Eddie de Oliveira: Lucky

23 listopada 2007

Kada već nemam svoj (uzbudljivi) život, što mi preostaje nego živiti tuđi? Pa makar bio i izmišljen.

Dodatno me zagrcnulo što sam pročitao u knjizi čiju naslovnicu vidite s lijeve strane:
Posebno me zbunio broj "starijih gospodina" u Blissu*. Trećina gomile definitivno je imala preko četrdeset godina. Nemaju li oni svoju kuću? I svoje knjige? Ili ću i ja postati takav - ispran, naboran i očajan za jebačinom sa četrdeset i osam godina? Nadam se da neću.
* Naziv (pretpostavljam izmišljenog) gay cluba u Londonu.

Zagrc... Nemam još baš četrstosam, ali zato imam svoju kuću. I svoje knjige. Ali barem zbog očaja za jebačinom ne vrebam 19-i-nešto godišnjake po raznoraznim klubovima. Ali do četrstosam imam još dovoljno vremena postati takav. Za sada ću se držati samo svojih knjiga.

U koje li sam to godine došao? Znam da se kaže da ljudi u određenim godinama pomalo podjetine, ali nisam se nadao da će me to tako brzo snaći. Pročitao sam knjigu za tinejdžere, a možda i za one nešto malo starije. To se obično naziva «štivo za mladež». I što je najgore svidjela mi se. Već se vidim kako ću za koju godinu ponovno uživati u Šegrtu Hlapiću, a za još koju u Crvenkapici. Pa i nije to tako loše. Vežu me uz njih lijepe uspomene.

Čitajući ovu knjigu, nisam mogao ne pomisliti kako bi bilo lijepo da je ovakvih knjiga bilo i kada sam sam bio tinejdžer. Ovi današnji klinci možda nisu ni svjesni koliko znači imati lako dostupne informacije, ali i knjige poput ovih. Kada sam shvatio da nešto sa mnom “nije u redu”, da sam drugačiji od ostalih vršnjaka, a to je bilo vrlo rano, moji jedini izvori informacija bili su enciklopedija, riječnici i, nećete vjerovati, Liječnik u kući. Tamo sam pronašao kratka objašnjenja pojmova “homoseksualnost”, na svu sreću ne i osuđujuća, što mi je moram priznati malo pomoglo, jer eto nisam bio baš potpuna nakaza od ljudskog bića.

Naravno da se nikome nisam mogao povjeriti, nikome reći što me muči, od nikoga zatražiti bar malo utjehe. Prilično težak teret koje dijete pred pubertetom mora ponijeti na svojim leđima. Tješilo me je što je pisalo da je to često samo prolazna faza koja se zna javiti kod dječaka. Kako vidite iz ovog mog bloga, ta prolazna faza traje već nekoliko desetljeća i nema namjeru posustati.

Dugo vremena mi se činilo da sam potpuno sam, jedini takav, ako ne u cijelom svemiru, onda barem na sjevernoj zemljskoj polutki. Tada nije bilo ni govora da bi se u nekom filmu ili seriji mogao pojaviti neki homoseksualni lik ili da bi neka javna osoba, pa makar i u Americi, mogla javno obznaniti svoju seksualnu orijentaciju.

I onda su se počeli pojavljivati časopisi za mlade, poput "itd-a", gdje bi se stidljivo tu i tamo provukla kakva tema koja bi mi pomogla shvatiti kako možda ipak nisam jedini, kako to možda i nije tako rijetko i kako to možda i nije baš tako jako loše. Nešto kasnije došla je i Dinastija i prvi gay lik na našoj televiziji. A tu je bio i Boy George i njegov Culture Club koji nešto baš i nisu mogli biti osobiti uzori nama homoseksualnim pubertetlijama. Barem većini. Hoću reći, i nisam baš mogao pred svima reći da sam i ja peder kao Boy George, iako je Do You Really Want To Hurt Me još i danas jedna od meni najdražih pjesama.

Kako kod bilo, ništa mi od toga nije pomoglo. I dalje sam se osjećao izoliran, odvojen od svih ostalih oko mene. Iako sam u sebi znao da to što jesam nije ništa loše, da nije problem u meni nego u mojoj okolini, i dalje je u meni neprestalno bio taj strah od odbijanja okoline, mojih najboljih prijatelja, čak i od moje obitelji. Prema svima njima osjećao sam određenu distancu. Mislim da je to teško shvatiti bilo kome osim onima koji su prošli kroz isto. I što je najgore, taj strah, taj osjećaj distanciranja, izdvojenosti, možda i osamljenosti, kod mene je i dalje prisutan, iako sam, vjerujete mi, sasvim u miru s onime tko sam i što sam, čak dapače ne bih sada niti htio biti ništa drugačiji.

Dok ovo pišem, nisam zapravo siguran u kojoj su mjeri današnji klinci u puno boljem položaju. Nešto jesu, to je sigurno, ali taj strah je i dalje prisutan. I to ne samo u našoj sredini, nego i u tim nekim “razvijenijim” i “naprednijim” državama od naše. Izlazak iz ormara gotovo je jednako bolan bez obzira gdje se nalazili. Dokaz vam je i ova knjiga.

Kako se ne bih mučio opisivati sadržaj u nekoliko rečenica, jednostavno ću kopirati ono što piše na koricama:
Devetnaestogodišnji Sam, privlačni tinejdžer iz Londona, student i nogometaš, bori se sa svojim seksualnim identitetom jer ga privlače i dječaci i djevojke. Ne zna kako odrediti samoga sebe niti kamo pripada. Tada upoznaje Tobyja, još jednog dječaka kojemu se sviđaju i dječaci i djevojke. Da li im je suđeno da budu samo prijatelji, nešto više ili manje od prijatelja? I što bi se dogodilo kada bi se zaljubili u istu djevojku? Vodeći nas kroz svoja sjećanja, Sam nam u detalje opisuje događaje koji su se zbili u ljeto nakon prve godine fakulteta. Spoznaja da ga privlače oba spola brine ga iz razloga što ne zna kako će je prihvatiti njegovi prijatelji i sportske kolege. Najdraže mjesto Samovog preispitivanja je WC, gdje satima može analizirati svoje osjećaje.
To je donekle točan opis onoga što se zaista nalazi u knjizi. I dok bi kod Tobyja donekle i mogao prihvatiti da mu se sviđaju i dječaci i djevojčice, kod glavnog lika Sama to nikako ne mogu progutati. I dok se on u knjizi zaista koleba i muči pitanjima je li homoseksualac, biseksualac, triseksualac, omniseksualac, multiseksualac, nehetero ili nešto sedmo (čak je, poput mene, potražio odgovor u rječniku) i zaključuje da on nije ništa od toga. No sva njegova razmišljanja i postupci u knjizi zapravo govore da je on čisti homoseksualac, ali to jednostavno ne može prihvatiti. Čini mi se da se samo tješi mišlju kako ga privlače i djevojke jer time ipak ostaje donekle normalan. On to neće shvatiti do kraja romana, a čini mi se ni sam autor knjige. Jedina dva mjesta u cijeloj 230 stranica dugoj knjizi koja bi mogla upućivati da je on možda biseksualac je usputno spominjanje kratke avanture sa nekom djevojkom u Grčkoj i scena poljupca s Tobijevom djevojkom Lucy. O tome da bi on mogao biti zaljubljen u nju nema uopće govora, pa niti najmanjih naznaka, isto kao niti da razmišlja o djevojkama na imalo sličan način kako to čine ostali njegovi vršnjaci. Sve njegove preokupacije u emocionalnom, romantičnom, fizičkom ili seksualnom smislu su isključivo o drugim dječacima. Razumijem nove trendove o neetikiranju, kako svatko ima slobodu za sebe odlučiti što je i tko je, ali da li to znači da je potrebno i samozavaravati se?

Možda to ponešto govori i o samom autoru de Olivieri kojemu je bilo samo 25 godina kada je napisao ovu knjigu. Razumijem njegovu želju pokazati nam kako život nije puko etiketiranje i kako ljubav nije jednostavno definirati, ali zapravo od nekoga tko ima 25 godina moglo bi se očekivati malo više iskrenosti.

No to je ujedno moja jedina zamjerka ovoj knjizi. I ne radi se o nekoj velikoj zamjerci. Glavni lik je vrlo simpatičan, knjiga je vedra i ugodne atmosfere, pitko, lijepo i zanimljivo je napisana, lako se čita, pisana baš onako kako pretpostavljam da bi se moglo svidjeti mlađem čitatelju.

Vjerujem da se svaki homoseksualac bez obzira na godine može pronaći u nekim djelovima ove knjige. Situacije u kojima se likovi nalaze vrlo su realne i sigurno ste se i vi ponekad našli u nekoj od njih. Znam za sebe da ja jesam. Svakome od nas itekako su dobro poznati svi strahovi, brige i sukobi koje glavni lik zbog svoje seksualnosti doživljava sam sa sobom u vlastitoj glavi, ali i sa okolinom.

Rekao bih da se radi se o vrlo pozitivnoj knjizi o prihvaćanju s kojom se može identificirati svatko tko ima sumnje ili strahove vezano uz vlastitu seksualnost, a ne samo tinejdžeri. No ipak slažem se da bi knjiga posebno mogla biti zanimljiva tinejdžerima i onima koji su zakoračili u dvadesete godine.

Palac gore i moja preporuka za čitanje. Cijena: 85kn.

Kako običavam uvijek napisati i par riječi o autoru, evo za kraj nekoliko crtica o njemu.

Eddie de Oliveira rodio se u predgrađu Londona 1979. godine kao sin Argentinke talijanskog podrijetla i oca Brazilca škotskih korijena. Duhovita mi je bila opaska na koricama knjige o samom autoru:
Ovo aristokratsko nogometno nasljeđe omogućilo mu je da proslavi ukupno 10 pobjeda na Svjetskim prvenstvima (od toga niti jedno škotsko).
Piše knjige, kratke priče, kazališne komade i scenarije, a također se bavi i novinarstvom. Trenutno živi na potezu između Londona i Stockholma. Posjetite njegov simpatični web site: http://deoliveira.co.uk
Zanimljivo je da je prvo napisao kazališnu predstavu Lucky, a tek nakon nekoliko godina i samu knjigu. Predstavu je 2001. godine sam režirao i odglumio glavnu ulogu Sama na festivalu u Edinburghu gdje je predstava doživjela uspjeh, a iste godine bila je među finalistima nagrade Amnesty International Freedom of Expression Award. Knjiga je objavljena 2004. godine, a kod nas 2005. godine.


14 komentara:

Anonimno kaže...

Pročitam knjigu!
Fala, Džonasy!
:-)

justsomeone kaže...

Haha, ti si postao kao Oprah - napravi i ti neki book club ;)

Pročitao sam onu "lijepi i prokleti". Učinilo mi se da bih ja mogao bolje i zanimljivije, al ipak - nije mi žao što sam pročitao - sad barem znam što znači naporna knjiga koja te razbudi prizorima seksa :D

Nego, samo ti nastavi s prijedlozima, a ja ću onda s čitanjem. Tvoje su mi recenzije uvjerljivije od onih iz tiska. Znaš već zašto :)

U međuvremenu - čeka me Vrhovac i njegovih 1500 stranica Interne medicine. Font 1. Debljina papira 0.01 milimetar. Prava uživancija :)

Jonasy kaže...

hehehe, Oprah book club. Do sada su me uspoređivali sa svakakvim macho frajerčinama, ali sa Oprom, hehehe. Dobar!

Mislim da ipak neću prihvatiti tvoj prijedlog za čitanje. :-)

baky kaže...

dobar je Eddie... jesam li plitak? :)

Jonasy kaže...

neizrecivo!

EdWrite kaže...

I wish I spoke Croatian...

Greetings to you all.

Jonasy kaže...

Thanks for stopping by, Eddie.
Do not worry. I wrote nothing but good things about Lucky. Plus some commentators think you're hot! :-)

rookie kaže...

u jebote,ovo internacionalno mjesto postalo :) pozdrav

IAN774 kaže...

Pročitao Lucky, ma progutao sam je!
Gdje nabaviti Lijepe i proklete? Pročešljao grad i nisam je uspio naći.

Jonasy kaže...

Više nemam pojma gdje sam ju ja kupio. Malo sam pregledao online knjižare i izgleda da ju više nitko nema.
Možeš i direktno od izdavača:
http://www.nacional.hr/articles/view/33192/

IAN774 kaže...

Hvala!

Anonimno kaže...

ga

Anonimno kaže...

ian ga

Anonimno kaže...

ga: jesi li bio na a1 gay gallery