Savršena nedjelja

Danas je bio jedan od onih dana, ne od onih o kojima sam već pisao, nego od onih drugih.

Nisam ni nosom privirio iz stana. Dan je započeo s pomicanjem kazaljki za jedan sat unatrag, što sam ja naravno još noćas prije spavanja napravio. A išao sam kasno u krevet. Tamo negdje oko pola tri (u stvari je to bilo već pola četiri) ušuljao sam se u krevet pokraj mog kućnog ljubimca.

Probudio sam se u 10 sati po novom vremenu, odmoran, sretan i ugodno zašuškan u krevetu. Toliko mi je bilo ugodno da sam ostao tako ležati još neko vrijeme iako mi se više uopće nije spavalo. Moj dragi se već bio ustao. Zlobnici bi rekli da sam možda zato i bio tako dobre volje jer njega nije bilo u krevetu. Ej ljudi šalim se, što ste se uzrujali.

Kada sam se napokon izvukao iz kreveta i otišao obaviti prve jutarnje stvari (pišanje, umivanje), on je skužio da sam se ustao i pristavio mi kavu. Došavši u kuhinju dočekala me skuhana kava i moj uobičajeni doručak.

Doručak, kava, cigareta, časkanje, odluka o tome što ćemo praviti za ručak... “Ćemo” je malo teška riječ jer on uvijek kuha. Pitao me bih li se zadovoljio sa špagetima koji su ostali od jučer, na što sam ja odgovorio da bih.

Uzeo sam moju veliku šalicu za kavu i otišao do kompjutera. Morao sam nešto napraviti za sutra, a usput malo prosurfao i provjerio što rade ostali blogeri. I niste nešto posebno aktivni?

Kišica je počela lagano padati, a dan je bio onako baš tmuran, vlažan i maglovit. To me ni najmanje nije zasmetalo. Gledajući kroz prozor rijetke prolaznike, automobile i tramvaje baš sam se osjećao nekako zadovoljno u toplini našeg doma.

Onda je negdje oko pola dva došao on i najavio da će ručak biti gotov za pola sata. Taman koliko mi je trebalo da završim to što sam radio.

Za ručak nismo imali špagete. Skuhao je pravu juhu s domaćim rezancima (bukvalno domaćim, on ih je napravio), a od povrća iz juhe napravio je neki prilog. Uz kuhanu piletinu (ili je to bila kokošetina?) smo imali i krumpir pire i sos od paradajza. Bilo je savršeno. Obično uvijek nađem neku zamjerku njegovim jelima, ali ovaj puta sam samo stenjao od zadovoljstva. On se samo blaženo smijuljio. Očito mu je bilo drago što mi to sve toliko prija.

Jedini bed u cijelom danu je bio što sam ja morao oprati suđe. A bilo ga je... Duboki tanjuri, plitki tanjuri, mali tanjurići za meso (koje nisam iskoristio jer sam unaprijed znao da ću ih ja morati oprati pa sam sve zgurao na veliki tanjur), pet različitih rajngli i lonaca, o bešteku i čašama da i ne pričam.

Nakon što sam sve to oprao, natočio sam si čašu crnog vina (i dalje pijem Merlot) i pojeo pola zagrebačke kremšnite, pola mađarskog čupavca i pola parfe kocke od kestena što sam jučer kupio kod Vinceka. Sada me ovo podsjetilo da bi moglo biti pravo vrijeme za smlatiti ostatak tih kolača.

Poslije sam malo čitao neku knjigu o kojoj zasigurno neću ovdje pisati (nije važno), a još me čeka i neki tekst koji mi je preporučio kolega bloger. Ali to neću danas. Ima dana... Taman kada mi je dosadila knjiga, na Kanalu A su počeli Will i Grace, epizoda koju sam već nekoliko puta gledao, ali svejedno su me dodatno oraspoložili.

Sada se već spustila noć. I dalje je u meni osjećaj zadovoljstva i ispunjenosti, topline doma da budem sasvim patetičan. Opet ću si skuhati kavu i psihički se pripremiti na posao koji najviše mrzim: peglanje. Sutra imam važan dan na poslu i skužio sam da nemam ispeglanu niti jednu košulju, a trebao bih ostaviti neki dojam.

Nadam se da će se ova ugoda nastaviti i tijekom ostatka ove nedjelje. Za mene je ovo savršen dan. Točku na “i” bi stavio poziv na večernje piće od nekog od frendova. Da vidimo koliko sam uspješan u telepatiji.

Tako vam je to u životu jednog srednjovječnog pedera. I onda kada kažem da mi život nije uzbudljiv i da na blogu i nemam puno toga pisati o sebi, vi mi ne vjerujete. Zamislite da o ovakvim stvarima pišem svaki dan.

Svatko si treba urediti život onako kako mu najbolje odgovara. Zahvalan sam što sam od onih starih pedera koji imaju svoju kuću i svoje knjige, i svog partnera, a ne od onih koji jure 19-godišnjake po parkovima i klubovima.

Ponekad se osjećam kao onaj par pedera iz savršene serije Northern Exposure. Još samo kada bi i okolica bila sličnija Aljasci, a ne asfalt i tramvaji. Zapravo bih volio živjeti na nekom mirnom mjestu u prirodi. Jedino što je kod nas problem što su takva mjesta obično okružena likovima s vilama u rukama koji ne bi blagonaklono gledali na dva pedera koji žive zajedno.

Uživajte i vi u ostatku ove nedjelje. Nadam se da je i vama lijepo.