Lažna uzbuna

16 svibnja 2008

Ja sam zaista plitak do boli. Rađena su ona neka istraživanja, za koja ste sigurno čuli, po kojima muškarcima seks padne na pamet svakih sedam sekundi, ili neki drugi, ali jednako nevjerojatan broj.

Meni to zaista zvuči pretjerano. Čak pomišljam da je taj vremenski razmak puno veći, ali da je stvar zapravo u meni, da sam JA taj koji spušta prosjek na sedam sekundi. Vjerojatnije je da svi ostali muškarci pomisle na seks možda svakih minutu ili dvije, ali s obzirom koliko pute meni ovih dana seks padne na pamet, taj prosjek pada na sedam sekundi. S jedne strane imate 3,5 milijarde muškaraca koji pomisle na seks svaki puta kada vide privlačno čeljade, od toga najmanje jedno 500 milijuna kojima seks padne na pamet kada vide privlačno čeljade vlastitog spola (brojke su odokativne i moguća su velika odstupanja), i s druge strane sam ja. Pa sad vi probajte izračunati koliko meni puta padne seks na pamet ako ja sam nasuprot 3,5 milijarde ostalih muškaraca uspijevam spustiti prosjek sa 60 na 7 sekundi.



Evo, čisto da vam dočaram što me zaokuplja u zadnje vrijeme...



Nemam pojma što mi je. Ne znam bih li se brinuo ili jednostavno mirno čekao da me sve to skupa lijepo prođe. Krivim proljeće i ove prekrasne tople dane i svježe noći. Ali znam nekoga tko se ne buni. Kućni ljubimac. Tko zna što si on misli. Možda misli da nam je ovo medeni mjesec kojeg nikada nismo imali? Za sada se ne buni…

Ponekad se i pitam je li vrijedno (muke) ovih naših još malo pa 11 godina vjernosti? Pogotovo kada ima toliko lipog svita na svakom koraku. Sve same holivudske zvijezde i glumci iz pornića. Sve sami lipi svit iz mojih najluđih maštarija. Tko zna što sve propuštam. Ili što sam sve propustio?

Nemojte pomisliti da sam na kušnji. To nikako. Makar možda zvučim drugačije. Pa valjda si mogu dozvoliti malo puštanja mozga na pašu? Znam da je stvarnost zapravo potpuno drugačija. Možda bih se zapravo mogao malo uozbiljiti. Možda bih konačno trebao početi ozbiljnije upotrebljavati mozak. Tješim se da kažu kako ljudi podjetinje kada dođu u određene godine. Možda je to i kod mene slučaj? Možda ja zapravo nisam predjetinjast, nego sam prestar pa sam već lagano počeo podjetinjavati. No gdje je onda u cijeloj toj priči nestala moja ozbiljna, odrasla faza? Zašto nje nikada nije bilo?

Možda bih i ja trebao biti kao neki moji poznanici. Gledam ih i mislim, wow, pa ovo su odrasli ljudi. Oni pričaju i ponašaju se kao odrasli ljudi. Ali opet, tko zna što se krije iza njihovih lica, tko zna kakve misli njima prolaze sivim vijugama. Možda i oni za mene misle da sam super ozbiljan tip sa dvije čvrsto na zemlji? Možda ja to i jesam, jedino što mi se u zadnje vrijeme i neka treća stvar vuče po zemlji. Ne, nažalost nije ona stvar. Nego jezik. I slini li i slini. Zbog svog tog silnog lipog svita svuda oko mene… A ima lipog svita, pa to je da čovjeka izludi.

A kakve sve to skupa ima veze s lažnom uzbunom? Pa, nikakve, ili možda samo sasvim male. Lažna uzbuna je to da su me lažno obavijestili kako je ove subote Eurosong. To je kao nešto što mi homoseksualci volimo. Ma zapravo i ima nešto u tome. I ja sam ga nekad volio. Iz meni sasvim neobjašnjivih razloga. Muzika tamo je niš vrijedna, barem za mene, potpuno izvan svega onoga što volim. I svejedno sam to gledao i volio gledati. Gotovo odbrojavao dane. Gledao one pred-emisije sa spotovima pjesama u konkurenciji. Možda zbog takmičenja, glasanja, dijeljenja bodova, mogućnosti zbijanja sarkastičnih šala na račun tamo kojekakve zemlje i njihovih pjevača, kad se zna da smo mi Hrvati naj u svemu... Tko će ga znati…

S neskrivenim ponosom mogu reći da Eurosong već nekoliko godina nisam gledao. I još sam ponosniji na činjenicu da je razlog mog negledanja to što sam jednostavno zaboravio da je uopće na televiziji pa sam si nešto drugo isplanirao. I poslije mi uopće nije bilo žao. Niti me zanimalo tko je pobijedio ili na kojem smo mjestu mi završili. Dobro, nisam baš toliko cool, ipak sam to sa zanimanjem pročitao u sutrašnjim novinama. Ali svejedno, spokojno snobovski, ali i sasvim iskreno, mogu priznati da sam nadrastao Eurosong!

Možda je ovo znak mojeg odrastanja? Možda moja (skoro) potpuna nezainteresiranost za Eurosong znači da konačno i ja postajem odrastao, ozbiljan gay muškarac? Možda bi se životna dob svakog homoseksualca mogla podijeliti na Eurosong i post-Eurosong doba?

Još samo da se riješim ovih sedam sekundi i možda konačno odrastem. Odlučio sam. Pokušati ću snagom vlastite volje prosjek podignuti na barem 10 sekundi! To je moja zakašnjela novogodišnja odluka!

I za kraj, najbolja Eurosong pjesma ikad! Opet iz Nizozemske. Nebo i zemlja. Ah ta dobra stara vremena…

5 komentara:

mauro kaže...

Nisi jedini.

Rezzy kaže...

meni je eurosong bio super u osnovnoj :lol:
to mi je sad onak... "a eurosong je danas? ma da? super. pfff"
svejedno mi je ali pogledam. meni seks stvarno jako često padne napamet jer imam užasno jak sex drive. tako da ako vidim na cesti nekog zgodnog lika - svi koji me dobro znaju znaju što mi padne napamet prvo. :)

varaždinec(27) ;) kaže...

stvari nisu ništ posebno al volimo ga jer je show i to show sa šarenilom.

količar kaže...

a kaj to jos postoji?? ja to nikad nisam gledao, ono ko klinac aj jos nekak,poslije vise ne.

Anonimno kaže...

Hm,pa sad ono za sex drive... Tinejdžer, hormoni, sexy muškarci... (Mislim da kužite) Nisi jedini :)))! A za Eurosong, paa, još uvijek gledam svake godine, valjda samo još iz navike (s mamom i ml. bratom :/) bezveze al kaj ćeš?
BTW, super blog! Samo nastavi!!!
Tomić