Nekada davno, iza sedam gora i sedam mora…

Postoje stvari, situacije, trenuci, mjesta koje nikada nećete zaboraviti. Jedna od takvih situacija dogodila mi se davno, iza sedam gora i sedam mora. Još pamtim osjećaj koji je izazvala u meni.

U predinternetsko doba nama gejevima nije bilo nimalo lako. Pogotovo ako su još bili konzerve kao što sam to ja. Jednostavno nisam znao gdje nekoga upoznat. Niti se o tome nešto posebno pisalo, a još manje pričalo.

Nikad nisam bio posjetitelj parkova, javnih WC-a, nasipa uz Savu, kolodvora, botaničkih vrtova i kojekakvih drugih sumnjivih mjesta o kojima se pričalo. To mi je bilo baš ono, ik, fuj i bljak. Nemojte misliti da vas koji ste išli, ili možda još idete, osuđujem. To jednostavno nije bilo nešto što bi mene zanimalo. Upravo sam primjetio da pišem u prošlom vremenu. Da se zabrinem? Uostalom, nisam li se već nekoliko puta zaprijetio da ću možda i ja ovo ljeto u žbunje kraj kakve nudističke plaže?

Pričalo se i o nekim lokalima (sjećate se Bakhusa?) gdje se navodno okupljaju gay osobe, ali ja sam ih uvijek zamišljao kao mjesta gdje dolazi stare tetke pronaći mlado meso. Tako da niti to nije dolazilo u obzir. Nego, ponovno imam osjećaj prosvjetljenja. Nisam li i ja opasno na rubu da postanem stara tetka? Uostalom, ne biste li me i mnogi među vama nazvali starom tetkom? Sve se vraća, sve se plaća, i zato dobro pazite idući puta kada nekoga (iza leđa) nazovete starom tetkom jer, htjeli vi to ili ne, za koju godinu ćete i sami to biti. Učite od nas starijih (tetaka).

Bio sam u totalnoj slijepoj ulici. Oko mene svi su upareni, svi se pare, jedino sam uvijek ja onaj treći, peti, sedmi… uglavnom neki neparni broj. A tako sam žarko želio biti paran, pa makar i u tajnosti.

Kako sam cijelo vrijeme bio okružen mojim strejt društvom, tako nije postojala niti teoretska šansa nekog upoznati pri normalnom izlasku. Sjećam se, jednom smo bili vani u jednom klubu, nismo nešto posebno razgovarali. Svatko je držao svoju bocu u ruci i šutke promatrao što se događa. Jesam već spomenuo da mi je društvo strašno zabavno? Uglavnom snimio sam nekog tipa da me promatra. Valjda je mislio da sam sam. Kao nešto se drmusao i šetkao i eto ti ga jednom pokraj mene i traži vatru. Dao sam mu. Ode on. Nije prošlo 10-tak minuta eto ti njega nazad. Nešto je promumljao, nisam ga od buke čuo, on ponovi, nisam mogao vjerovati. Pitao me jel ima neka dobra tekma večeras na televiziji. Ako je već i htio nešto tu večer baciti pod jaja, mislim ono, i nije mu baš bio neki ulet? Možda je očekivao da ga pozovem doma da zajedno gledamo?

Zapravo i nije mu bio tako loš ulet, kada bolje razmislim. Ako bi žrtva, u tom slučaju to sam bio ja, bila gay, ipak postoji neka mogućnost nastavka razgovora. Ako žrtva nije gay, barem ga nije mogla optužiti da je pederčina i razbiti mu nos, jer svi znamo da pederi ne vole nogomet. Čini se da taj, pa recimo zgodan, momak zalizane i nauljene kose, uopće nije bio glup. Svakako je bio barem poduzetan. Uglavnom, frendovi kraj mene su se već lagano počeli ceriti i ja sam ovom nauljenom Casanovi dao do znanja da nisam sam. U roku od pet minuta je nestao. Vjerojatno je otišao u neki drugi klub tražiti ljubitelje nogometa. Pitam se, je li imao sreće te davne večeri?

Lako se meni sada zajebavati, ali tada mi nije bilo nimalo lako. Cijela ta situacija mi je bila pomalo smiješna, ali i pomalo žalosna. Samo me podsjetila na moju jadnu neparnu životnu situaciju u kojoj sam se nalazio i iz koje nisam vidio izlaz. Pa ja sam samo htio jednog finog, normalnog, nepromiskuitetnog, bez puno iskustva ali zato dobrog u krevetu, zgodnog, nefeminiziranog i nadasve pametnog, duhovitog i šarmantnog momka svojih godina. Zašto je to toliko teško bilo pronaći? Hoću li ikada doživjeti zagrljaj muškarca? Hoću li zaista umrijeti kao junfer? A više niti nisam bio tako mlad…

Odlučio sam se dati oglas. Cijela ta epizoda s oglasom u novinama mi je ostala u mutnom sjećanju. Znam samo da sam skupljao hrabrost kojih godinu dana kako to izvesti. Problem je bio ostavljanje svoje adrese. Dotični časopis (Erotika) je imao neku proceduru sa šiframa, nešto kao oni skupe sve odgovore na vaš oglas i onda ih zajedno pošalju u paketu, tako nešto. Sjećam se da sam dao oglas, ali se ne sjećam koliko sam odgovora dobio. Ipak, ono što se sjećam je nekoliko prilično nepismenih odgovora. Automatski sam ih diskvalificirao. Možda sam pogriješio. Tko zna koliko centimetara simpatičnih frajera se krilo iza tih silnih gramatičkih pogrešaka. Mislim da sam dvojici odgovorio. Ne ovim nepismenima, onim drugim. Dečki su odmah bili za upoznavanje, a ja sam više bio za jedno dvije do tri godine upoznavanja kroz dopisivanje, pa onda eventualno, ako se pokaže da smo kompatibilni, u obzir bi došla kakva kava na neutralnom terenu. Bio sam jedan od onih koji bi se jebali, ali da im ne uđe. Mladost – ludost. Uglavnom epizoda s oglasom je neslavno završila.

I onda sam negdje vidio reklamu za Čvenk. «Negdje» je vjerojatno bila opet Erotika, to mi je ionako bila omiljena literatura koju sam sakrivao gdje sam stigao sve dok mi jednog dana nije dopizdilo i sve, godinama teškom mukom prikupljene, primjerke bacio u kantu za smeće. A mogao sam ih dobro prodati na Hreliću! Ili barem onom tipu što ih prodaje na improviziranom štandu kod remize na Ljubljanici.

Čvenk je bio telefonski servis u kojem ste mogli otvoriti svoj pretinac i snimiti svoju glasovnu poruku za sve ostale da ju čuju ili ste mogli preslušavati tuđe poruke te ako vam se netko posebno svidi mogli ste mu ostaviti poruku koju samo on može čuti. A najbolje od svega je bilo da je postojao dio posebno za gay populaciju. Tako da su stvari bile jasne od samog početka. Razgovor o nogometu i večerašnjoj tekmi ste hladno mogli preskočiti.

No ni to meni nije potpuno odgovaralo. Kompliciran i sumnjičav, kakav sam nekada davno bio, jel ovaj, da... postavljalo se pitanje a što ako snimim poruku i netko mi prepozna glas? To što bi taj netko gotovo sigurno bio isto gay, pa čak i da mi prepozna glas to ne bi imalo posljedice, to mi tada nije padalo na pamet. Danima sam preslušavao poruke i skupljao hrabrost. Tada je to bio strašno skup sport. Prisilno sam bio primoran otići i na dijetu kako bih poplaćao telefonske račune.

Čvenk je imao još jednu opciju, a to je bila mogućnost razgovora u živo. Kakvu stravu i užas je to u meni izazivalo, ne moram niti spominjati. Ja da pričam s nekim pederom? Pa zna se da oni jedu malu djecu za doručak, a kamoli ovakve iskompleksirane i jadne junfere. Trebalo mi je prilično vremena da shvatim da mi jedan običan telofonski razgovor i ne može nešto puno naškoditi.

I tu dolazim do tog trenutka zbog kojeg sam i napisao gornji kratki uvod. S puno nervoze odlučio sam pritisniti brojku koja vodi do razgovora u živo, do razgovora jedan na jedan. A možda sam još imao onaj telefon s brojčanikom na okretanje, ne sjećam se više. Eto, to bi kao trebao biti trenutak koji mi je zauvijek ostao u sjećanju, a ne sjećam se niti kakav sam telefon imao.

Kada je on rekao halo, meni je nešto prostrujalo cijelim tijelom. Nisam baš sasvim siguran da je rekao halo. Možda je bilo i molim, a možda je bilo i, obzirom na većinu likova koji su se tamo skupljali, samo jedno direktno Koliki ti je?. To uopće nije bitno. Sjećam se da mi je kroz glavu samo prolazilo To je glas nekoga kao ja. To je glas muškarca kojemu se sviđaju muškarci.

Prvi puta u životu sam razgovarao s nekim naše vrste, a da sam toga bio svjestan. Možda to sada zvuči banalno, pogotovo vama koji chatate od svoje tko zna koje godine, koji stalno gledate homoseksualce u serijama i filmovima, koji čitate kojekakve perverzne gay blogove, koji imate svoje gay udruge i gay parade, gay forume, koji plešete u Globalu, koji imate razne manzine i koji ste se barem pomaknuli s mrtve točke. Meni tada, junferu u tko zna kojoj godini života, to je bilo gotovo pa nezamislivo. Sav sam se stresao, tko zna koliko volti je prošlo kroz mene. Tog osjećaja se i danas sjećam. Pa ja pričam s pederom?!

Čvenk mi je postao utočište. Droga. A telefonski računi… Bolje da ih se ne sjetim. Bilo je tu svega, svakakvih likova, neki su čak bili i sasvim pristojni i zanimljivi. S nekima sam se gotovo pa sprijateljio, satima smo pričali, razmijenili telefonske brojeve kako ne bismo trošili skupe «čvenk» impulse. I oni su bili pacijenti kao i ja i visili tamo svaku večer, a ponekad i tijekom dana. Kada bi se susreli na čvenk liniji, bilo bi kao da su se našla dva stara prijatelja. Kako si? Što ima? Jesi položio onaj ispit? Ajde, baš mi je drago.



Bilo je tu i ozbiljnijih razgovora. Onako odmah u glavu, odmah nakon prvog pozdrava. Jel drkaš? Jesi gol? Kita mi se digla, a tebi? Koliki ti je? Što bi mi radio? Što bih ti radio…. Moram priznati da su neki imali prilično napaljujuće glasove. Problem je bio što meni drkica preko telefona i nije bila nešto. Probao sam i to. Bilo je blago rečeno komično. Probao sam se uživiti nekoliko puta. Mislio sam, možda mi samo nedostaje prakse. Mislim da sam jednom, možda dva puta, čak i svršio, ali uglavnom se to svodilo na:

«Što imaš na sebi? Jel se diraš?»
(hoće skoro kraj ovome)
«Ah, oh, kako mi je tvrd…»
(hoće li ovaj skoro svršiti)
«Ah, kako bih ti pušio…»
(hoće li ovaj skoro svršiti, impusli idu)
«Ah kako bih ti šupak lizo…»
(hoće li ovaj skoro svršiti, ma čekati ću do kraja, nema smisla ostaviti ga u pola posla, ipak sam ja pristojan),
«Ah kako bih te pojebo…»
(hoće li ovaj skoro svršiti, ne volim otići bez pozdrava)
«Ah svršavam, ah, oh, aaaaa…»
(napokon, pa onda i ja u istom ritmu prihvatim igru: «Ah svršavam i ja, ah, oh, aaaaa…»)
«Mmmm, bilo je dobro, laku noć…»
(«Laku noć», što je meni ovo trebalo.)

Trebalo mi je određeno vrijeme da shvatim kako telefonski seks i nije za mene. Što ću, polako učim.

Bilo je i onih koji bi otišli bez pozdrava. Nakon nekoliko rečenica bi zaključili da im se ne sviđaš i «bip», jednostavno te odrežu, bez bok, bez sori, bez pardona. Ili bi zaključili da od tebe ništa, da su s tobom već razgovarali i da od tebe nema niš koristi. Što je zapravo i OK. Nije baš pristojno, ali štedi vrijeme i novac.

Trajalo je to poprilično. Jebiga, nisam htio sa svakim. Tražio sam princa na bijelom konju. Možda nisam imao osnove tražiti princa, ali svejedno sam ga tražio.

Bilo je i nekih koji su me u isto vrijeme i privlačili i odbijali. Bio je neki tip, jednom smo samo pričali, ali ostao mi je u sjećanju… U stvari ostavio sam mu poruku u njegovom pretincu, pa smo se poslije čuli. Napalio me potpuno. Glas – mrak. Spika – da svršim u gaće. Mogao sam ga zamisliti u svoj njegovoj krasoti, savršenog tijela, muževnog, dlakavog i suncem opaljenog sa sunčanim naočalama na nosu. Pametan, kulturan, rječit, ozbiljan, samouvjeren, pronicljiv, zna što želi – i oženjen. Problem je bio da ja nisam bio toliko siguran u ono što želim. A on na takve nije želio trošiti vrijeme. Može mu sada biti žao. Možda se i on mene još uvijek sjeća? Možda misli: E, da nisam onda odjebo onog nevjerojatno simpatičnog mladića…

Bilo je zaista svakakvih likova.

I što me čudi, Čvenk još uvijek postoji. Možete i vi okušati svoju sreću. Samo pazite na telefonske impulse.

Znam da vas na kraju zanima jesam li imao konačno i uspjeha sa cijelom tom dugotrajnom i zamršenom operacijom zvanom «Čvenk». Jesam li se napokon našao s nekim? Jesam li konačno izgubio nevinost?

I te kako. I to više puta.