Michael Cunningham: Dom na kraju svijeta + bonus

09 rujna 2007

Pročitah još jednu knjigu za koju biste mogli biti zainteresirani. Radi se o knjizi Michaela Cunninghama «Dom na kraju svijeta». Opet je u pitanju gay tematika. Kako me nešto krenulo čitanje u zadnje vrijeme, odlučih otvoriti posebnu temu «čitaba», gdje ćete povremeno moći pročitati kakvu sam to novu pedersku knjigu pročitao. Tko zna, možda bude nešto i onih nepederske vrste.

Uvijek prije čitanja nastojim nešto malo više doznati, kako o samoj knjizi, tako i o autoru.

Cunningham je rođen 1952. g. u Ohiou, a živi u New Yorku. Iako je i sam gay i u vezi sa svojim partnerom već 18 godina, ne voli kada ga se naziva «gay piscem», iako ipak priznaje da to što je gay u mnogočemu utječe na njegov rad. Danas se smatra jednim od najznačajnijih američkih suvremenih pisaca.

U knjizi se opisuje odrastanje dva dječaka iz Clevelanda, introventiranog i nesigurnog Jonathana i zgodnog i neartikuliranog Bobbya, preko osnovne i srednje škole, a zatim i njihov odlazak u New York gdje upoznaju deset godina stariju Clare s kojom će zajedno živjeti i ostvariti neku vrstu veze u troje. Njih dvojica još u djetinjstvu postaju nerazdvojni prijatelji, a kasnije to prijateljstvo izrasta u nešto puno veće i složenije.

Radnja romana nije napeta, više je to onako inteligentno napisana priča o međuljudskim odnosima ispričana u prvom licu nekoliko glavnih likova, koje se mijenja u svakom poglavlju što daje posebnu draž i daje nam poglede iz različitih kuteva. Malo me zasmetalo što sva lica pripovjedaju gotovo u istom stilu, iako se radi o potpuno različitim karakterima, pa sam se povremeno morao i podsjećati tko u tom trenutku zapravo pripovijeda radnju.

Volim takve priče i takve filmove. Onako, baš ljudske, tople, dirljive, stvarne... I kraj romana je takav. Dirljiv i prozračan, neizrečen, ali dovoljno jasan. Kraj koji ipak svakome ostavlja mogućnost da samostalno donese neki zaključak. Kraj kakvog sam i priželjkivao.

Iako je riječ o laganini priči, sam roman ne bih nazvao laganim štivom mada sam stranice jednostavno gutao. Možda laganini nije prava riječ, jer ipak se radi o bitnim životnim trenucima, ma koliko oni izmišljeni bili. Čitao sam je kad god bi našao malo vremena i teško mi ju je bilo ispustiti iz ruku. Sviđa mi se Cunninghamov stil pisanja, tečno, sjetno, na trenutke i prilično zahtijevno. Za mene ponekad i prezahtijevno. Ali radim na tome.... Likovi su besprijekerno karakterizirani i činilo mi se da ih i sam dobro poznajem.

Unatoč svemu tome, nešto mi je nedostajalo, ali ne mogu reći da je to bilo u nekom negativnom smislu. Nisam se uspio identificirati s radnjom niti likovima, kao što je to bio slučaj kod Rumunja. Kod Rumunja sam se bukvalno borio sa stranicama i intelektualnim masturbacijama Bendersona i teško, tj. sporo sam ga čitao. Uzeo bih knjigu prije spavanja, jedva pročitao jedno poglavlje i već bih utonuo u carstvo snova. Ali me zato knjiga držala, razmišljao sam o njoj, cijelog me okupirala, i dok sam je čitao i nakon što sam završio. Kako sam već i napisao, sigurno ću je još jednom pročitati.

Kod Cunninghama je to pomalo izostalo. Ne znam u čemu je stvar i nisam siguran je li to uopće neka mana. Možda je u pitanju što se ovdje radi o fikciji, a ne o stvarnom životu, iako Cunningham kaže da je u lik Jonathana ugradio nešto autobiografskih elemenata. Kod Rumunja mi je stalno bilo u glavi da se to zaista i dogodilo i nekako mi se bilo lakše identificirati s likovima i radnjom, iako moj život nema nikakve veze sa samom radnjom.

U ovom pak romanu, iako bih možda i našao neke sličnosti sa samim sobom, identifikacije s likovima je izostalo. Nisam proživljavao njihove misli i osjećaje, mada sam ih u dušu poznavao i shvaćao. Više sam bio kao netko sa strane, možda neka muha na zidu koja ih prati kroz život i koja sa velikim zanimanjem promatra što se u njemu odvija.

Ali ono što mi se čudno dogodilo je da sam se na neki način identificirao s Cunninghamom, autorom. Call me stupid ili što god, dok sam čitao njegove redove mogao sam osjetiti neku povezanost. Iako je sve to ipak fikcija, čitajući nečiji tekst možete steći dojam o kakvoj se osobi radi. A dojam koji sam dobio o Cunninghamu je nešto posebno.

Po knjizi je i snimljen istoimeni film 2004. g. (A Home at the End of the World) Nisam ga gledao, ali svakako bih rado. Pogotovo što u njemu glumi fucking nevjerojatno seksi Colin Farrel i to, naravno, u ulozi Bobbya. Colin je jedan od onih rijetkih frajera zbog kojih bi bio u stanju ostaviti mog dragog. Samo malo, mislim da me dragi zove... Evo me, na Internetu sam. Ma, neee, ne faćkam frajere i ne gledam 8===D (2. put) od 20cm, bez brige, samo ti nastavi kuhati ručak.

Gledajući tko sve glumi u filmu, mislim da je odabir glumaca bio savršen. Colin Farell je baš pravo utjelovljenje Bobbya, kao što je i Dallas Roberts Jonathana. Dallas me čak malo podsjeća na samog autora, ako ga možete zamisliti kako je izgledao u mladim danima (slika ispod). Već sam napisao kako je autor rekao da je unio malo autobiografskih elemenata u Jonathanov lik.



"Dom na kraju svijeta" je pravi, ozbiljni, čistokrvni gay roman kojeg bih bez zadrške preporučio svima koji ipak traže neko malo ozbiljnije štivo, a ne samo petparački (gay) ljubavni roman.

Knjigu možete kupiti u Algoritmu (NAJ biblioteka) po simboličnoj cijeni od 29kn. I još k tome niti naslovnica nije previše provokativna. Ali zamislite samo koliko je vremena potrebno da netko napiše knjigu od preko 300 stranica? Koliko je samo potrebno sati? I kako onda to može koštati samo 29kn ili točno dvije kutije Ronhilla? I znam da se radi o reizdanju s Večernjim listom, ali svejedno.


Bonus - "Sati"

Nisam se tu zaustavio. Kako mi se knjiga svidjela, odlučio sam pročitati još jednu Cunninghamovu knjigu. Možda je pogrešno ovu knjigu staviti kao “bonus”, jer ipak se radi o knjizi koja je dobila Pulitzerovu nagradu.

I po ovoj knjizi snimljen je istoimeni film (The Hours, 2002.) s Nicole Kidman u glavnoj ulozi.

Knjiga je homage Virginiji Woolf, jednoj od najznačajnijih engleskih i svjetskih književnica, koja je na kraju poludila i počinila samoubojstvo. Nisam pročitao ništa od Virginije, tako da ne mogu suditi o provlačenju njezinih motiva u “Sate”, iako je prilično očito (osim toga tako sam negdje i pročitao) da je utjecaj u prvom redu preko njezinog romana “Gospođa Dalloway”, kao i preko njezina vlastita života odn. onoga što Cunningham zamišlja kakav je on mogao biti. Možda jednom i pročitam taj roman. Ma sigurno bi užitak čitanja ove knjige bio veći da sam pročitao "Gospođu Dalloway", ali čak i bez toga knjiga je u potpunosti razumljiva. Ako je i vi niste pročitali, nemojte da vas to obeshrabri.

Roman govori o jednom danu u životu tri potpuno različite žene koje su živjele u tri različita doba, a čije su sudbine na neki način usko povezane. Virgina Woolf na početku 20. stoljeća, uzorna domaćica gđa. Brown nakon 2. svj. rata i gđa. Vaughn na kraju 20. stoljeća. Ne bio Cunningham pravi homoseksualac, u priču su utkani mnogi homoseksualni motivi i likovi, počevši od gđe. Vaughn koja živi sa svojom partnericom i organizira zabavu za svog gay prijatelja koji umire od AIDS-a, ali slični motivi prisutni su i u životima ostale dvije žene.

Što da kažem, knjiga mi se jako svidjela i kao u prethodnoj, gotovo sam je progutao. Kao i kod "Doma na kraju svijeta", i ovdje uranjate u mozak likova i čitate njihove misli koje sad skaču tu, sad skaču tamo, možda baš onako kako se taj proces odvija i u našim glavama. Opet je tu prisutan Cunninghamov stil, opet je to malo profinjenije i zahtijevnije štivo. Ne tvrdim da sam ja profinjen i zahtijevan, dapače. Možda bih samo takav želio biti pa samog sebe podsvjesno uvjeravam da mi se upravo takav način pisanja sviđa.

Uostalom, nemojte uzimati za ozbiljno ovo što ja ovdje pišem. Cilj mi nije pisati ozbiljne recenzije knjiga. Za to jednostavno nisam potkovan. Tko sam uostalom ja, netko tko je nekada volio čitati, pa čitavu jednu vječnost nije niti taknuo knjigu, pa onda opet malo čitao, pa opet godinama ništa, pa unazad koju godinu opet uzme u ruke koju knjigu. Ovo ovdje su samo moje impresije koje će možda nekome pomoći odlučiti se ili ne odlučiti se nešto pročitati.

I ovu knjigu možete kupiti u Algoritmu za 29 kuna. Smiješno. Ali ne bunim se.

7 komentara:

A.d. kaže...

Iako volim knjige, sto se ove dvije tice, ja sam samo dosao tek do gledanja filmova. I jedan i drugi. Posebno drugi (da, da sa Colinom), nije nesto pun vrucih scena, no mislim da je to taj film u kojem njegova muskost dolazi do izrazaja (naravno ako ne racunamo slavni porno-uradak). Naravno, kad budes isao gledati taj film, trazi DVD sa izbacenim scenama :)

Da, da, i citanje je bitno :/ ;)

Tonique DeWeen kaže...

Gledao sam "Dom na kraju svijeta", dobar je. Nisam znao da je snimljen po knjizi.

baky kaže...

raščitao si se u zadnje vrijeme, to je super :) i mislim da si ti jedan skroz profinjen momak, i volio bi da prestaneš biti tako skroman ;)

Jonasy kaže...

Jesam, baky, baš me krenulo. I uživam. Daj nemoj molim te pisati da sam profinjen, još će netko pomisliti da nisam dovoljno muško, ili, još gore, da sam... jel, ovaj... derpe!

gtm kaže...

Citao sam oba dvije knjige (kupio u algoritmu po 29 kn) i da jako se lako citaju. Ja inace dosta citam pa me to malo iznenadilo. Takoder sam gledao film, Colin Farrel je bio odlican (mmmmm). Posudiio sam ga u videoteci.
Samo nastavi citati i dalje. Danas u informatickom dobu ljudi sve manje citaju a sve vise bulje u ekran. Prava steta. Niti neznaju sto propustaju. Ciao

bosonoga76 kaže...

upravo sam procitala sate. neke knjige smatras odlicnima dok ih citas, ova je jedna od onih za koju pomislis da je odlicna tek kad ju procitas. bar za mene. uskoro cu kod sebe ispisati citate, ako te zanima, naidji.

Jonasy kaže...

bosonoga (super nadimak :-) ), sasvim se slažem s tobom i zapravo mi to nije palo na pamet nikada prije, ali točno je tako, neke knjige su ti super tek kada ih pročitaš.
Bio sam kod tebe, zanimljivo mi je. Navratim opet koji put.