihvaćam ga kakav je. Ne pokušavam ga promijeniti, barem se ne trudim jako u tome. Ali ne dam se niti ja mijenjati. Kako rekoh, what you see is what you get.

Na neki način i prihvaćam sebe kakav jesam. Ne tražim previše, ne očekujem previše, nisam previše ambiciozan, nisam ljubomoran niti zavidan, zadovoljan sam s onim što imam. Zapravo mislim da sam svega nekoliko puta bio nekome baš zaista zavidan na nečemu. To i dan danas pamtim i stidim se toga. Zavist je loša stvar. Isto kao i samohvala.

Moj savjet je da treba prestati toliko razmišljati i analizirati. To je, mislim, ključ do sretnijeg života. I treba biti sretan onim što se ima. Uvijek može biti gore. Ne treba tračati. Treba tjerati zle misli od sebe. Neki kažu da su misli toliko jake da se razmišljajući o lošim ili zlim stvarima automatski povezujete na nekoj višoj razini sa svim ljudima koji tako razmišljaju. Vrijedi i obrnuto. Ako mislite o dobrim stvarima, povezujete se s ljudima koji dobro razmišljaju. Ne znam je li to istina. Ne želim se time opterećivati. Rekao sam da ne volim previše razmišljati.

Meni takav stav jednostavo odgovara. Ne zbog toga što sam to negdje pročitao, nego zbog toga što sam takav. Ne tjeram zle misli od sebe zbog bojazni da ću se povezati sa zlim ljudima, nego jednostavno zbog toga što mi to tako odgovara i što se tako osjećam ugodnije u svojoj koži. Ima nešto i u iskustvu. Više puta mi se dogodilo da sam pomislio nešto loše o nekome, pa mi se to s kamatama vratilo. Ili sam pomislio nešto samodopadno o samom sebi, i pljus, kazna stiže u vidu praktične negacije moje samodopadne misli. Zbog toga nastojim biti oprezniji s onime o čemu razmišljam. Možda ja ipak vjerujem u taj bull shit?

Neki ljudi stalno čeprkaju po svemu i svačemu, tjeraju mak na konac, duboko analiziraju sve oko sebe. Zašto to čine? Traže istinu? Misle da istina oslobađa? Jeli to baš tako? Zašto si ne mogu pomoći prestati toliko razmišljati? Možda zato jer su ljudi?

Mislim da bismo se svi trebali potruditi biti bolji ljudi. Savršenstvo ne postoji. Bitno je pokušati i ne odustati. Živjeti onako kako vam odgovara, ali pustiti i druge da žive.

Nisam ja ipak robot. I ne držim se baš uvijek svih ovih mojih, nazovimo to, pravila. Znam i ja nekoga otračati. Ali mi poslije bude krivo. Evo, ne samo što sam beskičmeni beščutnjak, nego sam i licimjer.

Znam se ja itekako uzrujati oko sitnica. Recimo u autu. Ili oko malo važnijih stvari, recimo kada smo u pitanju mi – homoseksualci, ili kad moj dragi prdi pa užasno smrdi (smujdi, smujdi, užasno smujdi)... Šta ja znam, sada mi više ništa drugo ne pada na pamet. :-( Stvarno sam beskičmenjak bez stava, koji je usput još tako zakomplicirao ovaj post da više niti ne znam što je zapravo htio reći. Ali kada sam se već toliko raspisao, šteta da sada to sve obrišem. Jedino se nadam da nisam bio prepotentan i samodopadan u mojoj superiornosti dijeljenja savjeta. Iskreno to mislim. Da mi se ne bi obilo o glavu. I nemojte me hvatati za svaku riječ. Rekoh, nisam robot. Imam pravo na greške.


Posvećujem ovaj post nekome tko me i potakao da sve ovo izlaprdam.





(kuc, kuc, kuc)

Klikni za ostatak posta...

Dan poslije

Ništa, Zagreb Pride 2007. je prošao. Organizatori i mediji kažu da je bilo najveselije i najšarenije do sada, broj sudionika je opet bio jednak broju policije koja je štitila povorku, većina ljudi sa strane je nezainteresirano pratila povorku, šest incidenata nakon Pride-a, nekoliko pretučenih... To bi otprilike bio sažetak prošle subote. Nadao sam se da ipak neće biti nasilnih incidenata, ali valjda je moglo biti i gore. Svejedno je gorak okus u ustima.

Iako smo još debelo homofobno društvo, mali pomaci su ipak vidljivi. I dok su još prije nekoliko godina sudionici bili izloženi psovkama i pljuvanju prolaznika, sada se to sve ipak svodi na izolirane kreature i psihijatrijske slučaje koje valjda liječe neke svoje komplekse izvikujući pogrde. Tu su i neizostavni malodobni skinheadi koji su također na dobrom putu da i sami postanu psihijatrijski slučaji, alkoholičari i zlostavljači obitelji. Trebao bi im netko pomoći, nakon što ih se prikladno kazni.

Ma kako sam već napisao, nije me briga što netko misli o meni, da li me mrzi što sam peder, da li mu se gadim, sve dok me ne diraju i dok me ostavljaju na miru, kako i ja njih ne diram i ostavljam na miru. Homofobija je prisutna svugdje u svijetu, možda čak i na istoj razini. Razlika je u tome što se kod nas još ljudi moraju naučiti na različitosti i prihvatiti drugačije bez obzira slažu li se s njima ili ne. Može policija biti pritajeno homofobna, ali to me ne zanima sve dok dobro rade svoj posao (ne tvrdim da sada rade dobro svoj posao). Može i vlada biti pritajeno homofobna, ali to me ne zanima sve dok to ne izriče na glas i sve dok se postavlja barem fer prema nama (ne tvrdim da je naša vlada takva). Policija ipak donekle radi svoj posao, preko kurca, ali ipak nešto bolje nego prije nekoliko godina.
Žalosno je i tragično da su oni koji su htjeli baciti Molotovljeve koktele dobili samo prekršajnu prijavu. Već i to dovoljno govori kakvo smo društvo.

I zato mislim da nam je potreban Pride. Trebaju se naviknuti na nas. Iako zvuči patetično, još jednom se zahvaljujem svima onima koji se izlažu batinama i koji se hrabro bore za prava nas, kukavičke većine tihih pedera.
Nadam se da će se u idućim godinama povećavati broj sudionika, a smanjivati broj policije i incidenata.

Foto galerija s Gay.hr
Članak na Radio101.hr
Članak na Index.hr
Galerija na Vecernji.hr

Klikni za ostatak posta...

I dalje smo Balkan...

... Poljska, Rusija, Nigerija, Tunguzija...



Niti jedan ZG Pride ne može proći bez incidenata. Svi javljaju da je policija spriječila napad Molotovljem koktelima na povorku.
24 sata
Index
Žalostan sam. I dalje smo zadrto homofobno društvo. Što li se samo odvija u tim umovima? U redu, možeš mrziti pedere, ali što nekoga može natjerati da napravi Molotovljev koktel i ode s namjerom da ga baci na povorku? Kakav to mentalni sklop mora biti? Što time žele postići? Spasiti Hrvatsku od pedera, nemorala, propasti? Ispasti face i pravi frajeri u očima svoji frendova? Fakat ne kužim...
No barem je policija, za razliku od nekih drugih zemalja, odradila svoje i spriječila napad. Sudionici Pride-a vjerojatno niti ne znaju što se događalo... Stvarno se nadam da neće biti novih incidenata.

Večernji javlja da se okupilo 300-tinjak sudionika koje čuva 300 specijalaca. Opet - žalosno. Ali zbog toga je i bitan Pride. Hvala svima koji su tamo otišli, za razliku od nas kukavica, hvala im što su pokazali da smo tu i da ne mislimo nikamo drugdje otići. Doći će jednom dan kada će 1000 sudionika čuvati 10 policajaca.

Klikni za ostatak posta...

Tetovaže

Vjerojatno bih na prvu ruku odmah rekao da mi tetovaže nisu privlačne niti lijepe, ali ne bih bio sasvim iskren. Moram priznati da ipak ima nešto u njima, nešto seksi, zabranjeno, privlačno, požudno, gotovo da pozivaju na seks. Ponekad mi izgledaju odbojno, ali ponekad i privlačno. Zapravo ako mi je frajer napet, onda su mi i tetovaže na njemu napete. Priznajem da mi ideja neke male tetovaže na mišićavoj, lagano dlakavoj guzici posebno zvuči izuzetno seksi.

Svima je nama jednom ili dva puta palo na pamet da si napravimo kakvu malu tetovažicu. I meni je, posebno kada bi vidio nekog seksi frajera s tetovažom. No brzo bih se ohladio, jer znam da bih kad tad zbog toga požalio.

Čini se da su tetovaže među gay populacijom popularnije nego među strejterima. Nemam pojma zašto je to tako. Iako ni tetovaže ni piercing nisu sami po sebi isključivo vezani uz gay kulturu, sigurno je da su upravo homoseksualni muškarci pridonijeli njihovoj popularizaciji i da su bili među prvima koji su ih uvrstili u određenu vrstu fetiša pretvarajući ih dijelom seksualne igre. Pa i danas, gotovo da nema macho mišićavog glumca u gay porno filmovima koji na sebi nema neku tetovažu. Valjda to daje neki opasni, macho izgled koji je toliko tražen u gay industriji. Kažem valjda, jer meni to baš i nije sasvim jasno.

Očito je da se ljudi tetoviraju jer smatraju da su tako više seksi, a nekima je to možda i način iskazivanja određene pobune protiv društvenih normi koje ih okružuju ili znak odrastanja (odjebite starci, tetovirao sam se, nisam više mala beba). Nekima možda i znak određene pripadnosti nekomu (znate one legendarne tetovaže sa ženskim imenima) ili nečemu. A nekima je to samo obična dekoracija.

Neki idu i u ekstreme. Tu se vjerojatno već radi o debelom fetišu o kojemu bi psihijatri mogli puno više reći.



Kažu da tetovaže nose i neku poruku o seksualnim preferencama onoga koji ih ima. Slično kao i s naušnicama. Znate ono, tko ima naušnicu na desnom uhu, taj je peder. Danas se to već malo izlizalo, jer se više ne zna tko sve gdje ima peircing, muško, žensko, gay, strejt, uši, nos, jezik, bradavice, genitalije...

Slično je i s tetovažama. Navodno onaj tko ima tetovažu oko lijeve nadlaktice ili bicepsa (one kao fol ratničko/plemenske oznake ili bodljikave žice) taj je aktivan u seksu tj. radije ga voli ugurati. Slično tome oni koji imaju tetovažu s desne strane, ti su pasivci tj. radije ga vole primiti. Isto vrijedi i za piercing bradavica.

Ako netko već želi biti originalan i drugačiji od drugih, predlažem neka onda to zaista i bude i neka si napravi npr. ovakvu tetovažu dolje, umjesto onih već sto puta viđenih. Pažnja okupljene publike npr. na plaži biti će zagarantirana. Samo kao i sa svim ostalim tetovažama, vjerojatnost je da će vam brzo dosaditi, a uklanjanje tetovaže je dugotrajan i ne tako ugodan proces.

Klikni za ostatak posta...

Gej pajada pedeja

Ne znam što da mislim o toj gej pajadi pedeja. Naravno da ne idem tamo, niti blizu, previše me strah. Ja sam duboki klozet kejs. Ali svake godine me strah te pajade. Strah me da ne bude incidenata s bilo koje strane. Strah me da neki kreteni skinheadi ne naprave frku i da dečki i cure ne dobiju batina, ali strah me i da “naši” ne rade ekscese, da se ne prenemažu, provociraju, oblače kojekakve kostime i slične stvari.

Sjećam se kada je bio prvi Zagreb Pride, stalno sam pratio teletext da vidim što se događa. Prva vijest je bila kako sve protiče u redu, ali druga je bila da je došlo do neke gužve, da je netko bacio suzavac... Odmah me stislo u želucu. Stvarnost me ponovno zapljusnula: naše društvo je izrazito homofobno.

Imam dvojake osjećaje prema Pride-u. S jedne strane me smeta što se tamo okupljaju kojekakvi likovi i onda ispada da smo svi pederi takvi. Ali istina je da među nama stvarno ima takvih likova i zašto se onda pretvarati da je drugačije? Osim toga koga oni ugrožavaju? Možda ugrožavaju samo mene koji za sebe voli misliti da je potpuno obična jedinka ovog društva koji se u ničemu ne razlikuje od ostalih, osim što me privlači vlastiti spol i što živim s jednim pripadnikom istog. A javnost gleda njih i misli da su svi pedeji razvratni egzibicionisti koji samo pogledom mogu njihove sinove pretvoriti u pedere i koji u ničemu ne doprinose društvu.

Vani su Pride-ovi postali turističke atrakcije, freak show-ovi napumpanih mišića, travestita, golotinje i egzibicionista. Privlače milijune turista koji se dolaze zabaviti gledajući kojekakve kreature. Tamo su, čini mi se, parade izgubile svoju osnovnu namjenu. Tamo je cilj šokirati, zabaviti, vidjeti i biti primjećen. Oni obični, dosadni, nezanimljivi pederi, koji su zapravo većina, ostaju sa strane, njih kamere ne snimaju. Kod nas se ipak još uvijek radi o osnovnim stvarima, pitanjima ljudskih prava. Mnoge zemlje su daleko odmakle od nas u društvenom prihvaćanju homoseksualnosti, ali daleko od toga da tamo nema homofobije i to one u najgorem obliku. Ali tamo je to više izuzetak nego pravilo.

S druge strane mislim da je Pride važan. Ako ćemo iskreno, čini mi se da se ipak u Hrvatskoj dosta toga promijenilo od prvog Pride-a. I dalje te neko može utući na ulici, ali homoseksualnost više nije toliki bauk.
Pride je pomogao da i mi izađemo na svjetlost dana i da se o nama počelo ozbiljno diskutirati. Koliko je bilo samo emisija u udarnim terminima gdje se ipak konstruktivno razgovaralo o homoseksualizmu. Pride je ipak pomogao da se o nama počne pričati i to ne samo u negativnom smislu.
Pride je pomogao da je država donijela zakone koji zabranjuju diskriminaciju na temelju seksualne orijentacije (na stranu koliko se oni zaista i provode, ali barem se nešto kreće).
Pride je pomogao da je donesen i simbolični Zakon o istospolnim zajednicama.
Pride je pomogao da krene hvaljena manifestacija Queer Zagreb.
Pride je pomogao da je nekoliko osoba iz javnog života priznalo svoju seksualnu orijentaciju.
Pride je pomogao da se neke stvari promjene i u medijima. Da, i dalje se provode hajke (sjetite se Hvara od prošle godine), ali ipak većina razumnih novinara i ljudi osuđuje takve stvari. Opet se samo prisjetite koliko je bilo negativnih komenatara prošle godine na pisanja Večernjeg i Slobodne Dalamacije vezano uz gay turiste u Hvaru.
Pride je pomogao da je danas gotovo postalo nekulturno u javnosti reći nešto loše o pederima. Na stranu što netko zaista misli. Mene ne zanima što netko misli o meni, mene zanima da se osjećam sigurno i da me neko neće izmasakrirati što sam se rodio kao gej pedej.
Pride je pomogao i da se vidi tko je kakav, a tu mislim na političare. Oni mogu biti ovakvi ili onakvi, mogu misliti jedno, a govoriti drugo, mogu misliti prvenstveno na sebe i svoje izborne rezultate, ali ipak je bitno ono što izgovore i što naprave. I zato ću i ovaj puta odlučiti za koga ću glasati i na osnovu odnosa politčara i njihove stranke prema “nama”. Žao mi je ako se to nekome ne sviđa, ali to je moj život.

Glupa su mi razmišljanja onih koji kažu, nemam ništa protiv pedera, ali me smeta taj njihov Pride. Zašto nekome naturati na nos svoju seksualnost? I mnogi homoseksualci tako razmišljaju. Ali ovdje se ne radi o naturanju na nos nečije seksualne orijentacije, ovdje se radi o naturanju na nos činjenice da su homoseksualci u društvu ne građani drugog reda, nego građani sedamnastog reda. Radi se o stvari da pederi nisu samo neke utvare koje žive po noći u parkovima i javnim WC-ima, nego su pederi obični ljudi koji se kao i svi muče kako preživjeti svaki idući dan, koji nikoga ne ugrožavaju (pa ni same temelje društva, obitelji, katoličke vjere i tko zna čega sve ne), koji vole, koji studiraju, koji rade, koji plaćaju poreze, koji žive kraj vas, a možda su i vaša rođena djeca. I koji zaslužuju život dostojan čovjeka.

I onda ni ove godine ne idem na gej pajadu pedeja. Ali iskreno, volio bih. Volio bih da mogu bez straha otići tamo i pokazati, ne da sam ponosan što sam peder, jer tu nema zašto biti ponosan, nego pokazati da sam tu, da sam normalan, da sam peder, da nikoga ne ugrožavam i ujedno podržati sve one koji se hrabro bore za naša prava. Ali nemam dovoljno muda i ne znam se tući... Na kraju krajeva, ipak sam samo peder.

A vi koji imate muda i koji se znate tući, otiđite 7.7.2007. na zagrebački Pride. Nadam se da vam šake ipak neće trebati. Jesmo li se bar malo odmaknuli? Hoće li ovaj puta biti više sudionika nego zaštitara?

Klikni za ostatak posta...

Veće je bolje

Prije koji tjedan čitam da se američke vlasti uhitile jednog od najgorih svjetskih spammera koji je unatrag nekoliko godina poslao milijune junk mailova i pri tome si priskrbio oko 800.000 dolara koristi. Taj teško zarađeni novac tužitelji mu sada žele oduzeti, a određena mu je kazna od 250.000 dolara, a prijeti mu i do 65 godina zatvora.

Pitam se jesam li i ja dobio koji e-mail od njega?

Ne znam kako se vi branite od spamma, ali postoje nekoliko osnovnih pravila. Iako mnogi naši provideri, poput T-Com-a, imaju ugrađenu zaštitu, pravu e-mail adresu koristite samo za slanje e-mailova ljudima koje vjerujete. Za sve ostalo koristite neki od besplatnih servisa koji imaju dobru anti spamm zaštitu, npr. Yahoo Mail. Nikada ne odgovarajte na spamm e-mail poruke, čak ni ako vam obećaju da će vas ukloniti s mailing liste, jer time samo potvrđujete da je mail account aktivan, što logično dovodi do slanja još većeg broja spamm poruka. Možete i nabaviti neki od dodataka za Outlook Express koji će filtrirati spamm poruke. Nikada ne ostavljajte svoju pravu e-mail adresu na kojekakvim forumima, usenet grupama i sl.

No nije mi bila namjera pisati o brobi protiv junk maila, nego o jednoj posebnoj vrsti junk e-maila koju ste sigurno i sami imali prilike upoznati.



To su one poruke koje obećavaju čuda dužini vašeg penisa. Evo malo sam zavirio u moj Junk Folder i pogledajte kakvih se e-mailova tamo našlo:

Who has the bigger penis?
Mine Is Bigger Then Yours
Be a real man, get a few more cms to your rod!
Get A Bigger Penis Today!
Produce Stronger, Rock Hard Erections.
Size Does Matter!
SuperSize It Today!
Do you want more inchees?
impressive growth
Spend your night like a pornstar
Impress Your Girlfriend
Time to grow
Give your woman something to work with (neki su i duhoviti)
Please your partner agony (opet ovaj šaljivđija)
Bigger then Its better
9 inches and you rock!
Don't Be Shy Over Your Size
Gain Up to 3+ Inches In Length.
Be like Ron Jeremy (To vam je ona mala debeljuca s velikom alatkom koju vjerojatne znate iz str8 pornića. Definitivno ne želim biti kao on.)
Ron Jeremy prescribes
2 more inches ? wow! big!
Is your penis big enough?
A bigger penis for you
Get A Bigger Penis Today!

Jeste li se ikada zapitali tko to odgovara na ovakve e-mailove? Možda oni koji imaju male penise? Možda isti oni koji odgovaraju na e-mailove tipa “Did Julia show you this?”, a unutra poruka kako je Julia probala taj proizvod na svom mužu i od tada je sretna kao nikada ranije. I zato probaj i ti jer i ti to zaslužuješ. Sve što ti je potrebno je dobra velika kurčina i zato samo pošalji $99.95 i “novo znanstveno otkriće” može biti tvoje.

Our tablets work wonders
No Pumps! No Surgery! No Exercises!
Magic in a bottle
NO.1 For Penis Enlargement Gel

Da, prije su to bile samo neke pumpe i aparati koji izgledaju kao strojevi za mučenje, ali sada su tu znanstvena otkrića u vidu tableta, gelova i još novije kojekakvih flastera što se nose zaljepljeni na ruci ili negdje drugdje i od kojih penis nazaustavljivo raste, a koji obično dolaze uz poruku “No exercise needed”. Bizarno i smiješno. Nema valjda potrebe za vježbama u vidu napornog podizanja do usta čaše s vodom i neizrecivog napora u vidu gutanja tableta. Sve će vam to pomoći da produžite penis za koji inč i da postignete 15% čvršću erekciju, uz obavezan dokaz iz “vodećih znanstvenih studija”. Čije vodeće studije, pitam se. Braće Grimm?

Da to sve zaista djeluje, zar bi takvim proizvodima uopće trebala reklama? Zar ti proizvodi, da zaista vrijede, ne bi u roku sekunde postali najpoznatiji na svijetu? Sjetite se samo Viagre. Ima li tko na ovoj kugli zemaljskoj tko nije čuo za Viagru? A kada ste zadnji put čuli za “Prosolution Penis Pills” ili “ProEnhance Penis Patch System” ili “HyperPenis Extender” ili “PenisPlus” ili “Vega XL (Penis Enlargement Capsule And Gel)”? Postoji još bezbroj jednako kreativnih imena.

Slično je i s tabletama i preparatima za mršavljenje. U ovom svijetu opsjednutom težinom i izgledom, zar ne bi onaj tko bi izmislio čudotvorne tablete za mršavljenje automatski postao i najbogatiji čovjek na svijetu? Ali ne, reklame s televizije i časopisa nam obečavaju neviđene rezultate. Dovoljno je da samo pogledate bočicu s tabletama i kile nestaju kao rukom odnešene (ali samo ako ste bočicu prije toga kupili, inače možete piljiti i piljiti koliko hoćete, no na žalost bez učinka).

I onda tko odgovara na takve poruke iz junk mailova? Vjerojatno ih ima, jer spamm posao cvjeta. Na kraju krajeva, veliki kurci, baš kao i velike sise, pokreću ovaj svijet. Svi ih vole.

I još nešto, nisam primjetio da mi se smanjio broj junk mailova od kada su uhapsili onoga s početka priče.

Klikni za ostatak posta...

Ljetna ideja

Ljeto je počelo. Sunce, more, plaže, vrući dečki koji samo čekaju na dobar provod, a vi opet suhog kurca, pardon my French. Sve ste probali, ali uzalud. Ne ide, pa ne ide, nikako da nekog zbarite. Vidim da su se već i neki blogeri počeli žaliti na previše zgodnih dečki na plažama, a premalo uspjeha. Možda vam jednostavo nedostaje ideja?
Ako do sada ništa nije pomoglo, možda ovo hoće. Kada drugi put odete na plažu, obucite ove kupaće. Uspjeh - zagarantiran!

Klikni za ostatak posta...