Predstavljamo li zaista samo sebe?

Kada sam na blogu dosta davno imao anketu o tome koristite li kondome, planirao sam nakon njezina završetka napisati kratak osvrt na rezultate. Vrijeme se čak i preklopilo sa svjetskim danom protiv AIDS-a. No, nekako mi je stvar promakla, nisam imao vremena, sutra ću, i tako nikada nisam ništa napisao. Možda to ostavim za idući dan borbe protiv AIDS-a, koji se, kako znate, obilježava svakog 1. prosinca.

U anketi koja je upravo završila, na pitanje biste li pristali da vas dobra vila pretvori u heteroseksualca, najzanimljivije mi je bilo da se 25% onih koji su ogovorili na pitanje izjasnilo heteroseksualcima. Naravo da su sve ankete nepouzdane, a pogotovo ovakve anonimne internetske gdje nitko ne može garantirati da ista osoba nije odgovorila više puta ili da netko nije namjerno kliknuo na «krivi» odgovor. I nema veze što je tijekom više od mjesec dana u anketi sudjelovalo manje ljudi nego što ih dnevno posjeti ovaj blog, pretvarajmo se da su rezultati barem približni stvarnoj situaciji.

Priznajem da sam se zamislio zbog podatka da su 25% mojih posjetitelja (ili barem onih koji su odgovorili na anketno pitanje) heteroseksualci. Postavio sam si pitanje, trebam li osjećati odgovornost zbog toga što će oni barem dijelom na osnovu onoga što ovdje pročitaju ili vide upotpuniti svoju općenitu sliku o homoseksualcima? Hoće li samo produbiti svoje već postojeće predrasude?

Svaki čovjek treba biti odgovoran za svoje postupke, ili bi tako barem trebalo biti. Ali u stvarnom životu to ipak nije tako. Uvijek osim samih sebe predstavljamo i druge, htjeli mi to ili ne, priznajemo li to ili ne. To je činjenica. Možemo reći da smo mi iznad toga, ali to nam neće pomoći da nas okolina na neki način doživljava i kao predstavnika određene skupine (npr. vlastite obitelji u kojoj smo rođeni ili odrasli), te će na taj način naši postupci imati utjecaj ne samo na nas nego i na tu skupinu.

Uvijek su mi prava pojedinca na prvom mjestu, važnija od samog društva, no određena pravila moraju postojati kako bi društvo moglo funkcionirati. I ne radi se tu samo o nekim pisanim zakonima i normama, puno toga ovisi i o osjećaju odgovornosti svakog pojedinca, a to je nešto s čime bi ljudska bića trebala dolaziti u paketu.

Mislim da mi, kao ugrožena, neshvaćena, obespravljena i kakva god želite manjina, trebamo biti dvostruko oprezniji u našim istupima, bez obzira istupamo li ispred neke organizacije, web site-a ili kao pojedinci. Čak mislim da i svi mi kao pojedinci snosimo određeni dio odgovornosti prema našoj manjini. Vjerujem da se mnogi neće složiti s time, te da oni odgovaraju samo za svoje postupke i za ničije druge.

I zaista, predstavljamo li u životu zaista samo sebe? Ili imamo i određenu odgovornost prema skupini čiji smo dio? Zar baš sve što nam je na umu trebamo staviti na papir ili na blog ili izgovoriti u nekoj opskurnoj trash emisiji na televiziji?

Živimo u realnom, a ne nekom idealnom svijetu, pa se u skladu s time trebamo i ponašati. Kako sam uvijek htio-ne htio ponosan (iako te ne pokazujem mahanjem zastavama i pucanjem iz kalašnjikova) na sportske i ine uspjehe naših ljudi, tako me uvijek pogodi kada neki Hrvat napravi neku pizdariju u svijetu i doživim to skoro pa kao sramotu i za samoga sebe.

Možda će nekome biti smiješno, ali kada god sam u inozemstvu dvostruko sam oprezniji kako ću se ponašati jer mi je uvijek u kutku mozga misao da moje ponašanje tamo u nekoj stranoj državi utječe, istina u vrlo maloj, ali ipak u nekoj mjeri, na mišljenje prema Hrvatima i našoj domovini. Možda nekima nije stalo, neki govore da im nacija ništa ne znači, da su se slučajno rodili tamo gdje su se već rodili i da predstavljaju samo sebe. Ne tvrdim da je to pogrešan pristup, samo tvrdim da nisam takav i ne osjećam se tako.

Na potpuno isti način, samo još više osobnije, doživljavam stvari u koje su upleteni homoseksualci. Kako sam ponosan na recimo Dražena Ilinčića ili Dorina Manzina, iako ljude ne poznajem niti sam ih ikada u životu vidio, tako osobno doživljavam i svako drugo pojavljivanje homoseksualca u javnosti. Zbog toga me zna zasmetati ako ponašanje nekog homoseksualca doživim kao moguću nepotrebnu provokaciju koja će samo produbiti predrasude prema nama. I ne mislim tu na feminiziranost, gay pride i slično, nego na neke opće prihvaćene društvene norme ponašanja. Neke stvari bi možda zaista trebale ostati između četiri zida, i to nema veze s homoseksualcima, nego s ljudima općenito.

Zapravo i prije ove ankete razmišljao sam o tim stvarima. Htio ja ili ne, ovim mojim blogom ipak na određeni način predstavljam sve homoseksualce. Možda zvuči pretenciozno, ali nadam se da razumijete što želim reći. To je i bio jedan od razloga što sam ukinuo rubriku «18+». Zapitao sam se, što ako na primjer roditelji nekog njima tek outanog gay sina odu na internet saznati nešto više o homoseksualnosti i upišu u Google «gay» ili "homoseksualnost"i tamo, među prvim rezultatima, nađu ovaj blog iz kojeg mal-mal iskaču kurci i šupci? Odnosno, iz kojeg su do nedavno iskakali... Ah ta dobra stara vremena... Neće li im to samo biti dokaz da je homoseksualnost nešto loše i nemoralno, da su homoseksualci seksom opterećeni perverznjaci? Možda neke među vama i zabavljaju moji nazovi tekstovi, ali ne činim li zapravo više štete nego koristi?

Evo, baš bi mi sada na ovom mjestu legla jedna dobra, napaljena, prostačka i vulgarna fotografija. Jedva se suprežem da ju ne stavim... A tako bih rado... Mislim ono, čisto ilustracije radi, da bude jasnije o čemu pišem... Ali neću.. Trudim se... Na odvikavanju sam.

Druga je stvar pitanje što je uopće nemoralno. Je li pornografija nemoralna? Je li slika dignutog kurca nemoralna? Je li nemoralno, ili možda čak i samo nepristojno, napisati riječ «kurac»? Je li nemoralno pisati o seksu? Je li nemoralno pisati o svojim seksualnim maštarijama? Je li seks nemoralan? Je li seks samo zbog čistog zadovoljstva nemoralan? Ako i je, bojim se da bi dobar dio populacije, bez obzira gay ili strejt, u tom slučaju bio nemoralan, pogotovo onaj gay dio jer naši seksualni odnosi zaista nemaju drugu svrhu osim čistog zadovoljstva. Ili možda i imaju? Možda im je smisao emocionalno zbližavanje dva ljudska bića koja se vole?

Bojim se da su to sve pitanja na koja nema jednoznačnih odgovora, no činjenica je da živimo u društvu u kakvom živimo. Nemojte misliti da si nešto umišljam, da je moj blog «nešto», ali svjedno ipak osjećam određenu dozu odgovornosti. Siguran sam da će se neki zapitati, na što bi tek ličio ovaj blog da ne osjećam nikakvu odgovornost, da nemam nimalo srama? O kakvim bih tek onda razvratima ili banalnostima pisao?

Možda je moje popuštanje zapravo kukavičluk, prepuštanje liniji manjeg otpora, samosputavanje, robovanje konzervatizmu, pa možda čak i autohomofobija (u što zaista sumnjam), ali to je moje mišljenje i ne mogu si pomoći.

Ma zapitao sam se i što to meni treba? Koja je svrha objavljivanja pornografskih sadržaja? Zašto to radim? Pa koliko to imam godina? Jesam li ja napaljeni tinejdžer ili čovjek u ozbiljnim godinama? Pa naravno da i strejt muškarci svih uzrasta vole pornografiju, pa naravno da i oni pomisle na seks svakih 7 sekundi, pa naravno da oni međusobno uglavnom pričaju o seksu, pičkama, sportu i automobilima (čast iznimkama), ali svejedno nešto i nisam baš primjetio da se često zamaraju na svojim blogovima o stvarima kojima se ja zamaram. Je li to zbog toga što nemaju problema sa svojom seksualnosti, odnosno društvo u kojem živimo nema problema s njihovom seksualnosti? Za razliku od naše seksualnosti… S kojom društvo ima i te kakvih problema. Ili možda ne posjećujem dovoljno strejt blogove?

Da, najlakše je druge kriviti. Nisam ja kriv, krivo je društvo, krivi su ljudi oko mene. U stvari ja uopće nisam seksom opterećeno homoseksualac, odnosno možda i jesam, ali nisam ja kriv. Društvo me takvim napravilo.

Istine radi, treba reći da nisu svi strejteri sveci. Evo, sigurno ste sada ostali šokirani ovom konstatacijom. No ne tvrdim to bez osnove, jer imam i dokaz. Priznajem da mi prijatelji ponekad inbox natrpavaju pornografijom. Strejt pornografijom, da se razumijemo. I radi se o strejt prijateljima, da se opet razumijemo. Sve sami ozbiljni obiteljski ljudi, sa svojim ženama i djecom, psima i okućnicama, karavanima i jednovolumenima, dobro plaćenim poslovima i sa svojim nedjeljnim misama. I svejedno mi zatrpavaju inbox pičkama i kurcima, jebanjem i pušenjem. Valjda misle da mi se to sviđa. Ili me možda žele izliječiti?

Ali zanimljivo je postojanje tih dviju različitih mailing lista. Jedna u koju su uključene i njihove žene, kolegice, prijateljice, i ova druga u kojoj su adrese samo nas muških prijatelja i kolega. Tajni muški klub. Tješim se da je sve dobro dok sam u ovoj muškoj listi. Ako me prebace u žensku, e to bi već bio problem. Očito je da i oni baš nisu imuni na te stvari te da i za njih onih sedam sekundi itekako vrijedi. Ali oni barem biraju vrijeme i mjesto i pred kim će razotkriti svoje interese. Za razliku od nekih…

Izgleda da mi nema druge nego i dalje balansirati na rubu pornografije, prostakluka, banalnosti i apsolutnog nedostatka ikakvog smisla. Valjda mi je tako zapisano. Možda je to nama tako zapisano? Možda mi stvarno jesmo takvi? Ali barem se trudim… Tješim se. Trudite li se i vi? Trebamo li se uopće truditi?

I ako ima neki strejter ili strejterica koji ovo čita, želim vas zamoliti da me ne shvaćate ozbiljno, da ne sudite svim homoseksualcima na osnovu mojih lupetanja.

Želim vas uvjeriti da nisu svi homoseksualci kao ja. Ima još i puno gorih. :-)