Play that funky music white boy

Ovo je do boli dobro. Stalno to čujem na radiju. Malo sam guglo. Saznao sam da se zovu Kraak & Smaak. Dolaze iz Nizozemske. Ima ih trojica. Pjesma je Squeeze Me. Ali vi mladi ste to ionako sve već znali. Kad sam u autu i čujem ovu stvar, osjećam se napaljeno. I onda fiksiram zgodnog frajera u retrovizoru iza mene. Kroz sunčane naočale, naravno. Poslušao sam još nekoliko stvari. Money in the Bag. Jebački. Funky&Blaxploitation 70'tih ali ovaj puta 30 godina kasnije. Malo su si zabrijali? Ali sviđa mi se. Jako.




Htio sam staviti Squeeze Me sa YouTube-a, ali, iako dobar, spot ne dočarava moje profinejne osjećaje dok slušam stvar. I zato samo ritam. Pojačam, stavim slušalice i zatvorim oči.



Ova stvar budi u meni... pohotu. Kao ni jedna druga stvar od ne pamtim kada. Dirrrtyyy... I want me some dirty dancin'.

I onda kažu da Rock&Roll (i varijacije) ne donosi ništa loše...

Klikni za ostatak posta...

Nedjeljna razmišljanja

Lijep je danas dan. Završili smo s ručkom. Domaća juha, pohana piletina, pire, zelena salata, jedino je domaći desert nedostajao. Ništa zato, imam Monte od Zotta i smlatit ću ih sva četiri. Kućni ljubimac ih ionako ne jede.

Prije podne sam bio na kavi s frendovima. Sunce lagano grije, sunčane naočale na nosu, lagani život.

I onda se to dogodilo. Pripišalo mi se i bio sam prisiljen otići na WC. Laknulo mi je kada sam vidio da je prazan. Bilo je sasvim ugodno, prazan, čist, mirišljav, baš onakav kakvog ga volim. No ujedno mi je i palo nešto na pamet, nešto od izuzetne važnosti, nešto što sam morao podijeliti s vama. Izgleda da mi uvijek nedjeljom dolaze na pamet tako krucijalne stvari.

Postavio sam si pitanje, trebaju li homoseksualcima posebni WC-i?

Koja je zapravo svrha odvojenih javnih WC-a za žene i muškarce? Privatnost? Udobnost? Čednost? Higijena? Pretpostavljam da je velikom broju ljudi neugodno koristiti javni WC ako se u blizini nalaze osobe suprotnog spola.Gdje to onda nas stavlja?

Očekivalo bi se da su ženski WC-i čistiji od muških i da ih žene nikako ne bi htjele dijeliti s muškim spolom.. Ne sjećam se da sam ikada bio u ženskom javnom WC-u, ali često sam čuo žene kako se žale da ženski WC-i znaju biti strašno odurni i da su gori od muških. Ne znam kako one to znaju, nikada nisam vidio ženu u muškom WC-u i nisam baš u potpunosti siguran da shvaćam zbog čega bi ženski WC-i bili prljaviji od muških, pretpostavljam da ima neke veze s onim danima u mjesecu, ali zapravo niti ne želim znati. No nekako sam ipak sumnjičav prema toj njihovoj konstataciji i pitam se jesu li i one ikad poželjele na nogama imati ribarske čizme umjesto sandala?

I muškarci i žene koriste WC u istu svrhu. Čak je i način obavljanja te svrhe gotovo potpuno jednak. Razlike su zapravo samo u nijansama. Zbog čega bi onda WC-i bili odvojeni?

Iako izbjegavam koliko je to god moguće odlazak u neki javni WC, priznajem da u svemu tome ima i neke čudne seksualne napetosti kada znate da muškarac na korak od vas drži onu stvar u rukama. Bi li se jednako osjećali i hetero muškarci kada bi znali da je u kabini pokraj neka žena spuštenih gaća i da tamo dolje nešto prtlja?
Možda je to razlog, neka apstraktna čednost ili apstraktna napaljenost koja nalaže da osobe koje se međusobno privlače ne bi trebale koristiti isti javni WC?

Slična je stvar i sa svlačionicama, ali tu su stvari ipak puno jasnije. U njima se ljudi skidaju do gola i kako bi se izbjegle bilo kakve seksualne konotacije ljudi se odvajaju na osnovu spola. I dok bi vjerojatno većina muškaraca rado podijelila svoju svlačionicu sa osobama ženskog spola, žene su puno sramežljivije po tom pitanju.

I gdje to onda nas stavlja? Za homoseksualce muška svlačionica dođe skoro kao besplatan pornić u živo. Kako bi se osjećao neki strejt muškarac kada bi znao da ga snima gay do njega? Možda bi mu laskalo. možda bi mu došlo da mu razbije njušku? Tko zna… Znam samo da po svlačionicama ima svakakvih tipova. Ima ih koji paradiraju uokolo goli bez ikakva očigledna razloga. Jedini razlog koji mogu smisliti je da ih to očito na neki čudan način pali. «Čudan», za slučaj da su strejt, ili bi barem takvi htjeli biti. Izađu ispod tuša s ručnikom oko vrata i pola sata se brišu i onda još stanu pred ogledalo suše kosu ili se briju potpuno goli kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Možda to i je najnormalnija stvar na svijetu. Možda su muški jednostavno takvi, nesramežljivi. Zajednička golotinja, lupkanja po guzi, odmjeravanja čiji je veći, možda je to sve dio muškog učvršćivanja prijateljstva? Možda samo mi to doživljavamo na neki drugi, manje čedan način? Zašto bi nam bilo uopće dozvoljeno uprljati našim mislima nešto tako čisto i nevino kao opušteno muško druženje? Evo, što vama prvo padne na pamet kada pogledate ovu fotografiju?



Znam što ste prvo pomislili, ali možda smo takvi samo vi i ja. Možda bi strejt frajer pomislio, hej koji simpa lik, dođe mi da ga pljesnem po guzi, možda nam to učvrsti prijateljstvo?

Čak sam na nekim forumima pročitao da neki traže teretane na osnovu toga imaju li otvorene ili zatvorene tuševe. To im je važnije od toga kako je teretana opremljena, kakvo je osoblje, je li gužva, kakava je higijena, kolika je udaljenost. Putovati će i na drugi kraj grada samo kako bi mogli malo voajerizirati pod tuševima i u svlačionici.

Pita li itko strejt muškarce kako se oni pri tome osjećaju?

Bi li nas zbog svega toga trebalo strpati u posebnu svlačionicu? Bi li javni WC-i trebali imati i dio za homoseksualce? Treba li i lezbijke posebno odvojiti?

Sve su to vrlo zamršena pitanja.

Ipak, vjerojatno to i nije tako dobra ideja. Bojim se i pomisliti u što bi se pretvorili odvojeni WC-i i svlačionice samo za homoseksualce. A postavlja se i pitanje koji bi se znak stavio na vrata homo WC-a?

Uostalom, ako su pravi muškarci sve do sada mogli pišati rame uz rame s homoseksualcima i ništa im se strašno nije dogodilo, zašto oko toga praviti dramu i praviti probleme i tamo gdje ih nema?

Navodno stvari ide u tom smjeru da se sve više rade i unisex javni WC-i. Ne znam što bih mislio o tome. Meni je to malo onako, neugodnjak. Radije pišam kraj nekog muškarca, pa makar on bio i strejt.

Klikni za ostatak posta...

Gay roditelji uz pomoć zamjenskih majki

Čitam na Yahoo-u kako je u Americi sve veći broj gay parova koji plaćaju desetine tisuća dolara kako bi im zamjenske majke rodile potomstvo.

Tako su bile potrebne dvije žene i dva muškarca kako bi blizanci Katherine i Connor došli na svijet. Njihovi očevi, 40-ogodišnji Michael i A.J., koji već godinama žive zajedno, potrošili su svu svoju ušteđevinu kako bi mogli imati djecu. Jaja, koje je donirala jedna žena, su bila in vitro oplođena (u epruveti) pomješanom spermom oba muškarca i zatim stavljena u maternicu druge žene koja je blizance i rodila. Ispalo je tako da su Michael i A.J. biološki očevi svaki za jedno od blizanaca.

Cijelu stvar im je omogućila agencija Circle Surrogacy specijalizirana za pronalaženja donorica jajašaca i zamjenskih majki, kao i obavljanje svih pitanja vezano uz zakone, papirologiju i sl. U 12 godina koliko postoje, posao im se povećao 6000 puta s tendencijom daljnjeg rasta. Ispočetka su im gay parovi činili samo oko 10% klijenata, dok je danas taj postotak 80% i to iz 29 različitih zemalja. Od ukupnog broja parova kojima su pomogli samo ih se 2% kasnije razvelo, što je zanemarivo nasuprot 50% razvoda brakova koliki je prosjek u Americi.

Ukupno se troškovi penju na oko 100.000 dolara, od čega 25.000 ide zamjenskoj majci, 4.000-10.000 donorici jaja, a ostatak za medicinske i pravne troškove te postotak agencije.

Isti taj članak kaže da je danas u New Yorku sasvim uobičajeno vidjeti gay roditelje sa svojom djecom u vrtićima i parkovima iako se gay parovi mogu legalno vjenčati u samo jednoj saveznoj državi – Massachusettsu. Računa se da u SAD-u danas živi između 1 i 9 milijuna djece koji imaju roditelje osobe istog spola.

Psiholozi tvrde da su djeca koja žive u ovim «novim» obiteljima 21. stoljeća u potpunosti sretna i normalna kao i djeca čiji su roditelji tradicionalan parovi koje čine žena i muškarac. Zaista nije važno radi li se o dvije mame, dva tate, samohranom ocu, samohranoj majci, sve dok dijete zna da je voljeno i zbrinuto.

Pogledajte i prilog sa TLC-a o dva muškarca (i to prilično zgodna ako smijem primjetiti, mogli su uštedjeti sve te silne novce i jednostavno mene usvojiti!) koji su se nakon deset godina veze i sedam godina zajedničkog života odlučili na isti način postati roditelji. Dobili su dvije djevojčice, a kamere su ih pratile prvih 36 sati nakon poroda i ponovno nakon 11 tjedana.

Prvi dio - Drugi dio - Treći dio - Četvrti dio

Zapravo, polusatna emisija nije u ničemu spektakularna, ali u tome je i poanta. Pokazuje trenutke novih roditelja koji se u ničemu ne rezlikuju od trenutaka drugih novih roditelja, osim što se ovdje radi o dva muškarca. I osim toga što su još i prilično dobrostojeći, imaju dobre poslove, žive u velikoj kući i mogu si priuštiti i dadilju. No koliko ima i potpuno isto takvih «tradicionalnih» parova? Istina, njihove dvije kćeri vjerojatno će ići u skupe privatne škole, živjeti u izoliranom okruženju ljudi koji prihvaćaju gay parove i gay roditelje, kojima je homofobija strana, ako možda ne u potpunosti u njima samima, onda barem na nekoj deklarativnoj razini.

Ako vam niti ovo nije bilo dosta evo još dva primjera, jedan iz Australije i još jedan iz Amerike.

Koliko svjetlosnih godina smo mi udaljeni od takvog života?

Klikni za ostatak posta...

Nekada davno, iza sedam gora i sedam mora…

Postoje stvari, situacije, trenuci, mjesta koje nikada nećete zaboraviti. Jedna od takvih situacija dogodila mi se davno, iza sedam gora i sedam mora. Još pamtim osjećaj koji je izazvala u meni.

U predinternetsko doba nama gejevima nije bilo nimalo lako. Pogotovo ako su još bili konzerve kao što sam to ja. Jednostavno nisam znao gdje nekoga upoznat. Niti se o tome nešto posebno pisalo, a još manje pričalo.

Nikad nisam bio posjetitelj parkova, javnih WC-a, nasipa uz Savu, kolodvora, botaničkih vrtova i kojekakvih drugih sumnjivih mjesta o kojima se pričalo. To mi je bilo baš ono, ik, fuj i bljak. Nemojte misliti da vas koji ste išli, ili možda još idete, osuđujem. To jednostavno nije bilo nešto što bi mene zanimalo. Upravo sam primjetio da pišem u prošlom vremenu. Da se zabrinem? Uostalom, nisam li se već nekoliko puta zaprijetio da ću možda i ja ovo ljeto u žbunje kraj kakve nudističke plaže?

Pričalo se i o nekim lokalima (sjećate se Bakhusa?) gdje se navodno okupljaju gay osobe, ali ja sam ih uvijek zamišljao kao mjesta gdje dolazi stare tetke pronaći mlado meso. Tako da niti to nije dolazilo u obzir. Nego, ponovno imam osjećaj prosvjetljenja. Nisam li i ja opasno na rubu da postanem stara tetka? Uostalom, ne biste li me i mnogi među vama nazvali starom tetkom? Sve se vraća, sve se plaća, i zato dobro pazite idući puta kada nekoga (iza leđa) nazovete starom tetkom jer, htjeli vi to ili ne, za koju godinu ćete i sami to biti. Učite od nas starijih (tetaka).

Bio sam u totalnoj slijepoj ulici. Oko mene svi su upareni, svi se pare, jedino sam uvijek ja onaj treći, peti, sedmi… uglavnom neki neparni broj. A tako sam žarko želio biti paran, pa makar i u tajnosti.

Kako sam cijelo vrijeme bio okružen mojim strejt društvom, tako nije postojala niti teoretska šansa nekog upoznati pri normalnom izlasku. Sjećam se, jednom smo bili vani u jednom klubu, nismo nešto posebno razgovarali. Svatko je držao svoju bocu u ruci i šutke promatrao što se događa. Jesam već spomenuo da mi je društvo strašno zabavno? Uglavnom snimio sam nekog tipa da me promatra. Valjda je mislio da sam sam. Kao nešto se drmusao i šetkao i eto ti ga jednom pokraj mene i traži vatru. Dao sam mu. Ode on. Nije prošlo 10-tak minuta eto ti njega nazad. Nešto je promumljao, nisam ga od buke čuo, on ponovi, nisam mogao vjerovati. Pitao me jel ima neka dobra tekma večeras na televiziji. Ako je već i htio nešto tu večer baciti pod jaja, mislim ono, i nije mu baš bio neki ulet? Možda je očekivao da ga pozovem doma da zajedno gledamo?

Zapravo i nije mu bio tako loš ulet, kada bolje razmislim. Ako bi žrtva, u tom slučaju to sam bio ja, bila gay, ipak postoji neka mogućnost nastavka razgovora. Ako žrtva nije gay, barem ga nije mogla optužiti da je pederčina i razbiti mu nos, jer svi znamo da pederi ne vole nogomet. Čini se da taj, pa recimo zgodan, momak zalizane i nauljene kose, uopće nije bio glup. Svakako je bio barem poduzetan. Uglavnom, frendovi kraj mene su se već lagano počeli ceriti i ja sam ovom nauljenom Casanovi dao do znanja da nisam sam. U roku od pet minuta je nestao. Vjerojatno je otišao u neki drugi klub tražiti ljubitelje nogometa. Pitam se, je li imao sreće te davne večeri?

Lako se meni sada zajebavati, ali tada mi nije bilo nimalo lako. Cijela ta situacija mi je bila pomalo smiješna, ali i pomalo žalosna. Samo me podsjetila na moju jadnu neparnu životnu situaciju u kojoj sam se nalazio i iz koje nisam vidio izlaz. Pa ja sam samo htio jednog finog, normalnog, nepromiskuitetnog, bez puno iskustva ali zato dobrog u krevetu, zgodnog, nefeminiziranog i nadasve pametnog, duhovitog i šarmantnog momka svojih godina. Zašto je to toliko teško bilo pronaći? Hoću li ikada doživjeti zagrljaj muškarca? Hoću li zaista umrijeti kao junfer? A više niti nisam bio tako mlad…

Odlučio sam se dati oglas. Cijela ta epizoda s oglasom u novinama mi je ostala u mutnom sjećanju. Znam samo da sam skupljao hrabrost kojih godinu dana kako to izvesti. Problem je bio ostavljanje svoje adrese. Dotični časopis (Erotika) je imao neku proceduru sa šiframa, nešto kao oni skupe sve odgovore na vaš oglas i onda ih zajedno pošalju u paketu, tako nešto. Sjećam se da sam dao oglas, ali se ne sjećam koliko sam odgovora dobio. Ipak, ono što se sjećam je nekoliko prilično nepismenih odgovora. Automatski sam ih diskvalificirao. Možda sam pogriješio. Tko zna koliko centimetara simpatičnih frajera se krilo iza tih silnih gramatičkih pogrešaka. Mislim da sam dvojici odgovorio. Ne ovim nepismenima, onim drugim. Dečki su odmah bili za upoznavanje, a ja sam više bio za jedno dvije do tri godine upoznavanja kroz dopisivanje, pa onda eventualno, ako se pokaže da smo kompatibilni, u obzir bi došla kakva kava na neutralnom terenu. Bio sam jedan od onih koji bi se jebali, ali da im ne uđe. Mladost – ludost. Uglavnom epizoda s oglasom je neslavno završila.

I onda sam negdje vidio reklamu za Čvenk. «Negdje» je vjerojatno bila opet Erotika, to mi je ionako bila omiljena literatura koju sam sakrivao gdje sam stigao sve dok mi jednog dana nije dopizdilo i sve, godinama teškom mukom prikupljene, primjerke bacio u kantu za smeće. A mogao sam ih dobro prodati na Hreliću! Ili barem onom tipu što ih prodaje na improviziranom štandu kod remize na Ljubljanici.

Čvenk je bio telefonski servis u kojem ste mogli otvoriti svoj pretinac i snimiti svoju glasovnu poruku za sve ostale da ju čuju ili ste mogli preslušavati tuđe poruke te ako vam se netko posebno svidi mogli ste mu ostaviti poruku koju samo on može čuti. A najbolje od svega je bilo da je postojao dio posebno za gay populaciju. Tako da su stvari bile jasne od samog početka. Razgovor o nogometu i večerašnjoj tekmi ste hladno mogli preskočiti.

No ni to meni nije potpuno odgovaralo. Kompliciran i sumnjičav, kakav sam nekada davno bio, jel ovaj, da... postavljalo se pitanje a što ako snimim poruku i netko mi prepozna glas? To što bi taj netko gotovo sigurno bio isto gay, pa čak i da mi prepozna glas to ne bi imalo posljedice, to mi tada nije padalo na pamet. Danima sam preslušavao poruke i skupljao hrabrost. Tada je to bio strašno skup sport. Prisilno sam bio primoran otići i na dijetu kako bih poplaćao telefonske račune.

Čvenk je imao još jednu opciju, a to je bila mogućnost razgovora u živo. Kakvu stravu i užas je to u meni izazivalo, ne moram niti spominjati. Ja da pričam s nekim pederom? Pa zna se da oni jedu malu djecu za doručak, a kamoli ovakve iskompleksirane i jadne junfere. Trebalo mi je prilično vremena da shvatim da mi jedan običan telofonski razgovor i ne može nešto puno naškoditi.

I tu dolazim do tog trenutka zbog kojeg sam i napisao gornji kratki uvod. S puno nervoze odlučio sam pritisniti brojku koja vodi do razgovora u živo, do razgovora jedan na jedan. A možda sam još imao onaj telefon s brojčanikom na okretanje, ne sjećam se više. Eto, to bi kao trebao biti trenutak koji mi je zauvijek ostao u sjećanju, a ne sjećam se niti kakav sam telefon imao.

Kada je on rekao halo, meni je nešto prostrujalo cijelim tijelom. Nisam baš sasvim siguran da je rekao halo. Možda je bilo i molim, a možda je bilo i, obzirom na većinu likova koji su se tamo skupljali, samo jedno direktno Koliki ti je?. To uopće nije bitno. Sjećam se da mi je kroz glavu samo prolazilo To je glas nekoga kao ja. To je glas muškarca kojemu se sviđaju muškarci.

Prvi puta u životu sam razgovarao s nekim naše vrste, a da sam toga bio svjestan. Možda to sada zvuči banalno, pogotovo vama koji chatate od svoje tko zna koje godine, koji stalno gledate homoseksualce u serijama i filmovima, koji čitate kojekakve perverzne gay blogove, koji imate svoje gay udruge i gay parade, gay forume, koji plešete u Globalu, koji imate razne manzine i koji ste se barem pomaknuli s mrtve točke. Meni tada, junferu u tko zna kojoj godini života, to je bilo gotovo pa nezamislivo. Sav sam se stresao, tko zna koliko volti je prošlo kroz mene. Tog osjećaja se i danas sjećam. Pa ja pričam s pederom?!

Čvenk mi je postao utočište. Droga. A telefonski računi… Bolje da ih se ne sjetim. Bilo je tu svega, svakakvih likova, neki su čak bili i sasvim pristojni i zanimljivi. S nekima sam se gotovo pa sprijateljio, satima smo pričali, razmijenili telefonske brojeve kako ne bismo trošili skupe «čvenk» impulse. I oni su bili pacijenti kao i ja i visili tamo svaku večer, a ponekad i tijekom dana. Kada bi se susreli na čvenk liniji, bilo bi kao da su se našla dva stara prijatelja. Kako si? Što ima? Jesi položio onaj ispit? Ajde, baš mi je drago.



Bilo je tu i ozbiljnijih razgovora. Onako odmah u glavu, odmah nakon prvog pozdrava. Jel drkaš? Jesi gol? Kita mi se digla, a tebi? Koliki ti je? Što bi mi radio? Što bih ti radio…. Moram priznati da su neki imali prilično napaljujuće glasove. Problem je bio što meni drkica preko telefona i nije bila nešto. Probao sam i to. Bilo je blago rečeno komično. Probao sam se uživiti nekoliko puta. Mislio sam, možda mi samo nedostaje prakse. Mislim da sam jednom, možda dva puta, čak i svršio, ali uglavnom se to svodilo na:

«Što imaš na sebi? Jel se diraš?»
(hoće skoro kraj ovome)
«Ah, oh, kako mi je tvrd…»
(hoće li ovaj skoro svršiti)
«Ah, kako bih ti pušio…»
(hoće li ovaj skoro svršiti, impusli idu)
«Ah kako bih ti šupak lizo…»
(hoće li ovaj skoro svršiti, ma čekati ću do kraja, nema smisla ostaviti ga u pola posla, ipak sam ja pristojan),
«Ah kako bih te pojebo…»
(hoće li ovaj skoro svršiti, ne volim otići bez pozdrava)
«Ah svršavam, ah, oh, aaaaa…»
(napokon, pa onda i ja u istom ritmu prihvatim igru: «Ah svršavam i ja, ah, oh, aaaaa…»)
«Mmmm, bilo je dobro, laku noć…»
(«Laku noć», što je meni ovo trebalo.)

Trebalo mi je određeno vrijeme da shvatim kako telefonski seks i nije za mene. Što ću, polako učim.

Bilo je i onih koji bi otišli bez pozdrava. Nakon nekoliko rečenica bi zaključili da im se ne sviđaš i «bip», jednostavno te odrežu, bez bok, bez sori, bez pardona. Ili bi zaključili da od tebe ništa, da su s tobom već razgovarali i da od tebe nema niš koristi. Što je zapravo i OK. Nije baš pristojno, ali štedi vrijeme i novac.

Trajalo je to poprilično. Jebiga, nisam htio sa svakim. Tražio sam princa na bijelom konju. Možda nisam imao osnove tražiti princa, ali svejedno sam ga tražio.

Bilo je i nekih koji su me u isto vrijeme i privlačili i odbijali. Bio je neki tip, jednom smo samo pričali, ali ostao mi je u sjećanju… U stvari ostavio sam mu poruku u njegovom pretincu, pa smo se poslije čuli. Napalio me potpuno. Glas – mrak. Spika – da svršim u gaće. Mogao sam ga zamisliti u svoj njegovoj krasoti, savršenog tijela, muževnog, dlakavog i suncem opaljenog sa sunčanim naočalama na nosu. Pametan, kulturan, rječit, ozbiljan, samouvjeren, pronicljiv, zna što želi – i oženjen. Problem je bio da ja nisam bio toliko siguran u ono što želim. A on na takve nije želio trošiti vrijeme. Može mu sada biti žao. Možda se i on mene još uvijek sjeća? Možda misli: E, da nisam onda odjebo onog nevjerojatno simpatičnog mladića…

Bilo je zaista svakakvih likova.

I što me čudi, Čvenk još uvijek postoji. Možete i vi okušati svoju sreću. Samo pazite na telefonske impulse.

Znam da vas na kraju zanima jesam li imao konačno i uspjeha sa cijelom tom dugotrajnom i zamršenom operacijom zvanom «Čvenk». Jesam li se napokon našao s nekim? Jesam li konačno izgubio nevinost?

I te kako. I to više puta.

Klikni za ostatak posta...

Brian Paddick: Line on Fire

Za sve vas koji niste pratili lokalne izbore u Engleskoj, posebice one za londonskog gradonačelnika, a vjerujem da je takvih ipak vrlo malo, s najvećim žaljenjem obavještavam vas da je Brian Paddick, gay kandidat liberalnih demokrata i bivši visoko rangirani policajac Metropolitan policije, o kojem sam već pisao ovdje, završio na trećem mjestu s osvojenih oko 10% glasova. Što bi rekli zlobnici, izgleda da su samo homoseksualci glasali za njega.



Upravo pročitah njegovu autobiografiju "Line on Fire". I što da kažem, dosadna knjiga je možda i pre blaga riječ. I prije početka čitanja imao sam osjećaj da me knjiga neće oduševiti. Znao sam da se čovjek takmiči za gradonačelnika Londona, pa koliko onda zapravo može biti iskren u svojoj knjizi? Svejedno, ipak se odlučih nabaviti i pročitati knjigu.

Ukratko, radi se o stilu pisanja s nedostatkom bilo kakvog stila. Veliki dio knjige svodi se na suhoparno nabrajanje događaja iz njegove 31-godišnje policijske karijere u kojoj je postao najviše rangirani gay policajac na svijetu. Te prešao sam s ovog položaja na ovaj, te nabrajanje beskonačnog niza imena i policijskih činova u kojem sam se potpuno izgubio, te usputno kratko spominjanje raznoraznih slučajeva iz njegove dugogodišnje prakse, te kako je bio zadužen za odnose s medijima kad je poginula Lady D, a isto kod terorističkih napada na londonsku podzemnu. Beskonačan niz imena, policijskih titula, kratica, suhoparnih podataka, policijskih procedura, izvještaja… Privatni život, iako je uvelike utjecao na njegovu karijeru, zauzima samo mali dio knjige.

Knjiga je idelano štivo za sve one koji imaju fetiš na policiju kao organizaciju. Za sve nas obične, normalne homoseksualce, koji imamo samo običan fetiš na policajce, knjiga je većim dijelom zapravo strašno dosadna.

Šteta, jer život mu je zaista bio zanimljiv i sigurno predstavlja materijal za jedan izuzetno zanimljiv i uzbudljiv roman. Možda je upravo u tome razlog mom razočaranju. Ovo ipak nije roman, nego autobiografija u kojoj je Brian htio pokazati sav svoj entuzijazam da učini nešto za svoju zajednicu, ali ujedno i pokazati kako netko s imalo drugačijim ili nekonvencijalnijim idejama, ma koliko se one uspješno pokazale u praksi, ipak teško prolazi u nečemu tako rigidnom kao što je policija. Brian je možda na trenutke i prilično neskroman. Naravno da je sebe prikazao u najboljem mogućem svjetlu, što je zapravo i razumljivo obzirom na njegove političke ambicije. A možda čovjek zapravo i je ono što ispada prema vlastitoj knjizi – svetac.

Ipak, nije mi žao što sam knjigu nabavio i što sam ju pročitao. Unatoč suhoparnosti i nedostaku bilo kakvog stila, knjiga ipak daje uvid u fascinantan život jednog hrabrog čovjeka koji se odlučio za policijsku karijeru odmah nakon završene srednje škole iz dva razloga. Prvi je bio to što mu knjiga nikako nije ležala i jednostavno nije želio ići na fakultet, a drugi to što je mislio da će mu takvo mačo zanimanje pomoći u sakrivanju vlastite seksualne orijentacije.

Čini se da nije mogao gore izabrati jer ne samo da mu taj izbor nije donio prestanak učenja nego je, kada su nadređeni uvidjeli njegove kvalitete, bio ispočetka gotovo prisiljen završiti hrpu škola, fakulteta, tečajeva, postdiplomskih studija. Između ostalog, završio je i Cambridge. Naravno svemu su potpomogle i njegove rastuće ambicije, ali kako sam tvrdi, sa željom da promijeni i poboljša određene stvari u radu policije.

I drugi cilj mu se izjalovio, pa je tako u 90-tima javno obznanio svoju seksualnost u ni manje ni više nego jednom od najprestižnijih engleskih novina – The Times. Pomoglo je i to što je tada londonskoj policiji odgovaralo da ima visokorangiranog gay časnika kako bi sebe predstavili u što boljem svjetlu, kao naprednu i open minded organizaciju, što naravno nisu bili.

Knjiga ipak daje dobar uvid kako funkcionira jedna tako mačistička organizacija i kako se u njoj našao jedan sposoban i drugačiji policajac, koji je još k tome gay. Fascinantno je kako većina ljudi, većina njegovih kolega zapravo nije marila za njegovu seksualnu orijentaciju, kako su znali cijeniti njega kao osobu i njegove sposobnosti. Mislim da je on živi dokaz za teoriju po kojoj gay osobe mogu biti zaista dobre vođe jer lakše mogu sagledati i onu neku drugu, ljudsku stranu, lakše mogu suosjećati i zapravo shvatiti ljude, a ne samo sve promatrati u svijetu brojki i postotatka. I o tome sam ranije pisao.

No daleko od toga da je sve bilo idealno. Naravno da je imao mnogo neprijatelja, pa mu je čak jedan nadređeni savjetovao da u svojoj kući postavi alarmne sigurnosne uređaje i videonadzor kako bi spriječio moguće podmetanje lažnih dokaza (droge) od strane onih koji su mu htjeli uništiti karijeru.

Zanimljivo je bilo čitati o odnosu medija koji ne prežu pred ničim kako bi povećali tiražu. Istina i informiranje javnosti tu nemaju gotovo nikakvu ulogu. I prije sam se mogao u to osvjedočiti, ali i ova knjiga me je učvrstila u uvjerenju da ono što novine pišu je u najmanju ruku diskutabilno.

Brian se tako 2002.g. našao u središtu skandala kada se preko svih naslovnica u Engleskoj vrištali naslovi kako on puši marihuanu, traži strance za seks na javnim mjestima, obilazi bazene tražeći seks, gay saune i ima nezaštićene seksualne odnose s oboljelima od AIDS-a. Visokorangirani policajac, homoseksualac i bivši ljubavnik koji je za 100.000 funti spreman prodati svoje izmišljotine… Ima li išta bolje za žutu štampu? Ima li išta poželjnije nego razapeti nekog uspješnog homoseksualca? Neke novine su tada pisale da činjenica da je netko takav mogao postati visokorangirani policijski službenik samo pokazuje kako je društvo postalo bolesno. Brian je sve podnio dostojanstveno, iako priznaje da na trenutke nije vidio izlaz i mislio da se sve oko njega srušilo. Tada je izgledalo da je to kraj njegove karijere.

U to vrijeme Brian je bio zapovjednik po kriminalu i drogi najozloglašenijeg dijela Londona – Lambetha, kojeg još zovu i glavni grad crne Engleske. Njegova misao vodilja uvijek je bila da svoj posao može dobro obavljati jedino ako izgradi dobre odnose kako sa policajcima koji su ispod njega, tako i sa lokalnim stanovništvom, jedino ako ih upozna, jedino ako ih pokuša razumjeti, jedino ako se i sam «spusti u narod» i pokaže im da mu je zaista stalo. To mu se na kraju i isplatilo. Dva tjedna nakon izbijanja skandala slika o njemu u medijima se počela polako mijenjati, zahvaljujući i bezbrojnim pismima podrške koje su obični ljudi slali, kako njemu osobno, tako i policiji i medijima, zahvaljujući peticijama i skupovima organiziranih njemu u podršku, zahvaljujući njegovim kolegama i policajcima kojima je bio šef i koji su mu dali bezrezervnu podršku. Vrh policije, naravno, skrio se u mišju rupu i nisu niti htjeli čuti njegovu stranu priče.

U samo dva tjedna, Brian je od engleskog najvećeg pervertita gotovo obješenog na stup srama ili spaljenog na lomači doživio da je postao osoba kojoj se plješće gdje god da se pojavi. Pohvale su pljuštale sa svih strana, pa i od samog gradonačelnika Londona, konzervativca, koji je izjavio da je Brian vrijednost ne samo za Lambeth nego i za cijelu policiju, te da ovog skandala niti ne bi bilo da je njegova seksualnost drugačija i da su oni koji su pokrenuli cijelu kampanju protiv njega prava kočnica u borbi protiv kriminala.

Kojih desetak mjeseci nakon skandala, lokalne novine južnog Londona provele su anketu među stanovnicima tko je po njima najveći žitelj južnog Londona koji je ikada tamo živio. Stanovnici su izabrali Briana Paddicka. Znate tko je bio na drugom mjestu? Charlie Chaplin!

Na osnovu optužbi bivšeg ljubavnika objavljenih u novinama pokrenuta je protiv njega interna policijska istraga. Sve optužbe su odbačene, pa je, ohrabren time, Brian odlučio tužiti dvije novine koje su prednjačile u optužbama. Isprva bahati, direktor jednih novina mu je čak rekao da od njih može dobiti novce samo ako se odluči pisati za njih, no kada su bili suočeni s dokazima, novine su, uvidjevši da nemaju šansu na sudu, ipak pristale na izvansudsku nagodbu po kojoj je Brian dobio, kako sam kaže, značaju 6-eroznamenkastu cifru. U funtama naravno (to vam je otprilike x10 u kunama).

Nakon svega, Brian ipak nije vraćen u Lambeth, što je bila njegova želja, nego je zapravo unaprijeđen u zamjenika pomoćnika glavnog zapovjednika Metropolitena. No ubrzo se događa i skandal kada je policija u Londonu greškom ubila nedužnog brazilskog turista, zamjenivši ga za teroristu, i kada je glavni zapovjednik Meta očito davao lažne informacije novinarima. Brian to jednostavno nije mogao prešutjeti što ga je na kraju i koštalo karijere. Nakon bezbroj podmetanja i otvorene netrpeljivosti prema njemu od strane glavnog zapovjednika, te nakon što ga je premjestio na neku, za Briana, potpuno nezanimljivu funkciju, Brian je shvatio da više nema što tražiti u policiji. Nakon 31 godine dao je otkaz.

Prebacio se u političke vode, a prije koji dan, eto, nije uspio postati gradonačelnik Londona. Kaže da ga je želja za promjenom i odlučnost u tome da bude otvoren i iskren stajali većinu njegovih problema u policiji, ali da on jednostavno ne može drugačije. Upravo su to opet i razlozi koji su ga nagnali da se okuša u političkim vodama.

Iz knjige se vidi da je homofobija i u Engleskoj u velikoj mjeri prisutna u cijelom društvu, i tamo su smicalice i političke igre široko prisutne, i tamo postoje poželjni i nepoželnji novinari, no ipak je očito da je to društvo otišlo puno dalje u smislu neke demokracije, tolerancije i političke korektnosti. Pokušajte samo zamisliti da situaciju da kod nas netko otvoreno gay orijentacije postane visoko rangirana osoba bilo gdje, a kamoli u policiji.

Unatoč ovoj dosadnoj knjizi i unatoč možda trunčice previše samohvale u njoj, ipak moram priznati da se i dalje divim Brianu. Divim mu se na hrabrosti što se odlučio na put protiv vjetrenjača, divim mu se na njegovom, čini se, velikom integritetu i stabilnosti. Mislim da neću pretjerati kad kažem da on može predstavljati uzor svakome, a ne samo homoseksualcima i da se zaista radi o velikom čovjeku.



A da budem iskren, svemu tome doprinosi i činjenica da je Brian, barem za mene, izuzetno privlačan, muževan i seksi frajer i u svojoj 52. godini. Mada znate da su meni draži mediteranski tipovi, on je valjda iznimka koja potvrđuje pravilo. Ima još nekoliko takvih iznimaka, koji su mi iz nekog razloga izuzetno privlačni i koji zapravo sliče na Briana.

Možda ste čuli za, a neki i vidjeli, reportera sa CNN-a, Andersona Coopera. Opet je tu ta srebrna kosa, čelično plave oči, gotovo aristokratski izgled… Kada ga ugledam na CNN-u, moram priznati da se teško koncentriram na ono što govori. Postao je prava zvijezda u Americi, a inače ga već godinama prozivaju po novinama da konačno prizna da je gay. On to nikada nije opovrgao, samo jednostavno odgovara da je on prvenstveno novinar i da ne želi pričati o svom privatnom životu. Pa ima valjda čovjek na to pravo? Naravno, takvi odgovori samo podgrijavaju maštu. Čak ga je i out.com postavio na 2. mjesti stotinu najutjecajnijih gejeva i lezbijki u Americi. Što god bilo, jedno je sigurno, Anderson je u svojoj 41. godini komad i pol.

Što sve rade jadnom Adnersonu, pogledajte i u ovom klipu. Netko je uzeo Andersonov glas i snimio snimku sa dva "medvjeda" u plastičnom bazenu. Ne znam kako se Anderson osjeća zbog takvih šala i zapravo je nemoralno nekome nešto nametati što očito nije spreman podijeliti s javnosti, ako uopće nešto i ima za podijeliti, ali fakat je smiješno.



A tu je i još jedan primjer sličnog tipa muškarca, koji mi je uvijek bio privlačan, ali se nikada nisam usudio to i priznati. Ime mu je John Slattery, glumac je, i možda ga se sjećate iz Očajnih kućanica gdje je u nekoliko epizoda glumio političara u kojeg se zeljubila Eva Longoria. Iako mi se čini da ga godine baš ne štede (4 godine je mlađi od Paddicka, a izgleda starije) ipak mu se ne može poreći šarmantnost i muževnost.

Eto, ovo je bio moj mali osvrt zgodnih frajera sa sijedom kosom. Nemojte sada iz toga izvlačiti kojekakve zaključke, jer, kako kaže moj kućni ljubimac, meni se sviđa sve što ima 8==D među nogama.

Klikni za ostatak posta...

Prava flegma

Mislim da se ne poznajem dovoljno. S druge strane, nisam niti siguran da bih se htio upoznati. Možda bi me čekalo totalno razočaranje?

Zaista ne znam što bih mislio o sebi. Sklon sam biti prilično samokritičan, barem potiho u sebi. I mislim da sam prilično skroman, možda je bolja riječ nesiguran u sebe, u svoje vrijednosti.

Ne znam primati komplimente, uvijek mi je neugodno. Kada me netko za nešto pohvali, često u sebi mislim da sam nezasluženo dobio pohvalu, da oni ne znaju moje pravo lice. Čak i na poslu, nadobivao sam se pohvala, ali meni je to gotovo neshvatljivo. Pomislim, samo čekajte da vas uskoro razočaram ili ma kako se ja to uspijem uvijek provući ili kakvi su tek drugi ako sam ja za pohvalu?

Možda to nešto govori o meni? Možda sam poslušni sluga koji nema svoje ja i koji jednostavno bez pogovora napravi ono što mu se kaže? Ili ipak nešto vrijedim? Pa ne prešutim baš sve, pa ponekad i ja imam koju dobru ideju? Pa ponekad i ja imam nešto samoinicijative?

Ispunio sam test o tome kakvog sam karaktera. Po njemu ispada da sam prava flegma ili kako tamo stoji flegmatični melankolik s debelom prevagom na flegmatičnu stranu.



Složio bih se s onim dijelom što se tiče flegmatičnosti, čak bih to za sebe i prije ovog testa rekao. Mislim da to ljudi i misle za mene. Ali što ja mislim o sebi? Jesam li ja zaista flegma ili samo želim biti takav pa sam upro svaki dio svog bića takav i postati? Je li moje pravo ja nešto drugo? Je li ono duboko sakriveno? E, tu već nisam tako siguran...

Kaže i da sam popriličan melankolik. Ne znam. Ne osjećam se sjetno, niti tužno, više se osjećam onako lagano, bez pritiska. Osjećam se kao da ležim na nekoj lijepoj terasi (moje) vile na moru, na udobnom mekanom ležaju, lagano se čuje neka fina lagana glazba, možda neki chill-out južnoamerčkog ritma, prekrasan je sunčan dan, pogled na istinski plavo more onako kako to samo naše more zna biti, lagana hladovina, blagi povjetarac, vruće je, ali ne prevruće, osjećam ugodnu toplinu na koži, čitam nešto lijepo, mediteranski mirisi, piće je kraj mene, a na meni rasni mediteranski frajer... Eto tako bih ja sebe opisao. Dobro, osim onog zadnjeg dijela. To sam dodao da ne zaspite od dosade.

Problem je što svega toga nabrojanog nemam. Možda i jesam melankolik? Možda je to uzrok moje melankolije? Što bih htio takav biti, što bih htio sve to imati, a nemam? Zvučim li vam depresivno? Sada kada malo razmišljam, možda i jesam melankolik. Depresivan je možda preteška riječ. Ima neki psihijatar, psiholog među vama? Samo neka mi ne kaže da sam totalno sjeban. Ne volim loše vijesti.

Ma možda sam ja nešto sasvim drugo, samo sam previše samokritičan i nesiguran u sebe. Probao sam biti iskren dok sam rješavao test, ali sam u isto vrijeme i pomišljao da sam možda presamokritičan i da bih trebao označiti neke druge ponuđene odgovore. Možda sebe vidim lošije nego što u stvari jesam? Možda nisam flegmatični-melankolik nego sam zapravo presamokritični-nesiguranko? Uf, to još gore zvuči.

A možda ja previše upotrebljavam riječ možda? Već sam to primjetio i ranije, ne samo u ovom postu.

Pitam se hoću li se ikada zaista dovoljno upoznati? I kako zapravo mogu poznavati druge kada niti sam sebe dovoljno ne poznajem?

I previše upotrebljavam upitne rečenice. Previše pitanja, a premalo odgovora. Ne valja previše razmišljati. Treba gledati sapunice na televiziji i jednostavno uživati život bez nepotrebnih pitanja.

Pri rješavanju testa trebate upisati i svoj e-mail. Upravo sam išao pogledati je li mi nešto došlo i jest. Dobio sam linkove na objašnjenja što su prednosti i mane vaših karakternih osobina kad su u pitanju vaše emocije, vas kao roditelja, na poslu i kao prijatelja. Upravo sam to malo bolje proučio i prilično je zanimljivo. Na moje veliko iznanađenje, prepoznao sam se gotovo u svemu. Znate što su neke od mana melankolika? Skeptičnost prema komplimentima i umanjivanje vlastitih vrijednosti. Ko prstom u govno! Hehehe, ali zaista to nisam znao prije nego sam napisao sve ono gore u tekstu.

Većinu osobina melankolika koje su tamo navedene ipak ne bih sebi pripisao, ali sam zato jak kod flegmatičnih osobina. Gotovo sve su moje, i dobre i loše. Izgleda da ima nešto u ovom testu! Juhu, konačno znam tko sam – flegma! I sviđa mi se. S primjesama melankolika. To mi se manje sviđa. Ali barem imam više pozitivnih, nego negativnih osobina melankolika.

Možda odem sada spavati. Ili da možda prvo malo čitam novu knjigu koju sam započeo? Nije loša ideja, jer je knjiga poprilično dosadna, pa me možda i uspava. I kućni ljubimac mi je maloprije otišao na spavanje. A da ga možda probudim i da lagano nabacimo kakav seks? Možda bi mi sada zaista baš legao jedan dobar seks?

Zašto tamo kod objašnjenja karakternih osobina nema i kakav je tko u seksu? Pitam se kakve su flegme u seksu?

Evo, i vama se konačno pruža prilika saznati tko ste. Kliknite ovdje.

Klikni za ostatak posta...

Odnos s muškarcima

Već sam duže vremena htio napisati nešto na ovu temu, ali nikako. Evo, prvi maj je u punom tijeku, pa da iskoristim ovaj neradni dan. Za razliku od većine, nikuda nisam otišao i nisam spojio praznik s vikendom. Radim sutra. Ali kako na poslu neće biti skoro nikoga, očekujem jedan lagani dan. Očekujem da me se plati za nula rada. Ima li išta bolje?

Jesam već možda ikada spomenuo da sam u dubini mojeg bića obična ljenčina? Ali kao i sa svime ostalim, nekako uspijevam uvjeriti ljude u suprotno. Možda i nisam ljenčina, možda samo sebe pokušavam uvjeriti da jesam?

Lakše je tako, kada ti se ne radi, jednostavno si kažeš da si ljenčina i ne napraviš ono što se od tebe traži. Istina, stvar ovisi o tome tko od mene zahtijeva rad. Ako je u pitanju moj kućni ljubimac, njemu bez pardona drsko odbrusim: neću! Pa nisam ja kućna pomoćnica da stalno brišem prašinu, perem WC ili peglam veš. Ionako mi prigovara da sve radim ofrlje. Pa neka se i on malo češće primi krpe. Kao da samo ja zapišavam školjku! Naravno, on tvrdi da je to istina. Iskreno, nisam siguran. Možda i je u pravu, jer nisam kao on da ga u njegovim trenucima opuštanja pred televizorom iznenada pozovem, kao da se ne znam što dogodilo, samo zato da mu pokažem kako je opet zapišao školjku. I što je najgore, uvijek nasjednem na tu foru. Toliko mi je isprao mozak, da i kada vidim da je školjka zapišana, automatski pomislim da je to od mene.

Eto, ne da sam samo ljenčina, nego sam i naivac i još k tome zapišavač školjki. Eto, sada znate sve o meni!

Da vam se ne bih totalno zgadio, reći ću u svoju obranu da ne zapišam baš svaki put. Zapravo više ne zapišavam nego što zapišavam. A i onda kada zapišam, više se radi o kapljici dvije nakon otresivanja, nego o pravom zapišavanju. I obično počistim za sobom. Osim tu i tamo. Ponekad školjka izgleda zapišano, mada u stvari nije. Skupe se neke mikroskopske kapljice, neki vlažan sloj, kondenzirana vlaga, i onda sam opet ja kriv.

Moram odati priznanje mom kućnom ljubimcu. On me naučio kako se pravilno piša. Dakle, prije samog puštanja mlaza, potrebno je povući kožicu preko glavića. Na taj način otvarate slobodan prolaz i spriječavate da mlaz bude preusmjeren ili raspršen na neželjena mjesta. Osim toga i lakše ga nakon pišanja otresete. Zapravo, moj kućni ljubimac kaže da ne treba bjesomučno tresti, što je bila moja metoda prije nego sam njega upoznao, nego samo lagano «pomusti» i eventualno kratko i lagano prodrmati. I još jedna bitna stvar, prilikom pišanja treba ciljati baš u samu vodu u školjci. Iako zvučno intenzivnije, pa vas može dovesti u neugodnu situaciju ako ste u gostima gdje će vaši domaćini zaista biti svjesni da ste otišli u njihov WC popišati se a ne iz čiste znatiželje, ova metoda je vrlo praktična jer onemogućava da mlaz pri kontaktu s tvrdom keramikom školjke šprica svuda ponaokolo.

Dakle nadam se da shvaćate koliko je ova tehnika važna. Da imamo obitelj, sigurno bi ju prenosili na nove naraštaje. Prenosila bi se s koljena na koljeno, prepričavala u dugim zimskim noćima uz vatru kamina. Kako se to neće dogoditi, odlučio sam cijelu stvar ovdje obznaniti i nadati se da će te ju vi dalje širiti.

I vjerujte mi, sve ovo gore navedeno je potpuno točno, jedino što se ponekad malo zanesem i preskočim koji korak iz navedenih uputa, pa onda ponovno doživim uzrujan poziv da pogledam što sam napravio.

Problem u cijeloj priči je da ja zaista mrzim nered i nečistoću, iako ne toliko intenzivno da bih se prislio ukloniti ga. Dobro, malo ipak pretjerujem, previše se ocrnjujem. Nisam prljavac, uvijek održavam barem koliki toliki red. I u doba p.k.lj. (prije kućnog ljubimca), a dugo sam živio sam, stan mi nikada nije izmakao izvan kontrole. Nikad mi se nije dogodilo da mi netko dođe doma i ostane šokiran količinom nereda ili da mi bude neugodno nekoga pustiti u WC. Priznajem, malo prašine mi se znalo nakupiti, ali nikada nije prošlo više od 7 dana da ne bih pobrisao prašinu, barem tamo gdje se vidi. OK, možda 10 dana u kriznim situacijama, ali ni dana više. I samo jednom, ali zaista samo jednom mi se dogodilo da mi je netko povukao prstom preko nekog komada namještaja i pokazao mi sloj prašine koji mu je ostao na prstu. Da, dobro ste pročitali, «mu» ostao na prstu, a ne «joj» ostao na prstu. I da, on je sada oženjen i ima dijete, a ja sam kao neki peder.

Inače, uplatio sam loto. Igram već nekoliko tjedana. Jeste vidjeli koliki je Jack pot u 7/39? Trinaest milijuna kuna! Imao sam neki strašan osjećaj da ću dobiti. Imao sam takve osjećaje i ranije, ali uvijek su me prevarili. Probati ću s pozitivnim mislima. Promijeniti ću moje uobičajeno sanjarenje prije spavanja i zamisliti se kako se valjam u krevetu od novaca, kako mi kune prekrivaju svaki centimetar golog tijela, kako se bjesomučno smijem, kako mi miris novčanica puni nosnice… Nešto poput ove slike, samo bez plavuše:



Možda mi takve misli pomognu osvojiti Jack pot. I onda bih si kupio neku kućicu na moru. Da i ja mogu u miru negdje otići za prvi maj. Negdje gdje nema prometa, negdje gdje ima puno kamenja i malo zemlje, negdje gdje ima malo prašine.

Bojim se da je ovaj post otišao u potpuno krivom smjeru. O odnosima s muškarcima ću neki drugi put. Pitam se samo gdje ću staviti taj post, otkada sam ukinuo rubriku 18+? Ne znam ni gdje da stavim ovaj post. Bilo je tu svega, i nešto o meni, i korisnih savjeta kako očuvati WC školjku čistom bez puno pranja, a najviše je bilo ni v rit, ni mimo. Bio je ovo kao neki niš-korsni brain storming. Zapravo, više puštanje mozga na pašu, pa gdje vas odnese.

Uživajte u neradu. Neradu, ne neredu. Nered treba izbjegavati.

Klikni za ostatak posta...