Prijatelji

Nemam nešto puno prijatelja. Najbolji prijatelji su mi još oni iz srednje škole. Njih nekoliko s kojima sam proveo mnogo vremena, s kojima sam izlazio, putovao, i koje, čini mi se, dobro poznajem. U svakom slučaju više nego oni mene.

Nikada nisam imao žensku prijateljicu na način kako je uvriježeno mišljenje da ih „mi” imamo. Uvijek su to zapravo bile cure (sada žene) mojih muških prijatelja. I s njima uvijek sam se odlično slagao. Čak neke od njih traže i savjete od mene, ne u vezi uređenja stana ako ste to prvo pomislili, iako ima i toga, nego glede njihovih muževa, mojih prijatelja. Uglavnom, vrlo zajebana situacija. Najbolje mi je kada mi dođe frend i žali mi se na ženu, pa onda nakon 15 minuta dođe i ona da mi se požali na njega. A ja samo klimam glavom i suosjećam s oboje.

Zapravo mislim da sam djelomično i svjesno držao distancu od žena iz dva razloga. Prvo kako se neka ne bi zaljubila u mene (koliko god to nevjerojatno zvučalo, bilo je i toga, unatoč svim mojim naporima), a kao drugo da izbjegnem taj stereotip kako se homoseksualci druže sa curama. Iskreno, najbolje se osjećam u miješanim društvima. Na taj način se osjećam najsigurnije. Nema onih tipično muških priča o ženama i seksu (o čemu ja apsolutno nemam ništa za reći), ali nema ni onih tipično ženskih priča o kojima također nemam puno toga za reći.

Ima i jedna stvar vezano uz moje muške prijatelje. U njima uopće ne vidim seksualne objekte. Iako svakog muškarca kojeg upoznam prvo svjesno i nesvjesno ocijenim prema njegovom seksipilu, prijatelje uopće ne gledam u tom svijetlu. Bilo je i slučajeva da mi je za oko zapeo neki tip, no nakon što bi se sprijateljili izgubio bih svaki interes za njega u smislu fizičke privlačnosti.

Takav je bio slučaj i sa mojim najboljim prijateljem. Baram ga ja smatram mojim najboljim prijateljem. Nismo si nikada zaista i izgovorili te riječi. Meni je došlo nekoliko puta da mu kažem, čuj, ti znaš da si mi ti najbolji frend? Ali nikada nisam. Osjećao bih to kao neku vrstu izdaje prema našim ostalim zajedničkim prijateljima. Ispalo bi, kao da njih manje volim.

Naše prijateljstvo traje duže od 20 godina i mogu reći da je to baš ono prijateljstvo kada se kužite u skoro pa u svemu. Ili je bar tako nekada bilo.

Sjećam se, nekada jako davno dok smo još bili tinejdžeri, kako sam ga primjećivao dok se još uopće nismo poznavali i uvijek bih pomislio, uf što je ovaj frajer jebeno dobar. Igrom sudbine upoznali smo se i postadosmo najbolji prijatelji. Nakon toga više ga nikada nisam gledao u tom svijetlu.

Sada mi je i sama pomisao da bih se s njime mogao poseksati potpuno odbojna. Isto kao i pomisao na seks sa ženom. Iako je on još itekako zgodan. Zapravo pomisao na seks sa ženom nije mi odbojna. Radi se o potpuno nemogućoj situaciji jer, pogledajmo činjenici u oči - ne diže mi se na njih. Žene me seksualno privlače otprilike jednakim intenzitetom kao i Borislav Škegro. Ili Zdravko Tomac. Dakle, nula bodova. S njim je drugi slučaj. Pomisao na seks s njim mi je gotovo pa incestuozan. A tako je i sa svim ostalim mojim muškim prijateljima.

On ne zna za moje sklonosti i da živim s muškarcem već 10 godina. Kako je to moguće? Pa sve je moguće. Vjerojatno i sumnja da sa mnom možda nešto „nije u redu”, ali me nikada, apsolutno nikada, nije ništa pitao, niti davao bilo kakve naznake da sumnja. I dok je on mijenjao cure, ženio se i pravio djecu, ja nisam nikada ništa od toga radio. Mislim si, ako nikada ništa nije posumnjao onda mora da je lud, jer znam da glup, slijep, nijem i gluh nije. Pa mi smo toliko vremena proveli zajedno, o zajedničkim putovanjima i ljetovanjima da i ne govorim.

Nismo nikada previše niti pričali o curama, a kamoli o seksu. Kada bi bili nasamo, znao bi on ponekad, iako rijetko, komentirati cure, kako to muškarci obično rade, a ja uzvratio reda radi, kako on ne bi ništa posumnjao. Ali sada, kada se sjetim takvih situacija, moji mi nevješti pokušaju glumljenja srejtera tako jadno i patetično izgledaju.

Kada je i ostatak društva bio oko nas, on se ponašao drugačije i puno otvorenije komentirao ženski spol. Valjda je nekako znao da mi to nije tema u kojoj se osjećam doma, pa to nije niti forsirao kada bismo bili nasamo. Mada moram priznati da moji muški prijatelji nikada međusobno nisu previše razgovarali o seksu. Što je meni sasvim odgovaralo.

Moram s nostalgijom konstatirati da vrijeme čini svoje. Mi smo sada odrasli ljudi. On ima svoj život i svoju obitelj, ja imam svoj život. I naš odnos više nije kao nekada. Nema više one lakoće prijateljevanja. Danas su one neugodne šutnje postale doista upravo to – neugodne šutnje. Situacije kada vam se po glavi motaju misli kako biste trebali konačno na silu nešto progovoriti i prekinuti muk. Uvijek u tim trenucima pomislim kako nekada nije bilo tako. Što se promijenilo? Gdje je nestala ona naša veza? Siguran sam da i on tako osjeća, jednostavno vidim po njemu. Nekada smo znali satima prosjediti uz kavu i ne obazirati se ako u nekom trenutku baš i nismo imali teme za razgovor. To je tada bilo tako jednostavno i prirodno.

Više se niti ne viđamo toliko kao prije. Naravno da je to normalno, obzirom na naše godine i različite životne situacije. Češće se čujemo telefonom. Obično on nazove. I ne treba mu neki poseban razlog. Jednostavno nazove da se čujemo i neobavezno popričamo o nekim običnim svakodnevnim stvarima. Ja puno rjeđe nazovem. I grizem se zbog toga. Ali bojim se nečega, ne znam čega, da ne budem dosadan, nečega drugoga. Ne znam.

I kada se nađemo, češće je to na njegovu inicijativu. Ja osjećam neku distancu. Ne prema njemu, nego imam neki glupi osjećaj da nemam pravo odvajati ga od žene i djece. On ima svoje obveze, treba vozikati djecu u školu, vrtić, na treninge, treba pokositi travu u dvorištu... Nekako mi je uvijek u kutku mozga misao da ja svega toga nemam i da moje slobodno vrijeme nije jednako vrijedno kao njegovo. Naravno da idem kod njih u posjete, ali ne volim biti dosadan, ne volim se nametati, ne volim odlaziti bez poziva, ne volim se sam najavljivati. Čekam da me se pozove.

I nije tu samo stvar u tome da ne želim biti dosadan. Ne mogu to točno objasniti, ali u meni je stalno ta spoznaja da sam gay, da sam drugačiji i od njega i od ostalih. Gotovo kao da sam neko biće s druge planete koji živi nekim neobičnim životom. Osjećam se kao da bih trebao biti gotovo zahvalan što se netko uopće želi družiti sa mnom. Oni svi imaju svoje obitelji, ali oni ne znaju da i ja imam nekoga. Ne želim izgledati u njihovim očima kao neki osamljeni patetični čudak koji ih gnjavi da se druže s njim, a još manje da se druže sa mnom iz samilosti.

Ma ajmo se naći s njim, on je sam, ma idemo ga pozvati na večeru da konačno i on nešto kuhano pojede...

Oni ne znaju da nisam osamljen i da svaki dan imam nešto kuhano za pojesti. I to čak dva puta. Jednom na poslu, a drugi put doma. A ja bih se jednostavno volio s njima češće družiti zato što mi je ugodno sa svima njima. I zato što ih volim.

Zanima me gdje će biti naše prijateljstvo za 10 godina. Ako doživimo te godine.

Ne znam kada ću mu reći, ali znam da ću mu reći. Sada još nisam spreman, ali to je jedna od stvari kojima se najviše radujem i koje se ujedno i pribojavam. Onaj trenutak kada ću mu reći. Želim vidjeti njegovu reakciju. Želim da me, nakon više od 20 godina što smo najbolji prijatelji, konačno i u potpunosti upozna. Jednostavno želim staviti na kušnju naše prijateljstvo i želim vidjeti kamo će ono nakon toga otići. Ako i ode u nepovrat, opet mi neće biti žao. Možda zvuči okrutno, ali ne mislim ništa loše niti zlobno.

Želim vidjeti jesmo li zaista bili ono što mislim da smo bili i što još uvijek, na neki drugi način, i dalje jesmo – najbolji prijatelji. Želim vidjeti je li on zaista ono što mislim da jest. Jedno dobro i pristojno ljudsko biće. Želim vidjeti može li me prihvatiti u cijelosti. Jer ja se nisam ništa pretvarao, osim vezano uz znate već što. Ona osoba koju on (možda) smatra svojim prijateljem zaista postoji.

To mu i dugujem. Na neki način osjećam se neiskreno i kao lažov. Mislim da on ima pravo znati tko je zapravo njegov najbolji prijatelj na kojeg je potrošio zadnjih 20 godina. Bojim se da će pomisliti, kada mu jednom kažem, da je tih 20 godina potrošio na nekoga tko toga nije bio vrijedan. Pa ako tako i bude, opet mi neće biti žao. Svjestan sam moguće žrtve. Već sam se i pripremio na to. Savjest će mi biti mirna.

Evo upravo sam pročitao ovaj post, kako uvijek i činim bar nekoliko puta ne bih li ispravio sve moguće tipfelere i greške. Znam što sada mislite, ako je ovo pregledano i ispravljeno, kako tek izgleda na početku. Pravopis mi nije jaka strana. Često nešto ponovno pročitam mjesecima nakon što sam to objavio. I svejedno opet nađem hrpu grešaka.

No ono što želim reći je da mi se sada ovaj post nekako čini onako tužnjikav. Ali ja se ne osjećam tužnjikavo. Ne žalim za ničim u svom životu. Odluke sam u životu donosio sam, možda bih sada ponešto i drugačije napravio, ali za ničime ne žalim. Zadovoljan sam životom. Zadovoljan sam svojim odlukama.

Ali već neko vrijeme osjećam se kao da sam na nekoj prekretnici. Kao da mi je više dosta tog glumatanja. Želio bih konačno biti ravnopravan sa svima. Želio bih konačno jednom povesti i mog dragog kod prijatelja na nedjeljni ručak. Ili ako me nisu u stanju takvog prihvatiti, želio bih to onda i znati. Pa da zatvorim to najljepše poglavlje iza sebe i krenem u neko novo. Možda još i ljepše.

Pa što me onda spriječava da im kažem? Nemam blage veze. Nešto me koči. Možda strah od odbacivanja, možda nešto drugo. Nisam siguran ima li o tome uopće smisla razmišljati. Već ću znati kada bude vrijeme. Ako ikada bude.

Shvatio sam da zapravo i jesam malo usamljen. Jebem mu, 100 puta sam rekao da ne treba previše razmišljati. Čovjek si samo stvara probleme tamo gdje ih do maloprije nije bilo.

Nedostaje mi onaj tip prijateljstva gdje možemo nas dvojica funkcionirati kao par. Moj dragi i ja živimo kao na pustom otoku. Nemamo zajedničkih prijatelja, pa čak niti onih gay. Imamo jednog, koji je u stvari njegov prijatelj i koji niti ne živi u Hrvatskoj. Tako da ga vidimo možda jednom ili dva puta godišnje.

Mislim da ću možda negdje staviti oglas. Dva netipična homo geja, skoro 4 banke svaki, ali mladi u duši, svaki vuće na svoju stranu, iako su obje pomalo dosadne, u vezi već skoro jedno cijelo desetljeće, traže normalan homo par za čedno prijateljsko druženje. Promiskuitetni, feminizirani i lažovi isključeni. Slika lica obavezna. Ostalo dijelovi tijela po želji. Diskrecija zagarantirana.

Ovo je samo teoretski oglas. Hoću reći, nemojte ostavljati svoje ponude :-). Kao da bi i bilo zainteresiranih...