Postoje li rođene ubojice?

20 listopada 2007

Čitajući novine, gledajući vijesti na televiziji, često me oni neki zaista posebno okrutni zločini potaknu na razmišljanje. Postoje li "obični" zločinci koji su potpuno svjesni svojih nedjela i zločinci koji imaju u sebi nešto što ih tjera na zločin i čemu se na neki način ne mogu oduprijeti?

Sklon sam vjerovanju da su neki ljudi na određeni način predodređeni postati zločincima. Naravno da u to nitko ne može biti siguran, barem ne još, i naravno da ne tvrdim da je to zaista tako, ali ipak moram priznati da sam lagano sklon toj teoriji. Ne znam jesu li u pitanju geni, nešto drugo, sklop nečega, možda kombinacija urođenih predispozicija i okoline koja je djelovala kao okidač koji je samo aktivirao nešto zlokobno u osobi i tako ju potakla učiniti nešto zaista monstruozno. Probati ću objasniti zašto tako mislim. Nisam siguran koliko ću u tome biti uspješan.

Ne mislim da se ta teorija baš uvijek može primjeniti, možda čak niti u velikoj većini slučajeva, jer svakome se može dogoditi da nešto učini u afektu, da upadne u loše društvo koje ga odvede na krivi put, da učini nešto iz čistog koristoljublja, ali u nekim slučajevima nemam logičnog objašnjenja za nečije postupke.

Možete li vi sebe zamisliti kao serijskog ubojicu? Ili kao teškog pedofila? Ili kao ženu koja je ubila petero svoje dojenčadi tijekom šest godina i spremala ih u svoj podrum? Pa čak i nešto manjim monstrumom, recimo možete li sebe zamisliti kao osobu koja konstantno fizički zlostavlja svoju obitelj?

Ja ne mogu. I nikada ne reci nikad, ali zaista ne znam što bi mi se moralo dogoditi da nešto takvo napravim. Čini mi se da je to jednostavno nemam u sebi. Po toj logici bi značilo da ljudi koji su takvi i koji čine takve stvari, moraju imati nešto u sebi. Krivi gen s kojim su rođeni? Možda i nije gen, možda se radi o nekoj vrsti psihičkih bolesnika. Ali ako je bolest, može li se tog čovjeka jednako osuditi zbog nečega što je napravio jer je bolestan, kao što se osudi netko tko je nešto učinio iz npr. čistog koristoljublja? Je li osoba sama kriva ako se psihički razboli? Mislim da su to vrlo teška pitanja.

I zato se ponekad pitam, jesu li neki ljudi zaista potpuno slobodnom voljom, onakvom kakvu imamo mi, dobrovoljno odlučili da će nekoga ubiti ili izmasakrirati?

Da sve ovo napišem potaknuo me članak u današnjim novinama kako je grobar iz Velike Gorice osuđen na 27 godina zatvora jer je zadavio i bacio u otvorenu raku prijateljicu svoje djevojke koja mu je navodno priznala da je u intimnoj vezi s njegovom djevojkom, dakle motiv je bila ljubomora. Za grobara su psihijatri utvrdili da je riječ o osobi duboko poremećene strukture ličnosti, da ima shizoidne i narcističke karakteristike te da teško kontrolira agresivnost. Ne znam kako vama, ali meni to poprilično zvuči kao da čovjek jednostavno “nije kriv” i da je to bilo “jače od njega”, “jače od njegove volje”, nešto što “ne može kontrolirati”.

Nemojte misliti kako ja njega pokušavam braniti, reći da je zbog svoje bolesti trebao dobiti manju kaznu ili možda poslan na liječenje u neku psihijatrijsku ustanovu gdje se vjerojatno nikada niti ne bi izliječio. Možda je i trebao, ne znam. Nemam odgovor što bi zaista trebalo učiniti s takvim ljudima, ako bi se ta teorija pokazala točnom, jednostavno samo pokušavam shvatiti što takve ljude tjera da čine to što čine.

Uvijek pokušavam krenuti od sebe, zamisliti sebe u tuđoj koži i na taj način si možda protumačiti nečije ponašanje ili nečije postupke. Ali za neka ljudska (ne)djela jednostavno mi ni to ne pomaže. Jednostavno sebe nikako ne mogu zamisliti u situaciji da počinim neke od onih zločina koje ljudi obično nazivaju “monstruoznim”. Nemam drugog objašnjenja osim onog da to mora biti nešto u njima, nešto s čime su se rodili.

Čitajući o takvim monstrumima, ne mogu si pomoći da prema njima ne osjetim i određenu dozu sažaljenja. Ako je ta teorija istinita, ako su zaista u pitanju geni ili nešto drugo s čime su rođeni, onda bi to značilo da je postojala mogućnost da sam se i sam mogao takvim roditi. Trebam li biti zahvalan što se (nadam se) nisam tavim rodio? I zahvalan sam.

Bih li imao sažaljenja i da netko od "takvih" učini nešto nažao nekome meni bliskome ili možda meni?

Kako god bilo, uvijek tri puta razmislim prije li ću nekoga osuditi, pa čak i onako samo potiho, u sebi. A takve su osude možda i najgore.

Mnogi odmah odbacuju takvu teoriju. Mislim da je to zbog toga što je ona u biti prilično opasna, jer ako bi bila istina onda bi ona na neki način i oslobađala zločince krivnje. Naravno da je puno jednostavnije reći kako to ne može biti istina, kako svatko odgovara za svoje postupke i treba za njih odgovarati. U principu se slažem s time, barem kada sam ja u pitanju.

Ali što ako tu ipak ima nečega? Što ako jednom znanost dokaže da je to zaista istina? Zamislite samo koje bi nesagledive posljedice bile za ljudsko društvo kada bi se ta teorija pokazala točnom. Gotovo da bi cijeli pravni sustav kojeg poznajemo pao u vodu, da onaj moralni niti ne spominjem. I zato se ljudi o tome boje i razmišljati. Jednostavnije je samo odmahnuti rukom i reći kako su to gluposti, kako je svaki zločan jednak i treba ih jednako sankcionirati.

I zato još jednom ponavljam, jesu li svi zločini zaista isti, jesu li neki ljudi zaista potpuno slobodnom voljom, onakvom kakvu imamo mi, dobrovoljno odlučili učiniti neki monstruozan čin?

7 komentara:

Rezzy kaže...

pa ja mislim da je to različito od zločina do zločina, od čovjeka do čovjeka. pedofil sigurno nije s vremenom postao pedofil. isto kao i kod gay ljudi, tako i kod pedofila je genetika dijelom odgovorna za sve. ne poistovjećuje pedere i pedofile. nisam zatucani strejter. :D samo velim. a isto tako recimo i crnac jedan u nekoj lošoj četvrti u americi. ako se pridruži lošem društvu i upadne u neku uličnu bandu onda sigurno nije majka priroda kriva jer je postao zločinac. puno je tu elemenata bitnih. teško je to tako definirat.

mysteryMJ kaže...

Hm.....zaista tema o kojoj bi se moglo jako puno raspravljati i teško je dati bilo kakav odgovor na temu! Mislim da dijelom ima nečeg u genetici kod pojedinih slučajeva.....a opet, mislim da sve više ima onih koji postaju ubojice. Puno je onih u kojima raste sve veće zlo izazvano pritiskom i manipulacijom opće okoline i društva. A što je najgore od svega....totalno su neprimjetni i tek kad naprave zločin, onda se svi uhvate za glavu i pitaju se kako to....nikad nebi rekao za njega ili nju.....
A zločini proizašli iz ljubomore mislim da su najgori. Jer ubiti nekog jer te prevario u ljubavnom smislu je nešto najgore, jer i sam taj čovijek koji ubije zbog utjecaja ljubomore mislim da ga poslije njegova savjest polako ali sigurno ubija. Ali to ipak nije dovoljna kazna za njega samog...ipak je ubio i treba ''platiti'' za to!

A sad ćete se vjerovatno zaprepastiti mojom izjavom, ali neki ljudi zaslužuju da ih se ubije! Neke ljude bi osobno ja iz humanih razloga ubio jer zob njih umiru i umirale su tisuće nedužnih ljudi! Tako recimo....Hitlera, Sadama, da opet ožive sa smješkom bi ih ubio! A i današnjeg modernog Hitlera iz SAD-a koji sudi svijetu kako mu se digne....isto bi sa zadovoljstvom ubio!
I mislim da bi trebao dobiti nagradu zbog toga....jer oni.....oni su bili istinske ubojice ''čistih'' ruku!

Eto....otišao sam možda malo predaleko....ali to mislim!

baky kaže...

razmišljao sam o ovome pitanju već u dosta navrata i moram ti reći da ja s time nemam nekih velikih dvojbi. moral je nešto što nameće društvo radi svojeg samoočuvanja. kad netko ubije, mi ga šaljemo u zatvor radi sebe, a ne radi njega. pitanje otkud dolazi pojedinac, kako nastajemo ovakvi kakvi jesmo, je presloženo i uključuje i genetiku i odgoj i sredinu u kojoj se odraslo. no, čovjek može za sve svoje postupke uvijek okriviti nekog drugog, bilo gene, bilo roditelje, bilo sredinu. prihvaćanje osobne odgovornosti za svo troje je ono što čini odraslu osobu.

dakle, bez obzira na sve moguće uzroke tog čina, svaki ubojica mora biti jednako kažnjen.

ako zatvor i uspije reformirati ubojicu, onda tim bolje. ali to mu nije primarna svrha i samo zato što bi se pokazalo, kod tih "rođenih ubojica," da šanse za reformiranje nema, to ne znači da ih ne treba zatvoriti.

Jonasy kaže...

Ma znam da je to onako komplicirana stvar i u principu se slažem sa svima vama. No obzirom da se zna da je naš mozak još većim dijelom nepoznanica, mislim da je veliko pitanje trebaju li imati svi jednak tretman. No u biti se slažem da u ovom trenutku, sa onime čime trenutno znanost raspolaže, za većinu ljudi treba biti isto mjerilo. I napisao sam da nemam odgovor na ovo pitanje, niti ga itko drugi ima. Samo sam htio napisati o čemu ponekad razmišljam i možda potaknuti još nekoga da učini isto. Opet, ne želim ispasti pretenciozan...

Modra kaže...

Meni se cini kako je agresija stanje nekog nezrelog duha. Puno djece je u djetinjstvu prilicno surovo, bilo prema zivotinjama, bilo prema vrsnjacima, a to se sve smatra normalnim i uglavnom ne bude osobito stetno po okolinu. Cini mi se kako su agresivni odrasli ljudi (zbog okolnosti i (ne)odgoja) ustvari mentalno ostali u tom djetinjem razdoblju gdje je najizrazeniji egoizam i sadizam.

Anonimno kaže...

Koliko smo ljubavi dobili kao mali, kao bezbrižne i bespomoćne bebe toliko ćemo i odaslati u životu. Ljudima koji su imali više te ljubavi potpuno je nejasno zašto neko čini i misli zlo, ljudi koji nisu bili te sreće da je imaju, imaju samo patnju zato što je nisu imali ili je nisu imali dovoljno i osećaj krivice i manje vrednosti. Oni sebe smatraju lošima i nedostojnima, i zato čine zlo. Jer šta drugo, ako drugo nisu ni dobili. Problem je što surovost kojoj su mala i nezaštićena ljudska bića izložena ostaje skrivena i nevidljiva onima koji bi hteli da pomognu. Strah i beznadje se tako širi dalje i oni takodje postaju takvi odrasli, ljudi,roditelji... Ekstremizam u patnji može biti nezamisliv i neshvatljiv onome što nazivamo normalnim ljudima, poput šokantih naslova u novinama. I to onda postaje ono što nazivamo borba dobra i zla. Svi znamo ko će pobediti, ali od uloge tame ili svetla ne možemo pobeći. Odgovornost je na svakome od nas. Koliko smo je svesni je pravo pitanje. Koliko jednim beznačajnim osmehom iskrenosti možemo promeniti sudbina dnevno. Sa koliko sjajnih pogleda i utešnih reči razumevanja možemo spasiti ljudskih duša i širiti dalje tu svetlost ljubavi. Sa koliko magije sreće i zadovoljstva možemo živeti u ovom prelepom raju zvanom planeta Zemlja. Možemo osvojiti svoju sreću. Možemo je prenositi dalje. Možemo je dobiti od drugih. Ne treba samo verovati u to. Jer to je istina. Dakle nije bitno zašto se sve te ružne stvari dešavaju, jer razlog i nijedno objašnjenje ne može biti dovoljno da objasni svu silinu zla i nesreće... Važno je shvatiti da svako od nas može svojom dobrotom i lepotom pomoći, rešiti, spasiti, voleti i širiti ljubav. To.

Jonasy kaže...

Hvala na ovom komentaru. Prekrasno. Pročitao sam ga nekoliko puta. To je sigurno jedno od objašnjenja zašto smo neki ljudi takvi kakvi jesmo, ali siguran sam da ima i drugih objašnjenja.
A drugi dio komentara... To mi je vrlo blisko i onome što stalno ponavljam da ne treba previše razmišljati i razbijati glavu o nekim stvarima. Treba samo htjeti, malo se potruditi, ali stvarno jako malo je potrebno.
Nemam riječi, još jednom, hvala.