Prijatelji

06 rujna 2007

Nemam nešto puno prijatelja. Najbolji prijatelji su mi još oni iz srednje škole. Njih nekoliko s kojima sam proveo mnogo vremena, s kojima sam izlazio, putovao, i koje, čini mi se, dobro poznajem. U svakom slučaju više nego oni mene.

Nikada nisam imao žensku prijateljicu na način kako je uvriježeno mišljenje da ih „mi” imamo. Uvijek su to zapravo bile cure (sada žene) mojih muških prijatelja. I s njima uvijek sam se odlično slagao. Čak neke od njih traže i savjete od mene, ne u vezi uređenja stana ako ste to prvo pomislili, iako ima i toga, nego glede njihovih muževa, mojih prijatelja. Uglavnom, vrlo zajebana situacija. Najbolje mi je kada mi dođe frend i žali mi se na ženu, pa onda nakon 15 minuta dođe i ona da mi se požali na njega. A ja samo klimam glavom i suosjećam s oboje.

Zapravo mislim da sam djelomično i svjesno držao distancu od žena iz dva razloga. Prvo kako se neka ne bi zaljubila u mene (koliko god to nevjerojatno zvučalo, bilo je i toga, unatoč svim mojim naporima), a kao drugo da izbjegnem taj stereotip kako se homoseksualci druže sa curama. Iskreno, najbolje se osjećam u miješanim društvima. Na taj način se osjećam najsigurnije. Nema onih tipično muških priča o ženama i seksu (o čemu ja apsolutno nemam ništa za reći), ali nema ni onih tipično ženskih priča o kojima također nemam puno toga za reći.

Ima i jedna stvar vezano uz moje muške prijatelje. U njima uopće ne vidim seksualne objekte. Iako svakog muškarca kojeg upoznam prvo svjesno i nesvjesno ocijenim prema njegovom seksipilu, prijatelje uopće ne gledam u tom svijetlu. Bilo je i slučajeva da mi je za oko zapeo neki tip, no nakon što bi se sprijateljili izgubio bih svaki interes za njega u smislu fizičke privlačnosti.

Takav je bio slučaj i sa mojim najboljim prijateljem. Baram ga ja smatram mojim najboljim prijateljem. Nismo si nikada zaista i izgovorili te riječi. Meni je došlo nekoliko puta da mu kažem, čuj, ti znaš da si mi ti najbolji frend? Ali nikada nisam. Osjećao bih to kao neku vrstu izdaje prema našim ostalim zajedničkim prijateljima. Ispalo bi, kao da njih manje volim.

Naše prijateljstvo traje duže od 20 godina i mogu reći da je to baš ono prijateljstvo kada se kužite u skoro pa u svemu. Ili je bar tako nekada bilo.

Sjećam se, nekada jako davno dok smo još bili tinejdžeri, kako sam ga primjećivao dok se još uopće nismo poznavali i uvijek bih pomislio, uf što je ovaj frajer jebeno dobar. Igrom sudbine upoznali smo se i postadosmo najbolji prijatelji. Nakon toga više ga nikada nisam gledao u tom svijetlu.

Sada mi je i sama pomisao da bih se s njime mogao poseksati potpuno odbojna. Isto kao i pomisao na seks sa ženom. Iako je on još itekako zgodan. Zapravo pomisao na seks sa ženom nije mi odbojna. Radi se o potpuno nemogućoj situaciji jer, pogledajmo činjenici u oči - ne diže mi se na njih. Žene me seksualno privlače otprilike jednakim intenzitetom kao i Borislav Škegro. Ili Zdravko Tomac. Dakle, nula bodova. S njim je drugi slučaj. Pomisao na seks s njim mi je gotovo pa incestuozan. A tako je i sa svim ostalim mojim muškim prijateljima.

On ne zna za moje sklonosti i da živim s muškarcem već 10 godina. Kako je to moguće? Pa sve je moguće. Vjerojatno i sumnja da sa mnom možda nešto „nije u redu”, ali me nikada, apsolutno nikada, nije ništa pitao, niti davao bilo kakve naznake da sumnja. I dok je on mijenjao cure, ženio se i pravio djecu, ja nisam nikada ništa od toga radio. Mislim si, ako nikada ništa nije posumnjao onda mora da je lud, jer znam da glup, slijep, nijem i gluh nije. Pa mi smo toliko vremena proveli zajedno, o zajedničkim putovanjima i ljetovanjima da i ne govorim.

Nismo nikada previše niti pričali o curama, a kamoli o seksu. Kada bi bili nasamo, znao bi on ponekad, iako rijetko, komentirati cure, kako to muškarci obično rade, a ja uzvratio reda radi, kako on ne bi ništa posumnjao. Ali sada, kada se sjetim takvih situacija, moji mi nevješti pokušaju glumljenja srejtera tako jadno i patetično izgledaju.

Kada je i ostatak društva bio oko nas, on se ponašao drugačije i puno otvorenije komentirao ženski spol. Valjda je nekako znao da mi to nije tema u kojoj se osjećam doma, pa to nije niti forsirao kada bismo bili nasamo. Mada moram priznati da moji muški prijatelji nikada međusobno nisu previše razgovarali o seksu. Što je meni sasvim odgovaralo.

Moram s nostalgijom konstatirati da vrijeme čini svoje. Mi smo sada odrasli ljudi. On ima svoj život i svoju obitelj, ja imam svoj život. I naš odnos više nije kao nekada. Nema više one lakoće prijateljevanja. Danas su one neugodne šutnje postale doista upravo to – neugodne šutnje. Situacije kada vam se po glavi motaju misli kako biste trebali konačno na silu nešto progovoriti i prekinuti muk. Uvijek u tim trenucima pomislim kako nekada nije bilo tako. Što se promijenilo? Gdje je nestala ona naša veza? Siguran sam da i on tako osjeća, jednostavno vidim po njemu. Nekada smo znali satima prosjediti uz kavu i ne obazirati se ako u nekom trenutku baš i nismo imali teme za razgovor. To je tada bilo tako jednostavno i prirodno.

Više se niti ne viđamo toliko kao prije. Naravno da je to normalno, obzirom na naše godine i različite životne situacije. Češće se čujemo telefonom. Obično on nazove. I ne treba mu neki poseban razlog. Jednostavno nazove da se čujemo i neobavezno popričamo o nekim običnim svakodnevnim stvarima. Ja puno rjeđe nazovem. I grizem se zbog toga. Ali bojim se nečega, ne znam čega, da ne budem dosadan, nečega drugoga. Ne znam.

I kada se nađemo, češće je to na njegovu inicijativu. Ja osjećam neku distancu. Ne prema njemu, nego imam neki glupi osjećaj da nemam pravo odvajati ga od žene i djece. On ima svoje obveze, treba vozikati djecu u školu, vrtić, na treninge, treba pokositi travu u dvorištu... Nekako mi je uvijek u kutku mozga misao da ja svega toga nemam i da moje slobodno vrijeme nije jednako vrijedno kao njegovo. Naravno da idem kod njih u posjete, ali ne volim biti dosadan, ne volim se nametati, ne volim odlaziti bez poziva, ne volim se sam najavljivati. Čekam da me se pozove.

I nije tu samo stvar u tome da ne želim biti dosadan. Ne mogu to točno objasniti, ali u meni je stalno ta spoznaja da sam gay, da sam drugačiji i od njega i od ostalih. Gotovo kao da sam neko biće s druge planete koji živi nekim neobičnim životom. Osjećam se kao da bih trebao biti gotovo zahvalan što se netko uopće želi družiti sa mnom. Oni svi imaju svoje obitelji, ali oni ne znaju da i ja imam nekoga. Ne želim izgledati u njihovim očima kao neki osamljeni patetični čudak koji ih gnjavi da se druže s njim, a još manje da se druže sa mnom iz samilosti.

Ma ajmo se naći s njim, on je sam, ma idemo ga pozvati na večeru da konačno i on nešto kuhano pojede...

Oni ne znaju da nisam osamljen i da svaki dan imam nešto kuhano za pojesti. I to čak dva puta. Jednom na poslu, a drugi put doma. A ja bih se jednostavno volio s njima češće družiti zato što mi je ugodno sa svima njima. I zato što ih volim.

Zanima me gdje će biti naše prijateljstvo za 10 godina. Ako doživimo te godine.

Ne znam kada ću mu reći, ali znam da ću mu reći. Sada još nisam spreman, ali to je jedna od stvari kojima se najviše radujem i koje se ujedno i pribojavam. Onaj trenutak kada ću mu reći. Želim vidjeti njegovu reakciju. Želim da me, nakon više od 20 godina što smo najbolji prijatelji, konačno i u potpunosti upozna. Jednostavno želim staviti na kušnju naše prijateljstvo i želim vidjeti kamo će ono nakon toga otići. Ako i ode u nepovrat, opet mi neće biti žao. Možda zvuči okrutno, ali ne mislim ništa loše niti zlobno.

Želim vidjeti jesmo li zaista bili ono što mislim da smo bili i što još uvijek, na neki drugi način, i dalje jesmo – najbolji prijatelji. Želim vidjeti je li on zaista ono što mislim da jest. Jedno dobro i pristojno ljudsko biće. Želim vidjeti može li me prihvatiti u cijelosti. Jer ja se nisam ništa pretvarao, osim vezano uz znate već što. Ona osoba koju on (možda) smatra svojim prijateljem zaista postoji.

To mu i dugujem. Na neki način osjećam se neiskreno i kao lažov. Mislim da on ima pravo znati tko je zapravo njegov najbolji prijatelj na kojeg je potrošio zadnjih 20 godina. Bojim se da će pomisliti, kada mu jednom kažem, da je tih 20 godina potrošio na nekoga tko toga nije bio vrijedan. Pa ako tako i bude, opet mi neće biti žao. Svjestan sam moguće žrtve. Već sam se i pripremio na to. Savjest će mi biti mirna.

Evo upravo sam pročitao ovaj post, kako uvijek i činim bar nekoliko puta ne bih li ispravio sve moguće tipfelere i greške. Znam što sada mislite, ako je ovo pregledano i ispravljeno, kako tek izgleda na početku. Pravopis mi nije jaka strana. Često nešto ponovno pročitam mjesecima nakon što sam to objavio. I svejedno opet nađem hrpu grešaka.

No ono što želim reći je da mi se sada ovaj post nekako čini onako tužnjikav. Ali ja se ne osjećam tužnjikavo. Ne žalim za ničim u svom životu. Odluke sam u životu donosio sam, možda bih sada ponešto i drugačije napravio, ali za ničime ne žalim. Zadovoljan sam životom. Zadovoljan sam svojim odlukama.

Ali već neko vrijeme osjećam se kao da sam na nekoj prekretnici. Kao da mi je više dosta tog glumatanja. Želio bih konačno biti ravnopravan sa svima. Želio bih konačno jednom povesti i mog dragog kod prijatelja na nedjeljni ručak. Ili ako me nisu u stanju takvog prihvatiti, želio bih to onda i znati. Pa da zatvorim to najljepše poglavlje iza sebe i krenem u neko novo. Možda još i ljepše.

Pa što me onda spriječava da im kažem? Nemam blage veze. Nešto me koči. Možda strah od odbacivanja, možda nešto drugo. Nisam siguran ima li o tome uopće smisla razmišljati. Već ću znati kada bude vrijeme. Ako ikada bude.

Shvatio sam da zapravo i jesam malo usamljen. Jebem mu, 100 puta sam rekao da ne treba previše razmišljati. Čovjek si samo stvara probleme tamo gdje ih do maloprije nije bilo.

Nedostaje mi onaj tip prijateljstva gdje možemo nas dvojica funkcionirati kao par. Moj dragi i ja živimo kao na pustom otoku. Nemamo zajedničkih prijatelja, pa čak niti onih gay. Imamo jednog, koji je u stvari njegov prijatelj i koji niti ne živi u Hrvatskoj. Tako da ga vidimo možda jednom ili dva puta godišnje.

Mislim da ću možda negdje staviti oglas. Dva netipična homo geja, skoro 4 banke svaki, ali mladi u duši, svaki vuće na svoju stranu, iako su obje pomalo dosadne, u vezi već skoro jedno cijelo desetljeće, traže normalan homo par za čedno prijateljsko druženje. Promiskuitetni, feminizirani i lažovi isključeni. Slika lica obavezna. Ostalo dijelovi tijela po želji. Diskrecija zagarantirana.

Ovo je samo teoretski oglas. Hoću reći, nemojte ostavljati svoje ponude :-). Kao da bi i bilo zainteresiranih...

12 komentara:

baky kaže...

imaš pravo, je malo crnjak post. razumijem te, i sam sam bio donedavno u sličnoj situaciji. nadam se da ćeš ipak mu reći. vremena su danas malo mekša... po mojem iskustvu, imaš pravo kad kažeš da će možda nakon toga biti bolje. i manje ćeš se osjećati osamljen. pozdrav!

Rezzy kaže...

mislim da bi on nakon 20 godina prijateljstva trebao pozitivno reagirati a sad pogotovo zato jer se ne vidite toliko često pa se vjerojatno ne bi osjećao ugroženo. i ja imam samo jednu best best frendicu i jednog dobrog frenda. sve ostalo su mi poznanici ili iz srednje, osnovne ili faksa. i to je to. slažemo se ja i frendica kompletno u svemu i to nam je super. sami sebi dovoljni. a što se tiče traženja prijatelja, ja sam uvijek za upoznavanje novih ljudi. zašto ne...

jedan peder kaže...

Reci svome prijatelju istinu! Tvoj prijatelj to zaslužuje! Ja sam siguran da ćete i nakon toga biti najbolji prijatelji; ma još i bolji! Ovaj me post baš dirnuo, skoro sam zaplakao... Griješiš kada kažeš da ti pravopis nije jaka strana!!! Tvoj je pravopis daleko iznad prosjeka! Imaš par pogrešaka, ali to uopće nije važno! Evo, navest ću ti ih:

Ne žalim za ničim u svom životu.

Valja: Ne žalim ni za čim...

...ali nema ni onih tipično ženskih priča o kojima također nemam puno toga za reći.

Valja: ...nemam puno toga reći.

Takav je bio slučaj i sa mojim najboljim prijateljem.

Valja: ....s mojim najboljim prijateljem.

Oni ne znaju da nisam osamljen i da svaki dan imam nešto kuhano za pojesti.

Valja: ....imam nešto kuhano za jelo. Ili ....imam nešto kuhano jesti.

Vidim da ti je stalo do pravopisa pa sam samo zato naveo tvoje pogreške u ovom postu. Ako ih se budeš pridržavao tvoji će postovi biti savršeni! No i ovako bih ti ja iz pravopisa dao 5!

Dakle, MORAŠ reći prijatelju...! I ti to želiš, samo nemaš hrabrosti! Skupi ju što prije!

A što se tiče onog oglasa, ja bih se odmah javio!:-)

Anonimno kaže...

Uvijek sam se pitao što u biti znači biti gay, kakav bih ja to život želio/trebao živjeti. Iskreno, još uvijek ne znam. Svjestan sam da su mnogi stereotipi, nažalost istina, i više ne bježim od njih kad ih kod sebe primjetim, a opet najviše me ljuti da me se zbog toga strpa u nekakvu ladicu i promatra kroz prizmu "a svi su ti oni isti". S druge strane bježim svjesno ili nesvjesno od gay društva, naravno, na taj način bezuspješno bježim i od sebe, a opet znam da ne pripadam u potpunosti nekom pa makar i najbenignijem str8 društvu. A je li to rješenje? Živjeti u nekom paralelnom svemiru jer je između nas zid seksualne orjentacije?
Istina oslobađa i to je naprosto to. Znam, sve drugo je obično zavaravanje i sve će prije ili kasnije doći na naplatu. I ne, ne smatram da je moj život manje vrijedan život jer nemam djecu i živim kao što kaže Kipling "mačka koja uvijek ide sama i svi su joj putevi jednaki". On je naprosto drugačiji. A opet u biti banalno ljudski.

Jonasy kaže...

Hvala svima na super komentarima.

Pederu jedan, uf, tko će sve to popamtiti :-). Morati ću su šalabahter napisati. Inače, ne smetaju me ispravke, dapače.

Anonimac, nisam ja onime mislio da je moj život manje vrijedan. Zapravo tko zna, možda po nekim univerzalnim (da ne kažem kozmičkim) vrijednostima možda i je. Ali to nitko na ovoj kugli zemaljskoj ne može znati i mislim da se time ne treba opterećivati. Ono što sam mislio sam i napisao i dalje tako mislim. Moje slobodno vrijeme nije iste vrijednosti kao nekoga tko ima ženu i dvoje djece.

A.d. kaže...

Evo se nas dvojica javljamo na oglas, mi smo dva decka, zgodni do bola, dobri ka soko sivi, jako prijateljski nastrojeni, diskretni i nepromiskuitetni, straight acting (pljujemo oko sebe i ceskamo jaja svako malo)...
Ma sta da ti kazem, ja sam svog upoznao sa drustvom, naravno kao prijatelja, i iako mi je drustvo sjajno, mislim da se jos ne vidim u njegovom narucju kako sjedimo zagrljeni i gledamo film sa ostakom ekipe. Znam sigurno da bi pogledi bili uprti na nas,nego na film...

Anonimno kaže...

u vezi posta "prijatelji"; šteta da frendu još nisi rekel da ti je najbolji frend ako ti zbilja i je. čuvaj frenda
ak veliš da se znate više od 20 god. te da se odlično
kužite. nazovi ga, pozovi na pijaču, pečenjariti u prirodu,
kampirati za vikend..
neznam, pa niste još dotakli tu tebi škakljivu temu do
sad?, bilo kakav razgovor o pederima? no nema veze.
bilo kak bilo veliš da se kužite, ti njega poštuješ on tebe.
mislim da bi frendu trebal reći za koju momčad igraš, bilo
bi fer ipak ti je osoba s kojom se dobro kužiš.
nema zbilja potrebe da mu to tajiš, malo bu možda ostal paf
a možda ni nebu. buš videl, još te bu više nakon toga
poštival, tim više jer zna da nije lako iskorak napraviti
u našem narodu.
znam kaj tebe tišti i čega se bojiš, da bu frendu krivo i da se
bu osjećal ko da si mu lagal celo vreme, te da ga buš zgubil
zbog toga jer neznaš kak bu reagiral.
na taj način bu videl da ti je stalo do njega.
malo skupi hrabrosti, isplati se za frenda a i tebi bude puno
lakše dalje graditi prijateljstvo s njim.
kaj je najbitnije nebudeš više imal tu grižnju savjesti.

možda bi i trebali pokušati naći neki ok par za druženja ti
i tvoj ljubimac prek oglasa. znam, ima svašta ali mogli bi
se naći neko ugodno društvance za izlete, izlaske,
romantično-zabavne večerice..

varaždinec(26) ;)

Deran kaže...

Ja mislim da tvoj prijatelj već to zna...Ne potcenjujmo ljude...


Deran

Anonimno kaže...

Bok, eto prošla je godina dana od posta o prijatelju. Zanima me jesi li mu što rekao? (čitam ti blog kronološki, možda nešto piše kasnije... ali jako sam znatiželjan:-)

I ja imam jednog takvog prijatelja iz srednje škole... sutra se vidim s njime. Možda... možda mu sutra kažem. Ma, mislim da i on nešto ima od toga u sebi. Obojica idemo u teretanu i ćelavi smo dlakavi mišićavci...

Prekrasan post. Zaista me dirnuo.
ĆDM

A.d. kaže...

Eto i mene zanima :D
Jesi li mu rekao?

Jonasy kaže...

Nisam. Čekam još uvijek. Možda pravi trenutak ili pravo vrijeme, nisam ni sam siguran.

Marijana kaže...

možeš mu reći tako što ćeš mu dati da pročita ovaj tvoj tekst.

ako ikad odlučiš da mu kažeš...