Još jedan

20 prosinca 2009




Zar nije presladak? Nisam ironičan. Probajte vi igrati ragbi, kažu jedan od najgrubljih i najmačističkijih (??) sportova uopće, pa da vidimo koliko će vama zubi ostati. A da stvarno nisam ironičan, nego mi se čak podiže lijeva obrva, pokazat će i slike ispod (u međuvremenu je popravio zube).

Gareth Thomas, 35 godina, 1,92m i 101 kg čistih mišića (znam da je to u ovom kontekstu nevažan podatak, ali možda vam pomogne da se lakše udubite u priču, znam da je meni pomoglo), jedna od najvećih i najpopularnijih sportskih legendi u Velikoj Britaniji, igrač koji u povijesti ima najviše nastupa za nacionalnu ragbi ekipu Walesa, i dalje aktivan igrač, prije nekoliko dana objavio je svijetu da je gej.

Uvijek je vijest kada neka poznata osoba javno obznani svoju homoseksualnost, no dok se u javnosti i očekuje da tamo neki pederčići budu glumci i pjevači, o frizerima da niti ne govorim (dovoljno je da je netko frizer pa da počnu pljuštati kojekakvi komentari), kada to napravi jedan mačo frajer, još k tome jedan od najuspješnijih sportaša u izrazito muškom sportu, e onda je to vijest za sve naslovnice, pa čak i u, na takve stvari pomalo naviknutoj, Velikoj Britaniji.

Volim ovakve priče, pronalazim se u njima, ne zbog toga što sam i sam strašno, ili uopće, mačo, nego što one pokazuju da smo svi zapravo jednaki i da svi prolazimo kroz slične stvari, i što je još važnije, da nismo sami. Kada sam odrastao, tako nešto se nije moglo pročitati. Ne mogu reći da sam tada previše patio. Naravno da me je spoznaja o vlastitoj homoseksualnosti mučila, naravno da sam se molio Bogu da me promijeni, naravno da sam se nadao da je to samo faza, naravno da sam živio u strahu da me se ne otkrije, naravno da sam glumio od 0-24h, naravno da se nikome nisam mogao obratiti, naravno da nikoga sličnog nisam poznavao, ali ipak uz sve to prilično sam rano shvatio tko sam i zapravo sam se s time pomirio i počeo pripremati na život koji mi slijedi. Mislio sam, ako budem dovoljno dobro glumio, ako budem kukavica, možda uspijem barem u miru proživjeti život koji mi je dodijeljen, a kojeg nisam tražio? Možda nekako uspijem spojiti nespojivo? Možda si stvorim neku svoju sreću i mir?

I danas se uvjeravam da ovo što imam, zaista jeste sreća i mir. I uvjeren sam u to. Siguran, dapače. Ali, ipak, je li to zaista? Potpuno iskreno znam u sebi da mi ne treba više. Zadovoljan sam s onim što imam. Ali, je li zaista sreća i mir biti 0-24h na oprezu? Ili se tu radi samo o navici, o nečemu s čime sam jednostavno naučio živjeti? Nešto što je jednostavno postalo dio mene? Je li zaista sreća i mir biti opušten samo unutar svoja četiri zida? Je li pravi život onaj unutar četiri zida, a sve izvan toga samo nužno zlo? Ali ne, više mi ne pada na pamet moliti se, jer znam da nisam za ništa kriv, niti išta loše činim. Jednog dana…

Volio bih da je ovakvih priča, kao što je Garethova, bilo i kada sam sam odrastao. Bilo bi puno lakše da sam se barem s nekim mogao identificirati, barem s nekim tko nije Boy George, nije da njemu išta fali, ali znate na što mislim. Današnji klinci su s jedne strane puno sretniji, ali s druge strane i pod puno većim pritiskom. Dok se u naše vrijeme o homoseksualnosti uopće nije razgovaralo, pa je samim time pritisak na homoseksualce bio puno manji, danas vlada gotovo histerija tko je, a tko nije homoseksualac ili što je ili što nije gej ponašanje. Ali valjda je to nešto kroz što kao društvo moramo proći. I zato se nadam da će ovakve priče pomoći javnosti shvatiti da su homoseksualci zapravo najobičniji ljudi koji se nalaze svuda oko njih. Možda jednog dana…

Priča je klasična. Gareth je odrastao u muškom svijetu ragbija gdje samo «pravi muškarci» prolaze. Ako ovo nije slika i prilika "pravog muškarca", onda ne znam što jest! Insinuacije da bi mogao biti išta drugo osim stopostotnog heteroseksualca, pa čak i samo u vidu šale, bio je spreman brutalno demantirati šakama. Od djetinjstva je živio u laži i pretvaranju i pokušavao biti «normalan muškarac» kako bi zadovoljio očekivanja svih oko sebe i kako bi se uklopio. Sa 16 godina je znao tko je, ali znati i prihvatiti su dvije različite stvari. Kako bi se uklopio, izlazio je s djevojkama, ali izbjegavao je svaku intimnost s njima. Ragbi je bio njegov cijeli život, jedina stvar zbog koje je živio i priznanje nije dolazilo u obzir. Pred muškim prijateljima je glumio, slušao ih i naučio kako komentirati djevojke, za koje govoriti da su u redu, a za koje da to nisu, izmišljao priče o vlastitim osvajanjima. Čak se i oženio djevojkom s kojom je bio u vezi još iz vremena srednje škole. Učinio je sve kako bi bio «normalan», ali  u jednom trenutku više nije mogao izdržati.

Kaže da je cijeli život zapravo proveo u strahu, s grčem u želucu, osjećao se kao tempirana bomba koju je pokušavao potisnuti negdje duboko u sebe. Prvo seksualno iskustvo s muškarcem imao je s 18 godina, te iako se za vrijeme seksa osjećao dobro, nakon toga ga je preplavio ogroman osjećaj krivnje i obećao si je da se to nikada više neće ponoviti. Pokušao je sve u sebi zanijekati, stalno se molio Bogu da mu pomogne. Nadao se da će se jedno jutro samo probuditi i da će svi ti njegovi «prljavi» osjećaji nestati.

Prolazio je kroz mnogobrojne krize, u jednom trenutku je pomišljao i na samoubojstvo. Izmjenjivale su se suze, strah i potpuni očaj. Nekih dana bi se budio s mišlju kako je sve u redu, a drugih se nije mogao pogledati u ogledalo, zbog straha, zbog laži koje je govorio svima oko sebe, a ponajviše svojoj supruzi.

Postao je majstor u skrivanju i mogao je odglumiti heteroseksualca do u najmanje detalje, ponekad i pretjerujući u agresivnosti, pa čak i ulazeći u tučnjave, sve samo kako njegovo pravo ja ne bi izašlo na vidjelo. Ali kada bi se povukao u sebe, osjećao je samo samoću, nemir i sram. Stvorio je svoj unutarnji svijet koji uopće nije bio lijep.

Najviše od svega ga je bolio osjećaj krivnje zbog neiskrenosti prema vlastitoj supruzi, prema nekome koga je, kako kaže, zaista volio, prema nekome tko ti svaki dan kaže da te voli i kome ti svaki dan kažeš da ju voliš, a u isto vrijeme znaš da tvoje pravo ja želi nešto drugo i da to nije stopostotna i istinska ljubav. Sa suprugom je svake nedjelje išao u crkvu, stalno je molio Boga: Imam Jemmu, volim je, molim Te učini da nestanu oni moji osjećaji. Kaže da je želio da taj brak uspije, da je istinski želio s njom provesti cijeli svoj život, vjerovao je da može onaj drugi dio svoje osobnosti zauvijek držati zaključanim. Ali i dalje su ga privlačili muškarci, čak je odlučio to i prihvatiti, pod uvjetom da nikada ništa ne učini po tom pitanju. Nije uspio. Kada bi igrali utakmice u gostima u Londonu, znao bi se, prestrašen da ga netko ne prepozna, ipak otšuljati u kakav gej bar ili klub, nakon toga osjećajući se prljavo i prepun krivnje, uvijek obećavši si da to nikada više neće ponoviti.

Iako se se već i ranije udaljili jedno od drugog, na kraju više nije mogao izdržati i sve joj je priznao. Odlučili su se rastati, te iako su ostali u dobrim odnosima i prijatelji, osjećao se kao da mu se život raspada. U trenutku najdublje krize i potpunog emocionalnog sloma, pomoć mu je stigla odakle ju je najmanje očekivao. Sve je priznao treneru, a odmah nakon toga i dvojici najboljih prijatelja iz tima, koji nisu niti trepnuli nego su mu pružili podršku i rekli da to ne igra nikakvu ulogu u tome što misle o njemu. Kada je vijest procurila i među ostale, Gareth kaže da je nevjerojatno koliku je podršku i razumijevanje dobio od suigrača, te da se nitko od njih nije čak niti distancirao od njega. Kaže da ga nikada nije privlačio nitko od suigrača, te da je mogao jednostavno isključiti emocije i nikada ne prijeći tu liniju. Najveći strah mu je bio da bi suigrači mogli pomisliti da prema njima ima neke skrivene želje i da bi ga mogli odbaciti.

U tome ga u potpunosti mogu razumjeti, jer znam da je i kod mene vrlo slično. Niti jedan moj hetero prijatelj me seksualno ne privlači. Sjećam se da sam za neke od njih, prije nego smo postali dobri prijatelji, i pomišljao da su privlačni, kao što je valjda normalno da svaka osoba, bez obzira na svoju seksualnu orijentaciju, pomisli kada ugleda privlačnu osobu spola koji ju privlači, ali čim bi se malo bolje upoznali, svaka pomisao na išta drugo osim prijateljstva je nestala. Mislim da sam to već jednom napisao, pomisao na išta drugo osim čistog prijateljstva s bilo kojim od mojih hetero prijatelja mi je u rangu incesta, rekao bih potpuno gnjusna i odbojna.

Ohrabren reakcijom suigrača, Gareth je odlučio izaći u javnost i to bez ikakve prisile od strane bilo koga. Nada se kako bi njegovo priznanje moglo pomoći u promjeni stava prema homoseksualcima u sportu, kao što je došlo do promjene u nekim drugim profesijama. Želi pomoći očajnim mladim ljudima zbunjenim svojom seksualnošću, de ne provedu kao on 20 godina patnje u tišini, prestrašeni da kažu ili se bilo kome povjere. Broj dječaka koji prestrašeni zbog svoje seksualnosti zovu ChildLine, telefonsku liniju za psihološku pomoć djeci u Velikoj Britaniji, narastao je na 3.500 ove godine. Gareth kaže da ne zna hoće li njegov iskorak ikome pomoći, ali ako to navede barem jednog dječaka da nazove ChildLine, smatrat će da se sve zajedno isplatilo.

Prije iskoraka u javnost, podršku je dobio i od svojih roditelja, obitelji i prijatelja, pa čak i ako javnost bude uzrujana njegovim priznanjem, utjehu nalazi u ljubavi svojih najbližih. Kaže da mu nije namjera voditi kržarski rat, ali da konačno može sa ponosom reći tko je i što je, iza njega stoje rezultati i jedna od najvećih ragbi karijera i sve je to uspio kao gej osoba. Želi poslati pozitivnu poruku drugim homoseksualcima da i oni mogu uspjeti, ali bez prolaska kroz pakao kroz koji je on morao proći. Kaže, vremena su se uvelike promijenila u odnosu na vrijeme kada je on započinjao svoju karijeru prije 20 godina.

Danas je Gareth samac i može izlaziti s kime želi bez straha. Kaže da se ponovno osjeća kao tinejdžer, ponovno proživljavajući svoju mladost i otkrivajući tko je zapravo.

Nada se da će i dalje moći izaći van sa svojim muškim prijateljima, bez da ljudi automatski pomisle da je s ljubavnikom.

Kaže, ako si gej, to ne znači da ti se sviđa svaki muškarac na planeti. Ne želi biti poznat kao gej ragbi igrač. Najprije je igrač ragbija i muškarac. To što je uz to i gej, potpuno je nevažno. Volio bi, kaže, kad bi za deset godina javnost za gej sportaše reagirala «Da, i?».

Ne znam kako vi, ali da sam ja samac, potražio bih njegov profil na Fejsu. Mislim ono, nikad se ne zna, sreća prati hrabre, tko ne riskira taj ne profitira i sve ostalo.


 
Ako vam treba još malo nagovaranja, možda pomogne još koja slikica iza klika na ostatak posta?









9 komentara:

tdw kaže...

Eee...

Justsomeone kaže...

Baš divna priča :)
Kako si uopće saznao za njega? Pratiš Daily Mail??

Jonasy kaže...

Pa ne baš... Na nekoj drugoj stranici sam pročitao i onda krenuo malo rovati, vidio da su vjerojatno svi UK mediji udranički objavili tu vijest, ali da se lik originalno ispovijedio Daily Mailu, pa sam zato i stavio link na njih.

justsomeone kaže...

"nekoj drugoj"? Pa daj molim te reci kojoj, zanima me, pliz :)

NShappy kaže...

hajde jonasy, treba da organizujemo neku fudbalicu mi blogeri, ko zna, mozda i mi zavrsimo na daily mailu :)))

Jonasy kaže...

@justsomeone: Mislim da je to bilo ovdje: http://andrewsullivan.theatlantic.com/the_daily_dish/

@NShappy: Odakle tebi, molim te, uopće ideja da bih ja imao ikakve, pa i barem blage veze, o igranju nogometa? :-)

NShappy kaže...

zar za to treba imati ikakvog pojma? :))

ian35 kaže...

Priča mi je bila poznata, a onda sa, se sjetio:
I'm gay says Irish hurling star, Dónal Óg Cusack - Times Online 29Oct. 2009

Ivica kaže...

Bila je emisija na BBC-u o njemu.
Još samo fali dio da je pronašao svog princa pa da se zaokruži priča :-)

PS.zaključak emisije na BBC-iju je da su neki sportovi, tipa nogometa, još uvijek na razini kamenog doba i da nije vrijeme za izlazak u javnost...