Možda ste nedavno naletili na vijest o tome kako je disco hit iz 70-tih Stayin Alive benda Bee Gees iz filma Groznica subotnje večeri idealna pjesma za izvođenje masaže srca na osobama koja su pretrpljela zatajenje rada srca. Ne samo da ima idealno ime, nego pjesma ima ritam od 103 bpm-a (beat per minute) što je skoro jednako preporučenim 100 masaža srca u minuti. U istraživanju University of Illinoisa pokazalo se da osobe koje u mislima pjevaju Stayin Alive i masiraju srce u ritmu te pjesme, puno uspješnije obavljaju masažu srca. Utvrđeno je da bi broj preživjelih nakon zatajenja srca bio triput veći kad bi masaža srca bila izvedena pravilno tj. u ritmu Stayin Alive.
Iz svega toga zaključujem da je disco zdrav, što sam ja uostalom oduvijek i znao. Mogli su uštedjeti sredstva za istraživanja i jednostavno mene pitati. Kada se samo sjetim kako su neki zločesti ljudi govorili da je disco mrtav...
I zato, zdravlja radi, predlažem da malo zapjevate u ovo prekrasno prohladno nedjeljno jutro. Opširnije iza klika.
I za kraj, da vidim kome se bokovi neće zanjihati uz nevjerojatnu koreografiju Agnethe i Fride!
Disco spašava živote
23 studenoga 2008Verbalni egzibicionisti
19 studenoga 2008Ponekad se upitam, zašto uopće pišem blog? Tim više što nikada nisam pratio tuđe blogove, niti su me uopće zanimali, sve dok i sam nisam počeo pisati. Niti danas ih ne pratim puno, svega nekoliko na kojima ponekad i ostavim poneki komentar, neki trag da sam tamo bio.
Nije mi ni danas jasno zašto sam počeo pisati. Ne sjećam se trenutka kada sam odlučio otvoriti blog. Sjećam se samo da sam na početku imao potpuno drugačiju viziju mog bloga nego što je na kraju ispao. Htio sam biti puno osobniji, puno emotivniji, pa čak i puno prostiji (što nema veze s pornografijom). Nije tako ispalo. Valjda bi mi to trebalo nešto govoriti, a to je da i nisam baš najotvorenija osoba na svijetu. To sam i prije znao, ovaj blog mi je valjda samo konačna potvrda moje introvertiranosti. Sve to vjerojatno objašnjava priličnu diskrepanciju između imena bloga i njegova sadržaja.
Ali blog mi je pomogao shvatiti još poneke aspekte moje osobnosti. Tako sam saznao da sam mizantrop, flegmatik, melankolik, uglavnom sve same neke dugačke riječi i to još ne posebno pozitivne. A da sam ponekad i previše samokritičan, to sam ionako znao, kao i što sam znao i da sam ponekad narcis. Narcisodini-samokritičar. To je valjda sinonim sadomazohizmu. Uglavnom vrlo jedna kompleksna ličnost. To sada samom sebi laskam, iako sam duboko u sebi uvjeren da sam poprilično jednostavan, ali ne u onom pozitivnom, nego u onom nekom ograničavajućem smislu. Ma tješim se kako je sve to zapravo kao Doktor u kući. Koju god osobinu uzmete, pronaći ćete si neke simptome.
Neki dan, zahvaljujući Monsieuru Mersaultu, saznao sam da sam i djelomično egzistencijalista. Stranac mi je bio omiljena knjiga iz srednjoškolske lektire, a volio sam i ostale slične egzistencijalističke autore. Osim što sam sve te već nabrojane dugačke riječi, još sam i zaboravljiv, pa sam tako u potpunosti zaboravio o čemu se u Strancu radi. Otišao sam malo osvježiti pamćenje, pa sam usput pročitao i koju riječ o egzistencijalizmu i naravno da sam kod sebe pronašao poneke simptome te opake bolesti. Ne sve, da se odmah malo utješim, samo neke. Htio bih ponovno pročitati Stranca.
No da se vratim razlozima pisanja bloga, kojih se vjerojatno može smisliti bezbroj. Stvari su prilično jasne kod onih nekih čisto materijalističkih blogova kao što su promocija sebe kao osobe (novinari, političari, zvijezde, javne osobe), promocija neke ideje, usluge ili proizvoda, promocija neke druge web stranice, zarada… Ali što je s onom velikom većinom blogova koji postoje iz nejasnih razloga i iza kojih stoje nevidljivi ljudi?
Možda neki pišu blogove jer je to kao popularno, ili je bar nekada bilo, neki možda smatraju da su neotkriveni literati ili poete, neki možda vjeruju da su njihove ideje toliko zanimljive da ih je šteta ne podijeliti s drugima, neki se možda blogom koriste kako bi izrekli nešto što u stvarnom životu nikada ne bi, nekima je možda zanimljiva mogućnost komentiranja vlastitih misli od strane nepoznatih ljudi, nekima je to vid relaksacije, nekima možda mogućnost stvoriti neku bolju verziju samoga sebe, neki su možda usamljeni pa si na taj način stvaraju osjećaj pripadnosti i društvene interakcije odn. pronalaze nekoga tko će ih napokon saslušati, neki možda nadoknađuju pažnju koja im nedostaje u pravom životu, nekima je to možda ispušni ventil kroz kojeg mogu izbaciti ono što ne mogu u stvarnom svijetu, neki možda zapisuju svoje misli i događaje kako ih ne bi zaboravili ili kako bi ih kasnije mogli s drugima podijeliti, nekima je to možda način da prijatelje i obitelj obavještavaju o novostima u svom životu, nekima je to možda samo čista zabava, nekima možda čisto uzbuđenje… Nije li nam svima to zapravo besplatna psihoterapija? Ekran nam dođe nešto poput kauča kod psihologa ili psihijatra. Mislim da sam nekad i pročitao nešto na tu temu… Kod mene je vjerojatno razlog sve gore nabrojano.
Ali ako ću biti iskren, mislim da je mi je u nekim slučajevima bavljenje vlastitim blogom i čitanje tuđih blogova pomoglo vidjeti jasnije određene stvari. Pogotovo nama gejevima blog svijet pruža mogućnost ulaska u svijet misli drugih nama sličnih i zapravo nam pomaže shvatiti da postoje ljudi koji razmišljaju slično nama, koje muče slični problemi, pomaže nam na neki način prihvatiti same sebe. Da o količini gay pornografije na blogovima niti ne govorim, kada sam se već dotaknuo pozitivnih učinaka blog svijeta.
Ali, ne zvuči li i uzbuđujuće pomisao na dijeljenje vlastitih misli s potpunim strancima, dobivati komentare na njih, na neki način se samoprovjeravati? Možda nekima blogiranje pruža slično uzbuđenje, sličan kick, kao onima što svojom golotinjom ispod mantila straše bakice po parkovima? Nisu li mnogi blogeri zapravo verbalni egzibicionisti? Mislim na one tamo neke druge blogere, ne na vas, a svakako ne na mene. Kod mene se radi o čistoj zabavi i o nikakvim drugim dubljim, psihoanalize vrijednim razlozima.
James Lear: The Back Passage
08 studenoga 2008Podnaslov: Dva dobra orgazma po poglavlju za mlađe čitatelje, jedan za one preko četrdeset godina
Knjige nas čine sretnima
Rezultati jedne britanske studije pokazali su da su obrazovani i načitani ljudi zadovoljniji, imućniji te imaju više sreće u ljubavi i obitelji. Posebno su stabilniji i sretniji muškarci koji puno čitaju u odnosu na one koji ne čitaju i to za velikih 43 posto. Skoro četvrtina odraslih muškaraca koji ne čitaju dovoljno, još uvijek žive s roditeljima, i nemaju svoj stan ili kuću. Studija je također pokazala da je oko 70 posto muškaraca i žena koji mnogo čitaju i imaju dobre komunikacijske vještine, živi u sretnom braku.
Masturbiranje pomaže našem zdravlju
Muškarci mogu smanjiti rizik od raka prostate redovitom masturbacijom. Kažu da se kemikalije koje uzrokuju rak sakupljaju u prostati ukoliko muškarci redovito ne ejakuliraju. Čak idu i dalje i tvrde da pravi seksualni odnos nema isti zaštitni efekt jer se njime mogu prenijeti spolno prenosive infekcije koje mogu kod muškaraca povećati rizik od raka, pa se tako taj rizik kod muškaraca koji su imali veliki broj partnera povećava i za 40%. Ali to smo već ranije raščistili.
Drugim riječima, ovaj post ima cilj učiniti vas sretnijim i zdravijim.
Ajmo sad za ozbač. Dosta je bilo s nekom pseudo ozbiljnom i pristojnom literaturom, ovo ja prava stvar. Radi se o pravoj poslastici za sve one koji su, kao i ja, uživali u atmosferi izvrsne britanske serije «Zvonili ste, milorde?» te za sve one koji uživaju u Agathi Christie i njezinoj gospođici Marple ili Sir Arthur Conan Doyleu i njegovom Sherlocku Holmseu, a možda još i više za one kojima nije važno o čemu je knjiga, sve dok u njoj ima vrućeg seksa. Radnja romana znakovita naslova The Back Passage (Stražnji prolaz) odvija se u engleskoj provinciji 1925. godine, u kući bogataške obitelji u koju na vikend dolazi mladi, dlakavi i mišićavi (već mi se vrti u glavi) amerikanac Edward Mitchell, student na Cambridgeu, koji ševi sve što ima kurac među nogama, a posebno ga privlači cimer s koledža "Boy" Morgan, zaručnik kućevlasnikove kćeri, na čiji poziv i dolazi u tu kuću. Mitcha su oduvijek privlačile misterije Sherlocka Holmsea i njegova pomoćnika Dr. Watsona i tada se, kao po narudžbi, dogodi ubojstvo u kući… Mitch se baca na rješavanje misterije, a svog vjernog pratitelja i pomoćnika pronalazi u Boy Morganu…
Ono što mogu obećati je da će vam se kurac dignuti već tamo negdje na drugoj ili trećoj stranici, te se neće spuštati sve do pred kraj knjige. Naravno, uz uvijet da se prije toga ne uspijete jednoručno olakšati, i to nekoliko puta. I sam autor svoju literaturu naziva «štivom za jednu ruku». Jednom rukom držite knjigu, a drugom… Mislim da je prilično jasno. Stoga knjigu nikako ne preporučam za čitanje na javnom mjestu ili, zamislite te strahote, na plaži. Mogla bi vas dovesti u zaista nezgodnu situaciju. Ako se pak ipak odlužite ponijeti ju na plažu, ne zaboravite mene pozvati da gledam.
I zaista, opisi seksa su mnogobrojni i redaju se jedan za drugim, kao u pravom pornografskom filmu. A o kakvim se samo opisima radi… Autor ima savršen osjećaj za stvaranje erotske atmosfere. Scene seksa su izuzetno napaljujuće, eksplicitne, životne, prljave, s pravom dozom humora na pravim mjestima, prava umjetnost erotike i pornografije. Osobno sam više vizualan tip, ali tu i tamo sam pokušao pročitati kakvu gay erotiku na internetu, no obično sam ostajao razočaran. Ali ne i ovaj put. Pritisak u gaćama je bio neizdrživ. Jednom sam čak skočio na već usnulog kućnog ljubimca koji nije znao što me je odjednom spopalo, ali nije se bunio.
I kao da sve to nije dosta, nisu samo opisi seksa zabavni, nego je i sama radnja zanimljiva, uvjerljiva i s neočekivanim obratima. Napisana je tečno, duhovito i s ponešto samoironije, a i sami likovi su zabavni, simpatični i ljudski. Koliko sam samo puta pomislio, ovaj glavni lik je napaljen i "perverzan" jednako koliko i ja. Pri tome se dakako nikako s njim ne uspoređujem i identificiram, niti tvrdim da sam i ja simpatičan, duhovit i zabavan, jednostavno se radi samo o tome da pri prvom susretu s bilo kojim muškarcem neki mali jezičak na skali u našem mozgu svakoga, neovisno o našoj volji, ocjenjuje s «fuckable» ili «not-fuckable».
Iako se ovdje zaista radi o literarnoj pornografiji, knjiga je daleko od banalnosti radnje pornografskih filmova ili jeftinih erotskih video krimića. Zamislite lijepo i inteligentno napisan krimić u stilu Agathe Christie s nevjerojatno napaljenim (muškim) likovima spremnih na sve, prljavim (u najboljem mogućem značenju) scenama seksa, u kojemu sve to skupa nekako savršeno funkcionira od prve do zadnje stranice. Seks, kurci, šupci, misterija, zabavna radnja, humor, što čovjek može više poželjeti? Ništa! Ostaje vam samo pustiti mozak na pašu i pripremiti papirnate maramice.
Autor je 48-godišnji James Lear, pravim imenom Rupert Smith, amerikanac koji od 1978. godine živi u Engleskoj. Rupert je «ozbiljan» pisac i novinar koji piše za The Guardian, The Independent, The Times, The Los Angeles Times, Time Out, Gay Times i dr. Pod svojim pravim imenom Rupert Smith objavljuje «pristojne» knjige, a pod pseudonimom James Lear, ili kako to on lijepo naziva «nom de porn», ove druge, prljave i vjerojatno puno zanimljivije knjige. Do sada ih je objavio pet, mislim na ove prljave. Godine 2008. dobio je nagradu "Winner 2008 Erotic Awards "Best Writer".
Rupert se ispočetka bavio samo «ozbiljnim» pisanjem, te je, naravno, imao problema s pronalaženjem izdavača, sve dok mu jednog dana prijatelj nije predložio da počne pisati pornografiju za koju se uvijek nađe izdavač, a osim toga dobro se i prodaje. Na sreću, Rupert ga je poslušao, pa danas tako prodaje više knjiga od Alana Hollinghursta, što, dakako, ipak ništa ne govori o njegovoj kvaliteti.
Svoje prljave porno uratke odlučio je objavljivati pod pseudonimom, jer se ispočetka bojao reakcije BBC-a, za koji je u to vrijeme honorarno radio. Njegov «nom de porn» James Lear nastao je tako da je uzeo svoje srednje ime, a prezime od svoje omiljene disko zvijezde, Amande Lear. Zanimljivo je, a ujedno i komično, da gotovo uvijek kada priča o svojim erotskim knjigama govori u trećem licu: James Lear, on piše, njegove knjige… I dok Rupert Smith piše suvremenu humorističnu beletristiku, James Lear radnju smješta u prošlost i ima sasvim drugačije motive. Kao Rupert Smith želja mu je nasmijati nas, a kao James Lear nada se natjerati nas svršiti u gaće.
Ovako on vidi svoju literaturu:
Erotska literatura ima jasan cilj koji nije posebno profinjen. Romani Jamesa Leara zamišljeni su s točno određenom svrhom i to kao pomoć pri masturbaciji: dva dobra orgazma po poglavlju za mlađe čitatelje, jedan za one preko četrdeset godina. Svaki seksualni susret donosi čitatelju varijaciju na temu, pri tome zadržavajući njegov interes uvijek drugačijim detaljima. Radnja postoji kako bi čitatelja vodila od orgazma do orgazma.Vjerujte mi, ni malo ne pretjeruje.
Glavni razlog zašto erotska literatura ostaje marginalizirana je to što joj je glavna inspiracija masturbiranje čitatelja. Lijepa beletristika je puna seksualnih scena koje su barem jednako prljave kao bilo što što sam ja napisao, ali u lijepoj beletristici one se «opravdavaju» nekim drugim razlozima. Pornjava se ne oslanja na takva okolišanja. Seks u romanima Jamesa Leara ima za svrhu uzbuđivati, a ne rasvjetljavati neki skriveni kutak ljudske psihe. Seks je tu iz čiste zabave, a na seks iz zabave se uvijek podozrivo gledalo.
Knjige u kojima se djeca zlostavljaju, žene ubijaju a muškarci brutalno maltretiraju pune police velikih knjižara. Knjige u kojima odrasli ljudi dobrovoljno uživaju jedni u drugima s ciljem zdrave zabave literarnih drkadžija, pak ne.Moja ocjena za ovu knjigu je, pet zvjezdica, palac gore, vrhunska eksplicitna pornografija, literatura za svršit (doslovno) u gaće i istodobno za upišat se od smijeha (može opet u gaće). Čitajući ovu knjigu, dokazano je, učinit ćete nešto korisno za vlastitu sreću i zdravlje. Problem bi jedino moglo biti to što mislim da knjiga nije objavljena na hrvatskom, niti ju se može kod nas kupiti. Ali zato postoji internet i kreditne kartice.
Za one koji žele saznati više:
Osobna stranica Ruperta Smitha
Rupertov alter ego Jamesa Lear na MySpaceu
Super članak Dirty, sexy money: The writer Rupert Smith on his lucrative porn-lit sideline iz The Indenpendenta
BONUS (za dodatno napaljivanje)
Potrudio sam se i za vas saznao (zapravo sam pročitao na koricama knjige) da se radi o djelu američkog fotografa Louisa LaSallea koji se specijalizirao za muške aktove. Odmah sam pohitao potražiti njegov web site. Nisam ostao razočaran jer obiluje, ali stvarno obiluje, do savršenstva isklesanim i napaljujućim muškim tijelima. Neka od tih tijela možda su malo i prešla granicu dobrog ukusa i ljepote, neki vlasnici tih tijela možda su podigli u teretani koji uteg previše, ali o ukusima se ne raspravlja. U skladu s cijelim ovim postom, nakon klika na donji link, slijedi nešto malo za zagrijavanje, a ostatak potražite na već spomenutom LaSalleovom site-u.
Ovo je samo mali izbor sa site-a Louisa LaSallea. Jedva sam suzio izbor na 20-tak radova. Imam problem kada treba odabrati samo nekoliko fotografija među morem zgodnih muškaraca. Što mogu kada ih sve želim sada i odmah!
Ajmo odmah, bez okolišanja, ravno u glavu...
Oh, my tickie ticker...
Ako ovaj gospodin na slici ispod, imenom Johnny Castle, nema najsavršeniji kurac koji sam ikada vidio, onda stvarno ne znam što je savršeno...
Gotovo da je nepodnošljiva ovolika količina ljepote i testosterona. Ne osjećate li i vi kako vas steže nešto u vratu i, još više, u međunožju? Još puno
Klikni za ostatak posta...
Nuevo California
04 studenoga 2008Ne znam pratite li američke predsjedničke izbore? Osobno ih pratim onako usput, tim više što gotovo svakodnevno barem kratko bacim pogled na CNN, Yahoo i još nekoliko američkih news site-ova. Za mene je to gotovo kao da gledam/čitam kakvu humorističnu seriju/knjigu. Nažalost, radi se o nečemu ipak puno ozbiljnijem i opasnijem.
Zanimljivo mi je njihov naćin praćenja i zapravo koliko žara amerikanci pridaju svojim predsjedničkim izborima, ali neću se sada zamarati analizom američke kulture i medija.
Zapravo od svega su mi najzabavnije one njihove tipične zafrkancije na račun svega i svačega, čega su puni YouTube, a da o blogovima niti ne govorim. Sretan sam što će ipak skoro i tomu doći kraj, jer se gotovo ništa više ne može niti pročitati, samo Obama i McCain. I naravno Sarah Palin.
Iako sam bio u velikom iskušenju staviti koji klip s YouTube-a, ipak sam se odlučio za nešto što me je možda još više nasmijalo.
AN OPEN LETTER TO ALL THE RED STATES FROM ALL THE BLUE STATES
Dear Red States,
If you manage to steal this election too we've decided we're leaving.
We intend to form our own country, and we're taking all the Blue States with us.
In case you aren't aware, that includes California, Hawaii, Oregon, Washington, Minnesota, Wisconsin, Michigan, Illinois, and all the Northeast. We believe this split will be beneficial to the nation, and especially to the people of the new country of New California.
To sum up briefly: You get Texas, Oklahoma and all of the slave states.
We get stem cell research and the best beaches.
We get the Statue of Liberty.
You get Dollywood.
We get Intel and Microsoft.
You get Papa John's Pizza and all the cigarette companies.
We get Harvard.
You get Ole' Miss.
We get 85% of America's venture capital and entrepreneurs.
You get Alabama.
We get two-thirds of the tax revenue; you get to make the red states pay their fair share for the first time ever.
Since our aggregate divorce rate is 22% lower than the Christian Coalition's, we get a bunch of happy families.
You get a bunch of single moms.
Please be aware that Nuevo California will be pro-choice and anti-war, and we're going to want all our citizens back from Iraq at once.
If you need people to fight, ask your evangelicals. They have kids they're apparently willing to send to their deaths for no purpose, and they don't care if you don't show pictures of their children's caskets coming home.
We do wish you success in Iraq , and hope that the WMDs turn up, but we're not willing to spend our resources in Bush's Quagmire.
With the Blue States in hand, we will have firm control of 80% of the country's fresh water, more than 90% of the pineapple and lettuce, 92% of the nation's fresh fruit, 95% of America's quality wines, 90% of all cheese, 90% of the high tech industry, 95% of the corn and soybeans (thanks Iowa!), most of the U.S. low-sulfur coal, all living redwoods, sequoias and condors, all the Ivy League and Seven Sister colleges plus Stanford, Cal Tech and MIT.
With the Red States, on the other hand, you will have to cope with 88% of all obese Americans (and their projected health care costs), 92% of all U.S. mosquitoes, nearly 100% of the tornadoes, 90% of the hurricanes, 99% of all Southern Baptists, virtually 100% of all televangelists, Rush Limbaugh, Bob Jones University, Clemson and the University of Georgia.
We get Hollywood and Yosemite, thank you very much.
Additionally, 38% of those in the Red states believe Jonah was actually swallowed by a whale, 62% believe life is sacred unless we're discussing the war, the death penalty or gun laws, 44% say that evolution is only a theory, 53% that Saddam was involved in 9/11 and 61% of you crazy fucks believe you are people with higher morals than us lefties.
Finally, we're taking the good pot, too. You can have that dirt weed they grow in Mexico
Peace out,
Blue States
(via Bill in Exile)
Izgleda da je pobjeda Obame gotovo pa done deal. Čini se da bi Amerika konačno opet mogla dobiti normalnog predsjednika. Meni je to također drago, ne samo zbog toga što se radi o kandidatu Demokratske stranke, nego su u pitanju i rasistički razlozi, već ranije spomenuh moje crne korijene.
U isto vrijeme me je i strah, strah da se sve to skupa neće dobro završiti za Obamu, ali i za sve nas. Sjetite se samo kako je prošao Martina Luthera King. Rasizam je u Americi itekako prisutan, a očito je da je ta država prepuna raznoraznih ekstremista, kako organiziranih tako i onih koji djeluju na svoju ruku.
Mislim da su šanse poprilične da se slično nešto ponovno dogodi, a kakve bi mogle biti posljedice teško je uopće predvidjeti. Sjetite se nemira po crnačkim kvartovima Los Angelesa iz 90-tih, nakon što je policija zaustavila i pretukla crnca zbog prebrze vožnje. Nije teško zamisliti novi građanski rat u Americi kada bi crni predsjednik bio ubijen od strane bijelca. To je zapravo optimistička prognoza, jer je vrlo vjerojatno da bismo i svi mi u to na neki način bili uvučeni.
A stoput sam si rekao da se neću opterećivati i razmišljati o stvarima nad kojim nemam nikakvog utjecaja. Klikni za ostatak posta...
Termini
02 studenoga 2008
Nova TV je ponovno jučer emitirala film Planina Brokeback. Nisam niti znao da je na programu, slučajno sam naletio na sam početak. Ponovno se radilo o pornografskom terminu iza ponoći. Nisu oni krivi, film je klasificiran s oznakom 15, nije za mlađe od 15 godina. Ne bih sada previše o tome, jer to je valjda u redu. Film u kojemu serijski ubojica ubija žene u Pittsburghu nema nikakvu klasifikaciju i pogodan je za sve uzraste, a film u kojem se dva frajera poljube dobiva skoro pa pornogarfsku oznaku jer bi uvelike mogao naštetiti mladom i još neformiranom umu. Valjda je to u redu. Ovo mi je treći put da sam odgledao film i opet me oduševio. Opet sam pustio koju suzu. Što ću kad sam pekmez…
Već sam i ranije htio spomenuti izvrsnu HTV-ovu emisiju Reporteri, ali nekako mi uvijek promaklo. Uređuje ju i vodi izvrsna Mirjana Rakić. Mirjana je vjerojatno jedna od najboljih novinarki i urednica koju je HTV ikada imao. Inteligentna, profesionalna, kulturna, odmjerena, zanimljiva, nenametljiva, od glave do pete dama s velikim D. Šteta što joj emisija ide u nezahvalnom terminu subotom popodne na HTV1, kada većini ljudi valjda niti ne pada na pamet uključiti TV. I meni se često dogodi da zaboravim pogledati Reportere.
U Reporterima Mirjana uvijek pusti izvrstan prilog ili dokumentarac o nekoj aktualnoj temi, a zatim slijedi razgovor s gostom u studiju. Radi se o angažiranim temama vezanim uz politiku, ponekad trenutno aktualnim, a ponekad vječno aktualnim, poput ratova, gladi, problema izbjeglica, siromaštva itd. Ponekad se u svojim emisijima vrati pogledati kako ljudi danas žive na nekim problematičnim područjima koja su bila aktualna prije nekoliko godina i na koja je svijet u međuvremenu potpuno zaboravio. Ove subote tema su bili američki predsjednički izbori odn. američka predsjednička kampanja.
Ponekad je problem što mi se čini da Mirjana zapravo više zna o određenoj temi nego njezini gosti s kojima radi intervju, gotovo kao da se radi o razgovoru profesora i studenta na ispitu. Ne radi se o tome da su joj gosti neadekvatni, nego o tome da se ona uvijek izvrsno pripremi odn. uvijek je u tijeku s aktulanim zbivanjima. Iako savršeno nenametljiva, njezino znanje i karizma su toliko veliki da često zasjeni gosta.
Uglavnom, uživam u njezinoj emisiji, kako u dokumentarcima, tako i u razgovoru koji slijedi. Po meni to je pravi primjer savršene emisije zbog kakvih bi javna televizija i trebala postojati. Samo šteta što je termin toliko nezgodan. Pretpostavljam da su na HTV-u na cijeni neke druge stvari.
Nema veze, skoro će 14h i idem pogledati što Aco ima za reći. I njegova emisija je dobra i to s više različitih aspekata.
Savjet iskusnog … za dugu vezu
01 studenoga 2008Tamo gdje su u naslovu tri točkice trebala je doći riječ «pedera». Nisam ju mogao staviti. Teško ju stavim i u tekst, a kamoli u naslov. Imam otpor prema toj riječi. Iako to rade sve rijeđe i rijeđe, ide mi na živce kada na televiziji «gay» prevedu s «peder». Istovremeno me ne smeta kada tu riječ sam upotrebljavam. Valjda što sam i sam "peder", pa mi to onda daje za pravo s njom raditi što želim i koristiti kako želim. To je slično kao i riječ «nigger». Samo ju crnci smiju upotrebljavati. Ali morati ću se prisiliti što rjeđe ju upotrebljavati, jer kako možemo od drugih tražiti da ju ne upotrebljavaju ako sami to isto ne činimo?
Još malo o riječima. Stavio sam riječ «iskusnog» u naslov. Pri tome sam mislio, iskusnog po godinama, a ne u nekom bezobraznom smislu. Nisam htio upotrijebiti riječ «starog», mada to i nije tako daleko od istine. «Iskusno» zvuči i nekako ozbiljnije, tim više što imam nešto vrlo važno za reći, a vezano je uz duge gay veze. Tu već imam nešto iskustva, pa je «iskusno» i s te strane puno bolji izbor. Ali ne radi se samo o gay vezama, nego o vezama općenito.
Imao sam postova gdje sam vas savjetovao gdje pronaći muškarca vašeg života, a sada imam i savjet kako između toliko riba u moru izabrati baš onu pravu.
Kada bih vam morao dati samo jedan savjet, barem svima vama koji ste u potrazi za onim savršenim muškarcem svog života s kojim biste htjeli provesti život, moj savjet bi bio: birajte partnera na osnovu njegova odnosa prema daljinskom upravljaču. Ta važna spoznaja mi je neki dan pala na pamet dok sam izvaljen na kauču štipao daljinski, a glava mog kućnog ljubimca mirno počivala na mom dupetu. Vjerojatno sada sumnjate da se radi o još jednom mom cinično-šaljivo-neozbiljnom postu, ali sasvim sam ozbiljan. Pokušat ću objasniti i zašto. Dobro priznajem, skoro sam sasvim ozbiljan.
Možda i postoje parovi kod kojih početna zaljubljenost, zaluđenost i uzbuđenost potraje cijeli život, ali vjerujem da su takvi u debeloj manjini. Možda oni zaista postoje samo u filmovima? Osim ako to ne skrivaju jako dobro, osobno ne poznajem niti jedan takav par, gay ili str8, svejedno. Možda sam cinik, ali smatram da možemo biti prilično sretni ako se vremenom ne popnemo jedan drugom na vrh glave i ako nam odnos barem preraste u odnos dva izuzetno bliska brata, dakle dvije osobe koje se međusobno duboko vole i poštuju, koji su toliko navikli jedan na drugoga da im njihovo zajedništvo izgleda potpuno prirodno, ali koji se, za razliku od prave braće, ponekad (češće ili rjeđe, ovisno o paru i ovisno o situaciji) i poseksaju. Eto, izraz „topla braća» dobiva svoj puni smisao.
Da se razumijemo, mog kućnog ljubimca zaista iskreno i duboko volim. Smatram se izuzetno sretnim što sam ga upoznao te uspio prevariti da sa mnom provede, za koji mjesec će biti, punih jedanaest godina. Iako smo u mnogočemu različiti, iako mi ponekad pije krv, a znam da i ja njemu, oko onih bitnih stvari imamo vrlo slične poglede i savršeno se razumijemo. Kako rekoh, uskoro slavimo jedanaestu godišnjicu i je li baš toliko strašno ako ću vam iskreno priznati da se tu više ne radi o onoj početnoj zaljubljenosti?
Upravo sam se malo zamislio. Jedanaest godina. Pa to je, koliko? U najboljem slučaju 1/8 ljudskog života? Nevjerojatno kako vrijeme leti. Čini mi se da što je čovjek stariji, to mu vrijeme brže prolazi.
Sjećam se naših prvih dana, ma sjećam se u detalje i našeg prvog susreta i moje prve misli kada sam ga prvi put ugledao, a koja bi se ukratko mogla sažeti u „wow“. Od prvog dana sam imao osjećaj da bi to možda moglo biti to. Prvih nekoliko mjeseci gotovo da uopće nismo niti izlazili iz kreveta. Fizička privlačnost je važna, ali treba misliti na dulje staze jer će se nakon određenog vremena početi događati ono skoro pa neizbježno i tu do izražaja počinje dolaziti toliko važan odnos prema daljinskom upravljaču.
Krevet polako, ali sigurno, sve više počinje zamjenjivati kauč i to onaj smješten ravno ispred televizora. Sada zamislite kako bi izgledao život dvije osobe koje gaje jednaku duboku opsesivnost prema tom možda i najvećem izumu 20. stoljeća? Vjerujem da bi se u opsesiji kontrole prema daljinskom mogao pronaći uzrok brodoloma mnogih veza i brakova. E, kad oni nisu imali nekoga poput mene da ih na vrijeme savjetuje.
Netko će reći kako rješenje postoji u vidu kupnje drugog televizora, ali je li to zaista rješenje? Kakav je to brak ako svaku večer provodite u odvojenim sobama s vlastitim televizorom? Kakav je to brak ako se ne možete stisnuti jedan uz drugoga i zajedno komentirati vruće komade na televiziji? Žao mi je, ali za mene to nije brak.
I zato se smatram vrlo sretnom osobom što moj kućni ljubimac uglavnom prepušta meni upravljanje daljinskim. Sretan sam što mi on u najvećem broju slučaja dopušta terorizirati ga mojim izborom programa. Kažem u najvećem, jer treba pametno iskoristiti svoju moć nad daljinskim i ponekad mu popustiti kako vam se vlastita tvrdoglavost i sebičnost ne bi obila o glavu. Žao mi je što vam moram reći, ali uspješna duga veza nije samo gugutanje, slatki nadimci i seks koji možda i nije uzbudljiv kao prvog dana, ali je ipak seks. Uspješna veza ponekad znači i biti promišljen kako bi vam se ostvarili ciljevi, a u konačnici i kako bi se sama veza uspjela održati. I zato ponekad popustim i smilujem mu se, te mu dozvolim pogledati nešto i po njegovom ukusu, iako i u tim prilikama ne ispuštam daljinski iz ruku. Vlast je čudna stvar i treba s njome oprezno i na tašte.
Dakle, ako nađete nekoga za koga pomislite da bi s njim mogli ostvariti i nešto više od kratkotrajne veze, prije nego poduzmete kakve nepromišljene korake, moj savjet je da ga stavite pred ultimativni test: odvucite ga pred televizor i ispitajte njegovu toleranciju na vaše maltretiranje daljinskim. Naravno, taj postupak je potrebno ponoviti više puta i pratiti rekaciju kroz duži period. Ako mu je prag tolerancije nizak, moj savjet je da pobjegnete glavom bez obzira jer tu nema dugotrajne sreće.
Naravno, savjet vrijedi samo za vas opsjednute daljinskim upravljačem. Trebate se duboko zapitati spadate li u takve. Kada imate 20 i nešto godina možda vam se čini da televizija i nije tako važna, ali probajte pogledati malo u budućnost. Hoćete li za deset godina biti jednako avanturistički raspoloženi, spremni na akciju i provod ili ćete se radije ispružiti na kauču, spustiti glavu na dupe vašeg partnera i odgledati Dnevnik?
