Brian Paddick: Line on Fire

Za sve vas koji niste pratili lokalne izbore u Engleskoj, posebice one za londonskog gradonačelnika, a vjerujem da je takvih ipak vrlo malo, s najvećim žaljenjem obavještavam vas da je Brian Paddick, gay kandidat liberalnih demokrata i bivši visoko rangirani policajac Metropolitan policije, o kojem sam već pisao ovdje, završio na trećem mjestu s osvojenih oko 10% glasova. Što bi rekli zlobnici, izgleda da su samo homoseksualci glasali za njega.



Upravo pročitah njegovu autobiografiju "Line on Fire". I što da kažem, dosadna knjiga je možda i pre blaga riječ. I prije početka čitanja imao sam osjećaj da me knjiga neće oduševiti. Znao sam da se čovjek takmiči za gradonačelnika Londona, pa koliko onda zapravo može biti iskren u svojoj knjizi? Svejedno, ipak se odlučih nabaviti i pročitati knjigu.

Ukratko, radi se o stilu pisanja s nedostatkom bilo kakvog stila. Veliki dio knjige svodi se na suhoparno nabrajanje događaja iz njegove 31-godišnje policijske karijere u kojoj je postao najviše rangirani gay policajac na svijetu. Te prešao sam s ovog položaja na ovaj, te nabrajanje beskonačnog niza imena i policijskih činova u kojem sam se potpuno izgubio, te usputno kratko spominjanje raznoraznih slučajeva iz njegove dugogodišnje prakse, te kako je bio zadužen za odnose s medijima kad je poginula Lady D, a isto kod terorističkih napada na londonsku podzemnu. Beskonačan niz imena, policijskih titula, kratica, suhoparnih podataka, policijskih procedura, izvještaja… Privatni život, iako je uvelike utjecao na njegovu karijeru, zauzima samo mali dio knjige.

Knjiga je idelano štivo za sve one koji imaju fetiš na policiju kao organizaciju. Za sve nas obične, normalne homoseksualce, koji imamo samo običan fetiš na policajce, knjiga je većim dijelom zapravo strašno dosadna.

Šteta, jer život mu je zaista bio zanimljiv i sigurno predstavlja materijal za jedan izuzetno zanimljiv i uzbudljiv roman. Možda je upravo u tome razlog mom razočaranju. Ovo ipak nije roman, nego autobiografija u kojoj je Brian htio pokazati sav svoj entuzijazam da učini nešto za svoju zajednicu, ali ujedno i pokazati kako netko s imalo drugačijim ili nekonvencijalnijim idejama, ma koliko se one uspješno pokazale u praksi, ipak teško prolazi u nečemu tako rigidnom kao što je policija. Brian je možda na trenutke i prilično neskroman. Naravno da je sebe prikazao u najboljem mogućem svjetlu, što je zapravo i razumljivo obzirom na njegove političke ambicije. A možda čovjek zapravo i je ono što ispada prema vlastitoj knjizi – svetac.

Ipak, nije mi žao što sam knjigu nabavio i što sam ju pročitao. Unatoč suhoparnosti i nedostaku bilo kakvog stila, knjiga ipak daje uvid u fascinantan život jednog hrabrog čovjeka koji se odlučio za policijsku karijeru odmah nakon završene srednje škole iz dva razloga. Prvi je bio to što mu knjiga nikako nije ležala i jednostavno nije želio ići na fakultet, a drugi to što je mislio da će mu takvo mačo zanimanje pomoći u sakrivanju vlastite seksualne orijentacije.

Čini se da nije mogao gore izabrati jer ne samo da mu taj izbor nije donio prestanak učenja nego je, kada su nadređeni uvidjeli njegove kvalitete, bio ispočetka gotovo prisiljen završiti hrpu škola, fakulteta, tečajeva, postdiplomskih studija. Između ostalog, završio je i Cambridge. Naravno svemu su potpomogle i njegove rastuće ambicije, ali kako sam tvrdi, sa željom da promijeni i poboljša određene stvari u radu policije.

I drugi cilj mu se izjalovio, pa je tako u 90-tima javno obznanio svoju seksualnost u ni manje ni više nego jednom od najprestižnijih engleskih novina – The Times. Pomoglo je i to što je tada londonskoj policiji odgovaralo da ima visokorangiranog gay časnika kako bi sebe predstavili u što boljem svjetlu, kao naprednu i open minded organizaciju, što naravno nisu bili.

Knjiga ipak daje dobar uvid kako funkcionira jedna tako mačistička organizacija i kako se u njoj našao jedan sposoban i drugačiji policajac, koji je još k tome gay. Fascinantno je kako većina ljudi, većina njegovih kolega zapravo nije marila za njegovu seksualnu orijentaciju, kako su znali cijeniti njega kao osobu i njegove sposobnosti. Mislim da je on živi dokaz za teoriju po kojoj gay osobe mogu biti zaista dobre vođe jer lakše mogu sagledati i onu neku drugu, ljudsku stranu, lakše mogu suosjećati i zapravo shvatiti ljude, a ne samo sve promatrati u svijetu brojki i postotatka. I o tome sam ranije pisao.

No daleko od toga da je sve bilo idealno. Naravno da je imao mnogo neprijatelja, pa mu je čak jedan nadređeni savjetovao da u svojoj kući postavi alarmne sigurnosne uređaje i videonadzor kako bi spriječio moguće podmetanje lažnih dokaza (droge) od strane onih koji su mu htjeli uništiti karijeru.

Zanimljivo je bilo čitati o odnosu medija koji ne prežu pred ničim kako bi povećali tiražu. Istina i informiranje javnosti tu nemaju gotovo nikakvu ulogu. I prije sam se mogao u to osvjedočiti, ali i ova knjiga me je učvrstila u uvjerenju da ono što novine pišu je u najmanju ruku diskutabilno.

Brian se tako 2002.g. našao u središtu skandala kada se preko svih naslovnica u Engleskoj vrištali naslovi kako on puši marihuanu, traži strance za seks na javnim mjestima, obilazi bazene tražeći seks, gay saune i ima nezaštićene seksualne odnose s oboljelima od AIDS-a. Visokorangirani policajac, homoseksualac i bivši ljubavnik koji je za 100.000 funti spreman prodati svoje izmišljotine… Ima li išta bolje za žutu štampu? Ima li išta poželjnije nego razapeti nekog uspješnog homoseksualca? Neke novine su tada pisale da činjenica da je netko takav mogao postati visokorangirani policijski službenik samo pokazuje kako je društvo postalo bolesno. Brian je sve podnio dostojanstveno, iako priznaje da na trenutke nije vidio izlaz i mislio da se sve oko njega srušilo. Tada je izgledalo da je to kraj njegove karijere.

U to vrijeme Brian je bio zapovjednik po kriminalu i drogi najozloglašenijeg dijela Londona – Lambetha, kojeg još zovu i glavni grad crne Engleske. Njegova misao vodilja uvijek je bila da svoj posao može dobro obavljati jedino ako izgradi dobre odnose kako sa policajcima koji su ispod njega, tako i sa lokalnim stanovništvom, jedino ako ih upozna, jedino ako ih pokuša razumjeti, jedino ako se i sam «spusti u narod» i pokaže im da mu je zaista stalo. To mu se na kraju i isplatilo. Dva tjedna nakon izbijanja skandala slika o njemu u medijima se počela polako mijenjati, zahvaljujući i bezbrojnim pismima podrške koje su obični ljudi slali, kako njemu osobno, tako i policiji i medijima, zahvaljujući peticijama i skupovima organiziranih njemu u podršku, zahvaljujući njegovim kolegama i policajcima kojima je bio šef i koji su mu dali bezrezervnu podršku. Vrh policije, naravno, skrio se u mišju rupu i nisu niti htjeli čuti njegovu stranu priče.

U samo dva tjedna, Brian je od engleskog najvećeg pervertita gotovo obješenog na stup srama ili spaljenog na lomači doživio da je postao osoba kojoj se plješće gdje god da se pojavi. Pohvale su pljuštale sa svih strana, pa i od samog gradonačelnika Londona, konzervativca, koji je izjavio da je Brian vrijednost ne samo za Lambeth nego i za cijelu policiju, te da ovog skandala niti ne bi bilo da je njegova seksualnost drugačija i da su oni koji su pokrenuli cijelu kampanju protiv njega prava kočnica u borbi protiv kriminala.

Kojih desetak mjeseci nakon skandala, lokalne novine južnog Londona provele su anketu među stanovnicima tko je po njima najveći žitelj južnog Londona koji je ikada tamo živio. Stanovnici su izabrali Briana Paddicka. Znate tko je bio na drugom mjestu? Charlie Chaplin!

Na osnovu optužbi bivšeg ljubavnika objavljenih u novinama pokrenuta je protiv njega interna policijska istraga. Sve optužbe su odbačene, pa je, ohrabren time, Brian odlučio tužiti dvije novine koje su prednjačile u optužbama. Isprva bahati, direktor jednih novina mu je čak rekao da od njih može dobiti novce samo ako se odluči pisati za njih, no kada su bili suočeni s dokazima, novine su, uvidjevši da nemaju šansu na sudu, ipak pristale na izvansudsku nagodbu po kojoj je Brian dobio, kako sam kaže, značaju 6-eroznamenkastu cifru. U funtama naravno (to vam je otprilike x10 u kunama).

Nakon svega, Brian ipak nije vraćen u Lambeth, što je bila njegova želja, nego je zapravo unaprijeđen u zamjenika pomoćnika glavnog zapovjednika Metropolitena. No ubrzo se događa i skandal kada je policija u Londonu greškom ubila nedužnog brazilskog turista, zamjenivši ga za teroristu, i kada je glavni zapovjednik Meta očito davao lažne informacije novinarima. Brian to jednostavno nije mogao prešutjeti što ga je na kraju i koštalo karijere. Nakon bezbroj podmetanja i otvorene netrpeljivosti prema njemu od strane glavnog zapovjednika, te nakon što ga je premjestio na neku, za Briana, potpuno nezanimljivu funkciju, Brian je shvatio da više nema što tražiti u policiji. Nakon 31 godine dao je otkaz.

Prebacio se u političke vode, a prije koji dan, eto, nije uspio postati gradonačelnik Londona. Kaže da ga je želja za promjenom i odlučnost u tome da bude otvoren i iskren stajali većinu njegovih problema u policiji, ali da on jednostavno ne može drugačije. Upravo su to opet i razlozi koji su ga nagnali da se okuša u političkim vodama.

Iz knjige se vidi da je homofobija i u Engleskoj u velikoj mjeri prisutna u cijelom društvu, i tamo su smicalice i političke igre široko prisutne, i tamo postoje poželjni i nepoželnji novinari, no ipak je očito da je to društvo otišlo puno dalje u smislu neke demokracije, tolerancije i političke korektnosti. Pokušajte samo zamisliti da situaciju da kod nas netko otvoreno gay orijentacije postane visoko rangirana osoba bilo gdje, a kamoli u policiji.

Unatoč ovoj dosadnoj knjizi i unatoč možda trunčice previše samohvale u njoj, ipak moram priznati da se i dalje divim Brianu. Divim mu se na hrabrosti što se odlučio na put protiv vjetrenjača, divim mu se na njegovom, čini se, velikom integritetu i stabilnosti. Mislim da neću pretjerati kad kažem da on može predstavljati uzor svakome, a ne samo homoseksualcima i da se zaista radi o velikom čovjeku.



A da budem iskren, svemu tome doprinosi i činjenica da je Brian, barem za mene, izuzetno privlačan, muževan i seksi frajer i u svojoj 52. godini. Mada znate da su meni draži mediteranski tipovi, on je valjda iznimka koja potvrđuje pravilo. Ima još nekoliko takvih iznimaka, koji su mi iz nekog razloga izuzetno privlačni i koji zapravo sliče na Briana.

Možda ste čuli za, a neki i vidjeli, reportera sa CNN-a, Andersona Coopera. Opet je tu ta srebrna kosa, čelično plave oči, gotovo aristokratski izgled… Kada ga ugledam na CNN-u, moram priznati da se teško koncentriram na ono što govori. Postao je prava zvijezda u Americi, a inače ga već godinama prozivaju po novinama da konačno prizna da je gay. On to nikada nije opovrgao, samo jednostavno odgovara da je on prvenstveno novinar i da ne želi pričati o svom privatnom životu. Pa ima valjda čovjek na to pravo? Naravno, takvi odgovori samo podgrijavaju maštu. Čak ga je i out.com postavio na 2. mjesti stotinu najutjecajnijih gejeva i lezbijki u Americi. Što god bilo, jedno je sigurno, Anderson je u svojoj 41. godini komad i pol.

Što sve rade jadnom Adnersonu, pogledajte i u ovom klipu. Netko je uzeo Andersonov glas i snimio snimku sa dva "medvjeda" u plastičnom bazenu. Ne znam kako se Anderson osjeća zbog takvih šala i zapravo je nemoralno nekome nešto nametati što očito nije spreman podijeliti s javnosti, ako uopće nešto i ima za podijeliti, ali fakat je smiješno.



A tu je i još jedan primjer sličnog tipa muškarca, koji mi je uvijek bio privlačan, ali se nikada nisam usudio to i priznati. Ime mu je John Slattery, glumac je, i možda ga se sjećate iz Očajnih kućanica gdje je u nekoliko epizoda glumio političara u kojeg se zeljubila Eva Longoria. Iako mi se čini da ga godine baš ne štede (4 godine je mlađi od Paddicka, a izgleda starije) ipak mu se ne može poreći šarmantnost i muževnost.

Eto, ovo je bio moj mali osvrt zgodnih frajera sa sijedom kosom. Nemojte sada iz toga izvlačiti kojekakve zaključke, jer, kako kaže moj kućni ljubimac, meni se sviđa sve što ima 8==D među nogama.

Klikni za ostatak posta...

Prava flegma

Mislim da se ne poznajem dovoljno. S druge strane, nisam niti siguran da bih se htio upoznati. Možda bi me čekalo totalno razočaranje?

Zaista ne znam što bih mislio o sebi. Sklon sam biti prilično samokritičan, barem potiho u sebi. I mislim da sam prilično skroman, možda je bolja riječ nesiguran u sebe, u svoje vrijednosti.

Ne znam primati komplimente, uvijek mi je neugodno. Kada me netko za nešto pohvali, često u sebi mislim da sam nezasluženo dobio pohvalu, da oni ne znaju moje pravo lice. Čak i na poslu, nadobivao sam se pohvala, ali meni je to gotovo neshvatljivo. Pomislim, samo čekajte da vas uskoro razočaram ili ma kako se ja to uspijem uvijek provući ili kakvi su tek drugi ako sam ja za pohvalu?

Možda to nešto govori o meni? Možda sam poslušni sluga koji nema svoje ja i koji jednostavno bez pogovora napravi ono što mu se kaže? Ili ipak nešto vrijedim? Pa ne prešutim baš sve, pa ponekad i ja imam koju dobru ideju? Pa ponekad i ja imam nešto samoinicijative?

Ispunio sam test o tome kakvog sam karaktera. Po njemu ispada da sam prava flegma ili kako tamo stoji flegmatični melankolik s debelom prevagom na flegmatičnu stranu.



Složio bih se s onim dijelom što se tiče flegmatičnosti, čak bih to za sebe i prije ovog testa rekao. Mislim da to ljudi i misle za mene. Ali što ja mislim o sebi? Jesam li ja zaista flegma ili samo želim biti takav pa sam upro svaki dio svog bića takav i postati? Je li moje pravo ja nešto drugo? Je li ono duboko sakriveno? E, tu već nisam tako siguran...

Kaže i da sam popriličan melankolik. Ne znam. Ne osjećam se sjetno, niti tužno, više se osjećam onako lagano, bez pritiska. Osjećam se kao da ležim na nekoj lijepoj terasi (moje) vile na moru, na udobnom mekanom ležaju, lagano se čuje neka fina lagana glazba, možda neki chill-out južnoamerčkog ritma, prekrasan je sunčan dan, pogled na istinski plavo more onako kako to samo naše more zna biti, lagana hladovina, blagi povjetarac, vruće je, ali ne prevruće, osjećam ugodnu toplinu na koži, čitam nešto lijepo, mediteranski mirisi, piće je kraj mene, a na meni rasni mediteranski frajer... Eto tako bih ja sebe opisao. Dobro, osim onog zadnjeg dijela. To sam dodao da ne zaspite od dosade.

Problem je što svega toga nabrojanog nemam. Možda i jesam melankolik? Možda je to uzrok moje melankolije? Što bih htio takav biti, što bih htio sve to imati, a nemam? Zvučim li vam depresivno? Sada kada malo razmišljam, možda i jesam melankolik. Depresivan je možda preteška riječ. Ima neki psihijatar, psiholog među vama? Samo neka mi ne kaže da sam totalno sjeban. Ne volim loše vijesti.

Ma možda sam ja nešto sasvim drugo, samo sam previše samokritičan i nesiguran u sebe. Probao sam biti iskren dok sam rješavao test, ali sam u isto vrijeme i pomišljao da sam možda presamokritičan i da bih trebao označiti neke druge ponuđene odgovore. Možda sebe vidim lošije nego što u stvari jesam? Možda nisam flegmatični-melankolik nego sam zapravo presamokritični-nesiguranko? Uf, to još gore zvuči.

A možda ja previše upotrebljavam riječ možda? Već sam to primjetio i ranije, ne samo u ovom postu.

Pitam se hoću li se ikada zaista dovoljno upoznati? I kako zapravo mogu poznavati druge kada niti sam sebe dovoljno ne poznajem?

I previše upotrebljavam upitne rečenice. Previše pitanja, a premalo odgovora. Ne valja previše razmišljati. Treba gledati sapunice na televiziji i jednostavno uživati život bez nepotrebnih pitanja.

Pri rješavanju testa trebate upisati i svoj e-mail. Upravo sam išao pogledati je li mi nešto došlo i jest. Dobio sam linkove na objašnjenja što su prednosti i mane vaših karakternih osobina kad su u pitanju vaše emocije, vas kao roditelja, na poslu i kao prijatelja. Upravo sam to malo bolje proučio i prilično je zanimljivo. Na moje veliko iznanađenje, prepoznao sam se gotovo u svemu. Znate što su neke od mana melankolika? Skeptičnost prema komplimentima i umanjivanje vlastitih vrijednosti. Ko prstom u govno! Hehehe, ali zaista to nisam znao prije nego sam napisao sve ono gore u tekstu.

Većinu osobina melankolika koje su tamo navedene ipak ne bih sebi pripisao, ali sam zato jak kod flegmatičnih osobina. Gotovo sve su moje, i dobre i loše. Izgleda da ima nešto u ovom testu! Juhu, konačno znam tko sam – flegma! I sviđa mi se. S primjesama melankolika. To mi se manje sviđa. Ali barem imam više pozitivnih, nego negativnih osobina melankolika.

Možda odem sada spavati. Ili da možda prvo malo čitam novu knjigu koju sam započeo? Nije loša ideja, jer je knjiga poprilično dosadna, pa me možda i uspava. I kućni ljubimac mi je maloprije otišao na spavanje. A da ga možda probudim i da lagano nabacimo kakav seks? Možda bi mi sada zaista baš legao jedan dobar seks?

Zašto tamo kod objašnjenja karakternih osobina nema i kakav je tko u seksu? Pitam se kakve su flegme u seksu?

Evo, i vama se konačno pruža prilika saznati tko ste. Kliknite ovdje.

Klikni za ostatak posta...

Odnos s muškarcima

Već sam duže vremena htio napisati nešto na ovu temu, ali nikako. Evo, prvi maj je u punom tijeku, pa da iskoristim ovaj neradni dan. Za razliku od većine, nikuda nisam otišao i nisam spojio praznik s vikendom. Radim sutra. Ali kako na poslu neće biti skoro nikoga, očekujem jedan lagani dan. Očekujem da me se plati za nula rada. Ima li išta bolje?

Jesam već možda ikada spomenuo da sam u dubini mojeg bića obična ljenčina? Ali kao i sa svime ostalim, nekako uspijevam uvjeriti ljude u suprotno. Možda i nisam ljenčina, možda samo sebe pokušavam uvjeriti da jesam?

Lakše je tako, kada ti se ne radi, jednostavno si kažeš da si ljenčina i ne napraviš ono što se od tebe traži. Istina, stvar ovisi o tome tko od mene zahtijeva rad. Ako je u pitanju moj kućni ljubimac, njemu bez pardona drsko odbrusim: neću! Pa nisam ja kućna pomoćnica da stalno brišem prašinu, perem WC ili peglam veš. Ionako mi prigovara da sve radim ofrlje. Pa neka se i on malo češće primi krpe. Kao da samo ja zapišavam školjku! Naravno, on tvrdi da je to istina. Iskreno, nisam siguran. Možda i je u pravu, jer nisam kao on da ga u njegovim trenucima opuštanja pred televizorom iznenada pozovem, kao da se ne znam što dogodilo, samo zato da mu pokažem kako je opet zapišao školjku. I što je najgore, uvijek nasjednem na tu foru. Toliko mi je isprao mozak, da i kada vidim da je školjka zapišana, automatski pomislim da je to od mene.

Eto, ne da sam samo ljenčina, nego sam i naivac i još k tome zapišavač školjki. Eto, sada znate sve o meni!

Da vam se ne bih totalno zgadio, reći ću u svoju obranu da ne zapišam baš svaki put. Zapravo više ne zapišavam nego što zapišavam. A i onda kada zapišam, više se radi o kapljici dvije nakon otresivanja, nego o pravom zapišavanju. I obično počistim za sobom. Osim tu i tamo. Ponekad školjka izgleda zapišano, mada u stvari nije. Skupe se neke mikroskopske kapljice, neki vlažan sloj, kondenzirana vlaga, i onda sam opet ja kriv.

Moram odati priznanje mom kućnom ljubimcu. On me naučio kako se pravilno piša. Dakle, prije samog puštanja mlaza, potrebno je povući kožicu preko glavića. Na taj način otvarate slobodan prolaz i spriječavate da mlaz bude preusmjeren ili raspršen na neželjena mjesta. Osim toga i lakše ga nakon pišanja otresete. Zapravo, moj kućni ljubimac kaže da ne treba bjesomučno tresti, što je bila moja metoda prije nego sam njega upoznao, nego samo lagano «pomusti» i eventualno kratko i lagano prodrmati. I još jedna bitna stvar, prilikom pišanja treba ciljati baš u samu vodu u školjci. Iako zvučno intenzivnije, pa vas može dovesti u neugodnu situaciju ako ste u gostima gdje će vaši domaćini zaista biti svjesni da ste otišli u njihov WC popišati se a ne iz čiste znatiželje, ova metoda je vrlo praktična jer onemogućava da mlaz pri kontaktu s tvrdom keramikom školjke šprica svuda ponaokolo.

Dakle nadam se da shvaćate koliko je ova tehnika važna. Da imamo obitelj, sigurno bi ju prenosili na nove naraštaje. Prenosila bi se s koljena na koljeno, prepričavala u dugim zimskim noćima uz vatru kamina. Kako se to neće dogoditi, odlučio sam cijelu stvar ovdje obznaniti i nadati se da će te ju vi dalje širiti.

I vjerujte mi, sve ovo gore navedeno je potpuno točno, jedino što se ponekad malo zanesem i preskočim koji korak iz navedenih uputa, pa onda ponovno doživim uzrujan poziv da pogledam što sam napravio.

Problem u cijeloj priči je da ja zaista mrzim nered i nečistoću, iako ne toliko intenzivno da bih se prislio ukloniti ga. Dobro, malo ipak pretjerujem, previše se ocrnjujem. Nisam prljavac, uvijek održavam barem koliki toliki red. I u doba p.k.lj. (prije kućnog ljubimca), a dugo sam živio sam, stan mi nikada nije izmakao izvan kontrole. Nikad mi se nije dogodilo da mi netko dođe doma i ostane šokiran količinom nereda ili da mi bude neugodno nekoga pustiti u WC. Priznajem, malo prašine mi se znalo nakupiti, ali nikada nije prošlo više od 7 dana da ne bih pobrisao prašinu, barem tamo gdje se vidi. OK, možda 10 dana u kriznim situacijama, ali ni dana više. I samo jednom, ali zaista samo jednom mi se dogodilo da mi je netko povukao prstom preko nekog komada namještaja i pokazao mi sloj prašine koji mu je ostao na prstu. Da, dobro ste pročitali, «mu» ostao na prstu, a ne «joj» ostao na prstu. I da, on je sada oženjen i ima dijete, a ja sam kao neki peder.

Inače, uplatio sam loto. Igram već nekoliko tjedana. Jeste vidjeli koliki je Jack pot u 7/39? Trinaest milijuna kuna! Imao sam neki strašan osjećaj da ću dobiti. Imao sam takve osjećaje i ranije, ali uvijek su me prevarili. Probati ću s pozitivnim mislima. Promijeniti ću moje uobičajeno sanjarenje prije spavanja i zamisliti se kako se valjam u krevetu od novaca, kako mi kune prekrivaju svaki centimetar golog tijela, kako se bjesomučno smijem, kako mi miris novčanica puni nosnice… Nešto poput ove slike, samo bez plavuše:



Možda mi takve misli pomognu osvojiti Jack pot. I onda bih si kupio neku kućicu na moru. Da i ja mogu u miru negdje otići za prvi maj. Negdje gdje nema prometa, negdje gdje ima puno kamenja i malo zemlje, negdje gdje ima malo prašine.

Bojim se da je ovaj post otišao u potpuno krivom smjeru. O odnosima s muškarcima ću neki drugi put. Pitam se samo gdje ću staviti taj post, otkada sam ukinuo rubriku 18+? Ne znam ni gdje da stavim ovaj post. Bilo je tu svega, i nešto o meni, i korisnih savjeta kako očuvati WC školjku čistom bez puno pranja, a najviše je bilo ni v rit, ni mimo. Bio je ovo kao neki niš-korsni brain storming. Zapravo, više puštanje mozga na pašu, pa gdje vas odnese.

Uživajte u neradu. Neradu, ne neredu. Nered treba izbjegavati.

Klikni za ostatak posta...

Augusten Burroughs: Dry

Ovo će se izgleda pretvoriti u Oprah Book Club. Ali neću si laskati i neću vas puno gnjaviti. Naime, opet sam nešto pročitao (surprise!). Znam da ne treba s ničim pretjerivati, ali kada je TV program tako dosadan. Moram si naći neku zanimaciju.

Radi se o još jednoj knjizi Augustena Burroughsa, ponovno na engleskom. «Dry» je svojevrsni nastavak «Running with Scissors» ili što se zbilo s Augustenom nakon nekih desetak godina.

Iako ima uspješnu karijeru u marketinškoj agenciji u New Yorku, iako zarađuje popriličnu sumu (kako bi to Ameri rekli, 6-eroznamenkasta cifra), Augustenov život je totalni kaos. Postao je notorni alkoholičar čiji je stan doslovno zatrpan praznim flašama whiskya, te ga tvrtka prislili da ode na kliniku za odvikavanje. Ili to, ili – otkaz. Prvi Augustenov instinkt je They try to make me go to rehab I said no, no, no…, pa čak i kada se tamo nađe, ispočetka na sve gleda s podsmijehom.

To vam je samo početak knjige. I opet bi se iz kratkog sadržaja moglo zaključiti da se radi o depresivnoj knjizi, ali opet, knjiga je sve samo ne depresivna.

Knjiga je say –EF, say-I, say-EN, say-OU, say-EM, say-I, say-EN, say-EJ, say-EL, say-EN say-EJ: fenomelna. Opet je tu njegov neodoljiv urnebesan humor, vrckavost, cinizam i ironija. Opet ju tu njegov stil, brz i životan, bez puno petljanja, bez opisivanja zalazaka sunca na tri stranice, lako čitljiv. Meni se to rijetko događa čitajući knjige ili gledajući televiziju, ali nekoliko puta sam se zaista glasno grohotom nasmijao. Pa čak i na javnom mjestu gdje su me ljudi zbunjeno gledali..

Ali daleko od toga da je knjiga bez osjećaja. Ispod debelih slojeva humora, krije se ipak dirljiva i tužna priča puna emocija, ne samo o alkoholizmu, nego o bilo kojoj ovisnosti. Čak mi se čini da je knjiga nešto ipak ozbiljnija od «Running with Scissors», za dlaku profinjenija i osjećajnija i za dlaku s istančajnijim humorom. U to ime, upravo otvorih flašu pive.

Mislim da sam si konačno našao omiljenog pisca. Konačno ću i ja na mojim gay on-line profilima moći popuniti rubriku: omiljeni pisac. Zaista sam ponovno doživio neku dublju povezanost s piscem knjige. Dirnuo me. Izazvao je buru emocija u meni. I to je uvijek ono što za mene čini zaista dobru knjigu.

Možda zbog toga što je Augusten možda jednako jednostavan i plitak kao što sam to možda i ja? Možda i zato što je on toga i sam svjestan, kao što mislim da sam možda i ja toga sam svjestan? A možda si ja to samo laskam.

Pa čak mu i u samoj knjizi jedan lik kaže:

«Ti me jednostavno užasavaš. Dubina tvoje plitkosti je šokantna.»

Često to pomislim za samoga sebe.

I zato ga volim. Što ne filozofira, što je samokritičan, što je iskren, što je cinik i ironičan, kao i ja (minus iskren). Znam da neki kažu kako se iza cinizma i ironije kriju slabe osobe kojima je to obrambeni mehanizam. Možda je to i istina. Da se zaista iskreno pogledam u zrcalo? Možda drugi put. Nisam raspoložen za duboka filozofiranja. Kakav sam – takav sam. I sve dok sam donekle zadovoljan – to je OK.

I kao i u prošloj knjizi, opet sam često samog sebe prepoznao u Augustenu. Evo recimo ovo:

Pratim ga u spavaću sobu. «Da obučem ove…», pita me držeći u ruci crne traperice,»… ili ove?»- podižući par kaki hlača.
«Nijedne», kažem.
On značajno podigne samo jednu obrvu. To je nešto za što znam da su potrebni sati vježbanja ispred zrcala.

Ako se na ovo nisam odvalio od smijeha… Ali ovo je skoro privatna šala između Augustena i mene. Kako on i sam u jednom trenutku kaže, trebali ste biti tamo da skužite šalu. Oni koji me prate, znat će na što mislim. Naime, i sam se bavio mišlju da počnem uvježbavati isti taj znakoviti jednoobrvni pokret.



Ili recimo, tko se od nas nije našao u situaciji da nas ovakve, u najbolju ruku prosječnog izgleda (malo laskanja nikada ne škodi), zavodi tamo neki mišićavi dlakavi frajer koji izgleda bolje od Mel Gibsona u vrijeme Mad Maxa, i to prvog dijela? I da vam nije bilo jasno što to on točno vidi na vama? Znam za sebe da sam se često našao u takvim situacijama. Barem u mojoj mašti, a to skoro dođe na isto kao i stvaran život. Hoću reći, bezbroj puta sam odsanjao takve situacije, pa mi izgleda kao da su se zaista i dogodile. Augustenu se to ipak dogodilo. Jedino što je njegov Mel ujedno bio i ovisnik o cracku. Nitko nije savršen. Moji Melovi su uvijek bili bez greške i beskrajno su me voljeli i imali veliki i debeli 8==D.

Ne sjećam se kada sam tako zadnji puta uživao čitajući neku knjigu. Svaki trenutak, svaku stranicu, svako slovo. Pa čak i one riječi koje nisam razumio, a nije mi se dalo dohvatiti rječnik ili sam se u tom trenutku nalazio vani gdje niti nisam imao rječnik pri ruci. Znam da sam to već i prije napisao za neke druge knjige, ali ovaj puta to zaista i mislim. Nije da onda nisam zaista tako i mislio, samo nisam znao za bolje.

................................

Cijeli ovaj tekst iznad sam napisao dok još nisam pročitao cijelu knjigu. Bio sam došao negdje malo preko sredine. Toliko sam u njoj uživao da sam to jednostavno odmah morao staviti na «papir». Htio sam to s nekim podijeliti prije nego mi misli ispare iz glave, prije nego zaboravim koliko sam se smijao.

I onda se dogodio potpuni obrat. Knjiga mijenja svoj ton, Augusten mi pokazuje neko svoje drugo lice. Odjednom sam se našao u bujici emocija, i to onim najdubljim, kada propitujete sami sebe tko ste i što ste, kada pokušavate opravdati svoje postupke.

Augusten i u drugom dijelu knjige piše s humorom, ali to je sada totalni crni humor, pun teškog i samooptužujućeg ciniznma.

Bujica emocija za drugi dio knjige je blaga riječ. Možda košmar? Oči su mi se više puta zasuzile, a da nisam u tom trenutku bio na javnom mjestu mislim da bih sigurno briznuo u plač. Ovako sam samo, s knedlom u grlu, pustio koju suzu i nehajno ih obrisao sa obraza, praveći se kao da me nešto zasvrbilo ili zasmetalo. Više puta sam morao stati i zaklopiti knjigu kako bih se malo smirio i sredio dojmove. Što ću, pićkica sam…

Zastrašujuće je kako sam se prepoznao u nekim njegovim razmišljanjima. I ja se često pitam vrijedim li išta? Zašto sumnjam? Pa isto kao i on, zbog toga što se moram često prisiljavati biti dobar, biti pristojno ljudsko biće, biti sućutan, moram se prisiljavati suosjećati i često se zapravo nađem zgrožen onim što mi prolazi groz glavu u sasvim neprimjernim situacijama.

Zadnjih 50-tak stranica sam pročitao u cugu. I kada sam konačno završio, bolila me glava. Upravo me boli glava jer sam upravo završio knjigu. Zreo sam za jedan aspirin, samo što mi sada nije pri ruci. Nisam pred svojim kompom, pišem ovo na komadiće poluzgužvanog papira. Opet nisam mogao izdržati.

Iako je i ova njegova knjiga memoarskog tipa, gotovo mi nemoguće zvuči da se sve baš tako uistinu i dogodilo. Ma sigurno je Augusten dodao ponešto začina. Ali s druge strane, postoji ona izreka kako život piše najčudnije romane. Tako da, tko zna…

Idem sada ručati. I kiša je počela. Poslje ću srknuti kavu. Možda mi ona pomogne protiv glavobolje. Jebem mu miša, ne sjećam se kada me neka knjiga toliko uzdrmala, a da ni sam nisam sasvim siguran zbog čega.

Ne valja čitati. Možda samo stripove. Ne kažem da su stripovi beznačajni, da se netko ne bi odmah uvrijedio. Čovjek pomisli i ponada se kako ima barem malo, barem donekle sređen život i onda ga nešto ovako izbaci iz takta i počne se pitati zašto je to tako, zbog čega je sve to toliko intenzivno doživio. Što to skriva u sebi i ne dozvoljava da izađe na površinu? Malo zastrašujuće misli.

I dalje mislim da ne treba previše razmišljati, treba biti jednostavan i površan. To je put ka sreći.

Malo me zasmetalo što se na kraju knjige nalazi ulomak iz Augustenova idućeg romana. Bilo mi je to malo ljiga. Koja je svrha toga? Da nas namame kupiti i tu iduću knjigu? Kao da mene uopće treba namamiti. Kao da već tu knjigu ionako nemam doma spremnu da ju uzmem u ruke. Kao da već nisam postao ovisan o Augustenu. They try to make me go to rehab I said no, no, no…. Jedva čekam opet malo zaviriti u njegov život.

Mislim da mi je slijedeći korak napisati Augustenu zaista otvoren i srcedrapateljski e-mail o tome koliko cijenim njegov rad. Da budem patetičan do kraja… Možda ga i zamolim da mi pošalje autogram kartu? Ako već ne s njim na slici, onda barem s onim njegovim Melom, da i ja vidim to čudo.

Ali mislim da moja uzdrmanost knjigom već pomalo posustaje. Upravo je prošao neki ultra hot frajer. Misli su mi se iste sekunde prebacile na automatskog pilota.

Drago mi je da sam opet onaj stari. Jednostavan i do boli plitak.

Što sam ono na početku rekao, da vas neću zagnjaviti?

Klikni za ostatak posta...

Prošla baba s kolačima

Jučer (bolje rečeno noćas) sam slučajno na HTV1 u 1 iza ponoći naletio na film «Christiane F. – Mi, djeca s kolodvora Zoo». Žao mi je što nisam ranije znao da je to na programu kako bih vas mogao upozoriti da obavezno pogledate film.

Film je snimljen 1981. godine po kultnoj biografskoj knjizi o Christiane F., o njenim tinejdžerskim godinama (12-15) u zapadnom Berlinu kasnih 70-tih godina u kojima je, zajedno s drugim tinejdžerima, prolazila pakao droge i prostitucije po tada najvećem željezničkom kolodvoru u Berlinu – Bahnhof Zoo. Kao i puno druge tadašnje (i današnje) djece počela je s marihuanom, da bi zatim prešli na nešto jače droge poput LSD-a i drugih tableta, a kasnije završili na herionskoj igli.

Knjigu su napisala dvojica novinara i socijalni radnik koji su isprva trebali napisati samo reportažu o problemu droge među tinejdžerima u Berlinu. Što je ispočetka trebao biti samo dvostani razgovor s Christiane F., pretvorilo se u niz razgovora tijekom dva mjeseca s njom, njizinom majkom i brojnim drugim osobama iz njezina okruženja.

Mislim da nisam imao više od 13-14 godina kada sam knjigu pročitao i sjećam se da je ostavila strašno snažan utisak na mene. Isto kao i film koju godinu kasnije. Na sreću, nikada nisam imao problema niti čak ni doticaja s drogom, ali duboko sam uvjeren da je ta knjiga u meni samo utvrdila osjećaj da s takvim svijetom ne želim imati nikakva posla. Ako si već želim upropastiti život, postoje puno bezbolniji načini, ne samo za mene, nego i za ljude oko mene.

Knjiga i film su poprilično realni (tako bar kažu) i šokantni, mada sam pročitao da neki ovisnici kažu da je stvarnost još i puno gora. Nisam pedagog, ali mislim da bi tu knjigu trebalo dati svakom djetetu da ju pročita. Knjiga je snažna i šokantna, ali baš upravo zbog toga. Slično je i sa filmom. Iako snimljen prije 25 godina, film je u potpunosti suvremen. Dovoljno bi bilo promijeniti koju frizuru i glazbenu podlogu u filmu i film bi lako mogao proći kao da je upravo snimljen. Prikazivao bih ga po školama, a ne u subotu iza ponoći kada sretna djeca spavaju, a ona nesretna se drogiraju po kojekakvim šupama.

Na mene su oboje ostavili nevjerojatno snažan utisak, kako u ta davna vremena kada sam ih prvi put čitao/gledao, tako i noćas. Zapravo ako se pokušavam sjetiti kojih se knjiga uopće sjećam da sam ih čitao kao mladi tinejdžer, ovo je jedna od rijetkih. Zaista vjerujem da bi ih svi trebali pročitati/pogledati.

Često se upitam, kako bih se ja nosio s roditeljstvom? Ponekad mislim da bi bio previše zaštitan i strog roditelj. Bih li mogao imati dovoljno povjerenja u svoje dijete pustiti ga da s prijateljima ode na more sa samo 17 godina, kao što su to mene pustili moji roditelji? Bih li ja mogao imati dovoljno hrabrosti puštati svoju djecu da sa samo 17 ili 18 godina izlaze navečer van? Nisam siguran. Znam da je povjerenje koje su mi dali moji roditelji bilo potpuno opravdano, ali pitam se kako su oni mogli biti u to sigurni? Na stranu da sam ih poslije razočarao po nekim drugim pitanjima.

Gledam danas moje nećake. I brinem se za njih. I ne slažem se s nekim odlukama koje donose njihovi roditelji. Ali šutim. Tko sam ja da nešto kažem? Šta jedna pederčina zna o odgoju djece? Ponekad pomislim da sam sretan što nikada neću imati djecu. Prevelika je to odgovornost. Kukavica sam.

Christiane F. je začudo i danas još živa i još prima pisma onih na koje je njezina priča ostavila duboki trag. Već 30 godina bori se s drogom. Zadnji put je bila na odvikavanju 1994. Danas živi u malom berlinskom stanu sa svojim sinom kojeg je rodila 1996. Na sreću, barem je materijalno osigurana jer još i danas može živjeti od tantijema koje knjiga donosi.

Dajte ljudi prestanite se drogirati, prestanite eksperimentirati s drogama. Znam da mislite kako se možete kontrolirati. To je mislila i Christiane F. sve dok se jednog dana nije našla u autu pušeći smrdljivi kurac nekom smrdljivom pedofilu kako bi si nakon toga u prljavom javnom WC-u mogla ubruzgati slijedeći šut.

Klikni za ostatak posta...

Pomagajte

Opet sam se zaljubio. Ima jedan, nije baš duplo mlađi od mene, neću pretjerivati. Ali pretpostavljam da je tek nedavno izašao s faksa. Sranje, skoro da i je duplo mlađi od mene! Nema veze.

Ima strašno mrk pogled (ne znam je li mu to uređeno ili mu se samo smrači kada mene ugleda), napeto zaobljeno dupence, jake noge koje dobro napinju hlače pri svakom pokretu, a uz prikladno svijetlo u pozadini lijepo mu se kroz košulju ocrtava obris nabijenog torza. Lice, ma što da vam kažem, ne bi ga se ni grčki bogovi posramili. Mediteranski tip. Baršunasta koža. Tamna kosa. Dlakav. Uvjeren sam, u stvari sanjao sam, da ima velikog! Pišu! I nabrekla! Muda!



Viđam ga skoro svaki dan. Svaki put mi koljena zaklecaju. Ne pozdravljamo se. Ignoriramo se. Barem se ja pravim da ga ignoriram, dok je u isto vrijeme istina potpuno drugačija. Moji radari, skeneri, antene i prijamnici odmah se prebacuju na autiomatskog pilota i jednostavno sam nemoćan.

Pravim se da sam s Marsa pao. I on mene ignorira. Iako uvijek primjetim da i me on uvijek primjeti. I onda nam bude zajednički neugodno. Kaže jedna genijalna pjesma I was lookin' back to see if you were lookin' back at me to see me lookin' back at you.

Saznao sam mu i ime. Načuo. Ah to ime, ah tih nekoliko slova, kao najljepša pjesma.

Kako da mu priđem? Što da mu kažem? Ajde vi iskusniji od mene pomozite mi kako da ga iskoristim i onda odbacim. A što ako mi se dan poslije svidi i više nego što sam mislio? Što ću reći mom kućnom ljubimcu? Kako ću mu objasniti da sam našao mlađi model?

Joj, bojim se da ću ove godine i ja početi vrebati iza grmlja na nudističkim plažama. Na što sam to spao? Na krizu srednjih godina?

Klikni za ostatak posta...

Alan Hollinghurst: Linija ljepote

Mislim, šta ja znam, roman je dobio neku uglednu nagradu Booker za 2004. godinu i to kao prvi gay roman uopće. Provjerio sam na internetu i stvarno se radi o uglednoj nagradi duge tradicije.

Mislim, ono, pretpostavljam da tako napisani romani i inače dobijaju ugledne nagrade? U svakom slučaju ohrabrujuće je da gay knjige i gay pisci dobivaju velike mainstream nagrade.

Mislim, zaista, ono, roman nije loš. Fakat. Ali da je baš za tamo neku uglednu nagradu? Mislim, ono… i filmovi koji dobiju Oscara obično nisu nešto pretjerano zanimljivi? Možda malo prenapuhani? Možda je i ova knjiga takva, malo prenapuhana? Prenapuhana, šta ja znam, možda jedno 100-tinjak stranica? Možda malo ipak seruckam. Ustvari nisam se uopće dosađivao čitajući knjigu i nisam mislio da je preko 400 stranica previše. Ali ono… šta ja znam… Nešto mi nedostaje.

Glavni junak je Nick, derpe iz srednje britanske klase, koji se nakon završetka studiranja na Oxfordu useljava u kuću obitelji svog bogatog prijatelja s faksa u kojeg je potajno zaljubljen i čiji je otac zastupnik u engleskom parlamentu. Iako ga tamo prihvaćaju srdačno i gotovo kao člana obitelji, zapravo se nikada ne prestaju prema njemu odnositi pomalo snobovski i podcjenjivački. On je i sam toga svjestan, ali to ga ne spriječava ostati kod njih punih četiri godine, možda upravo zbog toga što je i sam pomalo snob i podcjenjivački gleda na druge ljude. Ili je to samo zbog toga što je Englez? Znam da bih trebao biti pametniji i ne bih trebao generalizirati stvari, pogotovo ja, koji živim u svijetu punom generalizacija i predrasuda o homoseksualcima.

Istovremeno se Nick pokušava snaći s vlastitom homoseksualnosti, doživljava prva gay seksualna iskustva, šmrče kokain kojeg mu nabavlja bogati ljubavnik libanonac i sve to u vrijeme pojave AIDS-a, vladavine čelične Lady i cvjetanja dekadencije u pravom smislu riječi.

Mislim ono, fakat nije loša knjiga. Onako, lagano se čita, bez žurbe, na trenutke vam je pomalo dosadno, na trenutke malo zanimljivije (barem onda kada je riječ o pederluku), i tak, prođe vam vrijeme… Na trenutke je knjiga čak i vrlo seksi, ima savršeno napisan kraj, a daje i uvid u neka prošla vremena, kad su neki od nas još bili poprilično mladi.

Fakat, mislim ono, nije mi žao što sam ju pročitao. Kažu da je to četvrti dio Hollinghurstove kvadrologije o gay kulturi 80-tih godina. Pročitao bih i prve tri. I hoću. Jednog dana. Možda.

Alan Hollinghurst rođen je 1954. u Gloucestershireu. Studirao je, a potom predavao engleski jezik na Oksfordskom sveučilištu. Mislim ono, to se i vidi u knjizi. Dobio je hrpu kojekakvih nagrada.

I što da još kažem? Mislim ono, nisam oduševljen, ali ipak preporučam knjigu. Imate ovdje i kritiku sa Radija 101, pa pročitajte što kažu pametniji od mene.

Ja više volim jednostavnije knjige. Ne moraju imati nikakve nagrade. I ja sam jednostavan. Evo opet čitam Augustena Burroughsa. E to mi se sviđa. Inače, čitajući Liniju ljepote sjetio sam se i Running with Scissors, jer se u obje knjige radi o autsajderu koji živi s nečijom tuđom obitelji što možda samo još više pojačava njegov osjećaj autsajderstva. I obadvojica prijateljuju s «udomiteljeim» kćerima. Ali Borroughsov stil je do jaja. Životan, svjež, brz, ljudski. Hollinghurstov stil je više onako, šta ja znam, za ozbiljne književne nagrade s tradicijom?

Mislim, ono… Nemojte meni vjerovati, iskreno vam kažem, vjerujte drugima kada kažu da se ovdje radi o remek djelu. Čak i moje jednostavno ja može shvatiti da se ovdje radi o remek djelu gay literature. Ali, što bi rekli englezi, knjiga nije baš u potpunosti my cup of tea. Nije mi sasvim sjela. Vjerujem da ste vi ipak bolji (i pametniji) od mene i da ćete zaista uživati. I ja sam zapravo uživao, dobro, možda ne baš «zaista» uživao, više nešto kao samo «obično» uživao. Kao kad vam se pije čaj a nemate vrećicu vašeg omiljenog, pa si umjesto njega napravite onaj od šipka.

Pa vi sad vidite. Mislim ono, fakat, ali zaista… nije loša knjiga! Dapače! Obavezna literatura za svakog homoseksualca i gay friendly heteroseksualca. Pogotovo ako ste knjiški sladokusac, izbirljivac i volite savršeno uglancani, ali ne i pretenciozan, stil simpatičnog gay profesora engleskog jezika s Oxforda.

Ali fakat, knjiga je dobra. Možda uspijem i samog sebe u to uvjeriti. I ja želim biti profinjeni sladokusac. I ja želim da mi se sviđaju knjige koje dobivaju nagrade! I ja želim pušiti cigare, a ne Ronhill. Ma zajebavam se… Knjiga je fakat dobra. Mislim, ono… Zaista ne serem.

Klikni za ostatak posta...