Postoje li rođene ubojice?

Čitajući novine, gledajući vijesti na televiziji, često me oni neki zaista posebno okrutni zločini potaknu na razmišljanje. Postoje li "obični" zločinci koji su potpuno svjesni svojih nedjela i zločinci koji imaju u sebi nešto što ih tjera na zločin i čemu se na neki način ne mogu oduprijeti?

Sklon sam vjerovanju da su neki ljudi na određeni način predodređeni postati zločincima. Naravno da u to nitko ne može biti siguran, barem ne još, i naravno da ne tvrdim da je to zaista tako, ali ipak moram priznati da sam lagano sklon toj teoriji. Ne znam jesu li u pitanju geni, nešto drugo, sklop nečega, možda kombinacija urođenih predispozicija i okoline koja je djelovala kao okidač koji je samo aktivirao nešto zlokobno u osobi i tako ju potakla učiniti nešto zaista monstruozno. Probati ću objasniti zašto tako mislim. Nisam siguran koliko ću u tome biti uspješan.

Ne mislim da se ta teorija baš uvijek može primjeniti, možda čak niti u velikoj većini slučajeva, jer svakome se može dogoditi da nešto učini u afektu, da upadne u loše društvo koje ga odvede na krivi put, da učini nešto iz čistog koristoljublja, ali u nekim slučajevima nemam logičnog objašnjenja za nečije postupke.

Možete li vi sebe zamisliti kao serijskog ubojicu? Ili kao teškog pedofila? Ili kao ženu koja je ubila petero svoje dojenčadi tijekom šest godina i spremala ih u svoj podrum? Pa čak i nešto manjim monstrumom, recimo možete li sebe zamisliti kao osobu koja konstantno fizički zlostavlja svoju obitelj?

Ja ne mogu. I nikada ne reci nikad, ali zaista ne znam što bi mi se moralo dogoditi da nešto takvo napravim. Čini mi se da je to jednostavno nemam u sebi. Po toj logici bi značilo da ljudi koji su takvi i koji čine takve stvari, moraju imati nešto u sebi. Krivi gen s kojim su rođeni? Možda i nije gen, možda se radi o nekoj vrsti psihičkih bolesnika. Ali ako je bolest, može li se tog čovjeka jednako osuditi zbog nečega što je napravio jer je bolestan, kao što se osudi netko tko je nešto učinio iz npr. čistog koristoljublja? Je li osoba sama kriva ako se psihički razboli? Mislim da su to vrlo teška pitanja.

I zato se ponekad pitam, jesu li neki ljudi zaista potpuno slobodnom voljom, onakvom kakvu imamo mi, dobrovoljno odlučili da će nekoga ubiti ili izmasakrirati?

Da sve ovo napišem potaknuo me članak u današnjim novinama kako je grobar iz Velike Gorice osuđen na 27 godina zatvora jer je zadavio i bacio u otvorenu raku prijateljicu svoje djevojke koja mu je navodno priznala da je u intimnoj vezi s njegovom djevojkom, dakle motiv je bila ljubomora. Za grobara su psihijatri utvrdili da je riječ o osobi duboko poremećene strukture ličnosti, da ima shizoidne i narcističke karakteristike te da teško kontrolira agresivnost. Ne znam kako vama, ali meni to poprilično zvuči kao da čovjek jednostavno “nije kriv” i da je to bilo “jače od njega”, “jače od njegove volje”, nešto što “ne može kontrolirati”.

Nemojte misliti kako ja njega pokušavam braniti, reći da je zbog svoje bolesti trebao dobiti manju kaznu ili možda poslan na liječenje u neku psihijatrijsku ustanovu gdje se vjerojatno nikada niti ne bi izliječio. Možda je i trebao, ne znam. Nemam odgovor što bi zaista trebalo učiniti s takvim ljudima, ako bi se ta teorija pokazala točnom, jednostavno samo pokušavam shvatiti što takve ljude tjera da čine to što čine.

Uvijek pokušavam krenuti od sebe, zamisliti sebe u tuđoj koži i na taj način si možda protumačiti nečije ponašanje ili nečije postupke. Ali za neka ljudska (ne)djela jednostavno mi ni to ne pomaže. Jednostavno sebe nikako ne mogu zamisliti u situaciji da počinim neke od onih zločina koje ljudi obično nazivaju “monstruoznim”. Nemam drugog objašnjenja osim onog da to mora biti nešto u njima, nešto s čime su se rodili.

Čitajući o takvim monstrumima, ne mogu si pomoći da prema njima ne osjetim i određenu dozu sažaljenja. Ako je ta teorija istinita, ako su zaista u pitanju geni ili nešto drugo s čime su rođeni, onda bi to značilo da je postojala mogućnost da sam se i sam mogao takvim roditi. Trebam li biti zahvalan što se (nadam se) nisam tavim rodio? I zahvalan sam.

Bih li imao sažaljenja i da netko od "takvih" učini nešto nažao nekome meni bliskome ili možda meni?

Kako god bilo, uvijek tri puta razmislim prije li ću nekoga osuditi, pa čak i onako samo potiho, u sebi. A takve su osude možda i najgore.

Mnogi odmah odbacuju takvu teoriju. Mislim da je to zbog toga što je ona u biti prilično opasna, jer ako bi bila istina onda bi ona na neki način i oslobađala zločince krivnje. Naravno da je puno jednostavnije reći kako to ne može biti istina, kako svatko odgovara za svoje postupke i treba za njih odgovarati. U principu se slažem s time, barem kada sam ja u pitanju.

Ali što ako tu ipak ima nečega? Što ako jednom znanost dokaže da je to zaista istina? Zamislite samo koje bi nesagledive posljedice bile za ljudsko društvo kada bi se ta teorija pokazala točnom. Gotovo da bi cijeli pravni sustav kojeg poznajemo pao u vodu, da onaj moralni niti ne spominjem. I zato se ljudi o tome boje i razmišljati. Jednostavnije je samo odmahnuti rukom i reći kako su to gluposti, kako je svaki zločan jednak i treba ih jednako sankcionirati.

I zato još jednom ponavljam, jesu li svi zločini zaista isti, jesu li neki ljudi zaista potpuno slobodnom voljom, onakvom kakvu imamo mi, dobrovoljno odlučili učiniti neki monstruozan čin?

Klikni za ostatak posta...

Čokoladno oko od sada i od bijele čokolade

Znam da je danas nedjelja i ne pitajte me kako sam nabasao na ovu temu na webu. Slučajno. Uglavnom slijedi jedno lagano nedjeljno štivo.

Još se nije ohladio ni prošli post o guzicama, a evo već još jednog. Radi se o slučajnosti, a možda i nije? Uostalom, što biste vi htjeli od pederskog bloga? Da pišem o automobilima i nogometu?



Uputio sam vas gdje se možete prijaviti za najbolju guzicu, a sada savjet kako se pripremiti za natjecanje.

Radi se o novoj modi o izbjeljivanju šupka (imate jedan pokušaj za pogoditi u kojoj zemlji je to postalo moda), odnosno o tretmanima kako bi šupak izgledao svjetlije, jer je smeđi šupak, onako navodno, baš bljak. Moram priznati da do maloprije nikada nisam čuo za takvo izbjeljivanje, što ne znači da i vi niste. Sjetite se samo nekih mojih ranijih postova gdje sam bio optuživan da otkrivam toplu vodu. Ma šta čuli, siguran sam da su neki među vama već i isprobali.

Osim među pripadnicima jet seta, postupak je posebno popularan među striperima i striptizetama, body builderima, (porno) glumcima, foto modelima i općenito svima onima kojima bi anus mogao biti izložen mogućim pogledima (tako sam pročitao). Nije mi samo jasno gdje bi se bilderima šupci mogli izložiti pogledima. Ako netko zna za takvo mjesto, molim slobodno ostavite komentar.

Naravno, stvar je postala popularna i među pederima, a neki zlonamjerni tvrde da je i krenula od nas. Od svih navedenih zanimanja čak mi je najlogičnije da je upravo pedersko najplodnije za primjenjivanje ove novotarije, jer pogledajmo istini u oči, pederski su šupci izloženi ne samo pogledima, nego i nekim drugim stvarima. Stoga je i logična želja da taj važan otvor bude u najljepšem mogućem svjetlu.

Sam postupak je navodno neinvazivan i pomaže učiniti šupak svjetlijim, a imajući u vidu fobiju od kojekakvih klica, nečistoće i tko zna kakvih sve gadosti, samim time i učiniti čišćim. Ako izgleda čišće, onda mora da i je čisto.

Postoje razni tretmani u kozmetičkim salonima ili dermatološkim ordinacijama. Zamislite samo da kod nas odete kod dermatologa i zamolite da vam posvijetle šupak? Vjerujem da bi to bila dobra priča za neki blog. Možda je to kao neki novi botox za šupak? Problem bi jedino mogao biti da vam šupak, slično nabotoxiranom licu, trajno izgubi mogućnost pokazivanja bilo kakvih emocija.

Na svu sreću postoje i proizvodi za kućnu uporabu. South Beach Skin Solutions i Anal Bleaching Cream su neki od takvih proizvoda. Možda imaju nešto slično i u DM-u. Budem idući put pitao tetu koja tamo radi.

Ukoliko ste uspješno proveli tretman posvjetljavanja šupka, ali i ako nemate problema s čokoladnim okom, trebate se pridržavati tri osnovna pravila kako bi vaš šupak izgledao mlado i ružičasto:

1. Malo bolje održavajte higijenu. Još kao djeca naučili smo manje više samo papirom povući i razmuljati to što je izašlo van. Zbog toga mnogi anusi vremenom poprime smeđu boju. Pravilna tehnika brisanja guzice je papirom (poželjno vlažnim za intimna područja) izvući iz sredine ostatke znate-već-čega i pri tome što manje razmazivati po okolnom području. Dakle prvo pritisnuti unutra, pa onda van prema gore. Još bolje je stvar oprati.
   
   
2. Jedite hranu bogatu vlakima. To će rezultirati tvrđom stolicom koja manje prlja područje uz analni otvor.
   
   
3. Izbjegavajte tamnu hranu kao što je kola, kava, crno vino i sok od grožđa, jer ona potamnjuje znate-već-šta.
   

Ukoliko mislite da kenjam gluposti (“kenjam” je potpuno prikladna riječ u ovom kontekstu), nisam to ja izmislio nego sam pročitao na webu. A ako je na Internetu, onda mora da je točno.

Kada sam (maloprije) prvi puta čuo za ovo, u prvi tren sam pomislio kako se radi o još jednoj gluposti. Ali ako postoje metode za vraćanje kožice obrezanim penisima, plastične operacije za sužavanje vagine, operacije za vraćanje himena, hrpa drugih plastičnih operacija i kozmetičkih tretmana i preparata, zašto bi ovo bilo čudno ili neprihvatljivo? Pogotovo nama, koji šupak koristimo češće i na puno raznovrsnije načine od dobrog dijela ostatka pučanstva?

Stoga ako vam je bed pitati kozmetičarku da vam posvijetli šupak, dva puta dobro promislite prije nego idući puta naručite kavu, kolu ili čašu crnog vina. Kada se samo sjetim da sam nedavno jeo crni rižoto... To ni varikina neće izbjeliti.

Klikni za ostatak posta...

Neka najbolja guzica pobijedi

Oduvijek ste htjeli biti fotomodel, maneken, porno glumac, ali nešto vas je uvjek spriječavalo? Recimo imate preveliki nos, ružnu facu, premali kurac, preniski se, imate pokvarene zube, bubuljice ili možda sve to zajedno? Ali priroda vas je obdarila savršeno zaobljenom i seksipilnom guzicom? Evo konačno prilike.



Čitam na business.hr kako je njemački proizvođač donjeg rublja Triumph International otvorio natječaj za najljepšu guzu (na svijetu), a pobjednike biraju sami posjetitelji web site-a. Pobjednik će dobiti vrijedne nagrade, otići na natjecanje za najljepšu guzicu među 27 zemalja, a može i postati model za njihovu marku Sloggi. A svi znamo da je od fotomodela za guzice do porno glumca samo mali korak. Dakle nemojte čekati, jer se natjecanje bliži kraju.

Zanimljivo je da je kampanja izbora najljepše guze podigla je minulih mjeseci veliku prašinu širom Europe. Na izbor su reagirale udruge za zaštitu potrošača jednako kao i mnoge katoličke organizacije. Najburnije reakcije su bile u Skandinaviji. U Švedskoj, Norveškoj i Danskoj kampanja je zaustavljena zbog navodnog promoviranja pornografije. Glasne kritike zbog prikazivanja polugolih guza uputili su i njemački mediji.

Molim? I sve to zbog nekoliko guzica i to još u gaćama? Kakva pornografija? Tko je tu lud? Meni je recimo puno pornografskija ona pedofilska reklama za Rio Mare paštetu u kojoj neka slatka djevojčica zavodničkim glasom kaže “Voulez-vous Pate avec moi?”. Možda sam samo ja ovdje lud? Možda jedino ja vidim koliko je to pedofilska reklama? Naravno, asociram na poznatu frazu i disco pjesmu Voulez-vous coucher avec moi (ce soir)? ili “Želiš li spavati sa mnom (noćas)?”. Možda isto tako samo ja ne vidim ništa pornografsko u guzicama koje imaju i gaće na sebi.

Dakle, ukoliko ste zainteresirani, navalite na slikanje svojih guzica i pošaljite ih Sloggiju, kreirajte svoj profil, dodajte fotografija koliko želite i možda vas čeka blistava karijera u svijetu guzica. Tamo možete, nakon registracije, i glasati za podastrate guzice i tako uništiti konkurenciju.

U međuvremenu evo nekoliko zanimljvih prijavljenih guza. Upozoravam, slijedi teška pornografija.



Od svega nekoliko prijavljenih hrvatskih muških guza, izdvajam Dadu (34) iz Zagreba. Dado, imaš moj glas.





Evo još par slika Dade. U svom profilu kaže da je oženjen i ima dijete. Kaže kako mu je političko opredjeljenje liberalno, pa se nadam da mu neće smetati što su mu fotografije osvanule na pederskom blogu. Ima li to uopće veze s političkim opredjeljenjem, ne znam.







Na ukupnoj top listi svih guza na site-u, najbolje plasirana hrvatska guzica je ova riječka:




A evo i nekoliko internacionalnih guza.

Guzica iz Velike Britanije:


Guzica i pol! I to još na dobrim nogama. Tko može poželjeti više?


Poljska guzica:


Dobra.


Talijanska guzica:


Mislim da sam ovu guzicu već vidio prošlo ljeto na nekoj našoj plaži...


Mađarska guzica:


Dobra kao ljuti paprikaš.


Grčka (polu) guzica:


Poluguzica, jer se vidi samo pola, ali čini mi se da se radi o dobrom komadu guzice.


(još jedna) Grčka guzica:


E, ovo ja zovem guzicom!


Francuska guzica:


Voulez-vous coucher avec moi (ce soir)?


Španjolska guzica:


Ole!


Njemačka guzica:


Jawohl Herr Guzica!


Češka guzica:

Co to maš međ nogami, co to maš monstruma?


Slovenska guzica:


Imam prijedlog za naše političare: mi njima Savudrijsku valu (da ne kažem Piranski zaljev), a oni nama ovu guzicu.


Švicarska guzica:


I neka još samo netko kaže da su Švicarci hladni!


Brazilska guzica:


Što bi se reklo, yummy guzica.


Da neki imaju dovoljno samoironije i muda (ali ne i guzice), pokazuju slijedeći primjeri:


Jeli vi ovdje uopće vidite neku guzicu? Ja ne.



Aaaaaaaaaaa



Mrnjao


E moj Bugare...


I za sam kraj, evo dvije talijanske guzice za koje se ne mogu odlučiti koja mi je slađa:




Inače, djevojke se također mogu prijaviti. Iz razumljivih razloga, taj dio natjecanja me nešto manje zanima.

Klikni za ostatak posta...

Samo u Americi

Zapravo točnije, samo u SAD-u je (vjerojatno) nešto ovakvo moguće.



Naletio sam na ovu sliku i skoro odvalio od smijeha, pa rekoh da podijelim s vama.

Zanima me kako je unutra. Možda imaju liftove da se lakše popnete do šipke za zgibove? Možda umjesto bicikala imaju motore kojima se kotači vrte na mjestu, i to automatike kako se ne biste dodatno zamarali mijenjanjem brzina? A možda čak imaju i nabildane frajere koji vas nakon treninga pod tuševima trljaju sapunom? Vi samo stanete pod tuš, a oni sve obave... Zašto to ne slikaju, a ne ovakve gluposti!

Klikni za ostatak posta...

Drugo ime mi je Bill

Jeste li ikada za sebe pomislili da ste u stvari snob? I u kojoj mjeri? Razmišljate li o takvim stvarima? Nekima je već od prije poznato da sam protivnik razmišljanja, ali postoje različite kategorije razmišljanja. Postoje razmišljanja koja vam mogu naštetiti (destruktivna razmišljanja), razmišljanja koja vam mogu koristiti (konstruktivna razmišljanja) i razmišljanja koja nemaju nikakvu svrhu, ni v rit ni mimo (niš korisna razmišljanja). Ovdje se radi o onim korisnim razmišljanjima.

Za sebe moram priznati da sam razmišljao o snobizmu i u kojoj sam mjeri osobno snob. Što bi netko rekao, gdje ima dima, ima i vatre.

Da odmah raščistimo, snob je netko tko za sebe smatra da je zbog nečega bolji ili vrijedniji od drugih ljudi, bez obzira ima li ili nema pokriće za takvo razmišljanje.

Postoje razne vrste snobova, intelektualni snobovi, snobovi obrazovanja, kulturnjački snobovi, snobovi porijekla, materijalni snobovi itd. Svima je zajednička crta da ismijavaju ili gledaju s prijezirom na druge ljude koji, po njihovom mišljenju, ne spadaju u njihovu grupu, nisu njihovog ranga npr. nisu njihovih materijalnih ili intelektualnih mogućnosti, nisu njihove razine obrazovanja, kulture ili nečega drugoga.

Snob može zaista imati određene osobine ili pretpostavke na osnovu kojih može «s visoka» gledati na druge ljude, ali i ne mora, tj. može samo glumiti da ih ima. Na primjer netko se može samo pretvarati da je bogat, družiti se samo s bogatašima i s prijezirom gledati na one koji to nisu. Isto tako netko može glumiti kulturnu facu, odlaziti na sva maguća otvaranja, premijere, a da u isto vrijeme nema pojma o čemu ti ljudi tamo pričaju.

No jednako su mi odbojni i snobovi s pokrićem. Recimo postoje ljudi koji su vrlo inteligentni po nekim općim kriterijima inteligencije i koji su postigli zavidan uspjeh u svojim profesijama, te koji s prijezirom gledaju na ljude koji po njima nisu dostojni njihovog intelekta, oko sebe stvaraju famu i podižu zidove nepristupačnosti. Prepoznajete ih po govoru, snobovskom cinizmu, držanju, pogledu. Takvi su mi i najgori, vjerojatno jer sam malo ljubomoran. Ako netko na mene gleda s visoka zato što nisam dovoljno bogat, lijep, kulturan ili modno osviješten, iskreno rečeno jebe mi se živo. Ali kod ovih intelektualaca snobova s pokrićem, moram priznati da koliko ih ne podnosim, toliko sam im donekle i zavidan. Ne zbog njihovog snobizma, nego zbog njihove pameti. Ne smatram da bih bio bolji čovjeka da sam bar malo pametniji, ali ponekad se osjećam kao da mi nešto nedostaje u tom pogledu. Nemojte misliti da bih htio biti kao oni, jer obično se radi o dosadnim, kompliciranim i neomiljenim ljudima, uglavnom o neljudima, ali da mi je bar malo njihove pameti ne bi škodilo.

Sada mi pada na pamet da sam i ja u stvari snob koji smatra da je iznad drugih snobova i gleda ih s gađenjem. Neka vrsta obrnutog snoba.

Veliki ljudi su većinom u biti vrlo jednostavni i pristupačni (iako sam u opis bloga na vrhu za sebe stavio da se smatram jednostavnim, nemojte misliti da je to u ovom kontekstu, toliko baš neskroman nisam), koriste se normalnim riječnikom kako bi ih svi razumjeli, ne glumataju... Padaju mi na pamet Ivan Supek i Vladimir Devidé. Takvima se divim. Ne znam dogodi li vam se da vas netko jednostavno očara. Meni se to dogodilo s Devidéom kada sam gledao neki njegov intervju na TV-u.

Po meni je snobizam jedna od najodvratnijih ljudskih osobina, ali u isto vrijeme smatram da joj se malo tko može oduprijeti. Osobno dobro pazim da u društvu nikada ne ispadnem snob, no to ne znači da su i moje misli toliko čiste i nevine. Time što pazim, već dovoljno kazuje o meni. Ma mislim da smo svi na neki način i u određenoj mjeri snobovi.

Kakav sam ja snob? Pa ajde da budem iskren, za sebe volim misliti kako sam prilično civiliziran, liberalan, potpuno urbano orijentiran. Ovo „urbano” ne odnosi se na selo-grad u urbanističkom smislu, već na stanje svijesti. I znam ponekad s visoka i s malom dozom prijezira gledati na one tzv. „primitivce”, „zadrte nazadnjake” ili jednostavno rečeno na seljačine. Ma niti nije to toliko prijezir ili snobizam koliko zapravo čuđenje. Više je to nekakvo „čudom se čudim” kako netko može biti takav. Ali nikada ne dajem to do znanja, trudim se sakriti moj snobizam. Vjerujem da je neke stvari bolje prešutjeti, zbog sebe, zbog drugih, za svoje dobro, za njihovo dobro. I ne smatram to licimjernim. Biti ću ljubazan i uljudan s nekim tko mi ne paše, ali isto tako ću nastojati provesti u njegovom društvu što je manje moguće vremena.

Prije sam vjerojatno bio i veći snob. Nisam nikada bio baš ono teška snobetina, ali s vremenom sam shvatio da je to vrlo loša osobina koja najviše meni može naštetiti. Svjesno sam još davnih dana donio neke odluke. U startu ću prekinuti svaku naznaku neke moje misli koja ima u sebi nešto snobovsko. Nije da to uvijek uspijem. Ponekad je baš gušt biti (u sebi) malo zločest ili pakostan.

I da se vratim na početak ovog mog posta. Zašto mislim da je ovaj post konstruktivno razmišljanje? Pa zato jer osjećam da meni takva razmišljanja pomažu u nečemu, za razliku od razmišljanja koja razdiru, koja u unose nemir, koja djeluju destruktivno. Od takvih razmišljanja trudim se bježati.

Ova, po meni, konstruktivna razmišljanja možda mi pomažu da postanem boljim, ako ne drugima, onda barem sebi. A svi ćete se složiti da je najvažnije biti zadovoljan samim sobom. Ne kažem da ja jesam, ali se trudim.

Ponekad se pitam ne serem li na ovom blogu malo previše. Katkad i sam sebi zvučim kao da se obraćam s visoka, kao da se razbacujem nekim teškim savjetima i pravim se da sam popio svu pamet svijeta (a znam da nisam, pijem uglavnom sokove). Trudim se biti ne previše pretenciozan i ne previše skroman, ali onda odmah i pomislim kada se već trebam truditi, dakle kada mi nepretencioznost i skromnost nisu urođeni, nisam li samim time ili upravo zbog toga zapravo pretenciozan i neskroman?

I onda ja drugima dijelim savjete da ne treba previše razmišljati. Ali kako sam rekao, postoje različite vrste razmišljanja. Pa neka svatko sam za sebe odluči što je za njega najbolje.

A za kraj, evo linka gdje možete provjeriti koliki ste u stvari snob.

Moj snobometar je pokazao 61%. Sorta snobby i uz to slika Bill Gates-a. Valjda to znači da sam isti Bill glavom i snobovskom bradom. Nije da se bunim.
Ukratko kaže tamo da prihvaćam druge i mogu biti prilično opušten s onima koji ne ispunjavaju moje kriterije, ali isto tako ponekad imam napade superiornosti. Možda postoje neke stvari koje mi znače više nego drugima, ili jednostavno povremeno upadam u snobovsko raspoloženje. Savjetuju me da bih trebao manje suditi druge na osnovu površnih kriterija, ali isto tako priznaju da bi me moje polu-snobovsko stajalište moglo dovesti na bolji posao i veću plaću, jer snobovi uglavnom imaju veće samopouzdanje. Trebao bih se pripaziti i poniznosti koja obilježava gubitnike jer to može imati loše posljedice u ovom čovjek-je-čovjeku-vuk svijetu.

Pa šta ja znam ljudi, kao da bih se djelomično mogao složiti s ovim mojim snobometrom. Idem ja opet dalje malo konstruktivno razmišljati kako bih popravio svoje nedostatke.

Klikni za ostatak posta...

Damir Radić: Lijepi i prokleti

Znam da ste svi nestrpljivi doznati što sam zadnje pročitao (zapravo koliko vidim samo jedna osoba), pa da vas više ne držim u neizvjesnosti.

Nakon jedne domaće i tri američke, red je opet došao na jednu hrvatsku knjigu. Nisam siguran je li ovo gay knjiga ili nije. Ako je gay knjiga ona u kojoj se nalaze vruće scene seksa među muškarcima, onda je ovo gay knjiga. Ako autoru nije bilo namjera u prvom redu pisati o homoseksualcima (pretpostavljam), onda to nije gay knjiga. Štogod bilo nije niti važno. Knjigu sam uzeo po preporuci gay.hr, što je zapravo još manje važno, ali ipak znakovito.

Damir Radić rođen je u Zagrebu 1966. godine. Ovo je njegov prvi roman, a do sada se bavio, između ostalog, pisanjem poezije, filmskom i književnom kritikom.

«Lijepi i prokleti» je roman kojeg, kako čitam, nitko nije htio objaviti, pa je tako uskočio Nacional u kojemu Radić i inače radi. Zašto ga nitko nije htio objaviti? Pa, kao roman je previše skandalozan jer se u njemu pojavljuju, istina s nešto promijenjenim imenima, mnoge poznate face iz književnih, novinarskih, kulturnih i tko zna kakvih sve krugova. Osobno u romanu ništa skandalozno ne vidim, možda i zbog toga što se ne krećem u tim krugovima, nisam kulturan, ali niti ne čitam trač časopise, pa sukladno tomu niti ne znam o kojim to osobama Radić u stvari piše.

Drugi razlog su brojni opisi seksa (homo, hetero, you name it), i to baš onako sočno i eksplicitno. E, tu bih već izdavače, koji su se usrali u gaće, još i mogao razumijeti. I za neke druge knjige sam pročitao da imaju sočne opise seksa, ali kada bih ih čitao nije bilo ni «s» od te sočnosti (vratite mi novce!). Ovdje je to (napokon) istina. I to bez ikakva ustručavanja ili glumatanja. Scene seksa su zaista brojne, eksplicitne, detaljne i prilično napaljujuće. Erekcije čitatelja zagarantirane (isprobao na vlastitom 8===D).

Glavni lik je mladi i zgodni (mišićavko zaobljene guze) pripadnik zagrebačkog srednjeg staleža koji se jebe s pederom, kučkom i lukavom glupačom. I naravno sa svojom ženom koja ništa ne kuži. E sad, da se jebe samo s kučkom i lukavom glupačom, tu možda i ne bi bilo ništa skandalozno, ali on rado rado popuši debelu i dugačku kurčinu, i ne samo to, nego ju i rado obliže svu sluzavu od sperme. O primanju iste u svoju rupicu da i ne pišem. Valjda je to ono što je u knjizi skandalozno i čega su se izdavači uplašili.

Na stražnjoj korici knjige piše:

Lijepi i prokleti, roman prvijenac kultnog pjesnika i filmskog kritičara Damira Radića, rijetko je uzbudljiva smjesa paklene fikcije, visprenog esejizma i surove faktografije. Priča o mladom bračnom paru u raljama neukrotivo opscene požude zahvaća i sasvim udaljene horizonte, slikajući svu niskost i bijedu hrvatske kulturne i političke elite. Ovaj erotsko-egzistencijalistički roman-esej s ključem svjedoči o potresnom postojanju delikatnih pojedinaca u okrutnom svijetu i pogibeljnim iskušenjima kojima su izloženi, a koja podjednako dolaze iz opasnog okoliša i same njihove još opasnije nutrine.

Molim? Može još jednom malo sporije za nas koji teže shvaćamo?

Ne znam što znači paklena fikcija (valjda nešto kao strašno neuobičajeno i nepoćudno), a još manje vispreni. Poslije sam pogledao u riječnik stranih riječi. Dolazi od ruske riječi vysprennyj što znači uzvišen. Je li to onda kao neka vrsta ruskog esejizma ili se autor teksta na koricama samo pravi važan i strašno intelektualan? Ili je samo u pitanju moja slaba opća kultura uslijed koje ne znam što znači "vispreni"? Surova faktografija? To je valjda kada vas netko bičuje faktima protiv vaše volje, sadomazo ili tako nešto. Evo ti jedan fakt ti gnjusni robe. Na stoko, uzmi još jedan. S ključem... kakvim ključem? Je li to neki književni žanr? Ključ za što? Sori, ne kužim. Možda roman u sebi sadržava ključ, šifru nečega što mi čitatelji trebamo odgonetnuti? Možda su u pitanju ta već spomenuta imena poznatih kulturnjačkih faca ispod kojih trebamo odgonetnuti stvarne osobe? Pogibeljnim iskušenjima? Znači li to da bi netko i pičke i kurca, ali ipak ostao društveno poštovana osoba zaštićena konvencionalnim građanskim brakom, no kako jedno i drugo zajedno ne ide pogibelj je neminovna?

Na početku čitanja knjige dobro sam se iživcirao tom mješavinom (paklena fikcija, vispreni esejizam i surova faktografija). Mislim, ako želim čitati esej (a ne želim) onda ću si i uzeti esej, a ne u romanu čitati na pet stranica razliku između riječi purpurno, grimizno i skrletno. Ili o Šuvarovoj reformi ili o karijeri Ivice Šerfezija. Osim toga dodatno su mi digli tlak neprirodni dijalozi mladog para (kao u najboljoj maniri hrvatskih filmova s početka devedestih) u kojima razglabaju o nekim ozbiljnim temama.

No priznajem da me to pomalo popustilo i da me roman donekle zaokupio. Čak su mi i ti izleti u esejističke vode počeli na neki način i zabavljati, iako su mi dobrim dijelom i dalje bili naporni, kao i neprirodni dijalozi koji su nekako s vremenom ipak malo popustili na ukočenosti. Rasprava i nadmudrivanje likova vezano uz korčulanske običaje, Marca Pola i Sinjsku alku, jednostavno je fenomenalno napisano i zaista sam uživao. No nemojte misliti da se u knjizi vode samo dubokoumne rasprave. Dapače ima i prilično zanimljivijih dijelova (seks).

Radnja se ubrzavala, a scene seksa su se počele nizati. Možda je u tome stvar. Možda sam ja samo običan perverznjak kojemu je samo do scena seksa i koji će sve progutati samo ako kao nagradu dobije sočan prizor s opisom dignute kurčine. A Radić je dobar u stvaranju erotizirane atmosfere i opisa vrućih scena. I to onako, bez ikakve uštogljenosti i lažnog konzervatizma. Ukratko: kurac, pička, jebanje. Ne znam koje je seksualne orijentacije autor, ali stekao sam dojam da su hetero scene strastvenije i punokrvnije od onih u kojima se ševe frajeri. Nema veze, uzbudljive su bile i jedne i druge. Gledajući sliku i imajući na umu što je napisao, čak mi je i sam autor postao nekako jebozovan, unatoč tome što je onako malo na žgoljavu stranu. Pogledajte samo taj perverzni pogled ispod obrva koji poziva na seks. Ako ikada bude guglao svoje ime i kojim slučajem pronađe ovaj moj tekst, nadam se da se neće uvrijediti, jer ovo je bio kompliment.

I što da na kraju napišem? Knjiga je onako, srednja žalost. Zaista ne vidim nikakvu svrhu odlaženja u esejističke vode, pogotovo što ti dijelovi nemaju ama baš nikakve veze s glavnom radnjom knjige. Kao ni dijelovi u kojima glavni lik razglaba o književnosti i književnoj eliti u Hrvatskoj s kolegom na poslu (rade u izdavačkoj kući) ili sa svojim poznanicima. Ako je svrha bila prikazati jad i bijedu u književnom krugovima, autor u tome nije uspio. Glavni lik u romanu je jednako tako mogao biti i mesar i to u ničemu ne bi utjecalo na radnju. Ukratko, smatram te dijelove potpuno promašenim i suvišnim. I dosadnim.

Ono što je najbolje uz knjigu su njezine korice. Prvih nekoliko puta što ju prihvatite u ruke, jednostavno ne znate kako da ju okrenete, držite li ju ispravno ili naopako. Prava mala konfuzija, možda baš kao i neki likovi u romanu. Ili čak i sam roman.

Klikni za ostatak posta...

Hej, zvončići, zvončići, zvone cijelu noć...

I ostaju u sjećanju što nikad neće proć
Hej, zvončići, zvončići, zvone na sav glas,
Kroz tihu noć i čitav kraj, zvone za sve nas.



Ne, nisam poludio, nisam izgubio pojam o vremenu i prostoru zbog nekog dobrog frajera i sasvim sam svjestan da do Božića ima skoro tri mjeseca. Ali izgleda da to ne znaju u Lidlu.

Vjerojatno ste i vi danas u kastlić dobili najnoviji prospekt Lidla u kojem cijelu naslovnicu i još dvije unutrašnje stranice posvećuju Božiću i silnim dobrotama koje nas očekuju u njihovim trgovinama. Ako niste – dobiti ćete sutra.

I sve bi to bilo divno i krasno (obožavam reklame u kastliću – izvrsno štivo za one usamljene trenutke na WC školjki), jedino što je danas bio 2. listopada (prošla je ponoć dok ovo pišem). Iako tu seruckam, iskreno ću priznati da me cijela stvar i oraspoložila, čak i nasmijala.

Volim Božić. Volim sav taj kićeraj, blještavilo, lampice, kuglice, strku, frku i sve što ide uz to, ali call me stupid, ne i na 25°C. Shvaćam ja klimatske promjene, globalno zatopljenje, El Ninho, ali nije mi jasno od kada sve to ima utjecaja i na kalendar.

Volim ja i kada se trgovine i ulice počnu ranije ukrašavati, no što je previše je previše. Nekako mi se sve to razvodni, otegne, bude isforsirano. Da se mene pita, sredina studenog je sasvim pristojno vrijeme za početak poticanja božićne potrošačke groznice, ako već ne i božićnog duha mira, dobrote i ljubavi. Ako vam je i to prerano, pomirio bih se i s početkom prosinca, tamo oko Svetog Nikole. Ali početak listopada...

I shvaćam da smo sada u kapitalizmu i da je Lidl njemački lanac trgovina i da su tako naredili iz Lidlove njemačke mozgovne centrale za marketing. Imaju oni puno više iskustva s tim i znaju kako poticati ljude na potrošnju. Dobro da nemamo američke lance jer kako čujem u nekima Božić traje cijelu godinu. Neke robne kuće imaju božićne odjele tijekom cijele godine.

Sada, kada me je zahvaljujući Lidlu počela tresti božićna groznica, odmah sutra nakon posla jurim kupiti poklone i sve ostalo što mi treba... Evo baš sam skužio da mi nedostaju baš onakve lampice i drvce sa slike na vrhu posta. Mislim da se radi o istom dizajneru kao u slučaju stolića iz mojeg prijašnjeg posta. Nemojte me odmah osuđivati, tko će se gužvati i stajati u redovima u zadnji tren. Ma pametno je to, treba dočekati Božić spreman. Oni malo stariji će se prisjetiti da smo i u doba socijalizma imali slogan “Ništa nas ne smije iznenaditi”.

Još samo da sutra na putu do posla na radiju začujem taktove moje (skoro) najdraže božićne pjesme i sve će biti savršeno. Čarolija može početi.

I don't want a lot for Christmas
There's just one thing I need
I don't care about the presents
Underneath the Christmas tree
I just want you for my own
More than you could ever know
Make my wish come true
Baby all I want for Christmas is...
Youuuuuuuuuuuu Baby

Ako ne znate tko ovo pjeva, pitam se što uopće radite na mom blogu. Za one koji ipak ne znaju, evo linka.

Sretan Božić svima (i sjetite se kasnije tko vam je prvi čestitao).

Klikni za ostatak posta...