You and me baby ain't nothin' but mammals

11 prosinca 2007

So let's do it like they do on the Discovery Channel

Refren je jednog velikog hita od prije nekoliko godina – užasna pjesma, ali strašno zaraznog refrena. Isti refren u dva stiha najbolje sažima ovaj moj post. I ne radi se o Discovery Channelu nego o National Geographicu, ali to je neznatna razlika.

Na post me potakao klip sa National Geographica kojeg sam vidio kod Replaya, a sjetio sam se i legendarnog istupa uvažene saborske zastupnice HDZ-a, Lucije Čikeš, i to ni manje ni više nego u Hrvatskom saboru (2006.):

Cijeli je svemir heteroseksualan, od atoma najsitnije čestice materije do zvjezdanog sustava, od muhe do slona. Svi su oni heteroseksualni a mi sada želimo od čovjeka napraviti homoseksualca. Svemirom vladaju suprotne sile, da njih nema, Mjesec se ne bi okretao oko Zemlje, Zemlja se ne bi okretala oko Sunca, nego bi pala na Sunce i izgorjela ili odlutala negdje daleko i smrzla se.
Na sreću, Lucija neće vidjeti Sabor u novom sazivu.

Istovremeno se poklopio i post odn. moji komentari kod jednog gay blogera druge vrste (zvuči kao da je alien), ili kako on sebe naziva ex-gay-om.

Svi ste vjerojatno čuli za nedavni slučaj iz zoološkog vrta u njemačkom gradu Bremerhavenu gdje su zaposlenici postali zabrinuti što njihovi pingvini ne rađaju mlade (zapravo što ne nesu jaja, naime pingvini su ptice) iako se godinama redovito pare. Proveli su DNA analizu i ostali šokirani kada su otkrili da su tri od pet parova pingvina zapravo bili muški homoseksualni parovi. Uz proteste gay aktivista, zološki vrt se odlučio na uvoz četiri pingvinke iz Švedske, ne bi li pretvorili pingvine pedere u strejt pingvine. Zoološki vrt je kasnije priznao da je pokus neslavno propao jer pederi nisu pokazali nikakvo zanimanje za ljepotice iz Švedske, te su ostali vjerni svojim muškim partnerima. I ne samo to, nego ni ženke pridošlice nisu bile zainteresirane za njih, osim kada je trebalo nekoga otračati ili upitati za savjet oko uređenja gnijezda. Direktorica zoološkog Heike Kueck je nemoćno izjavila: Čini se da je veza između njih ipak prejaka. Bez brige, seksi Šveđanke nisu ostale kratkih rukava, naposlijetku su uvezli dodatne mačo pingvine kako bi i one našle zadovoljštinu.

To nije jedini takav pingvinski slučaj. Slučajevi gay pingvina zabilježeni su diljem svijeta. Poznat je i par muških pingvina, po imenu Wendell i Cass, u njujorškom Aquariumu koji su vjerni jedan drugom već osam godina. Wendall je slabiji i ostali ga pingvini znaju maltretirati (ne zbog njegove homoseksualnosti, nego zbog toga što je slabiji, što je čest slučaj među pingvinima) a Cass je jak i pravo muško koji odlučno brani svoj teritorij i svog slabijeg ljubavnika.

Zanimljivo je kako su timaritelji otkrili pravu istinu o njima. Kako se kod pingvina ne može okom razaznati tko je mužjak, a tko ženka, timariteljima je postalo čudno da taj par nakon što su godinama bili zajedno i nakon što su se, na očigled svih, mnogo puta parili, nije imao potomaka. Veliki i snažni Cass je uvijek imao aktivnu ulogu prilikom seksa s manjim i slabijim Wendellom. Prilikom parenja, ženka (ili u ovom slučaju pasivni partner) leži na trbuhu, a mužjak (ili u ovom slučaju aktivni partner) se popne na nju. Počeli su polako sumnjati, a kap koja je prelila čašu bilo je kada su uhvatili femi Wendella kako "zguza" praši mačo Cassa. Nakon toga su im izvadili krv i poslali je na ispitivanje. Rezultati su potvrdili njihove sumnje – Wendall i Cass su mužjaci.

Wendall i Cass su danas jedan od omiljenih parova timaritelja u Aquariumu. Puno vremena provode zajedno, kako u gnijezdu, tako i izvan njega, što baš i nije slučaj kod ostalih parova. Čini se da je ostalim parovima ponekad preko glave zanovijetanja kod kuće, pa jedva dočekaju da na trenutak pobjegnu od svojih zakonitih partnera.

Wendall i Cass imaju i jedno od najljepših gnijezda s najljepšom lokacijom i pogledom. Mnogi pingvini su im ga pokušali preoteti, ali tu su na scenu stupili Cassovi mišići koji su sve takve pokušaje uspješno osujetili. Wendall se, s druge strane, boji i vlastite sjene, prema riječima timaritelja. Timaritelji također tvrde da su potpuno neosnovane glasine o tome da njih dvojica imaju najljepše gnijezdo zbog toga što su gay.

Poznat je i slučaj pingvina Roya i Siloa iz Central Park njujorškog zoološkog vrta, po kojima je napravljena i dječja slikovnica. Njih dvojica su do nedavno bili nerazdvojni ljubavnici čija je veza trajala šest godina sve dok pokvarenjak i prevarant Silo nije ostavio Roya zbog obične namiguše koja se doselila iz zoološkog vrta u San Diegu. Istina, netom prije toga Roy i Silo su bili izbačeni iz svog gnijezda od strane drugog agresivnog para, što je uzdrmalo njihov odnos, te su se polako i prije dolaska ljepotice iz Kalifornije počeli udaljavati jedan od drugog. Ali ipak, izgleda da je Silo po svemu sudeći bio dvocjevka.

Nakon što ga je Silo napustio, Ray je većinu vremena provodio uz rub bazena buljeći u zid. Vjerojatno je pokušavao izbjeći kontakt očima s bivšim ljubavnikom. Roy je danas samac. Druži se i s dečkima i s curama pingvinima, ali nije zainteresiran za novu ljubavnu vezu. Pretpostavljam da je slikovnica nastala prije tužnog prekida.

Zanimljivo je da su timaritelji Royu i Silou, još dok su bili nerazdvojni i zaljubljeni preko ušiju, dali jaje od jednog drugog hetero pingvinskog para koji ih je imao viška. Roy i Silo su bili presretni i strašno uzbuđeni (po riječima timaritelja), sjedili su pobožno na jajetu i uspješno i s puno ljubavi odhranili malu pingvinku Tango. Da usvajanje djece od strane homoseksualnih parova i nije najbolja ideja, pokazuje i primjer Tango koja je postala lezbijka i sada uživa u istospolnoj vezi sa svojom partnericom. Možda je Čikešica ipak u pravu?

Inače, u Central Park zoološkom vrtu među ukupno 57 pingvina postoje četiri homoseksualna para. To je oko 5,5%, i to bez onih u ormaru koji povremeno vole šmugnuti na drugu stranu.
Svi ti gay pingvinski parovi međusobno pokazuju sve među pingvinima uobičajene znakove zaljubljenosti, a i međusobno vode ljubav (da, pravi seks), istovremeno ignorirajući sve ljepuškaste pingvinke. Ali u redu, treba biti objektivan i reći da je na njih sigurno utjecala iskvarena zapadnjačka kultura, posebice američka (ipak su oni njujorčani), koja eto i nama sada nastoji nametnuti pravila neprirodna hrvatskom biću. Mrzim Alpe, mrzim Jadran, mrzim EU!

To su samo nekoliko primjera među pingvinima u zatočeništvu, ali da ne bude zabune, homo pingvini postoje i među slobodnjacima. Zapravo, homoseksualnost i biseksualnost među životinjama općenito je puno raširenija nego što ljudi znaju. Registrirana je kod preko 1500 različitih vrsta, a za njih 500 je i dobro istražena i dokumentairana.
Ne postoji vrsta životinja kod koje nije utvrđeno postojanje homoseksualnog ponašanja, s iznimkom onih vrsta koje se ionako međusobno ne pare, kao što su morski ježevi ili apis vrste pčela. Štoviše, dio životnjskog kraljevstva su hermafroditi, istinski biseksualci. Za njih, homoskesualnost nije uopće pitanje.
http://www.news-medical.net
Dakle nisu samo pingvini perverzni, ima perverznjaka i među žirafama, lavovima, majmunima, bubama, vinskim mušicama, slonovima, ovcama, delfinima, pticama, vukovima, you name it. Neki nojevi se pare isključivo s istim spolom, a neki parovi muških flamingosa, osim što međusobno protuprirodno bludniče, još i zajednički grade gnijezda, pa čak i odgajaju usvojene male piliće flamingosiće. Gdje taj svijet ide…

Zanimljivo je i da se postotak homoseksualnih jedinki kod većine životinjskih vrsta kreće između 5 i 10%. Kažu da je i postotak homoseksualaca među ljudima također u tim okvirima. Je li to zaista samo slučajnost ili?

I nisu samo u pitanju mužjaci i muška homoseksualnost, dapače, i među ženskim dijelom životinjske populacije ona je prilično raširena. Istraživanja su pokazala da je 10-15% ženki galeba na zapadu SAD-a isključivo homoseksualno. Opet se vjerojatno radi o utjecaju američke pop-kulture, Ellen Degeneres (degenerik – i samo prezime govori tko je i što je). Blizina Hollywooda je ipak pre jaka.

Da se pošast američke kulture širi i na daleki istok pokazuje i slučaj kada je ekipa National Geographica snimila u Japanu parove ženki makaki majmuna čije aktivnosti spadaju u XXX kategoriju. Jedno od objašnjenja je da dominantna ženka na taj način nastoji kontrolirati one manje dominantne ne bi li tako preuzela pravo prvenstva pri izboru muškog partnera. Možda je to i točno, ali svakako nije dokazano. Sve dok netko ne dešifrira makaki majmunski jezik i dok to ne čujem iz usta makaki lezbi, ovo objašnjenje ću i prihvatiti samo kao «možda». S druge strane, možda to čine jer im jednostavno pričinjava zadovoljstvo. Možda seks ipak nije tako strašan i ne treba ga upražnjavati isključivo u reproduktivne svrhe kako bi nas neki htjeli uveriti?

Zanimljivo je i ponašanje bonobo čimpanzi, inače među najbližim ljudskim srodnicima s kojima dijelimo 98% našeg DNK-a. Istraživanja pokazuju da je 75% svih seksualnih odnosa među bonobancima nereproduktivne prirode i da su gotovo svi bonobanci i bonobanke biseksualci. Znanstvenici čak vjeruju kako oni koriste seks u cilju rješavanja međusobnih sukoba. Vodite ljubav – a ne rat, vjerojatno bi rekli bobobanci, samo kada bismo ih mogli razumijeti. Sve to pokazuje da seksualnost za životinje nije samo instinkt, nije gotovo pa mehanička radnja sa svrhom razmnožavanja, kako nas neki pokušavaju uvjeriti.

Neke vrste, poput dupina, često prolaze svoju homoseksualnu fazu u adolescentskoj dobi, baš kako to piše i za ljude u Doktoru u kući i u Općoj enciklopediji. Kod dobrih dupina, koji žive i u našem moru, homoseksualnost je relativno česta, kako na slobodi, tako i u zatočeništvu. Žive u parovima, vjerni su jedan drugom, a ako jedan ugine, drugi za partnera ponovno traži mužjaka.

Takva ponašanja među životinjama ugledala su svjetlo dana i dokumetirana su tek nedavno, a zoologe se optužuje da su pokušavali prešutjeti određene stvari iz straha ne bi li ušli u političke debate, jer ako je homoseksualnost među životinjama prirodna, znači li to da je možda prirodna, strave li i užasa, i kod ljudi? Bilo da je ili nije na mjestu usporedba životinja i ljudi, ipak se tome teško oduprijeti. Činjenica da homoseksualnost postoji u prirodnom svijetu životnija, možda govori i nama u prilog da nismo baš toliko protuprirodni?

Znate li da je činjenica o postojanju homoseksualnosti među životinjama prihvaćena kao jedan u nizu dokaza u prilog legalizaciji istospolnog seksualnog čina u Teksasu, gdje je to do nedavno bilo zakonom zabranjenom? Ne znam je li uzet i primjer bizona, nekada među najbrojnijim stanovnicima Teksasa, kod kojih je uočena praksa potpune analne penetracije među nekim mužjacima. Kako god bilo, nastranost životinja pripomogla je dekriminalizaciji homo seksa u Teksasu. To i film Brokeback Mountain, koji je očiti dokaz da nas ima i među kaubojima.

Ipak, poštenja radi, treba reći da u životinjskom svijetu postoje mnoge stvari koje ljudi, bili oni gay ili strejt, ne mogu nikako odobravati i da se ne može uvijek povući paralela između životinjskog i ljudskog ponašanja. Na primjer, čedomorstvo među lavovima i mnogim drugim životinjama. Ali opet, s druge strane, i mnoge ljudske zajednice čine stvari koje su drugim ljudskim zajednicama neprihvatljive. Jeste li čuli da u Kini jedu pse? Ili da su u Hrvatskoj na paštetu stavili sliku Micky Mousa i da je to njima kao normalno i ništa strašno, a da se Amerikancima od toga povraća? No ti isti Amerikanci imaju Busha za predsjednika, zbog čega se povraća većini ostatka svijeta.

Pa što da onda radimo? Neki kažu da homoseksualnost kod ljudi, slično kao kod dupina, bonobo majmuna i drugih primata, može pomoći povezivanju među muškarcima, pogotovo kada oni ovise jedni o drugima, npr. među lovcima ili ratnicima. Tako su na primjer i spartanci u antičkoj Grčkoj ohrabrivali homoseksualnost među vojnicima jer su vjerovali da će im to pripomoći u povezivanju i da će se više «zalagati» i biti hrabriji u ratu ako trebaju obraniti svog ljubavnika.

Drugi opet kažu da je homoseksualnost možda samo prolazna faza u adolescentskoj dobi koja životinjama pomaže da kroz igru razviju mozak i mišiće. Neke jedinke, uslijed raznih čimbenika, mogu u toj fazi ostati cijeli život.

Neki treći tvrde da homoseksualnost može biti i evolucijski uvjetovana, dakle genetska, i da može imati na primjer ulogu kontrolu rasta populacije (moje senzacionalno otkriće iz ranijeg posta) ili ulogu očuvanja vrste jer nemogućnošću stvaranja vlastitog potomstva postaju «dadilje» i «njegovatelji» potomstva svojih rođaka, što je također raširena pojava u životinjskom svijetu.

A neki opet kažu da homoseksualnost jednostavno niti ne mora imati neku posebnu ulogu ili svrhu, nego može biti posljedica nečega petnaestog.

Ono što homoseksualnost među životinjama sigurno pokazuje je da seksualnost ne služi isključivo reprodukciji i da je seksualnost puno širi pojam od onoga što ljudi žele priznati. Može li seks biti čist i ako je samo izraz ljubavi između dva živa bića? Ili čak i ako je samo težnja za zadovoljavanjem strasti?
Seks sigurno ne služi samo za pravljenje beba, što vjerujem da dobro zna i ovaj treći jelen u nizu. A to bi i mi ljudi itekako dobro trebali znati, samo mnogi to ne žele priznati, barem ne javno. Na kraju krajeva, i mi smo životinje.

I ne smatram da smo mi išta uzvišeniji ili nadmoćniji u odnosu na ostale životnije na Zemlji. Tko zna, možda smo mi ljudi, po nekim univerzalnim, kozmičkim mjerilima, čak i na nižoj ljestvici od njih, možda smo mi zadnje smeće na ovoj Zemlji, možda je vrijednost našeg života ništavan u odnosu na život npr. jedne pčele ili komarca. Ili svinje ili krave. Što me, licemjerja li, ne spriječava jesti meso dobrih životinja. Mi živimo u vlastitom malom svijetu i u stanju smo promišljati i prosuđivati isključivo unutar ograničenja koje nam zadaje vlastiti mozak. Trebali bi se ponekad zapitati, je li to zaista ono što je jedino ispravno? Je li naš pogled na svijet jedini pravi? Siguran sam da nije. Ali sada se polako udaljavam od teme. Ovo će biti tema za neki drugi post.

Jedno je sigurno, homoseksualnost, kako kod ljudi, tako i kod životinja, niti izbliza nije dovoljno istražena i pred nama je dug put da ju zaista shvatimo. U takva istraživanja jednostavno se ne ulaže dovoljno truda, iz razloga što je to politički osjetljivo pitanje i što bi odgovor mogao mnoge zabrinuti, uključujući i nas homoseksualce.

Kako je jedan znanstvenik rekao: Sve opcije su još otvorene.

I na kraju, evo već spomenutog klipa s National Geographica. Traje pet minuta i otvara neke već standardne, ali i značajne teme.



Jedino me sada strah neće li se Zemlja srušiti na Sunce ili možda odlutati negdje daleko i smrznuti se.

Klikni za ostatak posta...

Nije laku noć...

06 prosinca 2007

... dok debela pjevačica ne zapjeva. U ovom slučaju ne radi se o debeloj pjevačici, nego o Davidu Bowieu.

Primjetio sam kod Hrleta klipove o paraplegičarima skejterima. Ima jedan s trinaestogodišnjim klinjom, a u pozadini ide Space Oddity od Davida Bowiea. Taj klip koji bez puno riječi puno govori o pozitivnom stavu u životu (iako na gorko-slatki način čemu doprinosi i sama pjesma), podsjetio me na dvije pjesme - jedne od meni najdražih svih vremena i potako me da prije spavanja objavim još jedan post (nije da pokušavam samo ispuniti moju kvotu).

Pjesme koje slijede možda i pomalo govore o bitter-sweet melankoličnom stanju u kojem se trenutno nalazim, pa eto još jedan razlog za njihovo objavljivanje. Iako postoje razne interpretacije njihovih značenja, među njima i one o očitom kontekstu droge (s čime ja btw. nemam nikakvih dodirnih točaka), ne bih sada ulazio u to. Ako vas zanima, imate Google. U ovom postu zanimljiva mi je njihova melankolična atmosfera.

Ipak bih izdvojio mali dio iz jedne od njih:

I've never done good things
I've never done bad things
I never did anything out of the blue
A sada, čista umjetnost.

David Bowie: Space Oddity (Major Tom), 1969. (možete li vjerovati da je prošlo skoro 40 godina od objavljivanja ove pjesme).



David Bowie: Ashes to Ashes, 1980., svojevrsni nastavak Space Oddityja.


Link na video.

A sada stvarno laku noć.

Klikni za ostatak posta...

Let's party (šatro) i večernji košmari

Prorijedio sam malo postove. Nije toliko u pitanju nedostatak inspiracije ili volje, možda malo i je, ali više se radi o tome da jednostavno nemam vremena. Konstantno sam iscrpljen i preopterećen poslom. Evo danas dođem s posla oko 18h (nije tako niti pre kasno), kućni ljubimac čeka s gotovom večerom, jedemo, sjedam pred televizor i zaspim već prije dnevnika. Probudio sam se nešto prije 22h, televizor ugašen, mrak u sobi, ljubimac spava u drugoj sobi… I nije samo to u pitanju, probudio sam se uslijed noćne more, zapravo obzirom na doba dana, bio je to večernji košmar.

Sanjao sam neku važnu stvar koja me čeka na poslu, a nisam se dovoljno pripremio i zaboravio jednu malu ali ipak vrlo bitnu sitnicu, neophodnu da sve prođe u najboljem redu. Činilo mi se da je san trajao satima, iako svi znamo da snovi obično traju svega nekoliko sekundi, i mučio sam se, i mučio, strka, panika, traži rješenje, zbrka, oko mene hrpa ljudi, neću stići, panika, što će ljudi reći, iznevjeriti ću njihovo povjerenje, tješim se da neće biti tako strašno, ne pomaže, već je pet do dvanaest, zapravo već je dvanaest i jedna minuta… I onda olakšanje u vidu buđenja. To je bio samo san. Ostao sam tako ležati, lagano uznojen, još nekoliko minuta.

Mislim da to dovoljno govori o mojem trenutnom psiho-fizičkom stanju. Možda čak govori i nešto više od toga, o tome kakav sam općenito, o tome koliko mi je bitno mišljenje drugih (iako sebe uvjeravam da to nije tako), o tome koliko nastojim impresionirati ljude oko sebe (iako sebe uvjeravam da nisam takav), o tome koliko mi je važna pohvala (za to znam da je istina, iako se strašno sramim kada me se pohvali i zapravo ne znam primati komplimente – možda ste to primjetili i na ovom blogu)… Ma ne znam, možda bi neki psiholog imao nešto više za reći. Možda čak i psihijatar? Dobro, neću baš toliko daleko ići.

I nakon što je prošao večernji košmar, dođem pred komp, pregledam što rade ostali blogeri i evo već je ponoć debelo prošla. I kako da ja sada nešto napišem na mojem blogu? I onda odem spavati u «pravi» krevet i počnu mi dolaziti ideje za teme na blogu i lijen sam ustati i barem napisati neki kratak podsjetnik, natuknicu, kako sutra ne bih zaboravio o čemu sam htio pisati. I tako mi se počnu nizati misli, već u glavi sklapam post, slažem rečenice, i onda mi sine da previše razmišljam i da me to spriječava zaspati, a sutra se moram rano ustati, pa pribjegnem mojem sanjarenju kako bih mirno i spokojno zaspao.

Zvuči konfuzno, možda to i odražava situaciju u kojoj se trenutno nalazim, mada se ne osjećam konfuzno. Osjećam se jedino malo preopterećenim. Zapravo se niti ne bunim, iako možda tako zvuči. Da, konfuzno je prava riječ.

Možda me je zapravo ovaj blog i počeo na neki način opterećivati. Počeo sam ga doživljavati kao još jednu obvezu. U stvari serem, zapravo nemam puno obveza, ali problem je što se osjećam kao da ih imam (ljenčina?). Joj, prošlo je nekoliko dana i još ništa nisam napisao. Kao da imam neki rok ili kao da se od mene nešto očekuje. A zapravo bi se trebalo raditi o zabavi i ispušnom ventilu.

Upravo sam htio napisati da mi se bliži i prva godišnjica bloga. I onda odem provjeriti i skužim da je godišnjica već prošla u studenom. Evo, sada moram i naslov ovog posta promijeniti. A baš sam htio organizirati veliki tulum s hrpom hrane i pića, glazbom za mlade i po kojom Donnom Summer i, naravno, s puno zgodnih polugolih mišićavih frajera i blještavih disco kugli. I htio sam i vas sve pozvati. A jebiga, prošla baba s kolačima. Drugi put. Recimo za petogodišnjicu. Nadam se da ćemo do tada svi biti zdravi i veseli.



Laku noć.

Klikni za ostatak posta...

Zeitgeist

01 prosinca 2007

Zahvaljujući kolicharu upravo sam odgledao dokumentarni film Zeitgeist. I nije mi žao što sam potrošio dva sata na njega, umjesto da sam crnčio za novce ili da sam usisisivao, brisao prašinu, prao kupaonicu, slagao suhi veš, stavio novi na pranje… Na žalost, to me sve još čeka, ali opet kažem nije mi žao, pa čak i ako dobijem jezikovu juhu od kućnog ljubimca kada se vrati i nađe svinjac od stana.

Preporučam film svima jer svakako daje materijala za razmišljanje. Meni je posebno bio zanimljiv prvi dio filma, jer o tome nisam imao pojma. Drugi i treći dio su mi također izuzetno zanimljivi, ali o tome smo pretpostavljam svi već negdje nešto malo načuli.

Još nikada nisam odgledao online streaming nekog filma od početka do kraja. I ovaj sam planirao pogledati prvih nekoliko minuta, ali me toliko zaokupio da se nisam mogao ustati sa stolca i odgledao sam ga skroz do kraja.

Film je (navodno) neprofitan i cilj mu je inspirirati ljude da počnu kritičnije gledati svijet oko sebe i ukazati da stvari nisu uvijek onakve kakvim se čine. I zaista, svakako pogledajte ovaj film i upitajte se u kakvom to svijetu živimo?

Link na streaming, a možete si ga i downloadati u cijelosti pa u miru pogledati. Kolichar je pronašao i link gdje si možete skinuti hrvatske titlove.

Klikni za ostatak posta...

Ljenčina u Titan kući

26 studenoga 2007

Ponovno sam u takvoj strci i frci na poslu da je to strašno. Posao sam počeo i doma donositi. Gotovo cijeli vikend sam potrošio za obavljanje raznoraznih stvari koje su trebale biti gotove jučer.

Zar je zaista smisao života rad? Tko je to uopće izmislio? Zašto moramo toliko raditi? Da bi se tamo netko bogatio, a mi mogli samo preživjeti. Cijeli život nam se svodi u očekivanju vikenda. Zar ne bi trebalo biti obratno, uživati u većini vremena, a manji dio potrošiti na rad? Ali možda je to samo moj problem. Možda sam ja među rijetkima koji radije digne sve četiri u zrak (ponekad i samo dvije, ovisi o situaciji), nego da pronalazi smisao života u radu. Rad oslobađa. Mo'š mislit, pogotovo kada se sjetiš čija je to krilatica bila.

No da ipak nisam samo ja ljenčina govori mi i to što ćete svaki petak na kraju radnog vremena od kolega čuti pozdrav «Ugodan vikend». Još nisam doživio da me netko u ponedjeljak pozdravi «Dobro jutro i ugodan radni tjedan!». Pa čak niti šef.

I znate što još. Razmišljam de se riješim šefa za svagda. Ne, ne u tom smislu. Šef mi nije loš, dobro se kužimo i želim mu sve dobro, ali dosta mi je toga da nisam vlastiti gazda. Zapravo kada pomislim na to, nije li to sve skupa malo ponižavajuće. Mi smo kao neka slobodna ljudska bića, a skoro svi imamo nekoga tko nam zapovijeda. Slobodni my ass. Razmišljam da probam nešto sam, ali postoje dvije stvari koje me plaše. Prvo je da bih mogao cijelu stvar požaliti ako se dogodi da budem morao staviti gaće na štap, a drugo je da se bojim da bih tada morao još i više raditi. Kako kod okreneš ne valja.

I ja bih se najradije odselio u tu kuću gdje žive Titan Media muškarci. U stvari sam to pitanje ja postavio, ako ste uopće i sumnjali. Tamo me ne bi ništa smetalo, radio bih sve što treba, samo da Titanovci šeću preda mnom. Evo recimo smatram da bih bio idealan za držati onu okruglu stvar pri snimanju koja usmjerava svjetlo. Ali dok se netko ne smiluje napisati njihovu adresu, ne preostaje mi ništa drugo nego gledati ovoga što je sve 4 raširio na kauču pred televizorom (bukvalno, trebali biste vidjeti ovo što ja sada vidim), komentira reklame (jako mu je smiješna ona s Kinezom za Dorinu), podriguje, izbacio trbušinu, nije se od petka obrijao, nadam se da se barem otuširao, pogotovo nakon onoga što smo radili noćas negdje oko 3 ili 4 sata. Zašto si nisam mogao pronaći nekog finijeg kućnog ljubimca, nekoga tko uvijek fino miriši, nekoga tko ne prdi i podriguje, nekoga tko se ne linja?

I tako, već je jedan sat. Moram se ustati u 6.30h. Znači ostaje mi samo 5 i pol sati spavanja. Ništa od 8 sati bjuti slipa. Kao da bi mi to išta i pomoglo.

U svom tom prekovremenom i neplaćenom radu, čak sam i Ples sa zvijezdama propustio, a i večerašnje izborne TV specijale sam pratio samo krajičkom oka i to samo kada se moj kućni ljubimac smilovao prebaciti na HTV1. Pa ništa, ako smo mogli čekati 10 godina, moći ćemo još 4 prije nego li se vjenčamo. Ako se prije toga ne odselim u Titan kuću.

Ugodan vam radni tjedan želim.

Klikni za ostatak posta...

Dečki u svlačionici

20 studenoga 2007

Ne znam kako vama, ali meni se čini da je ovo najbolja pjesma - ikada! Morati ću malo češće baciti oko na onaj francuski MCM. Upalite zvučnike (OK, to baš i nije nužno), otvorite oči i uživajte. E da, pjevačica se zove Clarika, a pjesma je Les Garcons Dans Les Vestiaires ili Dečki u svlačionici. Ali prijevod možda i nije potreban. Pokretne slike govore više od tisuću riječi (ili nota).

Tekst vam je otprilike:

Ah, dečki u svlačionici
ah, dečki u svlačionici
ah... ah... ah...
Kao da sam ga ja napisao!

Klikni za ostatak posta...

Nenad Veličković – Sahib (Impresije iz depresije)

18 studenoga 2007

Sjajno. Ako bih morao naći jednu riječ za opisati ovaj roman onda bi to bilo upravo to – sjajno.

Sahib je roman koji se sastoji od šezdeset e-mailova koje jedan Englez, dužnosnik međunarodne zajednice (birokracije) na šestomjesečnom radu u post-ratnom Sarajevu, šalje svom ljubavniku Georgeu u Englesku. U njima se opisuje, ismijava i možda ogoljuje do srži balkanski mentalitet stanovništva na ovim prostorima na kojima se više cijeni snalažljivost nego znanje i poštenje, ali isto tako ismijava i razotkriva kolonijalnu ulogu koju međunardona zajednica ima na ovim prostorima i njihovo s visoka komentiranje naše zasotalosti i zatucanosti. Prvo prodaju oružje s kojim se pokoljemo, zatim dođu pomoći u obnovi prodajući vlastitu zastarijelu tehnologiju i još pri tome iskorištavajući sirovine, energiju ili prostor za vojne baze.

Roman je u isto vrijeme beskrajno duhovit i pomalo tragičan. Ne sjećam se kada sam se zajednji puta toliko smijao čitajući neku knjigu. Valjda je u pitanju taj famozni bosanski humor. Počeo sam čak i zapisivati stranice na koje sam se htio ovdje osvrnuti, ali ubrzo sam odustao. Gotovo iz svakog odlomka pršti kakva dobra šala, rečenica, stilska bravura.

Nenad se jednakom satirom i oštricom, bez svrstavanja na ičiju stranu, postavlja naspram obje strane - “primitivna” balkanska i “uglađena” zapadnjačka. I jedna i druga su prljave, samo što se možda radi o drugačijoj vrsti prljavštine.

Roman je poprilično kratak i pročitao sam ga u jednom dahu, za jedno popodne. To je jedna od onih knjiga koju jednostavno ne možete ispustiti iz ruku.

Radnja počinje kada glavni lik Sahib po prvi puta ugazi u balkansko blato i upoznaje svog vozača – Sakiba. To je igra riječima jer sahib znači i gospodar, a Sakib je muško bosansko ime.
Sakib je po zanimanju profesor, ali više mu se isplati voziti strane dužnosnike. Njih dvojica razvijaju prijateljski odnos, a Sahib se u njega pomalo i zaljubljuje, mada to ne želi priznati niti sebi, a kamoli svom ljubavniku Georgeu koji ipak ima određene sumnje jer ga Sahib spominje u svakom e-mailu. Mi možemo čitati samo Sahibove e-mailove, ali ne i Georgeove odgovore, no iz njih možemo naslutiti i što George odgovara. Pa je tako jednom, nakon što je pisao Georgeu o svojim satima učenja bosanskog jezika kod Sakibove supruge, Sahib napisao:

Dragi Frojde,
Preskočiću Tvoje otkriće da sam na časove kod Sakibove žene išao zbog Sakiba a ne zbog jezika.
Ili nakon što mu je Sakib pomogao pobijediti virozu:
Dobro jutro, nepoznati gospodine,
Jeste li vi onaj duhoviti i osjećajni muškarac u koga sam bio zaljubljen? Onaj sjajni mladić koji mi nikada ne bi postavio pitanje: “Kako ti je Tvoj sakib pomogao da se preznojiš?”
(Nije mi promaklo da Sakibovo ime pišeše malim slovom. Mladić kog još nosim u srcu izvrsno je poznavao pravopis.)
I inače se iz e-mailova može iščitati Sahibova nježna gay priroda i romantičan odnos prema svom partneru, ali i ono tako tipično gay bockanje i podbadanje. Evo nekoliko bisera kako Sahib oslovljava svog ljubavnika George-a:
Dragi ljutko, Tinki Vinki, Najdraži Tinkiću, Mili i uvijek odmjereni, Pusi, Najdraži, Durko, Najnajnajdraži, Dragi Makarončiću, Vini Pujiću, Pufko, Čili Peperu...

A što kažete na ovo:
Dragi Džordž,
I ja volim da se budim ujutru kraj Tebe.
Samo sedam dana je prošlo od kada smo se rastali, a već Te želim, Budim se prije zore, onda zamotam budilnik u ćupavo ćebe, položim glavu na njega, i zamišljam da spavam na Tvojim grudima. Sanjam naše zagrljaje, sanjam kako smo se igrali podmornica u kadi, smiješim se u snu kad vidim kako Tvoj periskop izranja sa kapljicom pjene...
No ljubavni izljevi prema svom dragom Georgeu čine samo manji dio knjige. Ništa manje bolji i duhovitiji nisu niti opisi kako Sahib doživljava stanovništvo u Bosni, lokalni mentalitet i običaje, Sarajevo, ali i strane dužnosnike i njihovu ulogu pretvaranja humanitarne misije u unosan posao, za njih naravno. Zaista sam se često naglas smijao čitajući ovu knjigu. Evo kako izgledao Sahibov prvi doživljaj Sarajeva:
Glavna gradska avenija je u jako lošem stanju. Kolovoz je pun rupa i izbočina, između kojih su zakrpe od asfalta. Mnogo je i zakrpljenih zgrada sa obje strane puta. Ima ih nekoliko i obnovljenih. Nažalost, sasvim devastirane pokrivene su bilbordima, što je šteta, jer nakon svih onih ratnih snimaka čovjek ipak očekuje malo više atraktivnih ruševina. Osjećam se prevaren, kao kad naprimjer platiš ulaznicu za neki sexi film, a onda unutra otkriješ da su slobodne scene isječene. Ovako, dobio sam utisak da bi grad i bez rata izgledao jednako zapušteno i propalo.
Sa hotelskoh prozora imam pogled na brda oko grada, kao na razglednici koju nam je Vilbi poslao odavde prije dvije godine. Slika se promijenila. Ili ima manje jablanova ili više minareta.
Da ne bih sada tu previše citirao i kopirao iz knjige, na Veličkovićevom siteu možete pronaći nekoliko odlomaka iz knjige, pa sami prosudite isplati li se pročitati i cijelu knjigu.

Nenad Veličković rođen je 1962.g. u Sarajevu gdje i danas živi i radi. Spada u najproduktivnije i najpopularnije bosanske pisce mlađe generacije. Objavio je niz romana od kojih su neki objavljeni i izvan ovih prostora. Pisao je za radio, televiziju i kazalište, objavljivao teorijske radove i književne kritike, uređivao magazin Fan, predaje na Filozofskom fakultetu...

Sahib je objavljen 2002. g. u biblioteci Feral Tribunea, a prije toga su objavljivana kao neka vrsta kolumne u tjedniku Slobodna Bosna.

I za kraj, moja apsolutna preporuka za čitanje ove knjige. Ne pamtim kada me je neka knjiga toliko oduševila i oraspoložila (unatoč njenom završetku). Svakako se veselim čitanju i nekog od Veličkovićevih ostalih djela.

I znate što još. Ova knjiga je ponovno u meni razbuktila želju da nakon jako puno vremena ponovno posjetim fenomenalan grad imenom Sarajevo.

Klikni za ostatak posta...