“Doborovoljni” apartheid

Dobro je primjetila jedna moja komentatorica kako o homoseksualcima pišem kao da se radi o posebnoj rasi, narodu, nekoj posebnoj vrsti. Napisala je i nešto s čime se ne slažem, a to je da ih izdižem tj. odvajam od drugih. Ne slažem se s time da ih (nas) izdižem, jer bi to značilo da smatram da su homoseksualci bolji od drugih ljudi. Mislim da se to nigdje iz mojih postova nije moglo tako protumačiti. Izdizati i odvajati nemaju isto značenje.

I zaista, čini se da se homoseksualci dobrovoljno getoiziraju i odvajaju od društva. I ne radi se tu samo o nekim "nepoćudnim" stvarima. Pojava polako dolazi do izražaja i kod nas, mada je to vani puno više izraženo.



Uzmimo npr. koncept Queer festivala. Koja je njegova svrha? Pretpostavljam da je slična kao i samog Pride-a. Izvući gay ljude i “gay kulturu” na svijetlo dana i upozoriti širu javnost da smo tu. U redu, ali da li to znači da je gay kultura drugačija od one neke druge, str8 kulture? Znači li to da su gay filmovi drugačiji od ostalih? Da li se gay filmovi vrednuju po nekim drugim kriterijima? Da li homoseksualci izabiru koji će film gledati po njegovom “gayizmu”? Ako je tako, da li je onda queer festival namijenjen homoseksualnoj ili hetero publici?

To je samo jedan primjer. Ima ih bezbroj. Postoji mnoštvo turističkih agencija specijaliziranih samo za gay klijentelu. I kod nas se prošle godine otvorila prva takva agencija, Gay Dubrovnik. Navodno im je posao dosta dobro krenuo, posebice na američkom tržištu koje je i naviklo usko specijalizirati se za kojekakve stvari, pa tako i za homoseksualce.

Tu su novine i časopisi namijenjeni homoseksualcima. Ne radi su samo o časopisima lakše tematike, nego i ozbiljnim news magazinima i novinama. Zar ne bi vijest trebala biti vijest bez obzira kome je namijenjena? Da li članak o situaciji u Iraku, burzovnom izvješću ili o globalnom zagrijavanju zahtijeva poseban način pisanja ako ga čitaju gay oči i probavlja gay mozak?

Postoji čak i web site o automobilima namijenjen isključivo homoseksualcima. Gaywheels – the gay friendly automotive resource. Gay friendly? Po čemu? Ne znam kako vi, ali kada ja pregledavam obične auto web site-ove, svaki put se na smrt preplašim od silnog heteroseksualizma. Na svu sreću, kao i svakog pravog pedera, automobili me ne zanimaju previše. Više me zanima tko je za upravljačem. Možda GayWheels više pažnje posvećuje dizajnu, bojama, interijeru automobila, a manje tehničkim karakteristikama? Možda je u tome ključ. Inače, GayWheels objavio je top 10 najtraženijih automobila na njihovoj internoj tražilici. Ispada da je homoseksualcima najomiljeniji automobil Toyota Yaris. A ja uvijek nekako mislio da je to pomalo ženakast auto. Možda i nisam bio daleko od istine.

Tu su dalje i gay agencije za nekretnine, gay dućani (ne samo s porno ponudom), gay barovi i klubovi, gay liječnici, gay fitness centri, gay hoteli, gay kampovi, gay televizije, gay radio stanice, gay osiguravateljske kuće, gay ovo i ono, pa čak i gay games ili neka vrsta gay olimpijskih igara.

Na kraju krajeva i mi, gay blogeri, stalno prevrćemo iz šupljeg u prazno gay teme, što god to bilo.

Zar smo zaista toliko različiti od svih ostalih da je potrebna tolika razina segregacije?

Znate što ću vam reći? Mislim da i jesmo. Samo tu se ne radi o različitosti u smislu druge vrste, rase ili drugog naroda. Meni se čini da smo mi homoseksualci zapravo neka vrsta trećeg spola. Ni tu ni tamo, ni v rit ni mimo. OK, više v rit, manje mimo, ali glavno da me razumijete. Zaista sam uvjeren da se kod nas radi o nekem trećem mentalnom sklopu. Možda će se neki ovime osjećati uvrijeđeni. Možda će netko reći, glupost, ja sam muškarac (ili žena) kao i svi ostali. Razlikujem se jedino u tome što me u fizičkom smislu privlače drugi muškarci (ili druge žene). I ja ću za sebe uvijek to reći. Ali je li to zaista tako? Pogledajmo istini u oči. Ti si rasan muškarac homoseksualac, baviš se sportom i u slobodno vrijeme nosiš vreće cementa iz zabave. Ali jesi li baš u potpunosti isti kao i tvoji strejt frendovi?

Što je onda sa transeksualcima i transrodnim osobama? Jesu li oni četvrti spol? Koliko spolova zapravo ima? Uf, prekomplicirano za mene.

Gledajući homoseksualce kao cjelinu, generalizirajući stvar, mi zaista imamo svoje neke posebne interese. Radi se o nekoj kombinaciji stvari koje zanimaju muškarce i stvari koje zanimaju žene. Pa kada postoje specijalizirani časopisi za muškarce i oni za žene, čini mi se logičnim da postoje i časopisi za homoseksualce. Homoseksualce će manje zanimati automobili i sport, a više neki lifestyle i show biz. Homoseksualce će više zanimati seks, seks i samo seks, a manje osjećajnost i romantičarstvo. Pa i u pop kulturi postoje određene stvari koje su nekako popularnije među homoseksualcima, od glazbe do filmova. Čak se i za neka zanimanja govori kako su tipično gay. Jesu li to sve samo predrasude ili ima nešto u tome?

Gay populacija ima i neke svoje posebne potrebe, pa djelomično i od tuda ta specijalizacija. Kada bih kupovao kuću ili stan, volio bih da kod nas postoji specijalizirana agencija za homoseksualce, jer bih imao neke posebne zahtijeve u smislu privatnosti nekretnine ili da mi nikada neće trebati dječja soba (nikad ne reci nikad) i ne želim nekome objašnjavati zašto. Kada putujem s partnerom, volio bih stvari organizirati preko gay turističke agencije gdje mi ne bi bilo neugodno raspitivati se o gay ponudi u destinaciji, gay mjestima za izlaske, gay plažama, a da o rezervaciji sobe s bračnim krevetom i ne govorim.

Sve to me, po tko zna koji put, dovodi do pitanja neprihvaćanja homoseksualca u društvu i homofobije, što je zapravo pravi uzrok nastanka većeg dijela tog "dobrovoljnog" apartheida. Možda samo na prvi pogled dobrovoljnog, ali radi se o prisilnom apartheidu. Društvo nam ne dozvoljava biti ono što jesmo i tjera nas na margine, u izolaciju. Koliko ste samo puta čuli izjavu “Nemam ništa protiv homoseksualca, ali neka se drže unutar svoja četiri zida”. Na žalost, mi to i radimo.

Mi se ne možemo ponašati slobodno kao ostali ljudi. Ja se ne mogu prošetati sa svojim partnerom držeći se za ruke, ne mogu ga poljubiti (u obraz) u javnosti, ne mogu prema njemu pokazati ni najmanje neke romantičarske naklonosti. Jednostavno u javnosti ne možemo funkcionirati kao par. Zbog toga gay barovi, gay klubovi, gay fitness centri. Zbog toga tražimo turističke destinacije popularnije među homoseksualcima, zbog toga bismo voljeli imate “svoje” turističke agnecije, “svoje” agente za nekretnine.

Ne izdižem homoseksualce, ali ih na neki način izdvajam. Naravno da smo svi mi u biti jednaki, bili mi homoskesualci ili heteroseksualci. Osnovni mentalni sklop nam je svima isti. Moralne vrijednosti su nam jednake. Pogledi na život su nam jednaki. U pitanju su samo male nijanse koje nas dijele kao pojedince, ali i kao određene skupine u društvu sa svim svojim potrebama i različitostima.

Klikni za ostatak posta...

Teorija šest piva

Znate onu staru pitalicu, “Što čini razliku između gay i hetero muškarca?” Odgovor je: “Šest piva.”



Neki su se zapitali je li to doista istina, pa su si dali truda i proveli pravi znanstveni eksperiment ne bi li potvrdili ili odbacili teoriju po kojoj heteroseksualni muškarci više i nisu toliko hetero nakon konzumacije samo šest piva. Opet jedna stara: "Što trijezan misli, pijan govori." ili u ovom slučaju "Što trijezan misli, pijan radi."

Dakle, dotični znanstvenici izvršili su eksperiment u kontroliranim uvjetima, a pokusni kunići su im bila dva čistokrvna hetero frajera Bill i Jason. Obadvojica su mladi i vole sport. Ponudili su im svakome šest besplatnih piva, Playboy časopise i kabelski sportski TV program kao nagradu za sudjelovanje u eksperimentu. Naravno da su obojica pristali. Tko bi mogao odbiti takvu ponudu.



Kada se dvojac upoznao, odmah su se svidjeli jedan drugom jer su imali zajednički interes – sport. Momci su odmah navalili na pivu, a kada su otkrili CD-ove s hard rockom i Playboy časopise, ubrzo su zaboravili na utakmicu na televiziji. Nakon trećeg piva postalo im je polako prilično vruće, pa su se i raskomotili. Uglavnom, da sada sve ne prepričavam, cijeli vam je eksperiment lijepo opisan i dokumentiran fotografijama skrivene kamere, pa si izvolite sami pogledati OVDJE. Da vam ne pokvarim znatiželju, neću vam ni reći kako je eksperiment završio, osim da su dečki morali na kraju zapaliti cigaretu. No mislim da je to bilo očigledno i sasvim očekivano.

Sumnjičavi će reći, pa što, jedan eksperiment ništa ne dokazuje, a i uzorak nije bio reprezentativan. No nedavno se dogodio još jedan sličan eksperiment, od ništa manje respektabilne institucije – britanske televizije ITV, poznate po izvrsnim znanstvenim programima.

Ovaj puta radi se o profesionalnim sportašima, ragbijašima kluba Sandbach RUFC, koje su kamere ITV-a pratile nakon utakmice od svlačionice i tuševa, pa do pijanki u lokalnim barovima. Teorija je ponovno potvrđena. Iako su se dečki pravili da se skidaju za okupljenu žensku publiku, zapravo su bili više zaniteresirani jedni za druge. Golotinja, ljubljenje bradavica, žvaljenje (s jezikom!!!), međusobno dodirivanje i lupkanje po goloj stražnjici... Ma sve je to normalno muško hetero druženje kad si dečki malo popijeju i kada ih ponese glazba Donne Summer.

Evo i spomenutog klipa koji je digao buru zadnjih dana na Internetu:



Kako vidite, znanost može sve objasniti.

I zato drugi puta kada budete išli van gaydar slobodno ostavite doma, a ponesite dovoljno love barem za 6 piva.

Klikni za ostatak posta...

Tvoja košulja plava

Ne, nisam se zaljubio u drota, ako ste to pomislili. I ne, nisu mi momci u plavom fetiš. Za mene je zgodan muškarac - zgodan muškarac, bez obzira imao na sebi plavu uniformu, traperice ili tange s tigrastim uzorkom. Dobro, ovo zadnje manje-više... Ali to nije tema ovog posta.



Tema je zapravo kako sam, do sada, uvijek nekako imao sreće sa policajcima. Mislim na one prometne. Većinom sam se nekako uspio izvući, bez da me kazne. Nadam se da se neću ureknuti ovom postom. Jesam, pravio sam prekršaje, brzo vozio, prolazio kroz crveno, krivo parkirao, you name it. I bivao uhvaćen. Nemojte misliti da sam jedan od onih arogantnih vozača što ne poštuju ni pravila ni bilo koga oko sebe. Upravo suprotno. Uglavnom sam prilično pažljiv i poštujem propise. Ali, kao i svatko, ponekad znam zastraniti.

Evo i neki dan mi se opet slično dogodilo, što me i potaklo da napišem riječ-dvije. Ne mogu sada baš ići u detalje, zamislite da jedan od te dvojice drotova zaluta na ovaj moj blog? Drugi put me sigurno ne bi tako lako pustili. S druge strane, ako se ne bi odmah ispovraćali i ugasili browser kada bi ugledali riječ “gay” ili, za slučaj da ne znaju što gay znači, neku od slika koje sam stavio, možda to i ne bi tako loše završilo? Možda njih dvojica upravo zajedno zagrljeni surfaju po Internetu? Možda bi mi pokucali na vrata s izlikom da moraju napraviti punu pretragu ili strip search? Opet moja prljava mašta. Sada sam u nedoumici. Ići u detalje ili ne. Jesu, bili su mi oba dvojica onako lagano jebozovni. Ali možda i nisu, tko će ga znati. Možda bih se razočarao. Možda je moj partner u pravu. Kada za nekog frajera kažem da mi je jebozovan, on obično kaže “Dragi, ima kurac.”. Ako niste skužili, time želi reći da se meni sviđa svatko tko ima kurac. Laž, čista laž. Ali opet ja malo odlutah dalje od prave teme...

Uglavnom, neću ići u detalje. Klasika situacija, prošao kroz žuto, drotovi se stvorili niotkuda, lagano rotirka, zaustavljanje sa strane i počinje natezanje. Na kraju su me pustili bez kazne, bez mita, skoro smo i na cugi završili. Gotovo da me nisu doma na večeru pozvali. OK, malo pretjerujem, ali nisam daleko od istine.

Osnovno vam je pravilo da se nikada, ama baš nikada ne isplati svađati s policajcima. Bez obzira bili vi u pravu ili ne. Njihova je uvijek zadnja i točka. Bio sam u situacijima kada sam bio siguran da nisam napravio prekršaj za koji su oni tvrdili da jesam. Ali nisam se svađao i nadmudrivao. Lijepo bih s ljudima porazgovarao, malo usput moljakao, i redovito bi me puštali bez kazne.

Mislim da je ključ uspjeha svake komunikacije način kako se odnosite prema dotičnom čovjeku. Ako se postavite nadmoćno, neprijateljski, bezobrazno, s nepoštivanjem, onda niti ne možete očekivati nešto dobro. U nekim situacijama to možda i može proći, ali ne i sa momcima u plavom i općenito sa svim službenicima koji rade za državu.

Nije da ja to sve radim svjesno. Barem nisam radio u početku. Nije da si kažem, e sada se ponašaj na ovaj način, jer tako zahtijeva situacija, pa ćeš se već izvući ili dobiti što želiš. Ipak, s vremenom sam skužio određeni uzorak, uzročno-posljedičnu vezu, i zaključio da puno toga ovisi od načina na koji se sam postavim. Ako, u ovom slučaju drot, i ima početni negativan stav prema meni, nekako sam ga uvijek uspijevao smekšati. OK, priznajem, sada već malo svjesno igram na tu kartu. APP ili ako prođe – prođe. I ne mislim da tu ima nešto loše ili licimjerno. Možda svjesno nastupam prijateljski ili pokušavam šarmirati, ali to ne znači da ja zapravo mislim nešto pedeseto i da u sebi mislim “Koji si ti glupan, sada ću te tako finski zajebati”. Ako zaista mislim da je netko glupan (ne u smislu inteligencije, nego karakternih osobina), onda mi ništa ne pomaže da se prema toj osobi prijateljski ponašam. Možda eventualno ravnodušno i hladnokrvno.

Zapravo sve što sam htio reći ovim postom je da treba poštivati sve ljude, bili oni drotovi ili prosjaci. I tako se treba prema njima ponašati. Ne možete očekivati da vam se nešto dobro dogodi ako se na prvu postavljate neprijateljski prema ljudima.

I prije nego što još više počnem srati i prijeđem u debelu patetiku, predlažem da se sada svi u prijateljskom duhu lijepo uhvatimo za ruke i u slow motionu potrčimo mirisnom livadom prema jutarnjem izlasku sunca, kako bi svi sretno i zadovoljno živjeli do kraja života. I bez kaznenih bodova.

Klikni za ostatak posta...

Zavarajte lopove

Vrijeme godišnjih odmora je početak sezone i za lopove. Često nam iz policije daju savjete putem medija kako se zaštititi od provala. Evo da se i ja priključim. Ovo što slijedi dobro će poslužiti, ne samo kako biste zaštitili vrijednosti koje ostavljate za sobom, nego i one koje ćete ponijeti na put.

Negdje ste na odmoru ili putovanju, spavate u jeftinom hotelu bez sefa, motelu, kampu, u privatnom apartmanu ili kod sumnjivih rođaka i ne znate gdje sakriti novce, kartice, dokumente i druge dragocjenosti koje ne želite ponijeti sa sobom na party u klub i izložiti se riziku da vam ih mazne neki zgodan džeparoš dok se pretvara da vas bari zabijajući vam jezik u usta i gurajući ruku u stražnji džep hlača. Sigurno ste se već našli u takvoj situaciji. Zahvaljujući maštovitom inovatoru, čini se da je sada došlo savršeno riješenje.

“Sef gaćice” su posebno dizajnirane gaćice koje će navodno odvratiti svakog provalnika od zavirivanja u njihov sadržaj. Najbolje od svega, ne morate ih niti posebno sakrivati. Možete ih ostaviti provalnicima ravno pred nos. Osim što su vizualno posebno prilagođene realističnim mrljama sa stražnje i donje strane, imaju i posebno skrojen sakriveni džepić u kojeg možete spremiti sitnije dragocjenosti. A ako ste i dalje sumnjičavi prema njihovoj efikasnosti, možete dodatno kupiti i realističan miris “Doo Drops”, u prijevodu nešto tipa “Kapljice kakice”, kako bi cijeli dojam bio što vjerniji. Proizvođač se zaklinje da je miris potpuno identičan pravom proljevu (dijareji).

Trenutno je dostupna samo jedna veličina gaćica, kao i boja. Bijela (s malo smeđe).
Gaćice možete kupiti za $19.95 ovdje.

A ako vam je to preskupo, ili preferirate samo ekološke proizvode bez umjetnih boja, vrlo lako možete i sami napraviti sličnu stvar. Ma vjerojatno već i jeste, samo što niste bili svjesni na koji način to možete iskoristiti.

Klikni za ostatak posta...

Mali Ivo

Mislim da sam već jednom o nečemu sličnome pisao, ne da mi se sada prekopavati po starim postovima, a možda sam samo namjeravao, pa nikada nisam. No nije niti važno.

Uglavnom, ne znam događa li se i vama da s nekim, koga ste tek upoznali, ono, baš nešto klikne. Govorim, naravno, o nekom muškarcu za koga ne znate je li gay ili strejt, s kojim ste se susreli u nekom ne-pederskom okruženju. Osjetite lagane leptiriće u trbuhu, a imate osjećaj da i druga strana isto osjeća. Ne mora tu niti biti nekog pravog upucavanja, niti čak naznaka upucavanja. Jednostavno nešto osjetite, vidite nešto u pogledu, netko vam se nasmiješi izuzetno toplo i prijateljski, primjetite reakciju kada se idući puta ponovno susretnete ili kada se pozdravljate, možda i za zauvijek.

Cijelo vrijeme osjeća se neka naelektriziranost u zraku, seksualna ili neka druga napetost. Dođe vam da ga pitate, čuj stari, ajde se prestani preseravati i reci mi jesi peder ili nisi. Samo ne znate kako biste to učinili. A jebem ti pederski život... Ma nije tu čak ni u pitanju da biste se željeli s nekim pofukati, evo znam za sebe da ne bih. Radi se samo o tome da bih htio znati vara li me moj instinkt ili ne.

Ne mogu to sasvim objasniti, to je neki poseban osjećaj, možda neka mala površna zaljubljenost, možda neka mala avanturica (ne u doslovnom smslu), mali slatki flert, možda nešto četvrto.

Meni se to ne događa baš često, ali nedavno mi se opet dogodilo. I mogu reći da je to fenomenalan osjećaj. Evo još me to pomalo drži. Sva sreća da moj dragi ne zna za ovaj blog. Ne znam kako bi on reagirao da ovo pročita, iako sam mu zapravo i ispričao što mi se dogodilo, mada ne toliko iskreno kao što sada pokušavam biti. Njemu kada pričam sve to okrenem na šalu. Kao šalim se i kažem «Joj, šta sad radi moj Ivo» (to mu nije naravno pravo ime), ili «Da li i moj Ivo sada misli na mene» i slične zajebancije. Zna on da se ja zajebavam, ali ja u sebi mislim kako u svakoj zajebanciji ima pola istine.

Na žalost ne mogu otkriti previše detalja, ali da vam dam neki kontekst, bio sam nekoliko dana izvan grada na poslovnom putovanju. I tamo sam ga upoznao. Ivo je bio dosta mlađi od mene. Oni koji me čitaju znaju da preferiram one izned 30 godina. Zato me i začudilo kako me taj mali na prvi pogled osvojio. Možda postajem jedan od onih starih pedera koji namiguju mladim dečkima na nudističkim plažama i navlače iza grmlja ono što im je ostalo od kurca. Jeste primjetili kako starijim muškarcima kurac i muda postaju duži? Ne znam je li to u vezi s onime što kažu da i uši rastu kako više starite, ili se možda ipak radi o tome da se sve jednostavno omlohavi i produlji. Nego o čemu sam ono pisao? E da, mali Ivo.

Čim sam ga vidio nešto mi je prostrujalo kroz tijelo. Zemlja se protresla. Je, Ivo je zgodan, i to jako, ali to i nije ono najbitnije. Imao je nešto u pogledu i stavu cijelog tijela. Mladić od kojih dvadeset i koja godina, a već pravi muškarac.

Bili smo svega nekoliko puta u istom društvu, ali od toga nasamo dva puta i to po nekoliko sati. Naravno da nije bilo nikakvog otvorenog koketiranja, pa ni naznaka, ali cijelo vrijeme je nešto visilo u zraku. Tu i tamo koji pogled. Smiješak. A kakav li samo pogled Ivo ima... Reže do kostiju. Ali toplo i umiljato. Osim toga mali je nevjerojatno pristojan i kulturan i to ne na neki umjetan način, to je jednostavno u njemu. Siguran sam da je i izuzetno pošteno i iskreno stvorenje.

Priznajem, situacija je bila takva da je on trebao donekle i biti pristojan prema meni. Ne samo što sam dosta stariji od njega (fuck, u koje li sam to godine došao!), nego sam i po nekom poslovnom položaju na višoj ljestvici od njega. Nismo u istoj firmi, na neki način ja sam mu čak bio i klijent. Nemojte misliti da mi je nešto prodavao, pa je po poslovnoj dužnosti trebao biti ljubazan. Sve bi potpuno isto završilo i da je bio santa leda. Nije uopće trebao biti posebno ljubazan, o takvoj se situaciji radilo. Ali on je svejedno bio. I tako jebeno ugodno društvo. Jebem ti, mislim da sam se zaljubio, hehehe...

Vjerujte mi, ja to sve samo na teoretskoj razini. Ljubav prema mom partneru je puno više od brzinske zacopanosti i to ništa ne može uzdrmati. Ona je prerasla u nešto što te čini spremnim i život za nekoga dati. Znam da nikada ne treba reći nikada, ali to je što osjećam u ovom trenutku. Čak i da je mali Ivo puno hrabriji od mene i da mi je nešto konkretno i otvoreno rekao ili učinio ili naznačio, ne bi svejedno bilo ništa. Rekao bih mu, hvala, godi mi, ali sori bat jebiga, ja sam zauzet. Ili možda ne bih ništa rekao, nego odmah prešao na stvar? Hmmm... ma bih, rekao bih, siguran sam. Ili? :-)

U jednom trenutku, htio sam malo doliti ulje na vatru, sort of spik, pa sam mu nešto i rekao na način kako to obično muškarci ne govore jedan drugom. Ništa strašno, onako nešto malo finije i nježnije. Možda nježnije nije pravi izraz... ljubaznije? Nije se radilo o nikakvim aluzijama na bilo što, nikakve dvosmislene pederske poruke, da me ne shvatite krivo. Činilo mi se da mu nije zasmetalo, čak mu je bilo drago. A možda nije to niti primjetio. Možda sam si sve samo umislio.
No, on mi je uzvratio istom mjerom kada smo se pozdravljali, pred sam moj odlazak. Sjećam se da sam osjetio neku toplinu i pomislio, a-ne, ovo si dva strejt muškarca ne govore.

Nakon mog odlaska smo izmjenili još nekoliko sms-ova. Nisu bili u kontekstu onoga zbog čega sam uopće i bio tamo. To su bile više prijateljske obavijesti o određenim stvarima. Ali i te njegove sms poruke opet su bile takvog sadržaja kakvog si dva muškarca obično ne bi poslala. Ne znam, možda si ja to samo umišljam, možda je to zapravo sve bilo iz «respekta» prema meni kao nekome tko je za njega stariji odrastao muškarac. Fuck again! Ja se uopće ne osjećam tako. Čak se glupo i osjećam kada za sebe samo napišem «stariji odrastao muškarac».

I poslije mi je došlo da mu pošaljem sms. Ali nisam. To bi onda zaista bilo previše i na granici da zaserem jednu ovako lijepu i nevinu stvar. Ako je uopće bilo ičega. S njegove strane.

Nije to sve ni bitno, zašto, kako, zbog čega. Znam samo da mi je godilo i da mi je drago zbog svega. Jesam, priznajem, malo sam se zatreskao u malog. I šta tu ima loše? Znam da se moj dragi ne mora ništa bojati. To je samo jedna onako lagana pseudo avanturica, flert, nešto što vam može uljepšati dan, ili nekoliko narednih dana. Ma i više. Znam da će mi mali pasti na pamet još puno puta. Nije sad tu u pitanju ništa seksualno, ma čak ni nužno romantično. Jednostavno dođe mi drago kada pomislim da postoje takvi ljudi kao mali Ivo i još k tome da im se ja svidim (osim ako se nisam gadno zajebo u procjeni).

Netko me nedavno u komentaru na jedan post pitao, jesam li ikada prevario dečka? Da li ovo spada pod prevaru? Neki kažu da je emocionalna prevara i gora od tjelesne. Ali ja ovo ne smatram emocionalnom prevarom. Što mogu kad postoje ovakvi divni ljudi koji vas privuku poput magneta. Ajde me malo utješite, jer samom sebi govorim da to nije ništa strašno.

Zapravo mali Ivo i nije bio tako mali. Bio je pristojne veličine. Mislim na rast, da vas odmah razuvjerim. Perverznjaci jedni bolesno prljave mašte! Što vama sve neće pasti na pamet!

Klikni za ostatak posta...

Kreten, ali onaj istinski

Stvarno je ovaj svijet pun kretena. Jedan od najvećih u Hrvatskoj je onaj neki Dikan, poznatiji što je oženio, pa izbacio na ulicu, Pokosicu.

Nisam imao potrebu reagirati na tu naj trač sapunicu ljeta 2007., a još manje na dotičnog kretena. Pratio sam to manje-više nezainteresirano. Kada bih naišao na članak u novinama, priznajem, pročitao bih ga. Ali daleko od toga da me to nešto posebno zanimalo.

No ono što me potaklo da napišem ovaj post je njegovo pismo objavljeno u “24 sata” (kako čitam na gay.hr) da nije htio pristati gostovati u “Latinici” zbog toga što se ne osjeća ugodno u društvu homoseksualaca. Jednostavno mi se gadi ta njegova izjava. Ne toliko zbog toga što je homofob i što se ne osjeća ugodno u društvu pedera, nego što je u stanju nešto tako izjaviti za novine i pri tome, u nedostatku boljih argumenata, napasti konkretnog čovjeka nekakvim rekla-kazala tračevima koje je negdje načuo. Ali što očekivati od jednog takvog kretena. Možda se ne bi trebali obazirati na mišljenja ljudi poput njega, ali kada im novine daju prostora, onda mogu i ja.

Nije uopće bitno je li Latin gay ili nije. Ne poznam čovjeka. Što je i tko je njegova osobna stvar i samo je na njemu da odluči kako će se odnositi prema bilo kojem aspektu svog života. Iskreno, bilo bi mi drago da je gay i da to svima objavi. Čovjek je ugledan novinar, dobio i nagradu za novinara godine, emisija mu je na TV-u od stoljeća sedmog, uz čovjeka se ne vežu nikakvi skandali. Hoću reći, što se više takvih ljudi samovoljno outa, to se dijelom i mijenja percepcija kojom nas društvo doživljava. Dobar primjer je i Dražen Ilinčić. Ali naglasak je na “samovoljno”. Može Latin imati bilo kakve svoje osobne razloge za učiniti ovo ili ono. Bitno je da nije na nama da mu sudimo i odlučujemo umjesto njega.

Sasvim je druga priča slučaj američkog evangelističkog svećenika Teda Haggarda poznatog po svojim nebrojenim strastvenim homofobnim izjavama i propovjedima. Njega je outao muška prostitutka Mike Jones kojemu je Haggard plaćao za sex svaki mjesec i to pune tri godine. Jones je rekao da prve dvije godine uopće nije znao tko je Haggard dok ga jednom slučajno nije vidio na jednom crkvenom TV programu. Nakon toga kaže da nije više mogao podnijeti Haggardovo licemjerje propovjedajući jedno, a čineći drugo, i zato je izašao u javnost s cijelom pričom. Na kraju je Haggard dao ostavku na mjesto vođe evangelističke crkve. Nije priznao da je ikada imao seks s Jonesom, samo da je išao kod njega na masažu zbog zdravstvenih razloga. I to ni manje ni više nego kod muške prositutke iz drugoga grada. Lažima nikada kraja. U ovom slučaju, Haggard je dobio ono što je i zaslužio. Na stranu da je Jones objavio i knjigu o tome, pa je zapravo pitanje koja mu je bila stvarna namjera. No niti on nije bolje prošao. Izgubio je svoj pravi posao, a kao osoba koju zna cijela Amerika, nije više mogao raditi niti kao prostitutka. Obitelj nije htjela s njime više imati posla, a i većina gay organizacija se prilično hladno postavila prema njemu. A Haggard je nedugo nakon svega toga objavio da je postao potpuni heteroseksualac, u čemu mu je pomogao neki crkveni trotjedni seminar. Život je stvarno maštovitiji od svake sapunice.

Ali da se vratim onom kretenu s početka. Još mi je i gora njegova izjava:
U važnijim emisijama na HTV-a trebalo bi ipak obratiti pozornost na to da se mogućnost stvaranja mišljenja kod publike ne daje olako u ruke, na žalost teže oboljelim osobama.
Nikada u crkvi, koja nam je dobar tisućljetni primjer, niste vidjeli grbavog, šepavog, a svakako teško oboljelog svećenika na propovjedaonici, jer to bi za vjernike i stvaranje mišljenja kod puka bilo preopasno.

Ako i zanemarim njegovo mišljenje da je nečija moguća homoseksualnost zapravo (psihička) bolest i da time apriori utječe na iskrivljene poglede na svijet te osobe, ali spominjati nečiju hendikepiranost (šepavi, grbavi) kao razlog da se nekoga automatski diskvalificira, mislim da nije na razini normalnog bića. Što je najgore u svemu, vjerojatno je i u pravu glede stava crkve prema hendikepiranim svećenicima. Što opet dovoljno govori kakva je to organizacija. Izvana gladac- izunutra jadac.

Klikni za ostatak posta...

Podivljalo sunce

Već teško dišem, a prognoza nije dobra. Najavljuju temperature idući tjedan i do 40°C. Kažu malo osvježenje doći će u subotu. Utješno. Pa to je znači pet dana krepavanja po žegi.

A nemamo klimu doma. Čista lijenost. U proljeće si mislim, ma gdje je još ljeto... Osim toga nekoliko zadnjih ljeta i nije baš bilo vruće. Ljudi kažu da su uključili klimu svega nekoliko dana u godini. Onda dođe ljeto i mislim si, ma sada je sigurno navala na klime i sigurno se mora čekati više dana da ti je dođu montirati. Taman kada prođe taj val vrućine. Ali izgleda da se ljeto ove godine ne šali.

Nije nam prevruće u stanu, ali svejedno ne možeš cijeli dan sve držati zabarikadirano. Mora se malo svježeg zraka udahnuti. Osim toga obadvojica pušimo. Sada pušimo samo u kuhinji. Ona je ionako najtoplija prostorija u stanu, pa ajde, tamo onda i nije šteta otvoriti prozor. Pušim ja i pred kompom. I to kao turčin. Cigareta se pali jedna za drugom, a da se to niti ne primjeti. I onda mi još nabiju zgradu preko puta, pa ne volim držati širom otvoren prozor uz dignute rolete, pogotovo po noći, a tada sam obično pred kompom.

Na svu sreću na poslu je OK, klima šljaka, a također i u automobilu. Samo da je bar i doma imamo... Jednostavno sam lijen zajebavati se s kupnjom i majstorima. Lijenosti moja okani me se.

Da sam bar na moru, na nekoj finoj plažici. Tamo je zrak drugačiji, lakše se podnosi vrućina. Nema ove zagrebačke sparine i asfalta. Zabava u trenucima dosade na poslu mi je pregledavanje Last minute putovanja. Kako bih rado kliknuo na neki od onih “Rezervirajte sada” gumba koji vode na daleka egzotična mjesta s pješčanim plažama. Ili barem do Ibize.

Bio sam ove godine već nekoliko puta na moru, ali samo na dan-dva-tri. To ne spada u godišnji. Nemam pojma kuda ću i kamo za godišnji, niti kada. Niti s kim. Ne pitajte me zašto ovaj moj ne želi ići. Nije ni meni sasvim jasno. Ma zapravo je, ali vam neću reći. Ali ne brinem se previše, jednostavno zapalim ili sam ili s nekim društvom. Rekao sam mu, ako ti ne želiš ići, nemoj mene spriječavati. I nikada nije. I nije u pitanju samo odlazak na more. Ako se njemu nekuda ne ide ne uzrujavam se previše. Odem sam ili si nađem društvo. I on je tako to i prihvatio. Da nije, bilo bi vatre. On ima dovoljno povjerenja u mene, a i ja u njega. Tu smo stvarno odličan par. Vjerujem mu bezgranično, a valjda i on meni.

Znate one testove za ovo ili ono, pa često bude pitanje “Od ponuđenih destinacija, najradije biste otputovali na...”. Ja uvijek izaberem pusti otok. Fakat mi je to jedna od najvećih želja. Ne mora baš biti sasvim pust, ali bar da nema kilometrima nikoga oko mene. Bilo bi mi ljepše s njim, ali ne bih imao ništa protiv i biti potpuno sam na nekom prekrasnom, mirnom mjestu s toplim morem, lijepom plažicom i puno hlada. Ne treba mi ni struja, ni telefon, ni internet, ni radio, ni televizor, ni auto. Dovoljan bi bio i frižider na plin, kuhalo, zalihe vode i neke jednostavne hrane, možda mali čamac, kakva mala koliba, koja knjiga, ne treba mi ni odjeća. Dapače, molim bez odjeće. I sve to kojih mjesec ili dva. Ali to valjda ima samo u filmovima.

To mi je jedna od neispunjenih želja. Da sutra dobijem novac na lutriji, prvo bih si kupio malu osamljenu kućicu na nekom našem otoku u pripizdini gornjoj, ali blizu mora i daleko od ljudi. Ako već takve nisu sve rasprodane. I onda bih si priuštio pustog otoka kada god to poželim.

U međuvremenu treba piti puno vode. Kažu da kada ste žedni, već je kasno. Već ste dehidrirali. Treba piti vodu prije nego ožednite.

Možda sutra odem malo gledati klima uređaje na internetu.

Klikni za ostatak posta...