Brian Paddick: Line on Fire

Za sve vas koji niste pratili lokalne izbore u Engleskoj, posebice one za londonskog gradonačelnika, a vjerujem da je takvih ipak vrlo malo, s najvećim žaljenjem obavještavam vas da je Brian Paddick, gay kandidat liberalnih demokrata i bivši visoko rangirani policajac Metropolitan policije, o kojem sam već pisao ovdje, završio na trećem mjestu s osvojenih oko 10% glasova. Što bi rekli zlobnici, izgleda da su samo homoseksualci glasali za njega.



Upravo pročitah njegovu autobiografiju "Line on Fire". I što da kažem, dosadna knjiga je možda i pre blaga riječ. I prije početka čitanja imao sam osjećaj da me knjiga neće oduševiti. Znao sam da se čovjek takmiči za gradonačelnika Londona, pa koliko onda zapravo može biti iskren u svojoj knjizi? Svejedno, ipak se odlučih nabaviti i pročitati knjigu.

Ukratko, radi se o stilu pisanja s nedostatkom bilo kakvog stila. Veliki dio knjige svodi se na suhoparno nabrajanje događaja iz njegove 31-godišnje policijske karijere u kojoj je postao najviše rangirani gay policajac na svijetu. Te prešao sam s ovog položaja na ovaj, te nabrajanje beskonačnog niza imena i policijskih činova u kojem sam se potpuno izgubio, te usputno kratko spominjanje raznoraznih slučajeva iz njegove dugogodišnje prakse, te kako je bio zadužen za odnose s medijima kad je poginula Lady D, a isto kod terorističkih napada na londonsku podzemnu. Beskonačan niz imena, policijskih titula, kratica, suhoparnih podataka, policijskih procedura, izvještaja… Privatni život, iako je uvelike utjecao na njegovu karijeru, zauzima samo mali dio knjige.

Knjiga je idelano štivo za sve one koji imaju fetiš na policiju kao organizaciju. Za sve nas obične, normalne homoseksualce, koji imamo samo običan fetiš na policajce, knjiga je većim dijelom zapravo strašno dosadna.

Šteta, jer život mu je zaista bio zanimljiv i sigurno predstavlja materijal za jedan izuzetno zanimljiv i uzbudljiv roman. Možda je upravo u tome razlog mom razočaranju. Ovo ipak nije roman, nego autobiografija u kojoj je Brian htio pokazati sav svoj entuzijazam da učini nešto za svoju zajednicu, ali ujedno i pokazati kako netko s imalo drugačijim ili nekonvencijalnijim idejama, ma koliko se one uspješno pokazale u praksi, ipak teško prolazi u nečemu tako rigidnom kao što je policija. Brian je možda na trenutke i prilično neskroman. Naravno da je sebe prikazao u najboljem mogućem svjetlu, što je zapravo i razumljivo obzirom na njegove političke ambicije. A možda čovjek zapravo i je ono što ispada prema vlastitoj knjizi – svetac.

Ipak, nije mi žao što sam knjigu nabavio i što sam ju pročitao. Unatoč suhoparnosti i nedostaku bilo kakvog stila, knjiga ipak daje uvid u fascinantan život jednog hrabrog čovjeka koji se odlučio za policijsku karijeru odmah nakon završene srednje škole iz dva razloga. Prvi je bio to što mu knjiga nikako nije ležala i jednostavno nije želio ići na fakultet, a drugi to što je mislio da će mu takvo mačo zanimanje pomoći u sakrivanju vlastite seksualne orijentacije.

Čini se da nije mogao gore izabrati jer ne samo da mu taj izbor nije donio prestanak učenja nego je, kada su nadređeni uvidjeli njegove kvalitete, bio ispočetka gotovo prisiljen završiti hrpu škola, fakulteta, tečajeva, postdiplomskih studija. Između ostalog, završio je i Cambridge. Naravno svemu su potpomogle i njegove rastuće ambicije, ali kako sam tvrdi, sa željom da promijeni i poboljša određene stvari u radu policije.

I drugi cilj mu se izjalovio, pa je tako u 90-tima javno obznanio svoju seksualnost u ni manje ni više nego jednom od najprestižnijih engleskih novina – The Times. Pomoglo je i to što je tada londonskoj policiji odgovaralo da ima visokorangiranog gay časnika kako bi sebe predstavili u što boljem svjetlu, kao naprednu i open minded organizaciju, što naravno nisu bili.

Knjiga ipak daje dobar uvid kako funkcionira jedna tako mačistička organizacija i kako se u njoj našao jedan sposoban i drugačiji policajac, koji je još k tome gay. Fascinantno je kako većina ljudi, većina njegovih kolega zapravo nije marila za njegovu seksualnu orijentaciju, kako su znali cijeniti njega kao osobu i njegove sposobnosti. Mislim da je on živi dokaz za teoriju po kojoj gay osobe mogu biti zaista dobre vođe jer lakše mogu sagledati i onu neku drugu, ljudsku stranu, lakše mogu suosjećati i zapravo shvatiti ljude, a ne samo sve promatrati u svijetu brojki i postotatka. I o tome sam ranije pisao.

No daleko od toga da je sve bilo idealno. Naravno da je imao mnogo neprijatelja, pa mu je čak jedan nadređeni savjetovao da u svojoj kući postavi alarmne sigurnosne uređaje i videonadzor kako bi spriječio moguće podmetanje lažnih dokaza (droge) od strane onih koji su mu htjeli uništiti karijeru.

Zanimljivo je bilo čitati o odnosu medija koji ne prežu pred ničim kako bi povećali tiražu. Istina i informiranje javnosti tu nemaju gotovo nikakvu ulogu. I prije sam se mogao u to osvjedočiti, ali i ova knjiga me je učvrstila u uvjerenju da ono što novine pišu je u najmanju ruku diskutabilno.

Brian se tako 2002.g. našao u središtu skandala kada se preko svih naslovnica u Engleskoj vrištali naslovi kako on puši marihuanu, traži strance za seks na javnim mjestima, obilazi bazene tražeći seks, gay saune i ima nezaštićene seksualne odnose s oboljelima od AIDS-a. Visokorangirani policajac, homoseksualac i bivši ljubavnik koji je za 100.000 funti spreman prodati svoje izmišljotine… Ima li išta bolje za žutu štampu? Ima li išta poželjnije nego razapeti nekog uspješnog homoseksualca? Neke novine su tada pisale da činjenica da je netko takav mogao postati visokorangirani policijski službenik samo pokazuje kako je društvo postalo bolesno. Brian je sve podnio dostojanstveno, iako priznaje da na trenutke nije vidio izlaz i mislio da se sve oko njega srušilo. Tada je izgledalo da je to kraj njegove karijere.

U to vrijeme Brian je bio zapovjednik po kriminalu i drogi najozloglašenijeg dijela Londona – Lambetha, kojeg još zovu i glavni grad crne Engleske. Njegova misao vodilja uvijek je bila da svoj posao može dobro obavljati jedino ako izgradi dobre odnose kako sa policajcima koji su ispod njega, tako i sa lokalnim stanovništvom, jedino ako ih upozna, jedino ako ih pokuša razumjeti, jedino ako se i sam «spusti u narod» i pokaže im da mu je zaista stalo. To mu se na kraju i isplatilo. Dva tjedna nakon izbijanja skandala slika o njemu u medijima se počela polako mijenjati, zahvaljujući i bezbrojnim pismima podrške koje su obični ljudi slali, kako njemu osobno, tako i policiji i medijima, zahvaljujući peticijama i skupovima organiziranih njemu u podršku, zahvaljujući njegovim kolegama i policajcima kojima je bio šef i koji su mu dali bezrezervnu podršku. Vrh policije, naravno, skrio se u mišju rupu i nisu niti htjeli čuti njegovu stranu priče.

U samo dva tjedna, Brian je od engleskog najvećeg pervertita gotovo obješenog na stup srama ili spaljenog na lomači doživio da je postao osoba kojoj se plješće gdje god da se pojavi. Pohvale su pljuštale sa svih strana, pa i od samog gradonačelnika Londona, konzervativca, koji je izjavio da je Brian vrijednost ne samo za Lambeth nego i za cijelu policiju, te da ovog skandala niti ne bi bilo da je njegova seksualnost drugačija i da su oni koji su pokrenuli cijelu kampanju protiv njega prava kočnica u borbi protiv kriminala.

Kojih desetak mjeseci nakon skandala, lokalne novine južnog Londona provele su anketu među stanovnicima tko je po njima najveći žitelj južnog Londona koji je ikada tamo živio. Stanovnici su izabrali Briana Paddicka. Znate tko je bio na drugom mjestu? Charlie Chaplin!

Na osnovu optužbi bivšeg ljubavnika objavljenih u novinama pokrenuta je protiv njega interna policijska istraga. Sve optužbe su odbačene, pa je, ohrabren time, Brian odlučio tužiti dvije novine koje su prednjačile u optužbama. Isprva bahati, direktor jednih novina mu je čak rekao da od njih može dobiti novce samo ako se odluči pisati za njih, no kada su bili suočeni s dokazima, novine su, uvidjevši da nemaju šansu na sudu, ipak pristale na izvansudsku nagodbu po kojoj je Brian dobio, kako sam kaže, značaju 6-eroznamenkastu cifru. U funtama naravno (to vam je otprilike x10 u kunama).

Nakon svega, Brian ipak nije vraćen u Lambeth, što je bila njegova želja, nego je zapravo unaprijeđen u zamjenika pomoćnika glavnog zapovjednika Metropolitena. No ubrzo se događa i skandal kada je policija u Londonu greškom ubila nedužnog brazilskog turista, zamjenivši ga za teroristu, i kada je glavni zapovjednik Meta očito davao lažne informacije novinarima. Brian to jednostavno nije mogao prešutjeti što ga je na kraju i koštalo karijere. Nakon bezbroj podmetanja i otvorene netrpeljivosti prema njemu od strane glavnog zapovjednika, te nakon što ga je premjestio na neku, za Briana, potpuno nezanimljivu funkciju, Brian je shvatio da više nema što tražiti u policiji. Nakon 31 godine dao je otkaz.

Prebacio se u političke vode, a prije koji dan, eto, nije uspio postati gradonačelnik Londona. Kaže da ga je želja za promjenom i odlučnost u tome da bude otvoren i iskren stajali većinu njegovih problema u policiji, ali da on jednostavno ne može drugačije. Upravo su to opet i razlozi koji su ga nagnali da se okuša u političkim vodama.

Iz knjige se vidi da je homofobija i u Engleskoj u velikoj mjeri prisutna u cijelom društvu, i tamo su smicalice i političke igre široko prisutne, i tamo postoje poželjni i nepoželnji novinari, no ipak je očito da je to društvo otišlo puno dalje u smislu neke demokracije, tolerancije i političke korektnosti. Pokušajte samo zamisliti da situaciju da kod nas netko otvoreno gay orijentacije postane visoko rangirana osoba bilo gdje, a kamoli u policiji.

Unatoč ovoj dosadnoj knjizi i unatoč možda trunčice previše samohvale u njoj, ipak moram priznati da se i dalje divim Brianu. Divim mu se na hrabrosti što se odlučio na put protiv vjetrenjača, divim mu se na njegovom, čini se, velikom integritetu i stabilnosti. Mislim da neću pretjerati kad kažem da on može predstavljati uzor svakome, a ne samo homoseksualcima i da se zaista radi o velikom čovjeku.



A da budem iskren, svemu tome doprinosi i činjenica da je Brian, barem za mene, izuzetno privlačan, muževan i seksi frajer i u svojoj 52. godini. Mada znate da su meni draži mediteranski tipovi, on je valjda iznimka koja potvrđuje pravilo. Ima još nekoliko takvih iznimaka, koji su mi iz nekog razloga izuzetno privlačni i koji zapravo sliče na Briana.

Možda ste čuli za, a neki i vidjeli, reportera sa CNN-a, Andersona Coopera. Opet je tu ta srebrna kosa, čelično plave oči, gotovo aristokratski izgled… Kada ga ugledam na CNN-u, moram priznati da se teško koncentriram na ono što govori. Postao je prava zvijezda u Americi, a inače ga već godinama prozivaju po novinama da konačno prizna da je gay. On to nikada nije opovrgao, samo jednostavno odgovara da je on prvenstveno novinar i da ne želi pričati o svom privatnom životu. Pa ima valjda čovjek na to pravo? Naravno, takvi odgovori samo podgrijavaju maštu. Čak ga je i out.com postavio na 2. mjesti stotinu najutjecajnijih gejeva i lezbijki u Americi. Što god bilo, jedno je sigurno, Anderson je u svojoj 41. godini komad i pol.

Što sve rade jadnom Adnersonu, pogledajte i u ovom klipu. Netko je uzeo Andersonov glas i snimio snimku sa dva "medvjeda" u plastičnom bazenu. Ne znam kako se Anderson osjeća zbog takvih šala i zapravo je nemoralno nekome nešto nametati što očito nije spreman podijeliti s javnosti, ako uopće nešto i ima za podijeliti, ali fakat je smiješno.



A tu je i još jedan primjer sličnog tipa muškarca, koji mi je uvijek bio privlačan, ali se nikada nisam usudio to i priznati. Ime mu je John Slattery, glumac je, i možda ga se sjećate iz Očajnih kućanica gdje je u nekoliko epizoda glumio političara u kojeg se zeljubila Eva Longoria. Iako mi se čini da ga godine baš ne štede (4 godine je mlađi od Paddicka, a izgleda starije) ipak mu se ne može poreći šarmantnost i muževnost.

Eto, ovo je bio moj mali osvrt zgodnih frajera sa sijedom kosom. Nemojte sada iz toga izvlačiti kojekakve zaključke, jer, kako kaže moj kućni ljubimac, meni se sviđa sve što ima 8==D među nogama.