1001 noć - كتاب ألف ليلة و ليلة

17 kolovoza 2009

Slučajno mi dopala ruku knjiga «Culture Shock! Morocco: A Survival Guide to Customs and Etiquette». Radi se o turističkom vodiču za Maroko iz serije Culture Shock! Guides, namjenjenom onima koji namjeravaju ostati duže vremena u Maroku, ali i svima onima koji bi htjeli barem malo zagrepsti ispod površine i saznati nešto o kulturi, tradiciji, povijesti, običajima i svakodnevnim navadama lokalnih ljudi, a sve to iz perspektive zapadnog čitatelja. Naravno da sam ju objeručke zgrabio, ponajviše zbog toga što me na neki čudan način privlači i fascinira arapska kultura.

Knjiga je laganini napisana, duhovito i pitko i nadasve zanimljivo. U seriji Culture Shock! obrađene su mnoge zemlje, pa ako imate neku zemlju koja vas posebno zanima, svakako preporučam vodič ove vrste. Bilo bi zanimljivo pročitati i onu o Hrvatskoj, samo ta još nije napisana.

Razmišljao sam koji bih detalj iz knjige mogao izdvojiti? Što očekivati kada vas Marokanac pozove u svoj dom na večeru? Razlike u položaju žena i muškaraca? Razlika između privatnog i javnog? Što Marokancima predstavlja prijateljstvo? Islam u životu običnog Marokanca? Što je to hshuma? Koja je tipična hrana? Gdje jesti, a gdje spavati? Što piti? Koji se praznici slave? Što misle o zapadnjacima? Kako se ponašati u javnoj kupelji odn. hamamu? Kako se na arapskom kaže dobro jutro? Kakav im je TV ili radio program? Koje su regije i značajniji centri i turističke atrakcije? Ima toliko toga...

Ali poznavajući vas, znam što bi vam moglo biti zanimljivo. Jeste li tako npr. znali da je sasvim normalno ako se na ulici dva Marokanca drže za ruke? Ali to je samo izraz prijateljstva... No isto tako, jeste li znali da su homoseksualni odnosi među mladićima koji nisu oženjeni sasvim normalna i raširena pojava, iako se o tome ne priča? Obično je to veza jednog starijeg i jednog mlađeg mladića. Kada se stariji oženi, mlađi si nađe novog, ovog puta mlađeg od sebe i to traje sve dok se on ne oženi, i tako u nedogled... Inače, neoženjen muškarac je nepoznanica u Maroku. Jednostavno se svaki muškarac mora oženiti.

Dok sam prema nekim velikim kulturama prilično indiferentan, zanimljive su mi, ali ne mogu reći da nešto osjetim ili se uzbudim pri samoj pomisli na njih, kao što su to na primjer indijska ili kineska, neke druge me privlače iz meni neobjašnjivog razloga. Među takvima je i arapska kultura, od Bliskog istoka pa do zapada sjeverne Afrike i juga Španjolske. Glazba, arhitektura, umjetnost, mozaici, hrana, začini, odjeća, beduini, pustinje, deve, oaze, trbušni ples, hamami, Arapi, Berberi, Kazablanka, Marakeš, Tunis, Alžir, Kairo, Beirut, Oman, Jordan, Saudijska Arabija, Mezopotamija, Alhambra, okusi, mirisi, kus-kus, zvukovi, sve mi je to strašno egzotično, blisko, strano, privlačno, zastrašujuće, sve odjednom.

Tko zna, možda je na mene utjecala Šeherezada i njezin Sinbad, Aladin, Ali Baba i ostali o kojima sam čitao u djetinjstvu i koje sam jako volio. Znam da je moj pogled prilično romantičarski i zapadnjački (holivudski) površan, ali ne mogu si pomoći. Na trenutak ću zanemariti neke druge, manje privlačne dijelove ili običaje određenih arapskih prostora.

Uživao sam čitajući ovu knjigu. Za razliku od ostalih turističkih vodiča, u ovoj knjizi su turističke atrakcije samo sporedna stvar. U njoj se može saznati i nešto o povijesti Maroka, njegovim kontrastima, običajima, ali najinteresantnije mi je ipak bilo čitati o običnim ljudima i kako se međusobno odnose u svakodnevnom životu. Je, knjiga je napisana na tipično zapadnjački politički korektan način, da se nitko ne naljuti, ali svejedno imam osjećaj da daje prilično dobar uvid u ono što Maroko zaista jest. Pročitavši knjigu, došlo mi je da odmah rezerviram kartu za Maroko iako me je u isti mah i malo prizemljila, barem kad su u pitanju moja romantičarska maštanja (uglavnom potaknuta holivudskim filomovima) o zanosnim, uzbudljivim, seksipilnim i misterioznim jahačima deva kroz arapske pustinje.

Jedna od posebnih stvari koje me fasciniraju su arapski interijeri, bilo da se radi o palačama, džamijama ili običnim obiteljskim kućama. Rekao bih da su mi arapski interijeri najljepši interijeri uopće, na žalost vidio sam ih samo na slikama. Volio bih posjetiti Alhambru u Granadi. Pa i ona njihova fenomenalna unutarnja dvorišta kuća me strašno očaravaju. Kako je u arapskoj kulturi obitelj i dom svetinja, a sve vanjsko je baš to - vanjsko i strano, nije niti čudno da su toliko pažnje posvetili upravo ograđenim dvorištima, uređivanju interijera, a u isto vrijeme često zanemarili vanjske fasade koje su gotovo bez prozora, barem kada je su u pitanju tradicionalne obiteljske kuće.

Naravno, grijeh bi bio ne spomenuti i arapske muškarce koji mogu biti izuzetno zgodni, posebno oni kod kojih se izmješala arapska, židovska i europska krv. Istina takvi su u manjini, ali priznajem da su mi to općenito najzgodniji tipovi muškaraca. Pogledajte samo Španjolce… Da o Francois Sagatu i ne govorim, koji je libanonskog porijekla. Čisto estetike radi, primjećujem da su im i žene prilično lijepe. Objektivno, možda u prosjeku čak i ljepše od muškaraca. A i jednima i drugima su oči najizraženije. Duboke, tamne, tople, misteriozne, opasne, nepovjerljive, uzbudljive, jebozovne... Možda je to ipak samo mediteranski tip koji se meni sviđa? Mediteranski lonac izmješanih rasa?





Evo i malo arapske glazbe od fenomenalne Natache Atlas, svjetski poznate world music pjevačice egipatskog porijekla koja u ovoj pjesmi kaže «Zašto ratujemo kada smo svi jednaki?». Na arapskom to bi bilo ليش نتعارك ونحن كلنا سو



Iako nije Natachi ni do koljena, glazbe što se tiče, evo pjesmice Amr Diaba (punim imenom Amr Abdel Basset Abdel Azeez Diab ili عمرو عبد الباسط عبد العزيز دياب), također Egipćanina, tek toliko da vidite na što se pale ljubitelji muškog spola u arapskom svijetu (i ljubiteljice, naravno), gdje je Amr zvijezda br. 1. Mislim ono, zvuči seksi... Amr, Amrrr, Aaaaammrrrrr... ah, uh, da, uuu, daa, to mi radi... A i pjesmica je strašno zarazna (Zauvijek s tobom - تملي معاك), zlobnici bi rekli zato jer je više španjolska nego arapska... Spot je snimljen u Češkoj.



Još puno arapske glazbe na odličnom blogu www.arabicmusictranslation.com na koji znam povremeno svratiti.

Slike govore više od riječi.









Još nešto prekrasnih slika nakon linka.































































































Klikni za ostatak posta...

U2

11 kolovoza 2009



Ne ide samo Tonique po koncertima, evo i ja sam bio jučer na jednom. U2, drugi dan u Zagrebu. Kažu na televiziji da je drugi dan bila bolja atmosfera nego na koncertu dan ranije, jer je to zapravo bio originalni koncert za koji su najveći fanovi cijelu noć stajali u redu za karte, dok je prvi koncert dodan naknadno, pa su za njega karte nabavljali i oni koji su samo bili poneseni cijelom frkom oko U2-a. Tako sam ponosan…

Ma šalu na stranu, ne bih za sebe rekao da sam veliki fan U2-a, ali isto tako ne bih rekao da sam veliki fan bilo koje druge grupe ili pjevača. U2 svakako spadaju u moje omiljene bandove, na koncu, to je glazba moje mladosti. Imam čak i njihova dva albuma, ne pirati, ne mp3-ovi, nego albumi za koje sam zapravo izdvojio koju kunu. Jedan od njih je na kazeti! Onda možete misliti koliko dugo ih volim!

O koncertu vjerojatno već sve znate, a sigurno su i neki među vama prisustvovali. You Tube je već pun snimaka i to vrlo dobre kvalitete gdje možete osvježiti doživljaje od jučer ili prekjučer ili vidjeti kako je to zapravo izgledalo. Ali teško da će vam bilo koja snimka dočarati osjećaj prisustvovanja jednom takvom spektaklu zajedno s još 60.000 ljudi iz cijele Europe.

Meni je bilo previše pjesama s novog albuma koje sam uglavnom prvi puta čuo, osim Get on Your Boots. Nedostajale su mi i neke meni omiljene pjesme, kao što su Desire i Angel of Harlem. Priznajem i da me nije hvatala euforija prije koncerta, niti sam bio nešto posebno u ekstazi nakon koncerta. Bio sam ugodno zadovoljan, a najviše od svega me fascinirala sva ta silna tehnika, odličan zvuk, pozornica i svjetlosni efekti, što me u kombinaciji s prekresnom zagrebačkom noći i 60.000 ljudi punih pozitivne energije nije moglo ostaviti hladnim.

A pozitivna energija širila se i iz smjera pozornice. Priznajem, u nekoliko navrata su mi čak suze navrle na oči, ganut stihovima određenih pjesama koje sam već 100 puta čuo, ali nikada ranije u živo i u toj fenomenalnoj atmosferi. A dok je u uvodu samom koncertu svirao Bowiejev Space Oddity, cijelim tijelom prolazili su mi žmarci.

Jako cijenim U2, jako cijenim Bono-a. Zbog njihove angažiranosti na nekim općeljudskim pitanjima, zbog toga što nastoje promicati pozitivu i humanost. Dobro je kada se poklope dobri ljudi, dobra glazba i dobre poruke. Možda zvuči banalno kada se tamo neki pjevač zalaže za nešto, možda odmahujemo rukom kao i kada Miss svijeta izjavi da joj je najveća želja mir u svijetu. Ali kada se te ponovi tisuću ili milijun puta, možda jednom i dopre do naših ušiju? Uostalom, tko smo mi da odmahujemo rukom? Što smo mi učinili po tom pitanju?

Klikni za ostatak posta...

Ferragosto

02 kolovoza 2009

Nedavno sam pričao s jednim Talijanom, nekako smo došli do ferragosta i zanimljivo mi je bilo da on uopće nije znao što točno znači «ferragosto». I dok sam ja to uvijek nekako povezivao s «ferijima» i «augustom», valjda je složenica «ferragosto» toliko ušla u talijanski jezik da ju Talijani upotrebljavaju automatski, uopće ne razmišljajući o njenom značenju i od kojih riječi je nastala.

To me potaklo malo proguglati web i tako sam saznao da je rimski car August ( 23. rujna 63. pr. Kr. –19. kolovoza 14.), pravim imenom Gaj Julije Cezar Oktavijan, nakon što je šesti mjesec rimskog kalendara nazvao po samom sebi, prebacio u mjesec august (kolovoz) svečanosti koje su se odvijale u septembru (rujnu) i koje su označavale završetak ljetnog poljoprivrednog ciklusa i bile posvećene božici Diani.

Feriae Augusti (Augustove svečanosti - od tuda talijanski izraz «ferragosto») obilježavale su se s kolektivnim obredima, jelom, pićem i seksualnim eskapadama. Robovima i slugama je također bilo dopušteno sudjelovati. Vrhunac obreda bio je 15. kolovoza te su se oni toliko duboko ukorijenili u narodu, da im je crkva kasnije radije dala kršćanski okvir nego ih pokušla iskorijeniti. To je uostalom bio slučaj i s gotovo svim ostalim većim crkvenim blagdanima. Od 6. stoljeća se tako 15. kolovoz počeo slaviti kao blagdan Uznesenja Bogorodice, poznatiji i kao Velika Gospa.

Danas termin «ferragosto» označava vrhunac godišnjih odmora za Talijane kada je gotovo cijela Italija zatvorena jer su svi na odmoru izvan gradova ili u posjetu rodbini na selu. Ferragosto je i službeni praznik, uostalom kao i kod nas, 15. kolovoza – Velika Gospa. Kod nas pak ferragosto označava cijeli kolovoz kada nam se događa invazija Talijana, što svi vi koji ste sada na moru možete posvjedočiti.

Mislio sam da bi vam ovo moglo biti zanimljivo, a možda čak i korisno kada, možda baš na sam dan ferragosta, budete na nekoj osamljenoj plažici ležali goli uz nekog rasnog Talijana kojeg ste upoznali koji dan ranije. Ako vam bude ponestalo tema za razgovor, dok mu prstom lagano pratite liniju dlačica koja se od pupka spušta prema dolje, jednostavno ga upitajte Amore, sai cosa significa ferragosto?

Klikni za ostatak posta...

Znoj

26 srpnja 2009

Jel se znojite? Od vrućine… U ove kasne noćne sate...

Volim zvuk španjolskog i portugalskog jezika, pogotovo kada su u kombinaciji s ritmovima južnoameričkih crnaca. Posebno mi je drag portugalski jezik. Volim one njihove silne š i ž. Nekako mi pašu uz vruće ljetne dane. Puno š-ova i puno ž-ova ukomponirano uz vruće južnoameričke ritmove, od svega se samo još više znojim.

Prva je Salome de Bahia, južnoamerička gay ikona, par exellence. To vam dođe nešto kao brazilska Tereza Kesovija. Prvu ploču snimila je 1958. Salome pjeva o nekom drugom mjestu…. (Outro Lugar)



Volim i Salomein Taj Mahal, ponajviše zbog "ž"-a u Taj Mahal i "š"-a u estória de amor, a posebno zbog kombinacije "š"-a i "ž"-a u San German. Pažljivo slušajte.

Drugi su Negrocan. Pjevaju na španjolskom a čine ih Brazilac, Čileanac, Urugvajac i Englez. Kad god, pjevaju oni…A tu vam je i Salomeina, nešto tradicionalnija verzija.



Prve dvije pjesme su vam sigurno poznate, ali zato je treća prava poslastica. Opet puno š-ova i ž-ova. Ona je Bebel Gilberto, Brazilka koja pjeva bossa novu. Ako ste kao i ja, pa mrzite kad blogeri stavljaju pjesme s You Tube-a, najozbiljnije apeliram na vas da ipak kliknete na «Play» na klipu ispod. Brazil u najboljem izdanju, Escrava Isaura, Forca de um desejo i tako dalje.

Nadalje, ako ste opet imalo kao i ja, pa volite zažmiriti i malo odsanjariti o lijepim stvarima, mjestima, malo odmoriti duh od svakodnevice, ovo je prava pjesma za to. Zamislite prekrasan sunčani dan, osjetite sunce na koži, zamislite puno plavetnila iznad i ispod vas, zamislite bjelinu pjene pitomih valova, zamislite i osjetite lagani topli povjetarac na koži… Samo zatvorite oči…



Ako vam nikad nije dosta chill out mjuze, pogotovo u ove ljetne dane, svakako potražite još nešto od Bebel na You Tube-u. Za početak opet samo zatvorite oči i nećete se osjećati sami. You can close your eyes and never feel alone, pjeva Bebel (mrdanje guzom i bokovima u ritmu zajamčeno). Još ona kaže Mislim na tebe, osjećam okus mora, u zrncima pijeska, valjam se… Samo na portugalskom to puno ljepše zvuči, Penso em você, sinto um gosto de mar, Nos grãos de areia, e eu a rolar.



Naravno, sanjariti se može i u dvoje…



Ako vam još nije dosta Bebel (meni nikada nije), evo još malo… Batucada (jednostavno morate poslušati kako biste povjerovali da ovakva glazba postoji), Tanto Tempo, Samba da Benção, So Nice… Dalje tražite sami.

Želio bih posjetiti Južnu Ameriku...

Klikni za ostatak posta...

Još malo o tramvajima

22 srpnja 2009



Moram izraziti svoje oduševljenje novim zagrebačkim tramvajima. Zapravo više bi to bilo oduševljenje životom u Zagrebu tijekom ljeta i pri tome koristeći nove tramvaje. Dok vani prži 30 i nešto i dok očarano buljim u onaj display koji pokazuje za koliko minuta stiže slijedeći tramvaj, prava je milina ući u klimatizirani tramvaj i to na savršeno pogođenu temperaturu. Niti je prevruće, niti doživite toplinski udar prilikom izlaska na ulicu. Čak niti ljudi ne smrde po znoju. Gotovo da vam dođe žao kada stigne vaša stanica i morate izaći. A najbolje od svega, od kada su prestale škole i fakulteti i pola Zagreba se preselilo na more, slobodno mjesto za sjedenje može se pronaći i u vrijeme najveće špice. Istina, riječ špica pomalo gubi smisao tijekom ljetnih mjeseci, jer je u polupraznom gradu više niti nema.

Stvarno uživam vozeći se tramvajima. Svugdje lako i brzo stignete i još k tome na savršeno udoban način. Zanimljivo je sjediti i promatrati svijet u tramvaju i svijet koji prolazi izvan tramvaja. Zanimljivo je promatrati ljude i pokušati dokučiti tko su i što su, odakle idu, kamo idu, čeka li ih netko, jesu li sretni ili nesretni. Zanimljivo mi je promatrati mlade, savršeno skockane cure u najkraćim mogućim haljinicama kako zadubljeno čitaju svoje knjige. Zanimljivo mi je promatrati bakice i djedice koji se vraćaju s placa ili putuju nekom starom prijatelju na susret uz kavu na Jelačić placu. Mislim ono, zanimljivo mi je baciti pogled i na nekog dobrog frajera, mada mi se nekako čini da je bolji izbor među onima koji se voze na svoja četiri kotača i na koje je tako dobar pogled iz niskopodnih tramvaja. Možda je to zbog sve one sile konja koja se nalazi između njihovih nogu?

Zanimljivo mi je i gledati sve te ljude koji svi redom čitaju samo 24 sata. Nisam nikoga vidio kako čita Jutarnji ili Večernji. Ako zanemarim moju prvu pretpostavku iz prošlog posta o inteligenciji štovatelja 24 sata, kao drugi razlog o popularnosti tih novina u zagrebačkim tramvajima palo mi je na pamet to da imaju savršeni format za čitanje u tramvaju. Onako sitne, lako ih je listati. Ali čini mi se da sam ipak otkrio pravi razlog njihove popularnosti, a to je da njihovi kolporteri ostavljaju besplatno izdanje po tramvajima pa ih može uzeti tko želi. Uđem danas u tramvaj i barem 15 ljudi ih je čitalo. Baš mi je bilo žao kad je zadnji primjerak, koji je bio meni na dohvat ruke, ispred nosa zgrabio neki djedica. A taman sam se napalio na čitanje 24 sata.

Ali možda ipak najveća prednost tramvaja je u tome da se ne morate brinuti oko parkiranja niti o tome smijete li popiti koji pivu više. Ironija je zapravo da u ovo doba godine problema s parkiranjem niti nema.

Znam da bi moje oduševljenje tramvajima sasvim nestalo da sam prisiljen koristiti ih svaki dan, tijekom cijele godine, kada su nesnosne gužve, kada se svi isparavaju zbog iznenadnog pljuska ili kada dođe do zastoja. Ovo moje gotovo pa dragovoljno prepuštanje vožnji tramvajima nema veze sa stvarnom životom. Tim više što biram samo nove tramvaje. Uzmem si dovoljno vremena, pa si mogu priuštiti taj luksuz.

Ukratko, gotovo da mi niti nije žao što u ovom trenutku nisam na moru, nego na vrućem zagrebačkom asfaltu.



Ain't he the cutest?

Klikni za ostatak posta...

Olako osuđivanje

21 srpnja 2009

Kuc, kuc? Mogu ja nešto reći? Vidim da ste se raspisali na prethodni post. Naslov tog posta me je ujedno podsjetio kako dugo vremena nisam ništa napisao. Pa eto, da se malo javim… :-). Ni ovaj puta nemam ništa pametno za reći, što me naravno neće spriječiti da ipak nešto napišem. Dakle, obavih moje standardne isprike kojima se ograđujem od svih plitkosti koje slijede.



Silom prilike, vozim se danas tramvajem, i to mi se ponekad zna dogoditi (bua koji snob), i jednostavno sam se morao samom sebi nasmijati kako sam glup i umišljen. Preko puta mene sjedila je žena koja se sva zadubila u čitanje novine 24 sata. Nisam si mogao pomoći, kao i svaki put kada vidim kada netko čita 24 sata, a da ne pomislim koja si ti primitvka i seljakuša, kako možeš čitati to smeće? Obično uz to ide i osjećaj sažaljevanja prema biću nižeg ranga u odnosu na moju visost. Ponekad čak znam samozadovoljno pomisliti, pa vidi ti se i po izgledu da si na razini onoga što pišu 24 sata.

Ali onda sam odmah i pomislio, pa dobro, kada je to vaša visost zadnji puta pročitala novine? Bilo kakve. I odmah sam se postidio samoga sebe i moje ničim opravdane oholosti i snobizma. Pitam se, ako sam svjestan toga da sam snob i ohol, je li time moj grijeh manji? Čak i ako se iskreno zbog toga pokajem? Bojim se da to počinje zadirati u neke ozbiljne duhovne teme kojima možda nisam dorastao, što ne znači da se njima intimno itekako ne trebam pozabaviti.

U svakom slučaju, morati ću se prisiliti izbaciti takve misli iz glave, misli kojima olako znam osuditi potpune neznance. Jednostavno ću si reći, kao i mnogo puta do sada, ma tko si ti da drugima sudiš? Začepi tu svoju gubicu i zatvori taj ventil iz kojeg ti naviru takve gluposti u glavu i posveti se nekim drugim, pametnijim i korisnijim stvarima.

Recimo, snimanju frajera po tramvajima. Dobro, ne mogu raći da sam to u potpunosti zanemario. Ja sam jednostavno multitasking. Istovremeno mogu nekoga olako osuditi na osnovu onoga što čita i za nekog sasvim drugog pomisliti, koja si ti jadna tetkica, pa i iz aviona je očito da si nagurao čarape u te uske hlačice! Zapravo se opet radi o olakom osuđivanju. Tko zna, možda je tetkica zaista obdarena? A možda sam ja multitasking samo kada je olako osuđivanje u pitanju? Bojim se i pomisliti što je tetkica o meni mislila.

U svakom slučaju, moram se po gore navedenom pitanju promijeniti i to ovaj put govorim bez trunka ironije.

Klikni za ostatak posta...