Prvo gay, pa tek onda sve ostalo

Ponekad se pitam, što mene najviše određuje. Jesam li u prvom redu gay osoba ili sam u prvom redu jednostavno osoba kao i svi ostali?

Iskreno, nisam baš siguran. Naravno da sam, kao i svi ostali, u prvom redu osoba, ali isto je tako sasvim sigurno da je na cijeli moj život, na gotovo sve moje postupke, odluke, životne izbore, utjecaj, možda i najveći, imalo to što sam gay.

Heteroseksualcima je to možda teško shvatiti. Oni svoju heteroseksualnost uzimaju zdravo za gotovo. Kod njih nema proispitivanja, oni su jednostavno “normalni” i o tome ne razmišljaju. Možda je i nekim homoseksualcima to teško shvatiti. Često negdje pročitam kako homoseksualci izjavljuju da njih ne određuje to što su gay. Ali je li to doista tako i jesu li doista iskreni prema sebi?

Za druge ne znam, znam samo za sebe. Ako ću malo bolje promisliti, riječ “gay” mi je stalno negdje, ako ne u svijesti, onda barem u podsvijesti. I ne radi se tu samo o prirodnoj rekaciji bilo koje seksualne osobe kada ugleda neku drugu (privlačnu) seksualnu osobu, tu je opet i taj odnos društva koji me tjera da stalno budem svjestan onoga što jesam i da stalno budem na oprezu.

Možda sam to ipak samo ja? Možda sam jednostavno preopterećen?

Razmišljam da je to isto kao biti na neki način hendikepiran. Naravno da je slijepa ili gluha osoba u biti jednaka kao i svi drugi, ali je u prvom redu slijepa ili gluha osoba i to ju određuje. To određuje njezina razmišljanja i doživljaj same sebe, jer ju tako, ako ćemo iskreno, doživljavaju i svi ostali. Tako je i sa mnom. Znam da sam kao i svi drugi, ne vrijedim ništa manje niti ništa više od drugih, moralna načela mi ne određuje moja seksualnost, ali da u nekom upitniku moram zaokružiti podgovor na pitanje:

Vi ste u prvom redu:

a) osoba
b) gay osoba

svakako bih zaokružio b).


Možda netko to ne može shvatiti, pogotovo netko tko je hetero. Ali mi smo (ja sam) ipak u malo drugačijoj situaciji.

Ako si hetero o tome ne razmišljaš previše, zapravo vjerojatno uopće ne razmišljaš. Sigurno se nećeš pitati, o Bože, zašto si morao baš mene napraviti heteroseksualcem? Što sam ti ja skrivio da me tako kazniš? Svi su oko tebe takvi i prihvaćaš to zdravo za gotovo, cijelo je društvo organizirano da zadovclji tvoje potrebe i da ti zadovoljiš potrebe društva.

Mi se pak s druge strane cijeli život propitujemo, skrivamo, promatramo druge, njihove kretnje, mimike, tražimo kojekakve signale, bilo prijateljske, bilo neprijateljske. Cijelo vrijeme smo apsolutno svjesni svoje homoseksualnosti i ujedno na oprezu zbog toga. Cijelo vrijeme tražimo neki način kako se uklopiti, kako si organizirati neki "normalan" život, kako iz cijele ove zbrke izvući najviše što se može.

Za sebe mogu reći da sam oduvijek znao da sam drugačiji. Kada sam malo porastao shvatio sam u čemu leži moja različitost. Moram priznati da me nikada to nije posebno mučilo, nisam nikoga krivio, proklinjao, pa čak niti propitivao zašto sam takav. Nisam imao niti posebnih problema zbog toga. No to je isključivo zbog toga što sam tako dobar glumac. Ali cijelo vrijeme u mojoj glavi je upaljena ta mala lampica, neki mali alarm koji me stalno podsjeća tko sam i što sam, kako se moram ponašati, što mogu, a što ne mogu reći, gdje smijem pogledati, a gdje ne smijem. I to zapravo određuje cijeli moj život i mene kao osobu. Je li to opterećenost? Vjerojatno je, ali ne mogu si pomoći. S druge strane ne mogu niti reći da me smeta.

Ne mogu reći da sam nezadovoljan. Čak štoviše, smatram se vrlo sretnim. Privaćam sebe kao gay osobu i u potpunom sam miru s time. Sada mi je čak i drago što sam gay. Da mi dođe neka dobra vila i ponudi mi da me pretvori u heteroseksualca, odbio bih. Sada je već prekasno, osim toga, zadovoljan sam tu gdje jesam. Shvatio sam i prihvatio ograničenja koja su pred mene postavljena. Naravno da postoje stvari koje mi nedostaju i koje žalim što ne mogu imati. Ali postoje za to neke dobre zamjene.