Michael Cunningham: Dom na kraju svijeta + bonus

Pročitah još jednu knjigu za koju biste mogli biti zainteresirani. Radi se o knjizi Michaela Cunninghama «Dom na kraju svijeta». Opet je u pitanju gay tematika. Kako me nešto krenulo čitanje u zadnje vrijeme, odlučih otvoriti posebnu temu «čitaba», gdje ćete povremeno moći pročitati kakvu sam to novu pedersku knjigu pročitao. Tko zna, možda bude nešto i onih nepederske vrste.

Uvijek prije čitanja nastojim nešto malo više doznati, kako o samoj knjizi, tako i o autoru.

Cunningham je rođen 1952. g. u Ohiou, a živi u New Yorku. Iako je i sam gay i u vezi sa svojim partnerom već 18 godina, ne voli kada ga se naziva «gay piscem», iako ipak priznaje da to što je gay u mnogočemu utječe na njegov rad. Danas se smatra jednim od najznačajnijih američkih suvremenih pisaca.

U knjizi se opisuje odrastanje dva dječaka iz Clevelanda, introventiranog i nesigurnog Jonathana i zgodnog i neartikuliranog Bobbya, preko osnovne i srednje škole, a zatim i njihov odlazak u New York gdje upoznaju deset godina stariju Clare s kojom će zajedno živjeti i ostvariti neku vrstu veze u troje. Njih dvojica još u djetinjstvu postaju nerazdvojni prijatelji, a kasnije to prijateljstvo izrasta u nešto puno veće i složenije.

Radnja romana nije napeta, više je to onako inteligentno napisana priča o međuljudskim odnosima ispričana u prvom licu nekoliko glavnih likova, koje se mijenja u svakom poglavlju što daje posebnu draž i daje nam poglede iz različitih kuteva. Malo me zasmetalo što sva lica pripovjedaju gotovo u istom stilu, iako se radi o potpuno različitim karakterima, pa sam se povremeno morao i podsjećati tko u tom trenutku zapravo pripovijeda radnju.

Volim takve priče i takve filmove. Onako, baš ljudske, tople, dirljive, stvarne... I kraj romana je takav. Dirljiv i prozračan, neizrečen, ali dovoljno jasan. Kraj koji ipak svakome ostavlja mogućnost da samostalno donese neki zaključak. Kraj kakvog sam i priželjkivao.

Iako je riječ o laganini priči, sam roman ne bih nazvao laganim štivom mada sam stranice jednostavno gutao. Možda laganini nije prava riječ, jer ipak se radi o bitnim životnim trenucima, ma koliko oni izmišljeni bili. Čitao sam je kad god bi našao malo vremena i teško mi ju je bilo ispustiti iz ruku. Sviđa mi se Cunninghamov stil pisanja, tečno, sjetno, na trenutke i prilično zahtijevno. Za mene ponekad i prezahtijevno. Ali radim na tome.... Likovi su besprijekerno karakterizirani i činilo mi se da ih i sam dobro poznajem.

Unatoč svemu tome, nešto mi je nedostajalo, ali ne mogu reći da je to bilo u nekom negativnom smislu. Nisam se uspio identificirati s radnjom niti likovima, kao što je to bio slučaj kod Rumunja. Kod Rumunja sam se bukvalno borio sa stranicama i intelektualnim masturbacijama Bendersona i teško, tj. sporo sam ga čitao. Uzeo bih knjigu prije spavanja, jedva pročitao jedno poglavlje i već bih utonuo u carstvo snova. Ali me zato knjiga držala, razmišljao sam o njoj, cijelog me okupirala, i dok sam je čitao i nakon što sam završio. Kako sam već i napisao, sigurno ću je još jednom pročitati.

Kod Cunninghama je to pomalo izostalo. Ne znam u čemu je stvar i nisam siguran je li to uopće neka mana. Možda je u pitanju što se ovdje radi o fikciji, a ne o stvarnom životu, iako Cunningham kaže da je u lik Jonathana ugradio nešto autobiografskih elemenata. Kod Rumunja mi je stalno bilo u glavi da se to zaista i dogodilo i nekako mi se bilo lakše identificirati s likovima i radnjom, iako moj život nema nikakve veze sa samom radnjom.

U ovom pak romanu, iako bih možda i našao neke sličnosti sa samim sobom, identifikacije s likovima je izostalo. Nisam proživljavao njihove misli i osjećaje, mada sam ih u dušu poznavao i shvaćao. Više sam bio kao netko sa strane, možda neka muha na zidu koja ih prati kroz život i koja sa velikim zanimanjem promatra što se u njemu odvija.

Ali ono što mi se čudno dogodilo je da sam se na neki način identificirao s Cunninghamom, autorom. Call me stupid ili što god, dok sam čitao njegove redove mogao sam osjetiti neku povezanost. Iako je sve to ipak fikcija, čitajući nečiji tekst možete steći dojam o kakvoj se osobi radi. A dojam koji sam dobio o Cunninghamu je nešto posebno.

Po knjizi je i snimljen istoimeni film 2004. g. (A Home at the End of the World) Nisam ga gledao, ali svakako bih rado. Pogotovo što u njemu glumi fucking nevjerojatno seksi Colin Farrel i to, naravno, u ulozi Bobbya. Colin je jedan od onih rijetkih frajera zbog kojih bi bio u stanju ostaviti mog dragog. Samo malo, mislim da me dragi zove... Evo me, na Internetu sam. Ma, neee, ne faćkam frajere i ne gledam 8===D (2. put) od 20cm, bez brige, samo ti nastavi kuhati ručak.

Gledajući tko sve glumi u filmu, mislim da je odabir glumaca bio savršen. Colin Farell je baš pravo utjelovljenje Bobbya, kao što je i Dallas Roberts Jonathana. Dallas me čak malo podsjeća na samog autora, ako ga možete zamisliti kako je izgledao u mladim danima (slika ispod). Već sam napisao kako je autor rekao da je unio malo autobiografskih elemenata u Jonathanov lik.



"Dom na kraju svijeta" je pravi, ozbiljni, čistokrvni gay roman kojeg bih bez zadrške preporučio svima koji ipak traže neko malo ozbiljnije štivo, a ne samo petparački (gay) ljubavni roman.

Knjigu možete kupiti u Algoritmu (NAJ biblioteka) po simboličnoj cijeni od 29kn. I još k tome niti naslovnica nije previše provokativna. Ali zamislite samo koliko je vremena potrebno da netko napiše knjigu od preko 300 stranica? Koliko je samo potrebno sati? I kako onda to može koštati samo 29kn ili točno dvije kutije Ronhilla? I znam da se radi o reizdanju s Večernjim listom, ali svejedno.


Bonus - "Sati"

Nisam se tu zaustavio. Kako mi se knjiga svidjela, odlučio sam pročitati još jednu Cunninghamovu knjigu. Možda je pogrešno ovu knjigu staviti kao “bonus”, jer ipak se radi o knjizi koja je dobila Pulitzerovu nagradu.

I po ovoj knjizi snimljen je istoimeni film (The Hours, 2002.) s Nicole Kidman u glavnoj ulozi.

Knjiga je homage Virginiji Woolf, jednoj od najznačajnijih engleskih i svjetskih književnica, koja je na kraju poludila i počinila samoubojstvo. Nisam pročitao ništa od Virginije, tako da ne mogu suditi o provlačenju njezinih motiva u “Sate”, iako je prilično očito (osim toga tako sam negdje i pročitao) da je utjecaj u prvom redu preko njezinog romana “Gospođa Dalloway”, kao i preko njezina vlastita života odn. onoga što Cunningham zamišlja kakav je on mogao biti. Možda jednom i pročitam taj roman. Ma sigurno bi užitak čitanja ove knjige bio veći da sam pročitao "Gospođu Dalloway", ali čak i bez toga knjiga je u potpunosti razumljiva. Ako je i vi niste pročitali, nemojte da vas to obeshrabri.

Roman govori o jednom danu u životu tri potpuno različite žene koje su živjele u tri različita doba, a čije su sudbine na neki način usko povezane. Virgina Woolf na početku 20. stoljeća, uzorna domaćica gđa. Brown nakon 2. svj. rata i gđa. Vaughn na kraju 20. stoljeća. Ne bio Cunningham pravi homoseksualac, u priču su utkani mnogi homoseksualni motivi i likovi, počevši od gđe. Vaughn koja živi sa svojom partnericom i organizira zabavu za svog gay prijatelja koji umire od AIDS-a, ali slični motivi prisutni su i u životima ostale dvije žene.

Što da kažem, knjiga mi se jako svidjela i kao u prethodnoj, gotovo sam je progutao. Kao i kod "Doma na kraju svijeta", i ovdje uranjate u mozak likova i čitate njihove misli koje sad skaču tu, sad skaču tamo, možda baš onako kako se taj proces odvija i u našim glavama. Opet je tu prisutan Cunninghamov stil, opet je to malo profinjenije i zahtijevnije štivo. Ne tvrdim da sam ja profinjen i zahtijevan, dapače. Možda bih samo takav želio biti pa samog sebe podsvjesno uvjeravam da mi se upravo takav način pisanja sviđa.

Uostalom, nemojte uzimati za ozbiljno ovo što ja ovdje pišem. Cilj mi nije pisati ozbiljne recenzije knjiga. Za to jednostavno nisam potkovan. Tko sam uostalom ja, netko tko je nekada volio čitati, pa čitavu jednu vječnost nije niti taknuo knjigu, pa onda opet malo čitao, pa opet godinama ništa, pa unazad koju godinu opet uzme u ruke koju knjigu. Ovo ovdje su samo moje impresije koje će možda nekome pomoći odlučiti se ili ne odlučiti se nešto pročitati.

I ovu knjigu možete kupiti u Algoritmu za 29 kuna. Smiješno. Ali ne bunim se.

Klikni za ostatak posta...

Bez milosti

Znam da od mene niste očekivali da gledam Big Brother. Ne od jednog tako produhovljenog i dubokoumnog blogera. Ma oni koji čitaju između redaka dobro znaju da je to zapravo hrpa prazne slame i da se od mene baš to i moglo očekivati.

Što da vam kažem. Lijepo sam pripazio da večeram prije osam. Naravno i da operem suđe, jer si je moj dragi uvrtio u glavu da ako on kuha, ja trebam oprati suđe. Svašta. Čak sam i Dnevnik zbog toga propustio, ali ne brinite, ne i vremensku prognozu. Tako vam je kod nas starijih, vremenska prognoza je udarna vijest.

Utočio sam si čašu crnog vina (pokušavam postati što je više moguće profinjeniji, za sada sam još samo na Merlotu, ali polako škicam na policama i boce od preko 100 kn), iskamčio dozvolu od dragog da donesem cigarete i pepeljaru pred televizor (teško žabu u vodu natjerati) i zauzeo 3/4 kauča. Moj moto je oduvijek bio, use, nase i podase, pa tek onda svi ostali.

Neću sada ulaziti u detalje, ionako ste svi gledali, osim ako ste bili spriječeni neodgodivim obvezama. Skoncentrirati ću se samo na nekoliko važnijih detalja.

Tonka – simpatična kao i uvijek. Moj dragi je čak pitao, možemo li si kupiti jednu takvu za po doma. Uz Tonku se ovijek sjetim one njene neponovljive scene kada se od smijeha doslovno upišala nekome (zaboravio sam kome) na leđa i njene izjave "Sada će me cijela Hrvatska pamtiti po pišanju". I naravno tu je bila i nezaboravna Bilja.
Hrvoje – svaka čast na hrabrosti. Treba imati muda. Iako je diva, ima ih na pretek. Muda mislim. No u njegovom slučaju izbor i nije tako veliki, osim možda uopće ne prijaviti se na Big Brother. Jer stvari su tako očite. Dragi i ja smo se valjali od smijeha. Koliko sam primjetio i ostali stanari. Tužno zapravo.
Arsen – ajme... I ja bih se igrao picigin s njim. Možda ne na Bačvicama, ali loptice bi svakako bile u igri. Ili bih se penjao s njim. Po nečemu.
Stipe – opet ajme... Ali nešto malo manjim intenzitetom nego kod Arsena.
Goran – e s njim bih i na kavu rado otišao.

Nemojte mi zamjeriti što o ženskim stanarkama još nisam stekao neki poseban dojam. U ovoj prvoj emisiji usredotočio sam se isključivo na vizualne podražaje koji posebno dolaze do izražaja među plahtama. Ali čini mi se da i među stanarkama ima zgođušnih. Mislim, nisam ekspert za te stvari, pa me nemojte hvatati za riječ.

Bile su i dvije stvari koje su me pomalo i zabrinule. Tri zapravo.

Prije nego je Hrvoje ušao u kuću, rekao sam dragom, pazi sada kako će uplašeno ciknuti kada se upali bakljada. Vrisak koji je nakon toga uslijedio, kao i odgovarajuća koreografija, može otići ravno u anale televizije u Hrvata. Usudio bih se čak reći da je za nas to bilo isto ono što je coming out Ellen DeGeneres bio za Amerikance. Ili Will&Grace.

Kada je u kući zazvonio telefon i kada je Hrvoje trebao izabrati tri muška stanara i tri ženske stanarke koji će dijeliti s njim spavaću sobu, ja sam kao iz topa izvalio: Arsen, Stipe i Goran. Naravno da je Hrvoje nekoliko sekundi nakon toga odabrao Stipu, Arsena i Gorana. U redu, poredak je bio malo drugačiji, ali mentalitet tetke je ostao isti.

I treća stvar. Ujedno i najozbiljnija. Mom dragom se najviše sviđa onaj mali jado iz Slavonskog Broda koji želi postati sportski komentator. I što to onda govori o meni? Zar to znači da sam cijelo vrijeme bio u zabludi kada bih se pogledao u zrcalo i u odrazu vidio Arsena?

Klikni za ostatak posta...

Nikada nije kasno

Evo jedan post za sve vas koji se žalite da ste prestari, da je prekasno da napravite nešto od svog života, tijela, štogod.

Španjolka María Amelia López je sa svojih 95 godina vjerojatno najstarija blogerašica na svijetu.



U svom prvom postu kaže:

“Zovem se Amelia i rođena sam u Muxíai (Coruña – Španjolaska) 23. Prosinca 1911. Danas mi je rođendan i od unuka, koji je inače vrlo škrt, na poklon sam dobila blog”.

Eto, i tako Amelia već osam mjeseci uredno šiba postove pune humora, nostalgije, topline i optimizma (a ne kao neki, nećemo sad o imenima). Ova bakica i prabakica postala je pravi globalni hit i posjetitelji joj ostavljaju poruke na svim mogućim jezicima svijeta. Problem je jedino što piše na španjolskom.

Bakica ima i dobar savjet, kojeg bi svi mi, bez obzira na godine, trebali poslušati:

“Trebate živjeti život, a ne sjediti u fotelji i čekati na smrt”.

Ili sjediti u fotelji i pisati blog, rekli bi zlobnici. Ili čitati tuđe blogove, rekli bi oni još zlobniji!

A mis 95 Anos (U mojoj 95. godini). Članak Guardiana.

Klikni za ostatak posta...

Prijatelji

Nemam nešto puno prijatelja. Najbolji prijatelji su mi još oni iz srednje škole. Njih nekoliko s kojima sam proveo mnogo vremena, s kojima sam izlazio, putovao, i koje, čini mi se, dobro poznajem. U svakom slučaju više nego oni mene.

Nikada nisam imao žensku prijateljicu na način kako je uvriježeno mišljenje da ih „mi” imamo. Uvijek su to zapravo bile cure (sada žene) mojih muških prijatelja. I s njima uvijek sam se odlično slagao. Čak neke od njih traže i savjete od mene, ne u vezi uređenja stana ako ste to prvo pomislili, iako ima i toga, nego glede njihovih muževa, mojih prijatelja. Uglavnom, vrlo zajebana situacija. Najbolje mi je kada mi dođe frend i žali mi se na ženu, pa onda nakon 15 minuta dođe i ona da mi se požali na njega. A ja samo klimam glavom i suosjećam s oboje.

Zapravo mislim da sam djelomično i svjesno držao distancu od žena iz dva razloga. Prvo kako se neka ne bi zaljubila u mene (koliko god to nevjerojatno zvučalo, bilo je i toga, unatoč svim mojim naporima), a kao drugo da izbjegnem taj stereotip kako se homoseksualci druže sa curama. Iskreno, najbolje se osjećam u miješanim društvima. Na taj način se osjećam najsigurnije. Nema onih tipično muških priča o ženama i seksu (o čemu ja apsolutno nemam ništa za reći), ali nema ni onih tipično ženskih priča o kojima također nemam puno toga za reći.

Ima i jedna stvar vezano uz moje muške prijatelje. U njima uopće ne vidim seksualne objekte. Iako svakog muškarca kojeg upoznam prvo svjesno i nesvjesno ocijenim prema njegovom seksipilu, prijatelje uopće ne gledam u tom svijetlu. Bilo je i slučajeva da mi je za oko zapeo neki tip, no nakon što bi se sprijateljili izgubio bih svaki interes za njega u smislu fizičke privlačnosti.

Takav je bio slučaj i sa mojim najboljim prijateljem. Baram ga ja smatram mojim najboljim prijateljem. Nismo si nikada zaista i izgovorili te riječi. Meni je došlo nekoliko puta da mu kažem, čuj, ti znaš da si mi ti najbolji frend? Ali nikada nisam. Osjećao bih to kao neku vrstu izdaje prema našim ostalim zajedničkim prijateljima. Ispalo bi, kao da njih manje volim.

Naše prijateljstvo traje duže od 20 godina i mogu reći da je to baš ono prijateljstvo kada se kužite u skoro pa u svemu. Ili je bar tako nekada bilo.

Sjećam se, nekada jako davno dok smo još bili tinejdžeri, kako sam ga primjećivao dok se još uopće nismo poznavali i uvijek bih pomislio, uf što je ovaj frajer jebeno dobar. Igrom sudbine upoznali smo se i postadosmo najbolji prijatelji. Nakon toga više ga nikada nisam gledao u tom svijetlu.

Sada mi je i sama pomisao da bih se s njime mogao poseksati potpuno odbojna. Isto kao i pomisao na seks sa ženom. Iako je on još itekako zgodan. Zapravo pomisao na seks sa ženom nije mi odbojna. Radi se o potpuno nemogućoj situaciji jer, pogledajmo činjenici u oči - ne diže mi se na njih. Žene me seksualno privlače otprilike jednakim intenzitetom kao i Borislav Škegro. Ili Zdravko Tomac. Dakle, nula bodova. S njim je drugi slučaj. Pomisao na seks s njim mi je gotovo pa incestuozan. A tako je i sa svim ostalim mojim muškim prijateljima.

On ne zna za moje sklonosti i da živim s muškarcem već 10 godina. Kako je to moguće? Pa sve je moguće. Vjerojatno i sumnja da sa mnom možda nešto „nije u redu”, ali me nikada, apsolutno nikada, nije ništa pitao, niti davao bilo kakve naznake da sumnja. I dok je on mijenjao cure, ženio se i pravio djecu, ja nisam nikada ništa od toga radio. Mislim si, ako nikada ništa nije posumnjao onda mora da je lud, jer znam da glup, slijep, nijem i gluh nije. Pa mi smo toliko vremena proveli zajedno, o zajedničkim putovanjima i ljetovanjima da i ne govorim.

Nismo nikada previše niti pričali o curama, a kamoli o seksu. Kada bi bili nasamo, znao bi on ponekad, iako rijetko, komentirati cure, kako to muškarci obično rade, a ja uzvratio reda radi, kako on ne bi ništa posumnjao. Ali sada, kada se sjetim takvih situacija, moji mi nevješti pokušaju glumljenja srejtera tako jadno i patetično izgledaju.

Kada je i ostatak društva bio oko nas, on se ponašao drugačije i puno otvorenije komentirao ženski spol. Valjda je nekako znao da mi to nije tema u kojoj se osjećam doma, pa to nije niti forsirao kada bismo bili nasamo. Mada moram priznati da moji muški prijatelji nikada međusobno nisu previše razgovarali o seksu. Što je meni sasvim odgovaralo.

Moram s nostalgijom konstatirati da vrijeme čini svoje. Mi smo sada odrasli ljudi. On ima svoj život i svoju obitelj, ja imam svoj život. I naš odnos više nije kao nekada. Nema više one lakoće prijateljevanja. Danas su one neugodne šutnje postale doista upravo to – neugodne šutnje. Situacije kada vam se po glavi motaju misli kako biste trebali konačno na silu nešto progovoriti i prekinuti muk. Uvijek u tim trenucima pomislim kako nekada nije bilo tako. Što se promijenilo? Gdje je nestala ona naša veza? Siguran sam da i on tako osjeća, jednostavno vidim po njemu. Nekada smo znali satima prosjediti uz kavu i ne obazirati se ako u nekom trenutku baš i nismo imali teme za razgovor. To je tada bilo tako jednostavno i prirodno.

Više se niti ne viđamo toliko kao prije. Naravno da je to normalno, obzirom na naše godine i različite životne situacije. Češće se čujemo telefonom. Obično on nazove. I ne treba mu neki poseban razlog. Jednostavno nazove da se čujemo i neobavezno popričamo o nekim običnim svakodnevnim stvarima. Ja puno rjeđe nazovem. I grizem se zbog toga. Ali bojim se nečega, ne znam čega, da ne budem dosadan, nečega drugoga. Ne znam.

I kada se nađemo, češće je to na njegovu inicijativu. Ja osjećam neku distancu. Ne prema njemu, nego imam neki glupi osjećaj da nemam pravo odvajati ga od žene i djece. On ima svoje obveze, treba vozikati djecu u školu, vrtić, na treninge, treba pokositi travu u dvorištu... Nekako mi je uvijek u kutku mozga misao da ja svega toga nemam i da moje slobodno vrijeme nije jednako vrijedno kao njegovo. Naravno da idem kod njih u posjete, ali ne volim biti dosadan, ne volim se nametati, ne volim odlaziti bez poziva, ne volim se sam najavljivati. Čekam da me se pozove.

I nije tu samo stvar u tome da ne želim biti dosadan. Ne mogu to točno objasniti, ali u meni je stalno ta spoznaja da sam gay, da sam drugačiji i od njega i od ostalih. Gotovo kao da sam neko biće s druge planete koji živi nekim neobičnim životom. Osjećam se kao da bih trebao biti gotovo zahvalan što se netko uopće želi družiti sa mnom. Oni svi imaju svoje obitelji, ali oni ne znaju da i ja imam nekoga. Ne želim izgledati u njihovim očima kao neki osamljeni patetični čudak koji ih gnjavi da se druže s njim, a još manje da se druže sa mnom iz samilosti.

Ma ajmo se naći s njim, on je sam, ma idemo ga pozvati na večeru da konačno i on nešto kuhano pojede...

Oni ne znaju da nisam osamljen i da svaki dan imam nešto kuhano za pojesti. I to čak dva puta. Jednom na poslu, a drugi put doma. A ja bih se jednostavno volio s njima češće družiti zato što mi je ugodno sa svima njima. I zato što ih volim.

Zanima me gdje će biti naše prijateljstvo za 10 godina. Ako doživimo te godine.

Ne znam kada ću mu reći, ali znam da ću mu reći. Sada još nisam spreman, ali to je jedna od stvari kojima se najviše radujem i koje se ujedno i pribojavam. Onaj trenutak kada ću mu reći. Želim vidjeti njegovu reakciju. Želim da me, nakon više od 20 godina što smo najbolji prijatelji, konačno i u potpunosti upozna. Jednostavno želim staviti na kušnju naše prijateljstvo i želim vidjeti kamo će ono nakon toga otići. Ako i ode u nepovrat, opet mi neće biti žao. Možda zvuči okrutno, ali ne mislim ništa loše niti zlobno.

Želim vidjeti jesmo li zaista bili ono što mislim da smo bili i što još uvijek, na neki drugi način, i dalje jesmo – najbolji prijatelji. Želim vidjeti je li on zaista ono što mislim da jest. Jedno dobro i pristojno ljudsko biće. Želim vidjeti može li me prihvatiti u cijelosti. Jer ja se nisam ništa pretvarao, osim vezano uz znate već što. Ona osoba koju on (možda) smatra svojim prijateljem zaista postoji.

To mu i dugujem. Na neki način osjećam se neiskreno i kao lažov. Mislim da on ima pravo znati tko je zapravo njegov najbolji prijatelj na kojeg je potrošio zadnjih 20 godina. Bojim se da će pomisliti, kada mu jednom kažem, da je tih 20 godina potrošio na nekoga tko toga nije bio vrijedan. Pa ako tako i bude, opet mi neće biti žao. Svjestan sam moguće žrtve. Već sam se i pripremio na to. Savjest će mi biti mirna.

Evo upravo sam pročitao ovaj post, kako uvijek i činim bar nekoliko puta ne bih li ispravio sve moguće tipfelere i greške. Znam što sada mislite, ako je ovo pregledano i ispravljeno, kako tek izgleda na početku. Pravopis mi nije jaka strana. Često nešto ponovno pročitam mjesecima nakon što sam to objavio. I svejedno opet nađem hrpu grešaka.

No ono što želim reći je da mi se sada ovaj post nekako čini onako tužnjikav. Ali ja se ne osjećam tužnjikavo. Ne žalim za ničim u svom životu. Odluke sam u životu donosio sam, možda bih sada ponešto i drugačije napravio, ali za ničime ne žalim. Zadovoljan sam životom. Zadovoljan sam svojim odlukama.

Ali već neko vrijeme osjećam se kao da sam na nekoj prekretnici. Kao da mi je više dosta tog glumatanja. Želio bih konačno biti ravnopravan sa svima. Želio bih konačno jednom povesti i mog dragog kod prijatelja na nedjeljni ručak. Ili ako me nisu u stanju takvog prihvatiti, želio bih to onda i znati. Pa da zatvorim to najljepše poglavlje iza sebe i krenem u neko novo. Možda još i ljepše.

Pa što me onda spriječava da im kažem? Nemam blage veze. Nešto me koči. Možda strah od odbacivanja, možda nešto drugo. Nisam siguran ima li o tome uopće smisla razmišljati. Već ću znati kada bude vrijeme. Ako ikada bude.

Shvatio sam da zapravo i jesam malo usamljen. Jebem mu, 100 puta sam rekao da ne treba previše razmišljati. Čovjek si samo stvara probleme tamo gdje ih do maloprije nije bilo.

Nedostaje mi onaj tip prijateljstva gdje možemo nas dvojica funkcionirati kao par. Moj dragi i ja živimo kao na pustom otoku. Nemamo zajedničkih prijatelja, pa čak niti onih gay. Imamo jednog, koji je u stvari njegov prijatelj i koji niti ne živi u Hrvatskoj. Tako da ga vidimo možda jednom ili dva puta godišnje.

Mislim da ću možda negdje staviti oglas. Dva netipična homo geja, skoro 4 banke svaki, ali mladi u duši, svaki vuće na svoju stranu, iako su obje pomalo dosadne, u vezi već skoro jedno cijelo desetljeće, traže normalan homo par za čedno prijateljsko druženje. Promiskuitetni, feminizirani i lažovi isključeni. Slika lica obavezna. Ostalo dijelovi tijela po želji. Diskrecija zagarantirana.

Ovo je samo teoretski oglas. Hoću reći, nemojte ostavljati svoje ponude :-). Kao da bi i bilo zainteresiranih...

Klikni za ostatak posta...

In memoriam

Klikni za ostatak posta...

Sadomazo

Evo danas još jedan post. Kalendarski je u stvari već sutra, ali znate na što mislim. Ne bih postati ovisan o ovom blogu, što možda polako i postajem (get a life, rekli bi neki), ali stvarno sam bio ponukan još nešto napisati.

Ne znam da li će mi itko vjerovati da sam danas prvi puta u životu gledao od početka do kraja emisiju Red Carpet na Novoj TV. Šlatajući po programima, znao sam prije koji puta baciti oko, ali moju pažnju ta emisija nije uspjela održati dulje od 5 ili 10 minuta.

Oni koji me poznaju, a takvih nije puno, znaju da se rijetko iživciram nečime toliko beznačajnim kao neka TV emisija. Nisam se ni sada iživcirao, jednostavno se nisam mogao načuditi količini ljudske gluposti skupljene u nekih sat vremena ili koliko već traje ta emisija.

Razmišljao sam da li da nešto uopće napišem na blogu, je li to uopće vrijedno? Bojim se da ne ispadnem snob, a baš sam danas neke kritizirao zbog toga. Još jedan dokaz da nikada druge ne treba suditi, jer ti se uvijek vrati. Još se više bojim da ne ispadnem neka bitchy tetka. Možda to sve nešto govori o meni. Možda u biti i jesam prikriveni snob i bitchy tetka. Ali nije ovo post o meni, nego o toj nazovi emisiji.

Možda sam večeras jednostavno bio posebno mazohistički raspoložen, pa sam odgledao sve od prve do posljednje minute. Osim nekog jadnog priloga o VIP Music Festivalu na Jarunu, sve ostalo je bilo potpuno negledljivo. Počevši od voditelja i njihovih idijotskih čavrljanja. Ženski dio para je onako klasična zgodna cura bez imalo osobnosti, ali muški dio... Pa to je strašno. Iritantan do boli. Pa zatim ti prilozi. Iva Majoli objašnjava svađu s mužem i je li on bacio prsten u more, je li ga ona pljunula, a on nju ošamario. Onda neka kreatura, neki imitator(ica), na oporavku nakon plastične operacije. Za anale trasha. U anale bi mogao ući i onaj prilog Alke Vuice na jahti s Dikanom. Jednostavno negledljivo. Ali ja sam svejedno i dalje gledao. Pa Danijel Džuli Popović telefonom demantira iz Ljubljane da nije tražio novce od svoje bivše žene da dođe na operaciju svog sina u Zagreb. Bilo još tu bisera koji mi sada više ne padaju na pamet. E da i onaj neki Fashion-guru...

Još mi je gorak okus u ustima od gledanja. Ili je to, ili se možda radi o tome što sam danas popušio skoro dvije kutije cigareta. Mislim da osjećam i laganu mučninu.

Zaista se pitam tko propušta u javnost takvo smeće? Smeće je preblaga riječ jer se u njemu može naći i poneka korisna stvar. Možda govno? I s govnima je isto. Ponešto je i dalje iskoristivo. Jednostavno nemam riječi (osim ovih nekoliko što sam ovdje napisao).

Drugi puta kada ponovno osjetim napadaj mazohističkih sklonosti, jednostano ću iz ormara izvaditi bičeve, lance i kvačice. To je puno bezbolnije.



Laku noć svima.

Klikni za ostatak posta...

Dizajn vs. funkcionalnost

Nisam zadovoljan s našim stanom. Zapravo stan je, tehnički gledano, moj, ali nakon deset godina zajedničkog života moje-tvoje malo gubi smisao. Evo još jedne nepravde. Da se meni smisli, mogu ga sutra izbaciti na ulicu i nikome ništa. Godine zajedničkog života ne bi ništa značile.

Kada kažem da nisam zadovoljan, prvenstveno mislim na uređenje. Stan kao takav mi je OK. Dobra lokacija, dobar raspored, prilično kvalitetna izgradnja, OK susjedi (svatko gleda svoja posla što mi je najbitnije). Ono što mi nedostaje je onaj neki osjećaj topline, osjećaj da tu netko zaista i živi.

Gotovo sav namještaj je kupljen na brzinu, s misli da je to samo privremeno, dok se ne kupi nešto bolje. I to je najveća greška. Obično se dogodi da to privremeno potraje desetljećima.

Često razmišljam da kupimo nešto novo, ali nikada to ne činimo. Lijenost, nedostatak novaca, glavni su razlozi. Treba uložiti malo truda u sve to. Potrebno je prevaliti kilometre od salona do salona, od buvljaka do bovljaka, a to mi se jednostavno ne da. I da bih nešto kupio, to mi se mora baš svidjeti, a ne da bude “ajde, kada nema ništa bolje”.

Uz sve to, iskreno nemam baš ni viziju što bih zapravo htio. Moj dragi ima neku viziju, samo što to na žalost nije i moja vizija. Na sreću on ne forsira svoje želje jer je uvijek tu ona nikada izgovorena rečenica “Ipak je to tvoj stan, tvoja je zadnja”.

Ponekad je dovoljan i jedan mali komad namještaja ili neki detalj da promijeni cijelu atmosferu u prostoriji. Meni se zapravo čini da ja za to jednostavno nemam smisla.

Ali naletio sam na jednom blogu na savršeni komad namještaja kojeg bih i sam, ne trepnuvši, odmah kupio i za kojeg sam siguran da bi se idealno uklopio u našu dnevnu sobu. Što kažete, nije li ovo savršeni stolić za dnevnu sobu?



Pogledajte samo taj sklad linija, to savršenstvo oblika. No priznajem, ima i nedostataka. Možda je dizajner malo pretjerao u svojoj želji za savršenstvom linija nauštrb funkcionalnosti. Evo recimo, bio bi malo problem odložiti na stolić vruću šalicu s kavom ili čajem.

Ali s druge strane stolić ima i puno prednosti. Recimo zamislite da prolijete malo pića iz čaše pa da to onda morate polizati sa stola? Ili vidim jedno savršeno mjesto za utaknuti novine kako bi mi uvijek bile nadohvat ruke. A da ne govorim o tome da bi brisanje prašine postalo pravo zadovoljstvo.

Stolić je zapravo multifunkcionalan. Može poslužiti i kao neki moderan ležaj, sofa, otoman, kanape... Ne kanape. Oni imaju tvrde, neudobne naslonjače za ruke. Ovo je definitivno više u stilu otomana ili sofe. Meko, zaobljeno, jednostavno savršeno udobno.

Unatoč minornim nedostacim, rekao bih da se ovdje ipak radi o jednostavno besprijekornom komadu namještaja koji bi oplemenio svačiju dnevnu sobu. Pitanje je samo koliko ste spremni zažmiriti na jedno oko kada je u pitanju funkcionalnost. U ovom slučaju bio bih itekako spreman, samo je problem u tome što bi meni oči bile stalno širom otvorene.

Klikni za ostatak posta...