Tvoja košulja plava

Ne, nisam se zaljubio u drota, ako ste to pomislili. I ne, nisu mi momci u plavom fetiš. Za mene je zgodan muškarac - zgodan muškarac, bez obzira imao na sebi plavu uniformu, traperice ili tange s tigrastim uzorkom. Dobro, ovo zadnje manje-više... Ali to nije tema ovog posta.



Tema je zapravo kako sam, do sada, uvijek nekako imao sreće sa policajcima. Mislim na one prometne. Većinom sam se nekako uspio izvući, bez da me kazne. Nadam se da se neću ureknuti ovom postom. Jesam, pravio sam prekršaje, brzo vozio, prolazio kroz crveno, krivo parkirao, you name it. I bivao uhvaćen. Nemojte misliti da sam jedan od onih arogantnih vozača što ne poštuju ni pravila ni bilo koga oko sebe. Upravo suprotno. Uglavnom sam prilično pažljiv i poštujem propise. Ali, kao i svatko, ponekad znam zastraniti.

Evo i neki dan mi se opet slično dogodilo, što me i potaklo da napišem riječ-dvije. Ne mogu sada baš ići u detalje, zamislite da jedan od te dvojice drotova zaluta na ovaj moj blog? Drugi put me sigurno ne bi tako lako pustili. S druge strane, ako se ne bi odmah ispovraćali i ugasili browser kada bi ugledali riječ “gay” ili, za slučaj da ne znaju što gay znači, neku od slika koje sam stavio, možda to i ne bi tako loše završilo? Možda njih dvojica upravo zajedno zagrljeni surfaju po Internetu? Možda bi mi pokucali na vrata s izlikom da moraju napraviti punu pretragu ili strip search? Opet moja prljava mašta. Sada sam u nedoumici. Ići u detalje ili ne. Jesu, bili su mi oba dvojica onako lagano jebozovni. Ali možda i nisu, tko će ga znati. Možda bih se razočarao. Možda je moj partner u pravu. Kada za nekog frajera kažem da mi je jebozovan, on obično kaže “Dragi, ima kurac.”. Ako niste skužili, time želi reći da se meni sviđa svatko tko ima kurac. Laž, čista laž. Ali opet ja malo odlutah dalje od prave teme...

Uglavnom, neću ići u detalje. Klasika situacija, prošao kroz žuto, drotovi se stvorili niotkuda, lagano rotirka, zaustavljanje sa strane i počinje natezanje. Na kraju su me pustili bez kazne, bez mita, skoro smo i na cugi završili. Gotovo da me nisu doma na večeru pozvali. OK, malo pretjerujem, ali nisam daleko od istine.

Osnovno vam je pravilo da se nikada, ama baš nikada ne isplati svađati s policajcima. Bez obzira bili vi u pravu ili ne. Njihova je uvijek zadnja i točka. Bio sam u situacijima kada sam bio siguran da nisam napravio prekršaj za koji su oni tvrdili da jesam. Ali nisam se svađao i nadmudrivao. Lijepo bih s ljudima porazgovarao, malo usput moljakao, i redovito bi me puštali bez kazne.

Mislim da je ključ uspjeha svake komunikacije način kako se odnosite prema dotičnom čovjeku. Ako se postavite nadmoćno, neprijateljski, bezobrazno, s nepoštivanjem, onda niti ne možete očekivati nešto dobro. U nekim situacijama to možda i može proći, ali ne i sa momcima u plavom i općenito sa svim službenicima koji rade za državu.

Nije da ja to sve radim svjesno. Barem nisam radio u početku. Nije da si kažem, e sada se ponašaj na ovaj način, jer tako zahtijeva situacija, pa ćeš se već izvući ili dobiti što želiš. Ipak, s vremenom sam skužio određeni uzorak, uzročno-posljedičnu vezu, i zaključio da puno toga ovisi od načina na koji se sam postavim. Ako, u ovom slučaju drot, i ima početni negativan stav prema meni, nekako sam ga uvijek uspijevao smekšati. OK, priznajem, sada već malo svjesno igram na tu kartu. APP ili ako prođe – prođe. I ne mislim da tu ima nešto loše ili licimjerno. Možda svjesno nastupam prijateljski ili pokušavam šarmirati, ali to ne znači da ja zapravo mislim nešto pedeseto i da u sebi mislim “Koji si ti glupan, sada ću te tako finski zajebati”. Ako zaista mislim da je netko glupan (ne u smislu inteligencije, nego karakternih osobina), onda mi ništa ne pomaže da se prema toj osobi prijateljski ponašam. Možda eventualno ravnodušno i hladnokrvno.

Zapravo sve što sam htio reći ovim postom je da treba poštivati sve ljude, bili oni drotovi ili prosjaci. I tako se treba prema njima ponašati. Ne možete očekivati da vam se nešto dobro dogodi ako se na prvu postavljate neprijateljski prema ljudima.

I prije nego što još više počnem srati i prijeđem u debelu patetiku, predlažem da se sada svi u prijateljskom duhu lijepo uhvatimo za ruke i u slow motionu potrčimo mirisnom livadom prema jutarnjem izlasku sunca, kako bi svi sretno i zadovoljno živjeli do kraja života. I bez kaznenih bodova.